Vječni Žid u Zagrebu

ili

Tri dana tuge i nevolje

I.

Bilo je to godine 184*, negdje u ljetu. Noć je pala na naš starinski zavičaj, al’ ona tiha noć, što znade liječiti sve tuge i nevolje. Sutradan je restauracija, a svi naši čitatelji, ustavni ili neustavni, znat će da pri takovoj zgodi jeziku nije mjesto za zubima. Zato su i po svim kolibama Vinka Lozića, – a tih, hvala Bogu, još i dan-danas u Zagrebu dosta ima – zato su po svim kolibama vrvjeli korteši, da si za sutrašnji politički čin jezik operu.

Naš Zagreb za ono vrijeme nije ni sanjao o njemačkoj prosvjeti par force, kamoli o plinu. Nekoji turopoljski korteši tvrdili su doduše da je u Zagrebu po noći jasno kao da je Božji dan, al’ to zato, što rumenika silno rasvjetljuje glavu, a k tome bi dobričina mjesec rado žmirio na našu staru konstituciju, pa je, kako se veli, favirao našemu magistratu. Blijedo mu je lice rasvjetljivalo ono patrijarkalno blato, što se je protezalo Ilicom sve do pokojne Harmice, kao rijeka “Styx” u poganskom paklu. Ali što zato? Pitajte samo staroga varoškoga pandura, kazat će vam da su naši “patres conscripti”, vulgo senatori, pri staroj toj navadi dobre volje bili. Ni nakraj pameti ne bijaše im druga iluminacija, van bukovački plin u velikim “lampašima”. To vam bijaše sve još za ono vrijeme kad je svaki mogao saditi više duhana nego što je popušio. Al’ vrijeme se mijenja, rekao mi je već profesor u parvi. Došla je nova konstitucija, pa je sve drukčije.

Onaj isti večer išao je čovjek u Zagreb. Bogzna kakvo je to bilo čudovište.

Starina, jer mu crne vlasi bijahu tako rijetke, kao što dandanas cvancike; bilo mu je više godina nego što Plenerovu deficitu jedinica. Brada duga, spala mu do pojasa, kao što onom patrijarki na lijevom oltaru sv. Marka, a odijelo je imao kao turski car na zagrebačkom kazalištu. Čudno čeljade; tko to biti može? Da ga je u onaj par smotrila naša koja krasotica, koja poznaje g. Eugena Suea, bila bi nam rekla da je to “vječni Žid”. I duše mi, to vam je glavom bio “vječni Žid”, najstarija skitalica na tom Božjem svijetu. Al’ nekako je bio kiseo, kao da ga štogod svrbi. Dà, svrbi ga, a bilo je i zašto. Mirno je putovao Hrvatskom, ni duša ga nije pitala čije je gore list, il’ ima li kakov “kontraband”. Ta u ono vrijeme još nije bilo narodne straže za promicanje zapadne kulture; k tome je valjala u Hrvatskoj lijepa, ali bezazlena riječ: “Svatko je pošten čovjek, dok mu se ne dokaže da je lopov”. Mirno je, velim, putovao Hrvatskom, samo bi usput iza plota guske psikale, videći u njem svoga naravnoga neprijatelja. Al’ kad eto ti zle sreće; namjeri se Žid na plemića, i to je bio kamen velike smutnje, o kojem se vječna skitalica popiknula. Naš Žido, nevješt razlici među tankom i debelom krvi, tako je malo mario za datum privilegiatum plemića, da mu nije ni s puta išao; a plemić, videći da je bradata skitalica obeščastila litteras armales, povali jure patrio Žida na klupu, te mu dokaže koliko je silan status privilegiatus, pravo plemića. Zato je Žida nešta svrbjelo – hinc illae lacrimae!

Lako ćeš pogoditi kakva je bila psihologička posljedica ove dirljive lekcije in publico politicis. Ona strana čovjeka, koju naravoslovci pripisuju redu sisavaca, bila je uslijed virtuoziteta gospodskih pandura tako previjena, da je već sam Žid stao dvojiti, da li je čovjek ili snop, po kojem su mlaci u guvnu mahali, jednom riječi, Žida pustila sva sila, i od tolike nemoći se valjalo liječiti. – Naša Hrvatska na glasu je sa svojih kupelji i liječnih voda, ali jošte više sa svoje tincturae universalis, koja se u sto i sto “apateka” prodaje. Tu mislim lozicu našu.

I zaista, našoj skitalici bilo je nekako pri duši kao što njegovim praocima, kad su gladni i žedni prolazili pustinjom, kad netom spazi, gdje mu nešta s daleka svjetluca. To, što mu je svjetlucalo, bijaše naš stari, mili Zagreb. Odlanu i Židu; kad se putem domaknuo do Černomeraca, nadati se bilo i kapljici i zaoblici.

Uđe Žid u prvu krčmu, koja se od onoga hôtêla, što danas na njezinu mjestu stoji, u svakom obziru bitno razlikovala.

Al’ kad on unutra, puče mu čudo pred očima. Čudna se družba čudno tamo namjestila i svu krčmu napunila.

Duž dugih stolova nizala se brkata glava do brkate glave; iz svake glave duhan-lula kao francuski rezani top, a svakome momku lice rumeno kao zora na uranku, a svakome momku po boku sablja. Sve društvo spajao je nekakov simpatetički duh, i gromoviti način kojim se ova simpatija javljala, posvjedočavao je da sva ta uzajamnost polazi iz onih simetrično poredanih polića “staroga”, što su pred brkašima toli dražesno sjali.

Svaki domaći čovjek vidio je takove sastanke, il’ je bar za njih čuo; svaki će pogoditi da sam ovim slabim crticama htio nacrtati skupštinu kortešku; slabim velim, jer tko će opisati vjerno one bučne zborove, koji su uz svu svoju strast i patrijarkalnu poetičku stranu imali. Zgode te minuše, al’, Bože, ne daj da nam se to izvrne u drugi extrême, u mlitavu bourgoisieu, kojoj je jezgra sebična malušna birokracija. Neugodni poputni utisci uskolebaše, kako rekosmo, Žida do dna duše; al’ s vike i krike, sa zveketa i štropota po svoj krčmi, zatrepeću mu svi i najmanji živci.

K tome je perspektiva brkatih sabljaša pomutila svu njegovu pamet, te se jadnik, budući prijatelj vječnoga mira à tout prix, zatisnu u kutak i zatvori oči, da ga tobože nitko ne vidi.

Netom uslijed vike “Hajuk! Hajuk!” nasta grobna tišina. Začuđen s toga neobičnoga prevrata, zažmiri Žid, što i kako je bivalo.

Na stol se pope čovječac sitan, ali obal. Siva kosa svjedočila je da među “stare” spada; brci odugački kočili se pod rumenim nosom kao mačku, a oči mu sivkaste vrtjele se čudno, kao da po zraku muhe hvatati hoće; noge su tako šklocale da su sa strane dva korteša, brkata anđela čuvara, čuvati morala toga našega Cicerona.

“Spectabiles domini!” – zadreči mali malo hrapavim glasom, te se glavom i rukama prignu naprijed, kao da je tim kretanjem htio pozorne učiniti junake.

“Spectabiles amici! Ja vam velim, mi ne budemo Ilerci!”

“Vi-veit” – zaori sva krčma.

“Spectabiles amici! A zakaj bi mi bili Ilerci, a kak bi mi bili Ilerci; kaj nam predi ni dobro bilo? Vina košta vedro tri cvancike, piščencov i puranov nam je Bog dal dosti, pa kaj čemo več?” – zapita novi Ciceron društvo, zafrknuv brkove poput raka.

“Viveit!” i opet “Viveit!”

“Et rogo vos, spectabiles amici!” – nastavi – “quid sunt isti pueri? naj mi poveju per amorem Dei, kaj su ti stekliši? To su im svi skup gladuši, koji hodiju v čerljeni kapi kakti purani, pak pišeju laži v novine.”

“Viveit!” i sve više “Viveit!” viknu nato korteši.

“To tak već biti nemre, celi ov šlkandal bumo pertraktuvali in regnicolari congregatione coram statibus et ordinibus, pak bumo prosili per repraesentationem, da se svi ovi puntari spraviju v rešt!”

Gromoviti “Viveit!”

“Gdo to ne misli, naj si čteje Verbeciuša, tam črno na belom stoji “nota infidelitatis”. A mi to moramo! Kaj smo mi kakvi potepuhi? Verek nismo! Mi smo svi plemenitaši, kralovi brati!” – Ovako svrši slavni govornik tankim glasom, te poniknuv teškom svojom glavicom, hoteći označiti svoju važnu osobu, da se rt nosa i prsta divnim načinom sukobiše. Al’ u tom posljednjem “signo exclamationis” bijaše tolika sila, da je verbecijančevim nogama nestalo sve postojanosti.

U dobar čas priskoče dva brkata anđela čuvara, te posade uz urlikanje “Viveit!” nepostojanoga Cicerona na dobro mjesto.

Tu se pojavi, nedaleko od našega Žida, pravi pravcati Golijat na stolu. Na ramenima mu sjeđaše oblo crveno lice, a pod oblim licem obliji trbuh; silne noge nisu pitale koliko će glava tovariti. Po silovitom mahanju ruke i po gustom nizu velikih srebrnih puceta na prsluku, rekao bi, čovjek pripada slavnome ubojitom cehu.

“Prav su rekli, prav, gospon fiškališ!” – zagrmi trbonja – “mi smo gospoda, Ilerci su niš; čuju, moj dečko im je veči gospon neg’ ovi gladuši; vem, on im diši po loju, kakti plebanuš po dupliru. Zato bi ja, mislim, držmo se sutra pri reštalaciji!”

“Držmo se!” – odgovori gromko cijela četa.

Oracija ova kratka, ali jezgrovita, ushiti toliko korteše, da su ubojitoga gospodina stali uz urnebesni “Vivat” dizati.

Nu u zao čas namjeri se nesretno trbonjino oko na našu skitalicu. Siromah taj, nevješt in publico politicis, razmišljao u svom zakutku, koliko tu začudo prinčeva imade, i kako se ti prinčevi slabo drže fine dvorske etikete; stari diplomatički izraz “kraljev brat” bio mu je pomutio svu glavu. Nu u zao čas, rekoh, namjeri se trbonjino oko na nj. Razjaren što je Žid pored tolika slavlja trbonjina mučke u kutu čučio, zagrmi sa visine gromkim glasom: “Kakov je to svetec, kaj tam v kutu sedi? Kaj je kakov Ilerec, koji je došel zezvedati poštene ljude? Miško, popiplji mu malo žilicu!”

Miško bijaše po mjestu u krčmi susjed Židovu, a po zvanju u životu drug trbonjin, bavio se dakle mnogo praktičnom anatomijom, ako i ne kod ljudi. Nu njegovi nazori o pipanju žilice ne odgovarahu ni najmanje općenitoj patologiji, jer je Židu popipao žilicu na plećima snažnom šakom. Ova doista krupna interpelacija probudi Žida iz duboke meditacije, i sirota Žido odgovori uz gromovitu akompanjaciju susjedove šake na Miškovo pitanje: “Kak se pošteni ljudi pozdravljaju?” dršćućim glasom dvadeset i pet puta “Viveit”, i tako očitova na veliku radost svega društva svoju čistu političku vjeru. – Morao se, jadnik, zavjeriti, da će sutradan vikati s Mađaronima na reštalaciji; nisu oni marili ni za patrijarkalnu odoru vječne skitalice, i po optičkoj prevari – koja je svoj razlog u simetričnim polićima imala – smatrahu Ahasvera za prostoga korteša. A Žido im opet nije prigovorio gromovitoj šaki Miškovoj, kojoj je već onda logika čina jedini program bila. U Božjem strahu htio se Žid najesti i napiti; pa da si prije svega krvavi znoj otare, izvadi maramu – modru, gotovu nesreću. Modra boja je tertia pars integrans slavenske – dakle i ilirske trikolore, a Židova marama bila na nesreću modra. “Plavi rubec! Izdajica! Drž’te ga, drž’te ga!” – ori se sa svih strana, i čitavo jato se obori na Žida.

Naravnim nagonom skoči, zdvajajući, Žid prozorom napolje, trči sve dalje i dalje, dok ga kob ne natjera gladna i žedna pod drugi nezvani krov.

