Stoji ispred mene, ukočena, blijeda,
Raskošne ljepote, širokih zjenica,
Beživotnog pogleda u oči me gleda,
Paralizom oduzeta ko uplašena sjenica.
Još samo malo zanesen trenutkom,
Stojim pred prizorom što pruža divota,
Koju ću učiniti porculanskom lutkom,
Bez emocija, strasti i ljudskog života.
Jedino će osjećati strast prema krvi,
Tjerat će je glad kao mene sada,
Nećemo biti ni posljednji ni prvi,
U bezumnom lovu kada tama pada.
Jer vampiri su prokleti od ljudi i Boga,
Na vječnu tamu zauvijek osuđeni,
Danju na dnu hladnoga groba,
S prvim mrakom glađu probuđeni.
Prilazim joj, zarivam zube u njen vrat,
Srce njeno uzbuđeno, nekontrolirano tuče,
Tekućina topla u meni budi strast,
Toplinom me u ekstazu vuče.
A onda ću i njoj dati život vječni,
Sasvim drugi od ovog zemaljskog,
Privilegija i prokletstvo, osjećaji oprečni,
Superiorni i ugroženi od sveg svijeta vanjskog.
Voljet će me i mrziti podjednako snažno,
Zbog kletve i dara koji sam joj dao,
Ali ništa od toga neće biti važno,
Vratiti joj ne mogu što sam jednom ukrao.
Autor: Boris Bauković
Odgovori