Zamisli ovo: probudiš se jednog dana i shvatiš da imaš sve što si ikada želio u životu. Shvatiš da si postigao sve što si kao dijete zamišljao, sve što si kao učenik, student planirao. Ali onda te život spusti na zemlju i shvatiš da zapravo i nemaš sve što si oduvijek želio. Shvatiš da je od tebe otišla osoba koju si neizmjerno volio i osjetiš bol. Ogromnu bol koja ti razara srce jer si konačno shvatio da život nije samo život i da je on zapravo puno više. Shvatio si da ljubav nije samo ljubav, već da je ona jedino što daje smisao svemu, čak i kada se čini da ništa nema smisla, ali i da jedino njezina odsutnost može smanjiti smisao svemu ostalome.
Ne, ovo nije još jedna priča o mladom paru koji iz nekog razloga neće uspjeti pobijediti sve prepreke, niti priča o paru koji unatoč nesavladivim preprekama ipak ih savlada. Ovo je priča o ljubavi koja mijenja život. Ovo je priča o ljubavi zbog koje je život vrijedan. Ovo je priča o meni. Ovo je priča o tebi. A takvu priču vrijedi ispričati. Kroz život susrećemo mnoge osobe, neke su tu da nas nauče voljeti. Neke da nas nauče cijeniti ono što imamo. Neke da nam vrate za sve naše propuste, za sva naša kriva djela, za sve naše krive riječi, a neke da nas nagrade za sve što smo učinili, a da je bilo ispravno, za sve ono što smo rekli, a da je pomoglo. Kako god, svaka osoba ima neku ulogu i kod odlaska ljudi do kojih nam je stalo, sruši nam se cijeli svijet, a zapravo je samo njihova uloga završila.
Nečije uloge traju toliko kratko da čak i ne osjetimo da su bili ovdje. Nečije i ne prestaju trajati, nikada. Ipak, najgore su one osobe koje dođu u naš život, uđu nam pod kožu, onako polagano, a opet sigurno i onda nestanu. Ispare. Nečujno i brzo poput dima cigarete. Kao da nikada i nisu bili tu. Kao da nikada i nisu postojali. I tada mi tražimo problem u sebi. Tada mi izgubimo sebe. I tada slijedi ono čega se svi bojimo, iako to, naravno, ne želimo svi priznati. Tada slijedi pronalazak sebe. Tada slijedi gradnja samoga sebe. Ispočetka. Komadić po komadić. Uspomena po uspomena. Sreća po sreća. Bol po bol. Ali ono što je najbitnije, ono što uporno zaboravljamo je pitanje, zašto bi uopće bio problem u nama? Zašto ne bi bio problem u njima?
Sigurna sam da je svatko od nas, prije ili kasnije, bio u situaciji u kojoj je jednostavno znao da je učinio sve. Da je dao cijelog sebe i da jednostavno nije postojalo još nešto da se učini. I opet je ostao praznih ruku. Praznog srca, a opet punog ljubavi. Ljubavi, koju više nikome nije mogao dati. I ovdje sad postavljam pitanje, što učiniti s tom ljubavi koja ostaje u v/nama? Odgovor je jednostavan. Treba naučiti voljeti tu ljubav u sebi. Zaljubiti se u ljubav.
To zvuči poprilično čudno, priznajem, ali dopustite mi da objasnim. Ljubav nikada nije samo ta jedna osoba koju smo mi zavoljeli. Ljubav je u nama. I ona će uvijek biti u nama. Ljubav nije nestala jer je osoba otišla. Ona je ostala. Jer ljubav uvijek ostaje. Ljudi odu. Ali ne i ljubav. Zašto se onda ljutiti na nju? Ona ne ide nikuda. Ona nas ne boli. Boli nas to što su drugi ljudi svojim djelima ljubav povrijedili. Ali ona to nama nikada nije željela učiniti. Ona je samo željela učiniti nas sretnima. Jer je to ono što ljubav čini. Daje sreću. Neizmjernu. I ako je ljubav tužna, dozvolite joj da bude. Ali nemojte dozvoliti da misli da ju više ne volite.
Jednom sam pročitala da u trenutku kada krenemo u susret ljubavi, ona krene u susret nama. Ali, ona je uvijek tu. Pa zašto onda spominjem tu rečenicu? Spominjem je jer ići u susret ljubavi ne znači nužno izaći i tražiti partnera. Ići u susret ljubavi znači zavoljeti ljubav. Opet. I tada ljubav prestaje biti tužna. Jer zna da smo mi spremni dati joj novu priliku, a kada mi postanemo spremni, ona nas odvede tamo gdje moramo biti. I ne postoji apsolutna nijedna stvar koju možemo učiniti, a da na to mjesto ne stignemo. Jer ne može se izbjeći ono gdje moramo biti. Ne možemo izbjeći susret koji je isplaniran davno prije nego je nama uopće bilo jasno da bi do njega moglo doći. A ljubav to zna. Zato nas čeka. I zato nam daje vremena za koje mi često mislimo da uzaludno prolazi. Ali nije tako. Ljubav osjeća da mi nismo spremni i strpljivo osluškuje našu dušu nudeći joj sve što joj treba da zacijeli. Ona zna gdje nas mora dovesti, kada nas mora dovesti i kome nas mora dovesti.
I zato nemojte očajavati ako se osjećate usamljeno, ako mislite da ljubavi u vašem životu nema. Jer je ima. Jer ljubav je u vama. Jer ljubav zna kada je pravo vrijeme. I zapamtite, ljubav nema samo jedan oblik, ali ima samo jedan cilj. A to je da budemo sretni. Tako da, ako i boli, osmijeh na lice. Jer ljubav je tu. I dajte joj šansu. Zaslužila je nakon svega. Dopustite joj da bude ljubav s velikim LJ. Jer život je prekratak da joj se to ne bi dopustilo.
Autor: Martina Blaži
Odgovori