Vi zovete me zahman, da pristupim
I budem vašeg bučnog slavlja česnik;
Ne znate l’ da sam one tuge pjesnik,
Što skriviste je vi izdajstvom glupim?
Pa kako da vam onda budem mazôm,
Kad prezirem vas? Ja ću svojom stazom.
Šampanjcem vi bi dašto sada htjeli
Da otplavite ljagu smrtna grijeha;
A gromkom bukom đavolskoga smijeha,
Da nadbijete duše pakô cijeli; –
Al vi ste slavlje razvili nad jazom
Svog vjerovnika!… Ja ću svojom stazom!
Vi zovete me, – jer ste zakopali
Već davno boštva svojih dana mladih…
Al što bi s mojom bilo siročadi:
Života moga cvjetnim ideali?
Pod vaših riječi klonuli bi mrazom
I poginuli. – Ja ću svojom stazom!
A sore li se na me možda zato
Raspirena vam gnjeva trovne strijele:
Sred borbe ću si očajne i vrele
Zakrilit drago ideala jato, –
Pa makar baš ih zadnje krvi mlazom
Poškropit morô. – Ja ću svojom stazom!
Odgovori