Ali kad jadan onamo, od zla na gore. Tu su se krijepili za sutradan Ilirci, sve redom crvenkape. Ni duša nije opazila Žida kako se prišuljao u sobu. Dršćućom rukom zakrivao je Ahasver modru maramu, da tobož s nje drugi put ne postrada, jer mu je politički program crvenih kapa sasvim nepoznat bio. Ni duša ga nije opazila, jer su oči i uši sviju naperene bile na čovjeka koji je sa stola slavnom društvu lijepo zborio. Čovjek taj bijaše čudne naravi, čudna lica, nečuvena i neviđena donekle vječnoj skitalici.

Na glavi mu crvenkapa, na crvenkapi mjesec i zvijezda, o crvenkapi srebrna kita, pod crvenkapom na lakat bradato lice; o ramenima crvena kabanica, za pojasom 10 malih pušaka, a u svakoj ruci po handžar.

“Mila braćo!” – progovori taj neznani Kraljević Marko – “Još Hrvatska nij’ propala!”

“Živio!” – zaviknuše crvenkape gromovito.

“Draga braćo!” – nastavi – “jošte živi riječ naših djedova!”

I opet “Živio!”

“Slatka braćo! Mi smo, braćo, Iliri!”

“Živio!”, gromovito “Živio!”

“Ljubezna braćo! Makar na nas navalile svega svijeta čete, Bog je s nami, tko pod nami, s njime ajd pod pete!” – Pri tom lupi nogom na slol i zamahne dva tri puta strašno handžarima.

Crvenkape pozdraviše našega Hrelju rogobornim “Živio!”, te ga stadoše dizati po starom običaju. Tu gotove nesreće, svi u jedan mah smotriše Žida. Ovaj, drščući kao šiba na vodi, od straha da ga drugi tko po Miškovoj empiričkoj metodi ne nauči kako se pošteni ljudi pozdravljaju, tri puta se gospodi duboko pokloni, šapćući: “Wie-weit!”

“Što?” – zavikne neki crvenkapa, popevši se na stol – “Šta vivat!? Šta, Mađaron? Zar taj izmet ljudstva? Zar mu nismo odavna vrata pokazati mogli? Zar možemo slušati njegovu otrovnu riječ “Vivat”? Zar ne vidite, kako se lisiči? Braćo, opalimo mu krila!”

“Opalimo mu krila!” – hoće nato rogoborni crvenkape, pa ni pet ni šest, svi na Žida, tobožnjega Mađarona. Ovaj se od prepasti i smrtnoga straha sruši pod stol – “E caddi come corpo morto cade!”

Polumrtav pao, polumrtva ga izvukoše ispod stola.

“Da mu sud sudimo!” – prihvati goropadni onaj govornik sa 10 malih pušaka, – “a vi ne dirajte međutim u njega. Tko si, vražji?” – obrati se vječnoj skitalici i zaškripnu triput zubima.

“Pošten sam čovjek, pošten Žid” – nariče Žid. “Bog vam dao dugo živjeti, zli ljudi su me zlo naputili, pa mi rekoše da se pošteni ljudi sa “vivat” pozdravljaju; Bog vam dao dugo živjeti, nemojte mi zloga!”

“Kako ti je ime?” – zagrmi Kraljević Marko.

Vječni skitalica, ne znajući se boljega dosjetiti, odgovori mu ponizno:

“Lövi Stern, milostivi gospodine, Lövi Stern!”

“Kakav Lövi Stern!” – hoće mu nato gospodin govornik – “kad je bio, kako naši filolozi temeljito dokazuju, babilonski car Nebukadnecar Slavjan, onda moraš i ti, Žide, biti Slavjan! – Ti ćeš se od sada zvati Lavoslav Zvjezdogorski!”

“Lavoslav Zvjezdogorski!” – pokloni se ponizno Žid.

“Bit ćeš pod mojim okriljem” – nadune se Kraljević Marko -, “da me znaš, ja sam Sveslav Poštenjaković, pravi ilirski domorodac. Sutra ćeš s nama vikati na restauraciji; pa nam pokaži sada, kako se pošteni ljudi pozdravljaju.”

Naš novorođeni Lavoslav Zvjezdogorski, sjećajući se Miškova energična pitanja, uzdahnu brže bolje:

“Ži-ži-žifio!”

“Sad jedi i pij!” – doda ponosito Poštenjaković.

Lavoslavu Zvjezdogorskome sve je još treptala brada od straha, al’ zato s rajske riječi “Jedi i pij!” još jednom uzdahne, te se stisne u zakutak. Međutim su crvenkape svoja bučna raspravljanja in publico politicis bukovačkim vincem – jedinim za ono vrijeme među Ilircima i Mađaronima zajedničkim interesom – zalijevale.

Uto prišapnu Zvjezdogorski konobarici: “Donesite mi pečenke i šalate!”

Kao što pred burom cijelom naravi grozna tišina vlada, tako mukom umuknu glasna vreva crvenkapa, samo gdjegdje bi se čuo mukli šapat “šalata!”

Zvjezdogorskome već je išla voda na usta, kako će mu pečenka slatka biti, te je dražesno žmirio na kuhinjska vrata, ne pazeći kako su sve crvenkape u njega oči zabadale.

Ali ga probudi iz slatkoga sna pravi ilirski domorodac, Sveslav. Stupiv ozbiljnim i velevažnim licem pred skitalicu, podboči se lijevom, a položi desnu ruku na handžar za pojasom, namrkne ježate obrve, zaškripnu zubima i zavrti strahovito oči, svečanim glasom ovako prozbori:

“Sad će djelo na vidjelo, je li istina ili laž, da ne znaš što je Ilir i Mađaron. Lavoslave Zvjezdogorski, radi ti se o glavi; smrt ili život! – Lavoslave Zvjezdogorski, u imenu svega ovoga slavnoga društva pitam te, kakvu hoćeš šalatu? A vi, momci, pazite!”

Lavoslav izbulji oči, pa muči.

“Lavoslave Zvjezdogorski, hoćeš li zelenu šalatu? Govori!”

I nasta grozna tišina. Al’ Žido, misleći da gospoda samo šalu zbijaju, kiselo keseći se, odgovori:

“Čuda Božjega! Kakvu je Bog dao šalatu, nego zelenu!”

“Zelenu! Mađarsku, što truje pošteni domorodni želudac!” – zagrmi s jedne strane pravednim gnjevom razjareni crvenkapa.

“Ne poštenu sveslavensku crvenu šalatu, što je svakomu Iliru slađa od meda!” – zavikne s druge strane crvenkapa plamtećim očima.

“Zelenu! Izdajica! Mađaron! Drž’te ga, drž’te ga!” – ori se sva krčma, i čitavo će jato crvenkapa na Žida. Nu providnost pospješi mu i ovaj put noge k prozorima. – Zvjezdogorski sve leti dalje i dalje, dok se iznemogav sruši na zelenu travu i tvrdo zaspi. Al’ i sad prodirahu kroz san tužni mu vapaji “Viveit!”, “Žifio!”, “Pečenka!” i “Šalata!” noćnu tišinu. Teški li mu bijahu sanci!

Legao, osvanuo. – Al’ kad osvanuo, već i osvanulo žarko Božje sunce. Neću vam tu pripovijedati kako se sunce diže iznad gora; toga se možete na sito i rešeto načitati u novijim našim novelama. Mi ćemo se vratiti na dnevni red, i vidjeti kako je sa Židom. – Ah, da je uzmaknuo, da se okanio jogunluka, ne bude mu novih žuljeva! Al’ inače mu ukobila kob, ostao je u Zagrebu. – U to doba motala se vreva i klika ljudi po zagrebačkim ulicama, sami sabljaši il’ prosti korteši, sve put županijske kuće. A kako je bujavica vrvjela, tako bujavica ljudi uhvatila vječnoga Žida i nehotice ga ponijela pred županijsku kuću. Tamo se restaurira županijski magistrat. Kandidati se dižu, Mađaroni viču “Vivat”, a Ilirci ih nadvikuju “Živio”; oči se krijese, ruka se hvata sablje, gotova bura, kao kad bijesni valovi o stijenu lupaju. A sred tih valova bijaše kao bijedna iznemogla lađica naš Lavoslav Zvjezdogorski. Zla sreća namjesti ga nekako među Mađarone i Ilirce, a gora nesreća postavi mu o bok dva grozna susjeda; s jedne strane stajaše crvenkapa Sveslav Poštenjaković, držeći zubima britki handžar, s druge strane mu se kočio onaj trbonja s gustim nizom srebrnih puceta, zahvatajući ogromnu, žutom mjedi okovanu sablju.

“Ha! Jesi li tu, bijedniče mađaronski!” – zaškripnu Poštenjaković, držalom handžara nemilo poškakljav Zvjezdogorskoga – “čuvaj se; ako ne budeš s nama, ubit ću te!”

“Ha! Jesi li tu, izdajico ilirska!” – smrknu se trbonja, krupno bocnuv Žida balčakom sablje, “pazi se, ako ne buš s nami, ubit ću te!”

Jesi li ikada vidio, prijatelju, polumrtvu žabu među pozitivnom i negativnom žicom munjostroja, kako se sa sukoba dvaju protivnih živalja grčevito trese. Tako se tresla utroba tome kortešu par force; od straha sklopio oči, mramorkom se omramorio, kao Lotova žena. – “Živio!” – zaviknu Poštenjaković, gdje dizahu Ilira, i durnu Žida, prišapnuv mu gromovito u desno uho: “Viči “Živio!” ubit ću te!” – i jadnik, jecajući, ozva se “Živio!”

“Viveit!” – zaori trbonja sa srebrnim pucetima, gdje se pomoli mađaronski kandidat na ramenima svojih korteša, i bocnuv Žida u rebro, prišapnu mu rogoborno u lijevo uho: “Viči “Vivat!”, ubit ću te!” – i opet se Žid jecajući ozva “Viveit!”

Tako bude Lavoslav Zvjezdogorski uslijed bockanja svojih susjeda za pol sata dvadeset i pet puta ilirskim, i dvadeset i pet puta mađaronskim kortešom.

Al’ izađe djelo na vidjelo.

“Ti vičeš “Viveit!”, izdajice!?” – zaškrinu Poštenjaković.

“Ti vičeš “Živio!”, izdajice!?” – namrkne se trbonja.

“Drž’te ga, Ilirec je!” – “Drž’te ga, Mađaron je!” – zaori sa svih strana sila korteša.

Handžari zabljesnuše, sablje zazveknuše, vreva amo, vreva tamo, Žid u bijeg, a trka za Židom. Bježao Žid od jutra do mraka, preko gora i dolina, a sve kao da se za njim ori: “Drž’te ga, drž’te ga”. Već se hvatao mrak – tek Zvjezdogorski zažmiri malo za leđa, al’ tu odavna već nema ni Ilira ni Mađarona.

Okrvavljen i ožuljen pusti se na brežuljak, i gorkim okom gleda u onu stranu gdje se u večernjoj modrini crtao toranj sv. Kralja; tužnim okom pogleda onamo, i uzdahne: “Blaženi oni, koji uzmiču!”

II. Bachovanje

“Ide vrijeme, nosi breme” – veli narodna poslovica, i pravo veli. Išlo je vrijeme i donijelo nam novo, nepoznato breme. Stari, kako nekoji rekoše, kineski zid je pao, i mi bismo skoro imali sreću da postanemo “Weltbürgeri”, i da se zbilja u to uputimo, da po sv. Pavlu obučemo novoga čovjeka; zato je bilo sto briga tuđih na sve četiri strane svijeta. Tirolski školnici učili su nas kakovim je “Tonartom” Bog govorio, i kolika bijaše Crvenobracu brada; pikači nebrojeni doniješe sa sobom mudrost Normalija i Hofkammerdekreta, te su vježbali našu mladež “im korrekten Kanzleistile”; crvenozelene ptičice pipale su naše bubrege, da im majstori budu zbilja sveznajući; misao bijaše internirana u mozag; a da i lojalno dišemo, otvorile su se trafike. Jedino životno načelo našega Zagorca, “puna čutura i debela pura”, jedino to načelo, pošlo iz vremena ljeskove masti, omililo je apostolima ogromnoga “Reichsgesetzblatta”, te se udomi i među onima koji nisu bili domaći.

Oprostite mi što napisah taj mali prolog drugome danu što ga je vječni Žid proživio u Zagrebu; sa nekoliko crta htio sam samo nacrtati stafažu onoj slici, koja će Vam evo pući pred očima, i koja spada u doba – pardon, što to i opet kažem – “zlokobnih dvanaest godina”.

