Kad vidim onu sliku sebe s otprilike dvije godine, obuzmu me podijeljeni osjećaji. Ostavili su me samu kraj novog auta u savršeno bijelom vunenom kompletiću i bijeloj kapici da bi nas tako uslikali. Mene, malu i slatku, i novu Škodu. Ta je slika imala zadatak za vječnost. Trebala je pokazati kako je to sretna i dobrostojeća mlada obitelj, na početku svog uspona i sreće. I zaista je tako i bilo, ali to je ono što sada znam. Ono što sam tada osjećala, a i sada, puno kasnije, kad pogledam tu djevojčicu u bijelom, bez smiješka i tužnog pogleda, jest samo njena usamljenost i pitanje zašto je tako ostavljena.
Otprilike sedam godina kasnije ta je djevojčica svaki utorak i četvrtak kretala na satove klavira noseći u sebi preteški teret. Taj teret bio je u stvari neopisivi strah pred trenutkom kad će stati ispred vrata sobe u kojoj čuje da sat sviranja završava njena prethodnica, a nakon toga će ona morati ući.
Sam put prema glazbenoj školi imao je neka svoja pravila. Da bi si nekako olakšala i savladala tu muku, put je u svojoj glavi podijelila na pet otprilike jednakih dijelova. Ti su dijelovi bili podijeljeni ne samo po kriteriju duljine, nego i kao neke smislene cjeline. Naprimjer, prvi dio puta bio je od trenutka izlaska iz kuće pa sve do prijelaza preko željezničke pruge. Taj komad puta bio je ravan. Kretala se istom stranom ceste do početka prijelaza.
Tu bi onda počinjao drugi dio puta, na samom prijelazu preko željezničke pruge, gdje je naravno često čekala da prođe vlak iz smjera Zagreba ili pak onog prema Zagrebu ili i jedan i drugi, pa se to čekanje znalo odužiti u vječnost. Tom dugom čekanju se u stvari veselila, jer je odgađalo onaj strašni trenutak, no istovremeno bi se pojačao strah jer što bi se dogodilo ako bi zakasnila na sat.
Drugi dio je završavao kod prvog sljedećeg ugla i skretanja u Ulicu kralja Tomislava na desno. Opet ravan dio do sljedećeg skretanja, u prvu ulicu nalijevo. Tom uličicom samo ravno do početka parka i time bi savladala i četvrti dio puta. Srce bi tu već snažno kucalo. I ruke bi se lagano znojile, a prsti desne ruke neprestano klizili oko ručki vrećice u kojoj su se nalazile knjige, jedna s etidama za početno razgibavanje prstiju i uvježbavanje, druga sa Schumannovim skladbama s godine koju je pohađala.
Prešla bi preko pješačkog prijelaza čime bi započeo zadnji, peti dio puta. Taj je vodio kroz sam park u kojoj su bile osnovna škola, knjižnica s čitaonicom i glazbena škola. S mučnim osjećajem u želucu stala bi pred vrata sobe dok je učiteljica ne bi pozvala da uđe. A jednom kad bi ušla, sve bi njene male, srednje i velike lađe potonule pred mrkim pogledom.
Jako se dobro sjeća škriputavog i izlizanog parketa i tihih koraka, svojih klecajućih koljena i ukočenih stopala dok bi sjedala za klavir nakon ulaska u sobu. Drhtavo bi preplašeni prsti dotaknuli tipke koje je inače tako nježno voljela. Nakon otvaranja etide počeli bi kliziti plašljivo prateći zadani ritam dura, tvoreći akorde, raspoznavajući povisilice i snizilice, putujući prema Staccatu ili Pianu. Sve bi to imalo smisla, jer bila bi dio jednog divnog nebeskog svijeta dok ne bi zagrmio zvjerski krik učiteljice:
“Dosta! Stani! Što to radiš? Pogriješila si, i opet, i opet, i opet!”
Zgrabila je njenu lijevu, pa onda malo desnu ruku, razmičući joj prste i udarajući tim sad ukočenim prstima po tipkama pianina. Niz lice su joj potekle suze. Kad bi krenule, ne bi im bilo kraja.
“Bože, što da radim?”
I malo tijelo se treslo, čula više nije ništa, samo se pitala što ju je to snašlo i kada će tome kraj.
A ona, učiteljica, je urlala i udarala i dalje, sad je ispustila male dječje ruke, lupala je po klaviru svojim rukama, zatim se ustala sa stolice i unezvijereno počela hodati po sobi. Ništa se nije razumjelo u bujici riječi. Djevojčica nije znala treba li nastaviti dalje svirati i što ili stati.
“Da idem kući? Da pričekam, možda će prestati s vikanjem?”, misli su se rojile u košmaru.
Ne zna ni sama što je pogriješila.
“Možda onaj predzadnji takt s tri dobe i pauzom? Vjerojatno sam odsvirala dvije. Ili sam možda preskočila pauzu? Da ponovim to?”
Ali ne vidi od suza više ništa pred sobom, mutne su joj note, ne prepoznaje dobe ni akorde, ne zna gdje je onaj takt gdje je valjda pogriješila.
