Antun Gustav Matoš je, za svog života, napisao otprilike šezdeset crtica i novela, od kojih je otprilike pola objavio za vrijeme svog života u tri različite zbirke pripovijesti:
- Iverje (1899.)
- Novo iverje (1900.)
- Umorne priče (1909.)
Zbirku pripovijetki Umorne priče objavljuje nakon skoro devet godina stanke u objavljivanju (posljednja je bila Novo iverje) jer je cijelo vrijeme, nakon objavljivanja prve dvije zbirke, pokušavao naći izdavača koji bi izdao i treću – Umorne priče.
Pripovijetke koje se nalaze u ovoj zbirci Matoš je većinom objavljivao u srpskim i hrvatskim časopisima, a za zbirku odabire ukupno 18 priča:
- O tebi i o meni
- Moć štampe
- Ugasnulo svjetlo
- Bura u tišini
- Duševni čovjek
- Lijepa Jelena
- On
- Poštenje
- Balkon
- Jesenska idila
- Prijatelj
- Ministarsko tijesto
- Vrabac
- Osveta ogledala
- Ubio!
- Put u ništa
- Cvijet sa raskršća
- Sjena
Kako je teško nalazio izdavača za objavu svoje treće zbirke, Antun Gustav Matoš se požalio i svom prijatelju Milanu Ogrizoviću u pismu iz 1907. godine – “Ne mogah izdati moje knjige, pritisnut malim novinskim radom i svakodnevnim brigama nisam dospio izvesti ni jedne od zamišljenih većih literarnih osnova…”
Ni Matica hrvatska, a ni Društvo hrvatskih književnika koji su tada bili najsnažniji hrvatski izdavači, odbijali su objaviti njegovu knjigu pripovijedaka, iako je bio uporan u tome. Čak i nakon objave Umornih priča, poslije 1909. godine, pa sve do svoje smrt, Matoš nije uspio naći izdavača za objavu svojih drugih djela. Novčanu pomoć je dobio tek za potporu za liječenje (bolovao je i umro od raka grla u svojoj 41. godini, 1914. godine), tako da su oskudne financijske i materijalne prilike hrvatskog književnika uvelike utjecale na njegovo izdavaštvo. Preživljavanje od danas do sutra, užurban novinarski i književni rad, polemike s političkim neistomišljenicima i književnim diletantima pratile su ga cijelog života.
Njegova djela počinju se objavljivati tek poslije njegove smrti, a posebno u razdoblju od 1935. godine do 1940. godine kad je Bionza (zagrebačka nakladnička kuća) odlučila objaviti Matoševa Sabrana djela.
O svojim uzorima u pisanju pripovijetki Matoš je napisao:
“Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu tačnost Mériméeovu i prirodnost Maupassantove satire” (pismo prijatelju Milanu Ogrizoviću, Beograd, 9. kolovoza 1907.)
“Poe: da, od njega sam najviše učio, naročito preko Baudelairea.” (pismo Vladimiru Lunačeku, Zagreb, 14. rujna 1909.).
Kao svog uzora spominje i poznatog francuskog pisca Mauricea Barrèsa, i to ne samo kao pisca pripovijetki nego i nacionalistu, te Maeterlincka, kojeg je često i prevodio.
Sva Matoševa djela povezuju ga s književnim uzorima koje je naveo, ali i europskom književnošću njegovog doba, stoga je u korpusu europske modernističke književnosti Antun Gustav Matoš svakako zaslužio istaknutije i cjenjenije mjesto.
Odgovori