Bijaše to 185* god. u jeseni, mjesec je sjao, i kraj njega nekoliko starih lampa, što ih je novi sistem prosvjete mjesto starom crvenom novom zelenom bojom dao namazati. Bila je večer mirna, jer se Zagreb i s njim sav hrvatsko-slavonski kronland, kao kakov asteroid, mirno kretao oko sunca gospodina barona Aleksandra. Na ćošcima bijaše ponamješten po jedan “perpetuum mobile” sa svojim žutim brojem na prsima, da nitko ne smeta prepokorni san, što su ga danju i noću snivali presretni građani “der k. k. Landeshauptstadt”. Pretpotopnim bijelomodrim pandurima bijaše djelokrug omeđašen na “Amtsgebäude des löblichen k. k. Magistrats”, nekad varošku kuću. Ovaj duboki, reći bi grobni san zateče u čudu bradatoga staroga momka, što se je predgrađem Sv. Duha k Zagrebu primicao. Možda je prije ovdje bio; možda je in illo tempore koješta doživio; možda je tu sve drukčije bilo kad ga nestalna kob ponese prvi put u ove strane; zato se valjda i čudi. Bradati momak taj bijaše vječni Žid, ma na dlaku takov kakov i prije 10 godina. Dobro nam je iz prve glave poznata psihologična njegova strana, jer znamo da je bio neprijatelj svakoga spontaneiteta, kao što mnogi “vrli rodoljubi”, kojima je “mirno, samo mirno” program cijeloga života. Zato mu odlanu kad nije čuo one krike i vike “konstitucionalnih stekliša”, koji lojalne, miroljubive građane uznemiruju.

Smiješna ti je stvar pomamiti se za kakovom sistemom; dobra je svaka, kad se čovjek samo na nju nauči; konstitucija je dobra, samo kad je kruha; oktroj je dobar, samo kad štogod za trbuh ima; provizorij je dobar, kad gladne nahrani; i apsolutizam je dobar, kad ima pod njim šta jesti i piti; jednom riječi, trbuh je “ratio ultima” na ovom svijetu.

Pod konstitucijom možeš javno govoriti proletarcima kao Jacques Desmoulins; pod oktrojem možeš biti glavni stup ministarstva u centru, kao pod Louis-Phillipom; pod provizorijem možeš biti vladin povjerenik, da urediš u kojoj pokrajini upravu, kao imperijalistički prefekt; pod apsolutizmom možeš biti ministar kao Bach. Od barikade do ministarske stolice nema puta, rekao bi čovjek, a Bach je pokazao da si ga možeš prokrčiti; a u svem tom ti je na pomoći onaj nagon, koji dokazuje životinjsku stranu našega bića, “trbuhom za kruhom!” Pri tom dakako možeš ostati “domorodac”; kupit ćeš, da namiriš dušu svoju, od svake narodne knjige po jedan egzemplar, i za pohvalu ćeš se milostivo nasmiješiti gladnom spisatelju; kad te koji prijatelj sjeti one lijepe pjesmice “domovini” ili “narodu”, što si je napisao kao šestoškolac u kakov beletristički list, dopadnim smijehom pokazat ćeš da ti je ovakovo laskanje drago; dà, štoviše, “in camera caritatis” reći ćeš starom kojem konškolarcu iz vremena “humaniorum”, da je nepravedno što se radi, jer da je g. X, sasvim tuđi čovjek, postao ovo ili ono, i da se tuđinci domaćim zaslužnim ljudima pretpostavljaju, i t. d., i t. d. – Ne mislite da sam u ovoj maloj epizodi uplesti htio svoje političko vjeroispovijedanje; sačuvaj Bože! Sišao sam samo malo s puta vječnoga Žida, te mi se izvinu iz pera istina, koju čovjek u političkom životu narodâ često viđa. Nu vratimo se vječnom Židu.

Umoran s duga puta, navrati se u istu krčmu, gdje su ga pred godinama Mađaroni tako nemilo častili bili. Starodavnoj halabuci ni traga! Krčmarica drijemlje za stolom u kutu, gdje je negda trbonja sa srebrnim pucetima perorirao; na mjestu gdje je brkati gospon fiškalić svoju emfatičnu filipiku govorio, brunda stari mačak; mjesto korteša sjedi duž stola pomno obrijana čeljad, što je iz ovratnika pomolila po jedan šiljak na svakoj strani, a na glavu natakla nebotičnu cijev; svaki je zapalio po jedan štinkadores littera x, i mjesto onih starodavnih simetričnih “lampaša” stoji pred svakim skromni “fif” vina, i uz “fif” gorostasna “holba” vode.

“Krv nije voda”, veli se, ali i “Voda nije krv”; to je upravo dokazivala ova miroljubiva čeljad što je “Božji dar” poput homeopatičkih čestica u hladnoj vodi uživala; pri tom je bilo sve njezino kretanje tako promjereno, kao da se je ravnalo po taktu starinskoga sata, komu njihalo kao da je govorilo neprestano “Ide vrijeme, nosi breme”.

“Jeste li čitali, gospodine?” – progovori neki obrijani suhonja jezikom kojim se hrvatske novine ne pišu, dodav riječi “gospodine” dva lakta dugi, a u istini veoma mršavi naslov: “Gospodin X. stupio je u višu dijetenklasu” – i tu pruži u ruku svome susjedu, drugome suhonji – jer takovi ljudi obično nisu debeli – broj “Agramerice”, o kojoj se u ono vrijeme jošte mislilo da je politički list. Čitajte samo crno na bijelom, tamo stoji “in die höhere Diätenklasse versetzt”.

“A kad je tako” – progovori suhonja drugi, – “onda mora da je gospodin X. veoma pametna glava”, pogledav dakako – relativno debeloga gospodina, koji je dimeći silno dim svoga “Commiss-Knastra” dokazivao da i on spada u višu “Diätenklasse”. U isti par obrati se suhonja drugi, videći da ga relativno debeli gospodin ne motri, svomu trećem susjedu, te mu prišapnu u uho: “Ja vam velim, krivda nam je učinjena, X. je prava glupačina”. “Jest.” – prihvati kategoričkim glasom onaj relativni debeljak, razdimiv dim kao Bog Jove. “Gospodin X. je veoma zaslužan čovjek, i pri tom vješt svom poslu kako valja. Otac mu je bio 30 godina savjetnikom u N., stric mu je ravnatelj jedne sekcije u ministarstvu unutarnjih poslova, teta mu je udata za savjetnika u ministarstvu financija, tu imate dosta njegovih zasluga. Gospodin X. piše čisto kaligrafički, znade skoro napamet sve normalije i naći će prije kakov akt, nego sam činovnik u manipulaciji. Pri tom je čedan čovjek, ne prigovara nikad svome šefu, jer zna da šef više mora znati nego on. Zaostatka nećete nikada na njegovu stolu naći. Nema nikada s drugim knjigama posla, nego s ministerijalnim naredbama, a njihov se duh u nj prelio, te reći bi po nagonu podupire ministarstvo u izvedenju spasonosne sisteme!”

Karakteristika g. X-a po relativnom debeljaku tako je tronula ex officio svu obrijanu čeljad, da je suhonja drugi uredno sentimentalnim glasom progovorio: “Ja, kao maleni, ali vjerni sluga svakoga opstojećega ustrojstva, ne mogu na ino, nego da ovom čašom nazdravim na nepristranost i mudrost Nj. Ekscelencije gospodina ministra, koji imenovanjem toli zaslužna, vješta i osobito dobro mislećega čovjeka, kao što je X., ne samo nas kao državi vjerne sučinovnike, već i sve podanike usrećiti i nov dokaz očinske brige za državu očitovati blagoizvoli!”

Govor ovaj ushitio je obrijanu čeljad, a pred svima debeljaka, te su svi svoj “fif” ma na kapljicu ispili, a suhonja drugi, kome je od tolike radosti u oku suza treptjela, reče: “Gospodo moja, s dopuštenjem višega štovanoga člana našega poniznoga društva” – mislio je debeljaka “in der höheren Diätenklasse” – “mislim, da u slavu današnjega dana, koji je sigurno jedan od najljepših moga života, još jedan “fif” popijemo!”

Relativni debeljak, razdimiv lulu, nagnu glavu kao kineska pagoda, u znak, da pristaje, i sva obrijana čeljad, ugledav se u debeljaka, nagnu glave.

“Ha, ha!” – nato će suhonja prvi, tarući si ruke filistarskim smijehom – “molbenica Y-ića, koji se već dugo tome mjestu nadao, odbita je!” I opet nagnu debeljak glavu, da jest.

“Ja nikomu ne zavidim ništa” – prihvati suhonja drugi – “ali g. Y-ić, koga ja inače cijenim, nije čovjek za taj posao, i ljudi, premda ja samo kažem, što su mi drugi kazali, baš koješta o njem slute”.

“Svaki dan dolazi za pet minuta kasnije u ured” – doda važno debeljak.

“Svaki dan vam čita “Narodne novine”!” – primetnu suhonja prvi.

“Napisao je u nekakov hrvatski list pjesmicu o Kraljeviću Marku” – dopuni suhonja drugi.

“Vele, da kod kuće svejednako crvenu kapu nosi” – progovori suhonja treći.

“Netko mi je rekao da je u stanu gosp. Y-ića na stolu vidio, – što mislite?” – zapita suhonja četvrti.

“Što?” – zinu kao riba cijela čeljad, skučiv glave poput rogata stada, pa upirući nekoliko časova, mučeći, oči u suhonju trećega:

“Ru-u-sku gramatiku!!!” – šapnu suhonja treći zavlačeći grozovite te riječi lojalnom indignacijom.

“A-a!” – zabeknu užasnim glasom obrijana četa i trgnu opet glave, kao da je pala među nju bomba.

“Jest!” – prozbori podebela Pythija masculini generis iza dima Commis-Knastra. “Jest! Y-ić, velim vam, nevrijedni je sluga visoke glave!”

“Domorodac – luđak!” – doda suhonja drugi.

“Propalica!” – zapenta suhonja treći.

“Sve to nije ništa” – odreza debeljak ex cathedra, i kao što pobožna duša spominjući ime nečasnoga, strepi, tako i on nakrivi bucmasto lice. “Y-ić je – – -”

I opet zinu obrijana čeljad, i opet skuči glave. Grozna tišina.

“Pan-sla-vista” – zavlačio je debeljak ove tri slovke “crescendo”, tako da je posljednja riječ bila narasla na u nebo vapijući grijeh. Zatim se strese, i da si opere lojalni jezik od tako grdobne riječi, posrka ostatke “fifa”.

“Be-e-e!” – zabeči opet užasno skučena čeljad, i svakome bijaše lice po prilici takovo, kakov uvod u uvodan članak oficioznih novina, koje pišu o Slavenima.

Nastade stanka.

O panslavizmu nije se dalje govorilo, jer pretresivanjem ovog škakljivog pitanja bilo bi izašlo na vidjelo da zbilja na svijetu mnogo Slavena imade.

“Oprostite, gospodo moja!” – prozbori suhonja drugi, “svakome prepokornom slugi visoke vlade mora biti najsvetija dužnost da zasluži što dobiva; da takovih zbilja ima, ne trebamo nadaleko mjeriti, evo nam uzora među nama!” – i pri tom pokloni se debeljaku. “Slijedeći dakle primjer visoko štovanoga našega gosta, osmjelio bih se umoliti štovano društvo, odnosno visoko štovanoga gosta, neka me otpusti kući, da ne samo prešne nekoje zaostatke do noći riješim, nu da kaligrafično prepišem do ponoći čestitku velecijenjenom gospodinu šefu, koji će sutra svoj imendan slaviti blagoizvoliti”.

I opet dražesno keseći se, nagne debeljak glavu.

“Platiti!” – zavikne nato suhonja drugi, izvadiv iz skromnoga tobolca nov novcati, pomno složeni, crni – jer onda se banke nisu još bile zacrvenile – crni surogat jedne forinte “u srebru”.

“Schaffen’s?” – zapita ga Malčika zagrebačko-germanskim dijalektom.

“Dva fifa, dva roščića” – stade izbrajati suhonja svoju lukulsku večeru, te prikrpa k tom ogromnom računu još suhoparnu birokratičku dosjetku – “dva roščića i – he, he, dvije holbe friške vode, he, he, he!”

I sva će čeljad nato: “He, he, he!”