Tad shvati da je učiteljica tjera van. Ustaje, pokupi stvari i izlazi. Broji svojih pet dijelova puta unatrag do kuće, ulazi u kuću i ugleda mamu u kuhinji. Baci joj se u zagrljaj. Plače i plače. Glasno i jako, a onda sve tiše.
Sutradan je majci ispričala ono čega se mogla sjetiti. Vjerojatno je zvučala neobično, ali majka je znala da joj priča istinu. Puno godina kasnije joj je majka rekla da je i sama prije tog dana primijetila da dolazi sa sviranja tužna i nesretna, a i vježbala je sve manje. Majka nije mogla tad još dokučiti što se događa, ali poznavala je njenu djetinju, ali strasnu ljubav prema glazbi i klaviru. Utješila ju je tada, umirila zaista, rekavši da idući put ide ona s njom na sat. Tako je i bilo.
Iako su zajedno išle prema Glazbenoj školi, nije joj otkrila svoj rascjepkani put na pet dijelova kojeg je ipak i ovaj put odbrojavala kako su se približavale školi. I opet, ludo napeto udaranje srčanog ritma prije ulaska u sobu. Mama se sakrila da je učiteljica ne vidi dok otvara vrata i poziva nju. Rekla je da će stajati ispred zatvorenih vrata sobe dok ona bude unutra na satu i da se ne brine ništa. Sve će se danas riješiti. Sat je počeo kao i inače, nastavio se kao i inače, urlanje je otpočelo, kao i inače, i ubrzo se niz njeno malo lice slijevao vodopad od suza. Taman kad se učiteljica približila i nadvila nad nju s namjerom da joj uzme ruku i vjerojatno na poznati grubi način demonstrira greške, za koje samo dragi Bog zna je li ih bilo ili nije, otvore se vrata i uđe njena majka. Kao da je sunce obasjalo sobu. Kao da se dobilo neophodnog zraka za disanje. Kao da se budi iz ružnog sna. Tu je njena stvoriteljica, njena spasiteljica, njena duša!
Trenutak je bio strašan. Prepun tišine koja je djevojčici značila početak novog doba, a njenoj učiteljici vjerojatno kraj nečega. Vjerojatno se u mami stvarao neki tsunami, jer kad je otvorila usta i prozborila, nikome ton ni zvuk njenog glasa ne bi bio prepoznatljiv.
“Pa dobro, ženo Božja, što ti to radiš mojem djetetu?”, rekla je. “Čuješ li ti sebe? Znaš li ti da sam ti svoje dijete povjerila i očekivala da je učiniš sretnom? Mislila sam da ste obje sretne i nasmiješene, da uživate u sviranju. Zar ne bi to tako trebalo biti?”, vikala je iz sveg glasa, njena još uvijek pristojna, ali glasna i sve glasnija majka.
Sad kad sam i ja majka, znam kako joj se srce stisnulo i kakvu je bol osjećala, ali i bijes koji je mogao postati i opasan.
Dok se njen glas pojačavao, iz ostalih soba izašli su učenici i druge učiteljice koje su imale svoje satove. Tako su se tu našle učiteljice harmonike i gitare, učiteljice solfeggia i zbora. Svi su iznenađeno gledali u njih tri. Učiteljica solfeggia je prišla djevojčici, uzela je za ruku i izvela polako iz škole. Ubrzo je došla i mama. Ne sjeća se što su one pričale, ali zna da se stisnula uz mamu i da se čvrsto, čvrsto i dugo tako za nju držala.
Tad je bila treći razred Glazbene škole. Tad se i ispisala iz nje i nikad je nije završila. Nije htjela ni na završni izlet s polaznicima škole, iako je ravnateljica bila kod kuće i razgovarala s mamom i zamolila da dijete dođe na izlet, dodavši da će možda poželjeti i nastaviti pohađati školu. Mama je nježno pogledala svoju djevojčicu, shvatila što je trebala i odgovorila ravnateljici da to nikome ne bi bilo sada ugodno i da zahvaljuje na pozivu.
Ona mala djevojčica nije bila sama. Ona je imala sve. Razumnu majku i oca koji je sve shvatio. Roditelje koji nikad više nisu tu djevojčicu tjerali da priča o klaviru i sviranju.
Vjerojatno im je bilo žao što nemaju kćer pijanisticu, ali ipak im je očito bilo važnije imati sretno i zaštićeno dijete.
*
Danas, kad se mama i ja šećemo našim malim gradom, ponekad sretnemo moju učiteljicu klavira, sada staru, onemoćalu osobu. U tim očima još uvijek možeš prepoznati isto ono što i prije puno godina, neugodnu hladnoću i zlokobnost. Mama i ja ništa ne izgovaramo, ponekad se samo jedna drugoj nasmiješimo, ali u dubini naših duša je isto, ozbiljno pitanje: koliko je djece maltretirala i kolike talente ta osoba uništila, kolike traume prouzročila. A nisu svi imali hrabre i razumne majke spasiteljice.
Kad sam sama i hodam poznatim putem, još uvijek ga sjeckam na pet dijelova.
Autor: Romana Grgić
Odgovori