Vas,
Koje sam voljela
Sjetiću se po lijepom…
U najobičnijim trenucima polusunčanog dana
Dok stojim u najružnijem parku
Osmijehnuću se,
sjetno, doduše,
na poslednji susret i poslednji pozdrav
Kad su se tri tačke pretvorile u jednu
i osmijeh bio nikad širi, a nikad tužniji u meni…
Sjetiću vas se dok stojim u mom “ateljeu”,
kuhinjskom,
skromnom i mračnom
i gledam u Sunce od papira…
I sipaću, u šerpu, opet uz osmijeh,
jednu čašicu lozovače
i zapuhnuće me miris djetinjstva
zaboravljenog
i iznova otkrivenog nekog popodneva,
Iz drugog života,
u drugom životu…
I sjetiću se smijeha na sve drage priče i ukus hrane što je značenje nad svim značenjima
I sjećanje na nepcu…
Vas, koje sam voljela, sjetiću se dok koračam kroz neke nepoznate ljude
Zamisliću krajičkom pamćenja
Osmijeh sa rupicom
Ili pogled žutog oka
Nakrivljen hod
Čuti smijeh koji se sada sa anđelima smije…
Ugledaću tople oči baš u onom najtežem trenutku usamljenosti
što mi je usud vječan,
I biće lakše nositi je
jer je sveprisutan šapat
Dragog i blago promuklog glasa da: “Treba znati život živjeti!”…
I ponovo će me grliti sjaj odavno ugaslog oka…
Vas, koje sam voljela,
Vidjeću, kao holograme,
u gradovima koje sam voljela
i čijim se vodama rado vraćam
Bićete ukras svakog nezaborava što mi u mislima treperi
Jer ste bili ram,
ili najupečatljiviji detalj slika
što ih je život slikao za mene…
Slušaću vas u tišinama kojima plovim
Prepoznati vam miris u vjetrovima koji mi remete korak
Ili u bjelini zime što me najednom okruži i hladnoćom reže…
U šoljici čaja.
Klecnuće mi koljena,
kao nekad,
od radosti neobjašnjive…
Sjetiću vas se muzikom koja se, u prolazu, nenadano desi.
Bićete osmijeh na mjestu na kome ste ostavili brazde…
Zacijeljenim pukotinama bićete manje težak teret.
Pretvoriću vas u lijepo.
Vi, koje sam voljela,
Sjetite me se po lijepom…
Umotaću vam osmijeh u ljubičasti šal,
Na njega zadjenuti Suncokret umjesto sunca,
I pustiti vodom ili nebom
Da vas nađe…
Jer sam vas voljela.
Autor: Jelena Kovačev
Odgovori