Dok je Malčika prebirala sitne novce, nastavi suhonja svoje pripovječice.

“S dopuštenjem, moja gospodo! Imam vam, prije nego što otiđem, javiti radosnu vijest, da će domala biti lijepoga veselja! – Svatovi, krštenje – i koješta! Saznao sam ja sve! Gospodična Amalija, kći g. savjetnika Z., vrlo je umiljata, a g. X. čovjek, za kojega se sada otimlju matere koje imaju za udaju kćeri. Ah! A kako je to dvoje sentimentalno! Gospodična Amalija udara u klavir, a mati gleda na prozor, pa kad izdaleka vidi da ide g. X., kaže to svojoj kćeri, koja je brže bolje zamijeni na prozoru. G. X., nataknuv očale, vidi, da je na prozoru gospodična A.! Da pokaže kakov je fini gospodin, istakne velikom vještinom svilenu podstavu svoga kaputa, što ga na ruci nosi, pa onda ajde lakim korakom pod prozorom; gospodična A. hoće da se rastali od ljubavi; a kako i ne bi, kad je X. nakićen, kao da je ovaj par iz Beča došao. Ta ovdašnji svijet i ne zna kakov ima biti mladi čovjek, osobito, ako je “Beamter”. Nu pustimo to na stranu; imat ćemo i onako još mnogo posla, dok se ovaj poludivlji narod koliko toliko civilizira. Ja sam vam sada samo to htio kazati, da g. X. ide pod prozorom; gospodična A. zna se vrlo dražesno držati, kad si glavu upre o desnu ruku, tako da joj je palac pod bradom, a kažiprst uz usta; a g. X. prolazeći pozdravlja je uljudno; o! ovdašnji mladići nemaju ni pojma o tom kako se izobražene gospodične pozdravljaju; trebalo bi im da to uče od g. X., koji uvis podignutim očima digne šešir prilično visoko, malko ga zakrene, pa ga onda spusti gotovo do zemlje. Gospodična A. sva je blažena s te uljudnosti, a g. X. jedva šta je prošao, opet se vraća i ponavlja svoje poklone. Nema u svem Zagrebu među svim domaćim ljudima takova para, kakav je ovaj naš. Ta gdje bi u ovdašnjih djevojaka bilo onakvoga finoga čuvstva, kakovo je izraženo u ovoj pjesmi, što sam je dobio od prijateljice gospodične A., a prijateljica gospodične A. uvjerava me da ju je ona sastavila sama samcata bez ičije pomoći, pa da je nije od nikuda prepisala”. – Uz ovaj govor na hvalu gospodične A. izvadi suhonja ružičasti papir, pa se pokloni debeljaku, veleći mu sasvim ponizno: “Ako dopustite, pročitat ću pjesmu, što je gospodična A. sastavila na hvalu g. X.” Debeljak pokima glavom, a suhonja stane čitati.

Phantasie an Eduard

Schöner Jüngling, deiner Augen Glanz
Haben mich Unglückliche betöret ganz,
Darum winde ich dir einen Rosenkranz,
Und weil mein Herz sich angezündet an der Augen Kerzen,
Jammere ich Arme um dich in Leid und Schmerzen.
Bitte Gott, er soll dich mir geben,
Ewige Liebe und ein glückseliges Leben.

“Krasno! prekrasno!” – zaviknu svi u jedan glas, motreći pozorno debeljaka. “O! kako je to fino izobražena gospodična; takove nisu Hrvati nikada ni vidjeli”.

“Što sam ja rekao!” – usklikne slavodobitno suhonja, bit će svadbe, bit će jela i pila u obilju!” – Suhonja bio se pripravio da će govoriti varijacije o ovom preugodnom si predmetu, al’ u taj par osvanu u društvu nova osoba.

Lice mu je bilo nalik geometričkom liku, po imenu paralelepipedonu; brada mu bijaše pomno obrijana, a kosa, od vrata preko glave do čela razdijeljena geometričkom crtom i pomašćena miomirisnom pomadom, savijala se na slijepim očima u dva puža; oči napola stisnute, da se njihov riblji žar ne vidi, bijahu namještene kraj odugačkoga kvrgastoga nosa; pod nosom titrao je neprestano onaj aristokratičko-genijalni smijeh, za koji se većinom skriva skrajna bezazlenost; koža mu bijaše glatka kao arak čistoga ministerijalnoga papira; sa opornih “ocoubojica” – da budemo puriste – ukoči se i vrat i glava, mislio bi bio čovjek da vidi pred sobom egipatsku sfingu pod francuskim cilindrom iz Zagreba. Al’ ne, nije bila sfinga; na tom licu ne bijaše gonetati zagonetke; Francuzi bi ga označili riječju: “stupidité transparente”. Hrvat bi rekao: “pobijeljeni bedak”.

Ta čudna sfinga bijaše g. Eduard X., odjeven u crn frak, bijel prsluk, crne hlače, svijetle čizme, koje su po njegovu nalogu morale uvijek škripati, i glacé-rukavice, koje su rad taštine g. Eduarda popucale bile; preko lijeve ruke prebacio je jesenski kaput, a desnom držao je štapić, na kojem bijaše majmunova glava od bijele kosti; smiješeći se i tobož igrajući, primaknu majmunovu glavu usnama svojim, kao da se s majmunom ljubiti htio. Oduševljen samosviješću više “Diätenklasse”, kao novim dokazom veleuma svoga, nakloni se društvu aristokratički: “Dobar večer, gospodo moja, dobar večer! Drago mi je da vas još ovdje nađoh” – i ponosno dignu glavu svoju.

“A! g. X.! Čestitamo!” – vikne sve društvo najedamput, i u svačijem oku bilo pola radosti, pola zavisti; suhonja stane grliti i ljubiti g. X-a, umoliv ga za oproštenje, što, ražaren iskrenom prijateljskom ljubavi, vrijeđa obzire, što ih štovanje prema višemu nalaže. No X., otresav se hladno suhonje, pristupi k debeljaku, te mu pruži kao vršnjaku svome ruku, a ovaj je primi, veleći: “Čestitam, gospodine kolego; odakle tako kasno?”

“Od g. savjetnika Z.”

Suhonjasto društvo stade se među sobom gurkati, a debeljak namigne suhonji drugome, što se baš spravljao na put.

“Od savjetnika Z.? Ha, ha! Tamo je dakle bilo lijepo društvo?” – nasmjehnu se suhonja drugi.

“Izvrsno društvo!” – odgovori važno X. – “skoro sami savjetnici i tajnici, od nižih klasa ne bijaše danas ni jednoga činovnika. Gospodična Amalija – tu se opet gurnu čeljad – udarala je u klavir, i ja – općenito nakašljivanje – ja sam pjevao pjesmu. Po ovoj maloj improvizaciji sjedosmo k “souperu” – a ja kraj Amalije!” Tu se obrati X. kao da se nečega sjetio, te zovne: “Malčiko, veliku porciju teleće pečenke s krumpirom!”

Zar se sjetio Amalije svoje? Nije. Čega dakle? “Soupera” kod g. savjetnika Z., pa zato hoće da večera. Ne mislite, da je Eduard X. bio gourmand, ne! No među velikom porcijom teleće pečenke s krumpirom i “souperom” savjetničkim ima bitna razlika. “Souper” savjetnički čini da čovjek ogladni, a teleća pečenka da se nasiti. Voilà tout.

Dosta je toga; možebiti i odviše. Ne zamjeri mi, krasna čitateljice, što sam romantičku ljubav Amalije i Eduarda svršio telećom pečenkom, nu da se ne rasrdite, neću epizodu svršiti kao mnogi romanopisci, ne veleći ništa; već je svršavam kako se lakrdija obično svršava: Eduard uze Amaliju, pa Bog! A i vi, sintaktici i logici, oprostite ovu epizodu, da, ovaj saltus in fabula; recite slobodno, da ovu crticu pišem kao starac Herodot; da ne teče misao iz misli, kao što u raspravi kakvoj o značenju genitiva. Do toga mi nije stalo. Pišem nesrećom same epizode, jer pišem upravo o nesrećnoj epizodi našega naroda, i to su sve samo stakleni crepići u kalejdoskopu našega živovanja.

No skočimo od teleće pečenke u misli na “francusku pržolicu”, kojom se u taj par vječna skitalica naslađivala. U čudnom bijaše položaju Ahasver, u čudnom položaju kao buntovni listak opozicionalnoga lista, što ga nadodvjetnik namjerava počastiti konfiskacijom. Nu o toj pogibelji nije Ahasver niti sanjao; njegova duša ne bijaše budna, a ručeći lavić već ga je obilazio.

Naproti Židu bio se namjestio čudan čovjek. Na glavi mu bijaše toliko žućkastih vlasi koliko u kakvoj državnoj blagajni novaca; a ovim žutkastim ostancima pokrivao je taj neznani gost pomno ćelu svoju. Sitni šiljasti nos rumenio mu se kao srebrni šestak od godine 1849. Kad bi u krčmi tko progovorio, naperio bi odugačke uši, raširio bi rumene nozdrve, požmirio bi pomalo na govornika sivkastim očima, skučio bi se kao sova, kad opazi vrapca, i olovkom bi pisao u zamazanu knjižicu. Po očima bi mu sudio da je zmija, po čelu da je budala, po smijehu da je pokvareni Mefistofeles, po nosu da je pijanac, po masnom cilindru i oglodanom kaputu da je dijurnista, a po visokom crnom ovratku i rukavicama od jelenje kože da je isluženi kapral, a uistinu bio je “špicl”.

U ono vrijeme stajao je Jurien de la Gravière sa francuskim brodovljem pred Rijekom, riječka kumpanija dobrovoljaca ostavila je same telećake i puške svoje, da čuvaju riječku luku; pogibelj bijaše velika, pa jer u Austriji onda još ne bijaše konstitucije, to je zavod političkih mišolovaca sasvim pravedan bio. Sad je to drukčije; novine mogu pored ustavnoga uređenja štampe kazati vladi što narodi misle, i ako ima špiclova, to su sigurno morali naučiti napamet spis Engleza Milla “O političkoj slobodi”.

Ćelavac motrio je Žida.

Već kad je Ahasver izustio bio riječi: “Nosite mi francusku pržolicu!” – sijevnu čudan žar licem špiclovim; epiteton “francuski” orio se u njegovu uhu kao “Allons enfants!”

“Jeo je francusku pržolicu” – zapisa u knjižicu, te doda k tome: “Čini se da je ta pogibeljna osoba u savezu sa zapovjednikom francuskoga brodovlja.”

Pržolica bila je tečna i masna, zato si je vječna skitalica gladila bradu.

“Brada mu je puna i dugačka, kosa nemazana, mjesto cilindra nosi klobuk nizak i širokih krila” – nastavi ćelavac svoj protokol, te prikrpa: “brada, neobrijana po ministarskoj naredbi, pokazuje opozicionalni duh individua, da, mjereći izvanrednu dužinu brade, mogao bi čovjek reći da je demokrat; nepomadizirana kosa svjedoči o onoj nemarnosti, koja se samo kod proletaraca nalazi; nizina šešira naliči na Košutove; iz svega toga vidi se da je individuum sa mađarskom emigracijom poznat.”

Sad je Ahasver slatkim smijehom ispio čašu crvena vina, onda se nešta zamislio, pa konačno udobno rastežući se zinuo – “u-u!”

“Osumljenik pije samo crveno vino, a ne bijelo” – produži špicl svoj spis, “iz toga se vidi da je republikanac; sjedi uvijek zadubljen, u tom se očituje ona državi veoma pogibeljna okolnost, da osumljenik mnogo misli; osumljenik izusti glasno i razgovijetno dva puta slovo “u”, po tom se može zaključiti, da su težnje njegove ustavne i ustrojstvu države protivne; po naglasku kojim je francusku pržolicu zahtijevao, vidi se da veoma slabo njemački umije.”

Ahasver zovnu Malčiku, da plati. Poznato je da je on po naredbi providnosti odsuđen da se do sudnjega dana skiće od nemila do nedraga, no suđeno mu je da u torbi ima vazda tri srebrnjaka, tako da mu kesa ne bude, ma što tražio, nikada prazna. Izvadi Žid srebrnjak, te ga položi na stol. U prvi mah s toga svijetloga prizora ukoči se špicl; oči mu se izbulje, rijetke vlasi našušure, a zatim se opet skuči:

“Najveću sumnju probuđuju srebrni novci, kojima je osumljenik pržolicu platio; srebrnih novaca nema po svoj državi nigdje; iz toga se vidi da je on tuđi politički agent!”

