Vinjage

IV.

Vince piti je milota
I našega slast života,
Sve luđake vodopije
Mutna voda nek zalije!

Zato, kad mi bude mrijeti,
Čašu sobom ću ponijeti,
Al mi punu vina dajte,
Pa me onda zakopajte.

XII.

Nuder, brate moj ljubljeni,
Zagonetku odgoneni:
Hladno jeste, voda nije,
Vatra nije, ipak grije,

Ruža nije, a miriše,
Duha nema, a njim diše,
Što je, reci: “To jedino”,
Reče prijan: “jeste vino.”

III.

“Slušaj”, reče prijan živo,
“Ala lijep sam sanak snivo,
Da je naime naša Sava
Vinom tekla do Dunava.”

“A ja da sam šaran bio,
Te u Savi sveđ plovio,
Pijuć vina mjesto vode,
Al žalbog – sanak ode.”