U spomen
osamstogodišnjice krunisanja hrvatskoga kralja
DIMITRA ZVONIMIRA
Zastavu diž’te, hrvatski ljudi,
Danas je našeg kraljevstva god,
Grmite gromom, junačke grudi,
Neka vas čuje nebeski svod:
Kraljevstvo mi smo,
Robovi nismo,
Korjena starog zelena grana,
Osam vjekova stoji nam hrast;
Ali mu vjenča današnjeg dana
Vrhe visoke slava i čast.
Osam vjekova burnih uminu,
Kraljevski otkad sjajio Spljet,
Otkada krunu hrvatskom sinu
Na glavu stavi hrvatski svijet,
Na oči svijetu
Zakletvu svetu
Zvonimir složi naše slobode,
Dignuo mač od Boga nam dan;
Sjećaj se časa svetog, oj rode,
U srce piši slavni taj dan!
Tisuće ljutih snađe nas muka,
Sto puti zla nas šibala kob,
I već da klone junačka ruka,
I već da stijeg naš padne u grob:
Ali se opet
Trgnuo popet,
Da nam se vije staroj u slavi,
I da nas vodi sveti u boj,
Nikada Hrvat ne zaboravi,
Da je slobodnjak, na svome svoj.
Grmite u grom, ljudi Hrvati:
Proklet da bude svaki od nas,
U srcu komu umrla mati,
Iz grla nestô hrvatski glas,
Mledna kom’ duša
Nehajno sluša,
Zavičaj kad mu kuka i plače;
Svakog poharô gromovnik Bog,
Kojemu srce ne igra jače,
Slavu kad čuje spomena tog.
Majčice, sinci, kćerke i oci,
U kolo složno stanite tuj,
More i gore nek su svjedoci,
I ti nas, sjeno Dimitra, čuj:
Ma ni do vijeka
Majčina mlijeka
Ne će nam sahnut s usnice kaplja –
Bilo nam dobro, bilo nam zlo,
Dokle se grob nad nama ne sklaplja,
Branit’ ć’mo sveto hrvatsko tlo!
A ti, oj Bože, caru gromova,
Svetoj nam zemlji srećice daj;
Skupi nam narod hrvatski snova,
Neka je jadom, razdoru kraj,
Zraka visoka
Tvojega oka
Neka nas grije, neka nam sijeva
K sreći povedi, k ljubavi nas,
Cijeli da narod hrvatski pjeva:
Slava ti, Bože, dođe nam spas!
Vijenac, 1876.
Odgovori