Nato ustade ćelavac i pokloniv se Židu, zapita ga: “Gospodine, vidi se, da vam je dugo vrijeme; vi ste tuđinac, valjda čekate kakvoga poznanca? Odakle ste? Čim se bavite?”

“Hvala na pitanju, gospodine; dugo mi je vrijeme doduše, rado bih poznao narod i običaje njegove; to mi je jedina zabava po svemu svijetu.”

“Aha!” – zamrmlja špicl, “narod poznati, t. j., narod buniti, to mu je Jedina zabava; t. j. on je politički agitator.”

“To sam radio po svoj Francuskoj, Italiji, Engleskoj. Bio sam već i ovdje prije jedno 10 godina, pa se upoznao sa g. Sveslavom Poštenjakovićem, pravim ilirskim rodoljubom.” Izustiv ove posljednje riječi, uzdahnu Ahasver duboko, i nehotice si je stao češati leđa.

“Istina je, što rekoh” – reče si ćelavac – “nema sumnje, Francuska, Italija, Sveslav, Ilirac, rodoljub – sve to pokazuje, da je to tajni nekakov buntovnik!” – zatim se obrati k Ahasveru: “Gospodine, pokažite mi svoj putni list, da vidim, odakle ste.”

Žid, ne sluteći zla, izvadi stari zaprljani list kvijera. To mu bijaše putni list, prije 1800 godina od Oberpolizei-komisara Kralja Iruda hebrejskim pismenima napisan.

I opet ražari se špicl. “To su ruska slova, to je ruski putni list, to je panslavistički agent.” Mislio je jadan da je ćirilsko i hebrejsko pismo jedno te isto; kako i ne bi, kad je za ono vrijeme zabranio neki velemudri nadziratelj učitelju učiti djecu ćirilicom čitati, jer da je to “vlaško” pismo – “tak grdo, kakti židovsko.”

Sluga javne sigurnosti izvadi znak od žute mjedi, te ga pokaže Ahasveru, veleći: “Znate li to znamenje?”

“Znam, znam” – odgovori Žid – “to je žuta ptica”, i bliže pogledav znak, nastavi: “Al’ gospodine, to nije pravo zlato; nije pravo zlato; takve je ptice imala vojska rimska pod Titom, kad je razorila Jerusolim; rimske su imale jednu glavu, al’ rimske ptice bile su od zlata.”

“Ajte sa mnom!” – odreza mu nato redarnik, uhvativ ga grčevito za ruku.

“Idem, dragi gospodine, idem!” – odvrati mu Ahasver, čudno ga gledajući. “Bog vam to vaše dobročinstvo odmijenio sto puta; nepoznat sam ovdje, ne znam gdje ću spavati, a, po noći ima zlih ljudi, koji bi mogli nahuditi poštenu čovjeku; vi me zovete u svoju kuću, da ondje prenoćim. Bog vam dao dugo živjeti, dobri gospodine!”

Dok se Ahasver zahvaljivao i slavio gostoljubivost nepoznatoga, prijatelja, izvuče ga ovaj pred vrata, pa zazviždnu tri puta. Tek što se Žid ogledao, uhvate ga dva snažna momka za ruke, da ga odvedu u kuću prijatelja – respektive na policiju. Sad je vidio Ahasver, kakova ga je nevolja snašla.

“Vaj! Vaj!” – zajeca, – “šta ćete sa mnom, slavna gospodo. Ja sam pošten čovjek, niti sam krao, niti sam koga ubio! Da vam Bog da dugo živjeli, slavna gospodo, pustite me, dat ću vam tri, četiri, pet srebrnjaka! Vaj! vaj!”

Badava, vječni Žid nehotice je prenoćio u redarstvenoj buturnici. Sutradan mu puče sud.

Skučena od teškoga straha, ožuljena od drvene postelje, dovedoše ga u ured, gdje se je nadziratelj javne sigurnosti bavio.

Tužno je bilo gledati tobožnjega panslavitičkoga agenta. Leđa su mu se bila nakrivila kao polukrug, noge su mu kleknule kao kut od 45°, a ruke mu naprijed visjele kao bat u zvonu, brada mu se tresla neprestano, a pod dršćućim trepavicama blenule su polumrtve oči. Cijeli taj prizor nalik je bio više bradatom znamenju pitanja, nego čovjeku.

“Kako vam je ime?” – zapita ga nadziratelj javne sigurnosti oštrim doduše, ali nekako nepovoljnim glasom. Na prvi glas nadzirateljev trgnu se Žid, kao da ga je munja žacnula. Prije nije pogledao pozorno činovnika, nu sada pomoli oči i opazi na svoju radost staroga poznanca Sveslava Poštenjakovića, “pravoga ilirskoga rodoljuba”. To bijaše glavom nadziratelj. Nestalo je bilo doduše one na lakat duge brade, zvijezda sa crvene kape bila se premjestila o ovratnik, i mjesto handžara bio je opasao nešto što niti je mač, niti ražanj. Nu dobra pamet Ahasverova upozna i pod ovim prijetvorom “negdašnjega pravoga ilirskoga rodoljuba”. Uzradovav se rad sastanka sa starim svojim poznancem, stade Žid glavom njihati, i odgovori na njemačko pitanje povjerenika “jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine”, a koliko ga se bio naučio lutajući po južnim stranama, ad captandam benevolentiam.

“Čuda Božjega! opet sam našao staroga poznanca; velika čast za mene, velika čast; sluga ponizan, gospodine Sveslave Poštenjakoviću, sluga, gospodine, pravi ilirski rodoljube! Čuda Božjega, zar me više ne poznajete! Ja sam Lavoslav Zvjezdogorski, Lavoslav Zvjezdogorski, milostivi gospodine; kad je bio babilonski car Nebukadnecar pravi Slavjanin, to sam ja također Slavjanin. Bog je pravedan sudac, Bog vas je postavio za suca, i gospodin pravi ilirski rodoljub bit će također pravedan sudac; o! ja sam pošten čovjek, nisam krao, nisam nikoga ubio, nisam nikome ništa dužan; sudite me po pravdi Božjoj, milostivi gospodine!”

“Beno!” – zagrmi povjerenik – “Kakov Sveslav Poštenjaković? Kakov Ilirac? Kakov rodoljub? Vidi se kakvi su nevaljanci tvoji stari poznanci. Znaj me, ja sam Herman Ehrenberger, čuvalac javne sigurnosti. Pišite, pisaru, u zapisnik: okrivljenik se zove Lavoslav Zvjezdogorski; “slav” i “ski”, to su završeci imena svih prenapetih ljudi; okrivljenik veli da je pravi Slavjanin; to mi podbrišite u zapisniku; okrivljenik veli da je babilonski car Nebukadnecar bio Slavjanin; to opet pokazuje njegovu iskvarenu panslavističku narav. I to podbrišite. A ti, nevaljanče, odgovori ljudski, kad te čovjek pita, t. j. njemački. Zar ne znaš kakov jezik u svim krunovinama po ministerijalnom propisu vlada? Zar ne znaš da je njemački jezik ona divna moralna sveza što sve austrijske narode skapča? Zar još ne vide ljudi da je hrvatska literatura smiješna stvar, kojom se nitko već baviti neće? Što će ta jadna i kukavna zemlja, puna invalida bez duha i srca? Neka znadu Jugoslaveni da nemaju boljih prijatelja od Nijemaca. Al’ čekajte; od Rijeke do Karlovca, sve do mora da je talijanski, a od Karlovca dalje sve njemački; tko se tome usprotivi, toga ćemo objesiti. Pseto mora da pliva, ili da utone. Vi ste okrivljeni kao tajni agent, što buni narod za jugoslavensku samostalnu kraljevinu. Listine ruskim jezikom pisane to posvjedočavaju. Sad hajte u zatvor, dok se istraga nastavi!”

Žid je čamio u zatvoru dulje vremena, nu napokon morali su ga opet pozvati na ispit; međutim prispjelo je rješenje od više vlasti, koja je zamoljena za naputak u tom velevažnom poslu. Filolozi više vlasti prepoznali su hebrejsko pismo, a iz toga je viša vlast prepoznala značaj skitalice, pa je nižoj vlasti naložila da ga pusti prosta. Žida isprate ispred grada, a on, rješiv se svojih neprijatelja, stane bježati, vapijući: “Blaženi oni, koji uzmiču!”

III. Patentales

U ono vrijeme bila je riječ, i ta riječ bila je konstitucija, a ta se riječ još nije sasvim uputila, t. j. zbilo se ono što se u našem državopravnom jeziku veli: sinulo nam je opet sunce ustavnosti. Mili Bože, kakova se ne zbiše čuda; mili Bože, kakova će se još čuda zbiti; usta ih ne mogu kazati, a stranom i ne smiju, jer – §. . k. z.; uho ih se ne može naslušati, a kašto i neće, osobito uho, bez obzira na narodnost; oko ih se ne može nagledati, osobito jer su mnogome oku sva ta čuda pravi trn; pamet ih ne može pojmiti, osobito ona što nije vikla slušati bajku o ustavu, koju smo bez toga g. 1848. profućkali.

Coronini ode, jer po pravu trojedne kraljevine nije mogao biti hrvatskim banom; pokojni ravnatelj zagrebačke gimnazije ostavi Zagreb, jer ga kao “vjernoga sina majke Slave” braća Slovenci trebaju, kojim prevađa, kako čujemo, Salusta u slovenštinu; mjesto orla namjesti se na akademiju opet stari kameni grb trojedne kraljevine, što je consulibus Jarz et Premru faktično u blatu ležao; braća Mađari dokazivali su nam da nam nema prijatelja do njih; naše su županije mnogo reprezentirale u publico politicis, ne znam koliko su odgovorâ dobile; naš sabor nije htio da zagrizne u kiselu jabuku, pa mu je vojnički glazbeni zbor svirao zadušnicu – walzer; Ćepulić je imao pasti pod istragu što se nije htio klanjati proroku Muhamedu; akademiju i sveučilište imamo već – na papiru. Cjevine pretvoriše se u posavce, posavci se pretvaraju u Schmerlingovce po “Glasonošinu” barometru; dvorepine prijeđoše u surke crvengajtanice, crvengajtanice u konzervativne crnogajtanice; “Agramerica” veli da će kao “neodvisan” list braniti slavenska prava; beletristička literatura niče kao djetelina-trava po hladnoj kišici; naši glumci glume u glumištu samo hrvatske glume, pošto je Brambilla dobio pakrački dekret; mnogi ljudi uviđaju malo pomalo istinitost riječi viteza Schmerlinga, “Salus reipublicae suprema lex esto”, misleći da je njihov domorodni trbuh republika. A što da vam sve te čudne zgode nanovo propovijedam, kao izbrajanje u narodnoj pjesmi; ta sastavili biste s toga čitav kolendar: enfin, mi imamo u načelu ustav i živimo u vremenu tako lijepom, kao vedri travanjski dan.

U ono vrijeme dakle došao je vječni Žid treći put u Zagreb.

Na međi hrvatskoj smotri tablu napolak crnu, a na drugoj polovini bilo je napisano: “Kraljevina Hrvatska”. Nu što će ta crna polovica, što je tu bilo upisano? O vječni Žide, šta to znači? Da znaš što je tu stajalo, srce bi te zazeblo, oko bi ti se zasuzilo. A što je tu bilo? Dvije riječi, dvije malene riječi – “Kronland Kroatien”. A znaš li, što su te dvije riječi? Cijela duga kronika našega naroda, desetak godina po broju, izgubljen vijek po narod; dvije riječi, al’ hiljadu čemernih strijela, što su parale našoj sirotinji dušu; dvije riječi, što su nam poharale mirne krovove; dvije riječi, koje su bile svjedokom naše nevolje i nevjere mnogih naših sinova; dvije riječi, a evanđelje gluposti, samovolja ropstva; dvije riječi, al’ matematički proizvod onih naših 40.000 sinova kojim se kosti bijele po mađarskim pustama, prže pod talijanskim suncem! Strašni li su putovi ljudske povijesti!

U Mlecima je velika dvorana, u toj dvorani slike svih duždeva – a na jednom mjestu nema slike; a zašto to? Tu bi imao biti starac Marino Faliero; to crnilo sjećalo je stare mletačke republikance onog doba kad im se narivavala samovolja, gazeći staro pravo naroda; to crnilo je tužan list u povijesti Mlečana. A i ona ništetna drvena daska crnilom pomazana, ona daska kraj Sutle, crn je list u našoj povijesti, ne bilo mu traga ni spomena!

