Već je sumrak pao. Svjetiljka drhturi
na zavoju ceste… a crkvica mala
na istom brežuljku uz samostan stoji –
rasvijetljeno okno u mrak zuri, zuri…
Pod prozorom istim skupili se ljudi,
iz daleka motre, čude se pa bježe.
Jedno dijete viknu: – Pao je pa leže…
Jedna dama reče: – I pravo mu budi…
Napio se, eto… oh, te krčme klete –
Pa potegnu pseto… – Pusti, Pluto, skota! –
Za njom kriknu jedna radnica sirota:
– Zar će pjano biti siromašno dijete?…
Od gladi je pao… – netko čvor presiječe,
za mišku ga primi i lagano diže,
siromašni ljudi pristupe mu bliže.
– Čiji si ti, mali?… – seljak jedan reče.
Možda iz Šestina… Joj, kako je hladan…
– A što ti je, mali? – upita ga žena.
… Oči ukočene, mrtvac, svoja sjena –
jedva čujno šanu: – Već sam davno gladan…
– Hoćemo mu novca dati da kruh kupi…
– Ne može da hoda, treba ga odnesti
gdje u sobu toplu… Neće novac jesti… –
I dijete jadno seljak mlad pokupi.
U bučnoj je krčmi nastala tišina.
Tek sablasno svjetlo s okna još drhturi,
na ulicu lednu smješka se i zuri –
a u samostanu ugodna toplina…
(Istiniti događaj na Sv. Duhu 4. I. 1931.)
Objavljeno: 1931.
Odgovori