Nu dok ja pero zamačem u krv našega naroda, dok po papiru tužne bugarije šaram, nije više vječni Žid mario za crnu dasku; tà on nije znao da se opet bar krstiti hrvatski smijemo, pa je mislio kao što mnogi bivši vrli našinac, “das ist ein Bubenstück!” Ahasver je svrnuo okom na čudan prizor, mnogo crniji od crne daske, al’ ipak u savezu s crnom daskom. Na drumu niže se red kočija, u kočijama bilo muškadi i ženskadi, stare i mlade, velike i male. Stariji muškarci nataknuše na glavu zelene kapice sa zlatnim gajtanima. Tužna im bijahu lica i oborene oči. Što je to? Selidba “piontera”, posljedica crne daske, progonstvo “Bezirksvorstanda”, kojima je hrvatski hljeb toli sladak, hrvatsko vino toli pitno, a hrvatski narod, prem mrzak, toli tusta muza-krava bio. Bilo, pa se spominjalo; “pionteri” se sele, od svih narodnosti, Nijemci, a i – zašto da istinu ne kažemo – mnoga “braća slavenska”; kamo sreće da su s njima otišli mnogi “domaći sinovi”!

Ahasver se sjeti i nehotice egipatske seobe. Među tim jadnicima bijaše i stari njegov znanac – Eduard sa svojom Amalijom. Hoće li mu u novoj obećanoj zemlji, kamo se vraća, zlatno grožđe dozrijeti? Čitajte samo marljivo “Amtsblatt” o povišenju služba, valjda ćete ga za koji dan tamo čitati gdje mu je za zasluge u Hrvatskoj zlatno grožđe dozrelo. Ahasver, rekav u duhu tomu transportu zbogom, krene – put Zagreba.

Nu da si ga, čitatelju moj, na svoje oči vidio, da si sâm vidio toga junaka male ove tragedije, vjere mi, ne bi ga bio prepoznao; čovjek taj, kozmopolit par excellence, neprijatelj svakoj britvi, svakome modnom žurnalu, bio je toliko dirnut riječima zagrebačkoga policajnog komesara, da se sasvim civilizirao prije nego što je unišao u Hrvatsku. Brada mu ljepše obrijana no najlojalnijemu “Bezirks-Vorstandu”, kosa ostrižena kao kakvomu kapucinu; na glavu natukao cjevinu, a na se udario crnu dvorepinu, kojoj su se šiljci neprestance u majku zemlju zabadali; riječju, Ahasver nije bio više ona divlja, demokratična slika kao što prije; on je više naličio našemu kojemu “Bruder Jovo”, koji se nemalo ponosi što je postao “Hauptmann beim Civile”. Iz ovoga i iz mnogo drugih primjera vidi se kako silno djeluje policajna naredba na političku dosljednost nekih ljudi.

Al’ naopako po Ahasvera i ovaj put! Njegovi razlozi oportuniteta, koji ovaj put odolješe starodavnomu načelu njegovih praotaca, dovedoše ga u gori škripac, gdje je praktičnim reformama hotio obezbijediti osobnu slobodu. Došao je u tom poslu prekasno i prerano. Prekasno, jer je ubitačno municipalno gospodstvo crvensurkaša svejednako još uzrujavalo mirnu i prepokornu ćud našega građanstva; prerano, jer su za ono vrijeme stari neki prebendar i nominalni urednik širokomu svijetu bezimenoga lista jedini cilindraši u Zagrebu bili. K tomu nije jošte politička stranka bez obzira na narodnost toliko smiona bila, a patenti bili su dječinskom našem želucu jošte pretvrda hrana.

Nu Ahasver se svakako prevario. Antipatija svega živoga stvora proti kulama prosvjete, koje su se micale, bijaše jošte silna, i nevina guščad, valjda i ona uslijed municipalnog gospodarstva, psikala je putem jošte većma nego prije nekoliko godina na ovaj novi uzor civilizacije; žabe kveketače poskakaše, smotriv Žida, u mlake svoje; a obijesna seoska djeca stadoše mu se rugati kao slamnatom cilindrašu u kukuruzi. A kad je već Ahasver sve te nevolje prevalio, i Zagrebu se primicao, naoblači se tamnim oblacima nebo, i goropadna tuča malda ne smoždi civilizirani bal paré vječne skitalice. Činilo se da su nebo, zemlja, ljudi, zvjerad tako oduševljeni cjelokupni dijelovi trojedne kraljevine, kao što je Vojnička Krajina, žensko, muško i sve što živi, cjelokupni dio vojske.

Zlo vrijeme potjera Ahasvera i opet u krčmu, u onu istu krčmu gdje su ga korteši lemali, gdje je obrijana čeljad slavila Eduardov “Versetzung in die höhere Diäten-Klasse”. Sve je još bilo kao i prije: sat, mačak, peć, krčmarica, stolovi, stolci i sama Malčika; al’ gosti, to su bili drugi ljudi; ta dobismo ustav, a pod ustavom svatko viče, i onaj koji bi imao držati jezik za zubima. K tomu se činilo da je u svoj Hrvatskoj pomr’o brijački ceh, i da u svoj trojednoj kraljevini ni britve nema, jer su svim ljudima bile brade spale baš do pojasa, baš kako ih je gospodin Bog dao. Već s ove strašne razlike među njegovim licem i među gostima surkašima zazebe Ahasvera duša; slutio je da će biti zla.

“Tuča te ubila, crna repatice, baš kao da nam je crna vrana u kuću pala!” – zagrmi neki maleni juratuš.

“Pusti ga, nebore!” – odgovori mu drug – “ta ubila ga je već i tako; zar ne vidiš kako mu je bič Božji naredio cjevinu; ta duša mu je već i onako sva pokisla.”

“Jest, vjere mi!” – primetne začasni neki jurasor, – “vodica kišica cijedi mu se s te erblandske uniforme, kao s arke Noemove!”

“Znaš što je!” – udari u smijeh neki “honorarius vicenotarius inclyti comitatis Zagrabiensis”, – “valjda je pri kakvom Verfassungsfeieru u kakvom Erblandu puhao silan vjetar, pa je tu civiliziranu žabu skotrljao kroz crne oblake u bijeli Zagreb!”

I svi će nato: “Ha, ha, ha, ha!” – Ahasver, hvaleći u dubini srca svoga Bogu da se je stvar okrenula na šalu, nakloni se ustavnoj gospodi, šapćući:

“Šljuka polizan!”

Nu naša četiri mlada stupa domovine nisu već marila za poklone Ahasverove, već su pri vincu raspravljala neko zamršeno državopravno pitanje, kojih ima kod nas koliko zvijezda na nebu.

Žid sjedne za stol među dva bradata surkaša, koji su se, premda naoko blizanci, mrko gledali i mrko u čašicu svoju virili. Malčika se smjesta predstavi Ahasveru, i porugljivim smijehom motreći neustavnu odoru došljaka, zapita ga što kajkavkim što štokavskjm naglaskom: “Što zapovedaju, gospodine?”

O! I Malčika postane vrlom domorotkom, pa je zamijenila zagrebačko-germanski dijalekt sa zagorsko-štokavskim, i mora se reći da je bolje razumjela pismeni hrvatski jezik, nego mnogi veliki, veoma veliki gospodin.

Ahasver je veoma dobro znao kako je škakljiva stvar birati jelo u Hrvatskoj; nesretna zelena šalata prije 1848. god., i kobna francuska pržolica za francuskoga rata bijahu mu još dobro u pameti. S toga nesretnoga razloga nije htio izjaviti Malčiki svoju želju, nego je koješta mucao.

Vidjelo mu se, da mu se reći neće, ali je ipak nešto što ga naprijed tjera, t. j. prazan želudac.

“Zapovedaju krmetine, friška je?” – nastavi Malčika đavolskim smijehom.

Ahasver, premda je žrtvovao svoj starodavni lik tobožnjim razlozima oportuniteta, ipak nije htio u tom poslu vrijeđati staroga zakona, t. j. okusiti nečiste životinje, te reče odvažno:

“Ne!”

Al’ kao grom iz vedra neba svali mu se šaka desnoga susjeda na cjevinu, i bradati momak zaškripnu:

“Prokleta ludo nekavska!” – Susjed desni bijaše mu dakavac, t. j. bio je u saboru za Pricin prijedlog.

Lijevi, nasuprot, susjed pruži mu ruku veleći:

“Tako valja, gospodine, vi ste pravi rodoljub!”

Briga ti Žida za takvu rodoljubivu hvalu, kojoj su cijena krvavi žuljevi; groza ga uhvatila!

“No, gospodine, naj kažu, što zapovijedaju, al’ to im velim, frankfurterov nemamo, a ja takajše časa nemam s njimi se zabavljati; što čeju? Kaj teletine, i ona je friška?” Tako Malčika. A Žid – o, tko će vjerno opisati gorke vaje? – Žid zamrmlja u dubini srca svoga: O teletina! tako ti masti i slasti, spasi leđa moja! – i napokon šapnu:

“Da!”

“Izdajice dakavska, zar tako?” – zagrmi lijevi mu susjed, a za gromom ošinu munja, šaka susjedova, uzvišenu kulu zapadne prosvjete. Lijevi susjed bijaše nekavac, t. j. bio je u saboru za Stojanovićev prijedlog.

“Ništa zato, gospodine!” – primetnu sada dakavac, pruživ mu desnicu – “prevario sam se, vi ste razborit čovjek!”

Al’ Ahasver, komu je politička plima i osjeka trojedne kraljevine toliko grdnih rana zadala bila, niti je htio znati za dakavca, niti za nekavca, niti za svinjsku niti za teleću pečenku. Bojeći se, da se na tom goropadnom prijateljstvu desnice i ljevice još jedamput ne opeče, kao što munjevita Jovina ljubav tebansku princesu Semelu, skoči pa bjež’ bez – cilindra napolje.

Raspršiše se tamni oblaci, razvedri se Božje nebo, po plavetnom vidiku zibala se tužnoblijeda srebrna mjesečina, stari taj pastir nebeskoga plandišta; a oko njega titrale rijetke iskrice, jasne kao zvjezdice, ovčice nebeske: tužna mjesečina, kao što Hein, kad vidi pred Šotentorom rijetke zvjezdice, tako rijetke, da se ni valjan zaključak zaključiti ne može. Takva bijaše romantička noć kad je Ahasver izišao iz krčme u Ilici.

* * *

Mili Bože! čuda golemoga! Ili grmi, il’ se zemlja trese, il’ udara more u mramorje.

Niti grmi, nit se zemlja trese, nit udara more u mramorje, već – ta znate kako su Zagrepčani počastili Fazli-pašu. U tom ih je zatekla vječna skitalica. Visoka kuća, na kući mnogo prozora, na jednom prozoru čalma, pred kućom vreva ljudi, pa ta vreva zviždaj, ta vreva jauči, mijauči, griskaj, lupaj, bubaj, sve – u slavu Alaha, njegova proroka Muhameda i – vjernoga mu sluge Fazli-paše. Čalma se na prozoru osladila, jer je muzika zbilja bila – turska.

Vreva uhvatila Žida, mal’ mu uši ne oglušiše, mal’ mu rebra ne popucaše; vreva se raziđe, da se sanka naspava, a i vječni Žid ode da spava mirni sanak. Laka mu noćca pod ovim ustavnim nebom!

Začas izađe četa stražara pred pašinu palaču, da mu stekliši već ne smetaju sanka. – Međutim protegnu se i opet crne oblačine iza Medvedgrada nad zagrebačkim poljem; kiša krsti nemilice stražare; nebo je bilo ovaj put anabaptističkoga vjeroispovijedanja, a imalo je i zašto biti.

Pred zorom već pokuca netko na Ahasverova vrata.

“Slobodno!” – zavikne iz sna Ahasver, tarući si oči.

Uđe bradat momak. Modra vojnička surka išarana mu bila bijelim gajtanima, i premda se takva regimenta ne nalazi u vojničkom shematizmu, to ipak možeš znati da je to bio pandur Jankić ili, da se finije izrazimo, ustavni gradski policaj.

“Izvolite, gospodine Lavoslave Zvjezdogorski, u devet sati doći na varošku kuću!”

Ova doduše učtiva apostrofa vrlo zateče Žida. Al’ tu ne bijaše duga razmišljanja – već, moj Lavoslave, ajd na varošku kuću. Zašto?

Ahasver nije sinoć opazio bio čovjeka, koji ga je oštro motrio; taj čovjek bijaše Sveslav Poštenjaković, ili policajni Stillfried Ehrenfest, ili sada – u trećem svom političkom izdanju – Zvonimir Slobodnjaković, veliki domorodac hrvatsko-slavonsko-dalmatinski. Sinoć je motrio Žida, a danas pozove ga na istragu. Sapienti sat!

Da se je Lavoslav Zvjezdogorski i opet zabezeknuo, kad je bio sa 25 perecara zagrebačkih rad serenade Fazli-pašine konfrontiran, to si može svatko misliti; nu njegovo uvjeravanje, zakletve, naricanje, dovoljno su dokazale ustavnom uredu da Ahasver nije ni sanjao o opoziciji protiv koranu, da nije dakle podnipošto neprijatelj evropskomu ravnovjesju.

Zato ga i otpuste u Božjem miru.

Kad on napolje, eto ti pred njega staroga poznanca, novorođenoga Zvonimira Slobodnjakovića, domoroca trojedne kraljevine. I opet mu bila – narasla brada, i opet je bio svoj waffenrock zamijenio s crvenkušom – surkom. O! On je bio rodoljub; ta on je poklonio Jugoslavenskoj akademiji 10 forinti austrijske vrijednosti; u hrvatskom kazalištu imao je ložu; kod svake prilike, u svakom društvu, napio bi zdravicu domovini i narodu; svaku našu knjigu, svake naše novine mogao si kod njega naći; bio je član Matice, povjesničkoga društva, i u nekoliko županijskih skupština govorio je lijepo o 1000-godišnjem ustavu.

Neki zaslijepljeni i bezumni radikalci pripovijedali su koješta o njegovoj prošlosti, pa s te vike nije mu pošlo za rukom steći ustavnu neovisnu službu; samo s toga klevetanja propao je kod neke restauracije u nekoj županiji, gdje je uzastopce za podžupana, velikoga bilježnika, i konačno kotarskoga suca kandidirao. Ti sami zli jezici govorkali su kasnije da je s puke osvete udario na se atilu mađarsku – kako su to neki znameniti rodoljubi kod nekakvoga riječkoga pirovanja iz same spekulacije uradili – da je u toj atili kao pravi “Recan” kod maškarade vikao “Éljen” i pjevao “Si, la bella Ungherese sarà sempre mio sospir!” To su sve te klevetuše o njem govorkale. Ma po Boga, kako bi to bilo moguće; gledajte mu samo bradu, kako je crvena; slušajte ostruge, kako zveče; slušajte, kako nije nitko “kapac njegà superat v recke societade diskurit v arvatskem zajike” ili kako lijepo naški zbori! O ne, ne! To nije moguće: Zvonimir je rodoljub, velik rodoljub.

O svoj toj plemenitoj promjeni nije Lavoslav Zvjezdogorski ništa znao; u pameti mu bijaše samo gromovita peroracija bivšega policajnoga komesara; strašna inkvizicija i tamna zagrebačka buturnica.

Ahasver si je mislio kao naš seljak – “s takovom gospodom ni dobro črešne jesti!” I već se Bubnjarskom ulicom htio ukloniti svomu staromu poznancu; nu ovaj skoči pred njega, stane ga grliti, vapeći iz sveg glasa: “Ah! Vi tu, Vi tu, gospodine Lavoslave Zvjezdogorski! No, poznaste li naš Zagreb, je l’ da je lijep; pa da vidite kako narodna stvar napreduje; milina je, milina!”

“Sluga ponizan! gospodine Stillfried” – htjede odgovoriti Žid, al’ mu Slobodnjaković prekinu riječ:

“Ne tako, gospodine! Ja se zovem Zvonimir Slobodnjaković!”

“Zvonimir Slobodnjaković?” – zapanji se Žid, kojemu ta čudna genealogija nije htjela ići u glavu.

“Ne čudite se tome; ime ne čini čovjeka; tako neka Vas ne smeta prijašnje moje ime Stillfried Ehrenfest. Lik nije ništa, samo srce i svijest valja da je dobra; ja sam Vam u načelu uvijek bio dobar domorodac, uvijek iskreni prijatelj naroda svoga; nekojim okolnostima ne može dakako čovjek odoljeti, a protiviti im se očito bila bi skrajnja ludost – samo u svijesti, u načelu da je čovjek rodoljub – a ja Vam kažem, u dubini srca svoga bio sam uvijek vragometni opozicionalac, al’ pustimo to; ajte da pijemo crnu kavu!”

Ahasver si je cijelim putem do kavane prebijao glavu, kako da razmrsi transcendentalnu razliku među nutarnjim i vanjskim domorodstvom Zvonimira; ali njegov se mozak sve više zaplitao, nu nije mogao sa Slobodnjakovićevom logikom na kraj izaći.

A možeš li ti, mili čitatelju!? Ne znam; ja ne mogu; pa ipak je to logika čina, logika neponjatne one i žalosne istine, koje kod nas imade dozlaboga.

I uđoše u kavanu; kavanu? Zar da vam opisujem zagrebačku kavanu? Da vam pripovijedam, kako u “Narodnoj”, “Jugoslavenskoj” ili makar sveslavenskoj kavani sluge ne znadu narodnoga jezika: kako je u svim tim kućama na svakoj čašici hrvatski grb, ali po svoj širokoj kavani skoro nikakvi hrvatski list ne nalazi? Kako je sve to “narodno”, “jugoslavensko” i “sveslavensko” lucus a non lucendo; dà, kavane u koječem naliče mnogomu našemu “vrlomu rodoljubu”, koji poput turskoga paše srče u njima crnu kavu!

Da vam to, da vam i više o tom kažem? Hoću. Jer ako niste bili zastupnici naroda, ako niste bili zagrebački juratuši, ako niste kod namjesništva, suplendiraca, banskoga stola kakav činovnik, ako konačno niste bili o Kraljevu na zagrebačkom sajmu; onda ne znate, što je zagrebačka kavana.

Povelika zagrebačka kavana živi je konverzacionalni leksikon našega naroda, i u dva ili tri sata po podne repertorium opravnjene i neopravnjene inteligencije.

Dostojanstvenici, autoriteti, ustavni i neustavni činovnici, juratuši, literati, žurnaliste, penzionirci, stari fiškaluši, trgovci, a osobito “zagrebački sinovi”, svi tamo vrve. Da su to miroljubivi, tihi, golubinje ćudi ljudi – kako se to u mnogim narodnim spisima pisalo – toga ne bih baš rekao; u takvoj skupštini najbolje se očituje živahnost narodnoga značaja, što često prelazi u strast; u takvoj se skupštini očituje često najveća naša politička mana – prevelika iskrenost. Tu se srče crna kava i raspravlja visoka politika na sva usta; tu se govori jednakom vatrom, jednakim ushitom o pragmatičkoj sankciji, o istočnomu pitanju, o Crnogorcima, o kazalištu, o amerikanskoj vuni, o našoj škandaloznoj kronici, o gornici, o dvoranskim poslovima; tu možeš uz najvještiju političku retoriku državnika čuti najdosadnije klevetanje “zagrebačkoga sina”. “Zagrebački sin?” Šta je to? Da, “zagrebački sin” ili, bolje rečeno, “zagrebačko dijete”; kazat ću, što to znači, što je ta socijalna kasta, od koje imademo dosta dragocjenih egzemplara u našem glavnom gradu.

Tko bi razlikost i razvitak socijalni u našem bijelom Zagrebu po skromnom broju žitelja prosudio, taj bi vragometno zagreznuo. Zagreb nije nikakav, štono se veli, “Krähwinkel”, Zagreb je više nego provincijalan grad, Zagreb ima mnogo omašnijih sposobnosti, u Zagrebu ima – vjere mi, istina je – pariških tragova. Hajte u mnogi po broju veći grad; tamo ćete naći više ljudi, više kuća, al’ kod pojedinih kasta jednoliki život, koji se druge kaste ne tiče, koji teče kao rijeka uz rijeku; sve je jedno te isto; al’ u Zagrebu – u Zagrebu nije tako; svi dijelovi društva, svi se stječu i protječu, sav taj razliki život prepliće se u jedno, stoga ona živahnost. Tu ti se stječu: čili okretni Primorac, patrijarkalni humoristički kajkavac, lakonički Krajišnik i anakreontički Slavonac; u to se miješa fino izobraženi Dalmatin, hitri Slovenac, njemački naseljenik, sve se to miješa, amalgamizira; odavle ona različitost, ona fluktuacija. Svaki od ovih pojedinaca donosi u Zagreb svoju originalnost – a kod nas ima svaki pedalj zemlje svoju osobitost. Sva ova raznolika smjesa čini Zagreb. Zagrepčani su demokrati, al’ imade i strašno buržoazijskih epizoda u njegovoj kronici; na Markovom je trgu već krv tekla, al’ na njem je narod mnogo bachovskih parada mučke gledao. Zagreb je sad čaša šampanjskoga vina, puna sjajnoga bisera, sad mrtvo more, puno nijemih riba, kad mjesečina sad plimu sad osjeku političke slobode javlja; fluktuacija je neprestana; a zašto to? Jer je Zagreb, kao i skoro žalibože sva naša zemlja, lijepo othranjena čila nevjestica bez miraza. Al’ sasvim tim, Zagreb je uvijek originalan. On vam ima svoju birokratičku i nebirokratičku aristokraciju i nearistokraciju; svoje jučerašnje demokrate i plebeje, koji se danas osobito rado “plemeniti” pišu; svoju haute volée ili katkad, “haute voulante voler”; Zagreb imade svoju naseljenu buržoaziju i svoje stare hrvatske purgere u Laškoj i Petrinjskoj ulici; Zagreb ima svoje personificirane Verbecijuše, svoje kašljave penzionirce, svoje političke uličnjake, svoje fine salone, svoje bakanale, svoju pobijeljenu nevolju, svoj demi-monde i – svoje “zagrebačke sinove”.

Evo i vam jedne, vi sinovi narodne Talije; ne budite mi svejednako Šekspiri; koturn nam je još preuzak; premalo prevraćasmo još krvne listove naše povijesti; vaši su junaci odviše brbljavi. Budite Molièri; Molièra nam sad treba, da pukne pred očima društvu živo ogledalo.

Ali ako su junaci naših Šekspirova odviše brbljavi, to sam i ja, je l’ te? Htio sam vam reći što je “zagrebačko dijete”, pa evo mi se iskrade ispod pera na lakat duga filozofacija o Zagrebu, a bogzna gdje je naš vječni Žid. Ništa zato. Zato ćemo sad upravo u živac.

“Zagrebačko dijete” sensu strictissimo jest “nade puni” potomak zabrinutoga oca; u glavi mu je ponajviše malo soli, zato je puna torba; a to je baš i svejedno, jer je danas pamet u torbi, a ne u glavi; “zagrebačko dijete” nije se ništa učilo, ali zato bih opet skoro rekao da je, štono se veli, “génie universel”, pa zašto da se i uči, ta ima kuću lijepu, čita novine, polazi plesove, opći sa nekoliko naših literata, dosljedno je i on član naše inteligencije.

Divna je njegova enciklopedična okretnost i njegov apodiktički sud u razgovoru; visoka politička pitanja, o njima će govoriti kao Lagueronnière; naša literatura, to mu je šala; on zna da je Gundulić bio veliki pjesnik, a on je možda i sa pokojnim Stankom Vrazom bratimstvo pio; on će ti kazati da u Zagrebu izlazi “Pozor” i “Naše gore list”, a u Karlovcu slavenski plašt “Glasonoša”; jednom riječi, on će o našoj knjizi govoriti kao kakav akademički profesor naše literature na kakvoj višoj gimnaziji; iz narodne povijesti zna samo da je Kraljević Marko bio veliki junak i da je hrvatski kralj Zvonimir dobio krunu, koju zovu Zvonimirovom krunom – ali zato će ipak cijeli sat znati raspravljati o historičkom našem pravu: znade izvrsno historiju francusku, crpio ju je iz Dumasa; a najdublje tajne gospođa Maintenon, Pompadour i Dubarry poznate su mu ma na dlaku. Obišao je podosta svijeta: u Beču smijao se je u Karlstheateru starcu Nestroyu, naslađivao se u “Elizeju”, gledao crvenu gardu pred carskim dvorom i bogate kočije u Prateru; u Gracu se vozio na lijepom ribnjaku, a u Puntigamu se napio štajerske pive; u Trstu se šetao nedjeljom po korzu i gledao tršćanske bogate krasotice, pijane grčke mornare i šarene zastave trgovačkih brodova; pače prodr’o je i do Pariza; ta on zna da je prva pjevačica u “Grande opera” pravi slavuljak, da je balet tako čaroban, da “bedasti Horvat” o tom ni sanjati ne može; vidio je u “Bois de Boulogne” pariške grizete i cara Napoleona; pa kad je čovjek vidio bradu diktatora evropskoga na svoje oči, to se može reći da je sâm mali Napoleon. A Pešta? O, Pešta je uzor našega junaka; ona šetališta, one kavane, kazališta, one oči, one nožice, ona jela, one odore – zato i zagrebački sin nosi kalpak, uske hlače, puši mađarske cigare i psuje mađarski. O muzici ne zna vam kako se nota na prvoj liniji zove, ali je ipak glazbeni kritik; on zna na pr. da zagrebački kazališni glazbeni zbor ništa ne valja. U kazalištu hrvatskom ima zatvorenu stolicu, ili mu otac ima ložu; on ne bi išao u kazalište, jer je hrvatsko, nu budući je polaziti kazalište, ma bilo i kinesko, bon ton, zato polazi svaku predstavu; nu nekoji mu se hrvatski komadi ljube, na pr. oštroumni “Petrica Kerempuh”. Najviše mu posla zadaje talijanska opera, respective prima donna te opere; 14 dana prije već zna da joj je ime -ini ili -etta; dan prije predstave zna već gdje joj je stan; iza predstave natucao je već s njom talijanski; nasmijala mu se, anđeo je slavuljak, vila, božica; u parteru će joj strašno pljeskati, na njezin joj prijam vijence bacati; namrkne li se, stara je babetina, grakće kao vrana, pravi škandal za njegovo fino uho; pa je “zagrebački sin” motri neprestance iz lože nekakvom uzvišenom ironijom. O škandaloznoj kronici našega hrvatskoga Pariza, o tom ti je “zagrebački sin” živ zapisnik; da mu je pero zanat, kao što nije, za kratko bismo vrijeme imali 50 hrvatskih Sueova. “Zagrebački sin” obično svakih poklada “ima poznanstvo” sa drugom djevojkom, ili je bar nečiji “domaći prijatelj”. Oženi li se, to je prama svojoj ženi veoma liberalan; dakako, i ona mora da je prama njemu, itd. Takovih “zagrebačkih sinova” ima u Zagrebu dosta, neću o njima dalje govoriti, ta svagdan možete ih i sami vidjeti.

I uđoše u kavanu; Lavoslav Zvjezdogorski, t. j. vječni Žid i Zvonimir Slobodnjaković, t. j. rodoljub za ono vrijeme na glasu.

Sjednu za stol, pred njima crna kava, oko njih vreva kalpaka, posavaca, kanasa i polucilindara.

Za istim je stolom sjedilo više ljudi, ponajviše mladih, a ponešto i starih. Govorkalo se o literaturi.

Jedan od njih bijaše osoran mlad čovjek. Oko mu je bistro sijevalo ispod posavca; u tom oku si vidio i darovitost i strast, a to je i bio uzrok što je mladić u logici svojoj silno poskakivao.

“Čini mi se”, obrati se mladić, zafrknuv crne brkove, Židu, “čini mi se, gospodine, da ne spadate k onoj deriščadi što misli da se u hrvatskom jeziku na i piknjica metati mora, jer je već vrijeme da se svaki naučan čovjek jednom otrese te predsude naših potamnjelih zvijezda, tih lažljivih filologičkih proroka.”

Žid nije znao što će.

“Ako ste zbilja toga pakosnoga mnijenja”, primetne drugi debeli gospodin, periodičnim patosom kroz nos govorkajući i svaku svoju frazu šakom po stolu naglasujući, “ako i Vi, zaslijepljen ovom bezbožnom novotarijom, prionuste uz prazno mnijenje šupljih mladih glava, onda Vas ne mogu smatrati za pametna čovjeka, već za ludu, kakva je i onaj koji je tu ludoriju iznašao; onda literatura nije Vaš posao, već Vi ajte pure pasti. To je živa istina, da u hrvatskom jeziku treba metati piknjicu na i; bez ovoga velevažnoga za naš narod pravila ne može naša književnost napredovati.”

Žid i opet ne zna što će.

“Polagano, moj gospodine!” – zagrmi prvi govornik, da se Ahasveru duša do dna stresla, – “moj gospodine Bjelobrče, tako se nismo pogodili; čitajte stare naše dubrovačke klasike od Marulića sve do Ferića, uzmite glagoljske i bosanske spise, uzmite sva slavenska narječja i razrječja, skinite s očiju vaše stare nevaljane naočale, pa ćete vidjeti da ja pravo govorim!”

Žid se sav zabunio.

“Tjeraste lisicu, istjeraste vuka, moj Golobradiću!” – odgovori stariji slovničar. – “Kad se pozivate na dokaze, evo i mojih. Ja za sebe samo citiram “Reichsgesetzblatt” od god. 185*, gdje se očita ministarska naredba čita da se u hrvatskom jeziku piknjica na i uvijek, a u srpskom nikada nema metnuti. Pa to vam valja ne samo za Hrvatsku, već i za Slavoniju; zar ne znate, da Jambrešić u predgovoru veli: “Et haec de Illyrico, quod nonunquam sub solo nomine Croatiae vel Slavoniae occurrit”. Al’ vi ste zaslijepljeni, vi ne štujete auktoriteta, vi zabacujete gramatiku. “Quo, quo scelesti ruitis!” Vi ćete nas upropastiti. “Heu me miserum, quanti in me volvuntur montes aquarum” – veli Ovid. Al’ čekajte, naš vrijedni literat -ić piše znanstveno djelo u deset svezaka, gdje feničkim, kaldejskim i sanskritskim alfabetom kritički dokazuje da su stari Hrvati već onda piknjicu na i metali kad Čeh, Leh i Meh pođoše put sjevera! Šta na to, Golobradiću?”

“Makar kineskim alfabetom, makar u 50 svezaka, ja piknjice na i metati neću. Al’ ja s Vama već neću riječi gubiti, nije sijeno za guske! Sluga, gospodine Bjelobrče!” To rekav, usta mladi učenjak i ode.

“Ajte, ajte samo, Vi jogunasti novotaru”, poprati ga Bjelobrk, “uzmite svu našu prozaičku literaturu, t. j. sve naše slovničare, oni tvrde što i ja tvrdim.”

O, jadne mi proze hrvatske!

Bjelobrk obrati se na Ahasvera; još mu se od pravedna gnjeva lice žarilo, još si od ljutosti grizao usne, jedva i progovori: “Strahota Vam je to, da Vam kažem, gospodine, kako se ta žutokljunčad kod nas šušuri; tà to ne štuje već ni gospodina Boga, kamoli iskusnoga literata; o auktoritetu zakonitu neće ni da znade; pravila gramatička – kao da ih nijemoj zvijeri predaješ; ta neće ti to već ni klasičkim periodama pisati. Al’ nek se smiju, prosto im, “vae tibi ridenti, quia mox post gaudia flebis”. Nu pustimo to. Jeste li čitali prekrasne pjesme našega slavnoga pjesnika, gdje je opjevao narod u 60 različitih pjesama, pa je k tome napisao kao komentar 80 strana, kakov da bude rodoljub; to Vam je pravi biser naše literature, kao što onaj “biser” prijevod “Dratenika”. Da vidite kako je lijep jezik, kao da ga je koji dubrovački “klasik” napisao, cezura nigdje ne fali, gramatičke i ortografičke pogreške nećete nigdje naći.”

“Nisam čitao, gospodine!” – odgovori smeteno Žid.

“To Vas moram samo žaliti!” – odgovori Bjelobrk.

“Koga vraga žalite!” – zavikne novi pridošljak mladić, pa lupi nogom, da mu mamuze zazveknuše – “koga vraga žalite; pravo učiniste da niste vrijeme gubili praznim tim lelekanjem. Takvih pjesama, takve pljeve imamo žalibože u našoj literaturi na funte, pa će se za koje vrijeme u njih sir zamatati, kao što sada u “Reichsgesetzblatt”. Uvijek po narodu pjevati, a za narod ne raditi; uvijek dokazivati da je pisac rodoljub, uvijek biljisati o slobodi, pa kad – no, jednom riječi, kako Latin veli: “qui nimium probat”, a ja vam neću vjerovati u rodoljublje i požrtvovanje ni jednoga čovjeka, dok ne umre, uprav tako kao i Solon. A vaši autoriteti! Nemojte mi samo o njima govoriti; istina, ima ljudi, koji si stekoše neizmjernih zasluga; njihova imena obilježena su u našoj knjizi na lijepom mjestu; ali zato i opet nije sve krasno, lijepo i izvrsno što oni pišu. Pa mi onda, kad koji od njih zagrezne, pored tolike enciklopedične radnje – a to, vjere mi, nije teško – pa mi onda pišite proti njima, eto, zakleti ste im neprijatelj, budala, bezobraznik, jednom riječi, ostracizam će vas osuditi da ste čovjek bez glave i soli. Ali to još sve nije ništa. Uvukoše se u panteon slabe hrvatske čitanke za višu gimnaziju i takvi božići koji su našu literaturu kojim prijevodom školske knjižice obogatili, ali ipak govore kao da su – e, dosta je toga. Ja vam samo toliko kažem, gospodine Bjelobrče, nije sve ludo što je mlado, a nije sve mudro, što je staro, pak “in fine finali” mi nismo nikakvi Tirolci. Pa Bog.”

Gospodin Bjelobrk je silovitim frazama iz klasičkih auktora replicirao na filipiku osornoga mladoga literata, al’ Ahasver uzmakne s našim Zvonimirom u drugi kutić; već im je rasprava književna dosadila bila. Nu i tu se Žid nije mogao otresti hrvatske literature. Naiđe i opet na mladoga susjeda; strašno se bio naš junačić namrgodio i zadubio u uvodni članak “Pozora”. Samo bi iz te njegove mrke ozbiljnosti zabljesnuo kritički posmijeh. To vam čine mnogi ljudi, ne bi li pomislili drugi da su znameniti veleumi, kao što nisu. Opaziv Žida, složi novine, pa probesjedi: “Motreći slabašni i lagani razvoj naše literature novijega vremena, rekoh često: zlo po nas; što god sam čitao, nije mi bilo po volji, što sam uzeo u šake, dosadilo mi je. To tako ne može ostati; naši prozaiste pišu samo gramatične rasprave i plitke novele bez soka i smoka, a naši stihotvorci, pošto su poglavlje o ljubavi pri mjesečini već iscrpili, pjevaju ća o raju.

– Našemu krasnom spolu nema duševne hrane; strašan to bijaše položaj kod nas; kako vidite, gospodine; da našu stvar u tom obziru promaknem, odlučih okaniti se politike; (Gospodin Žabopušić, tako se taj novi mesija hrvatske beletristike zvao, u političkom je obziru pod Coroninijevim terorizmom nekoliko prozora polupao), te se bacih na literaturu, i za kratko sam vrijeme, to si mogu punim pravom laskati, obogatio našu beletristiku, presadiv dva cvijeta u naš književni perivoj; pedanti me doduše kore da ne znam razlike među trajnim i netrajnim glagolom, da ne znam kad treba č, kad li ć pisati, no po tom cjepidlačenju možete suditi kakva je naša kritika, da se samo gleda na formu, a ne na duh. Ali sasvim tim moja djela su ženijalna, da, s ponosom mogu reći, besmrtna, a pravedno potomstvo dosudit će Slavomilu Žabopušiću lovor-vijenac. Al’ šta Vam tu govorim? Ta valjda ste čitali moralnu pripovijetku o feničkom i tračkom kralju; prvi spisatelj crpio je povijest iz Šekspirove drame “Bura”, ali ju je kajkavski napisao, a ja sam je preveo u štokavštinu; zasluga je dakle u tom poslu samo moja; ali ja ne dvojim da ste je čitali?”

“Nisam” – odgovori Žid.

“Ta za miloga Boga, po tom sudeći, Vi niste čovjek devetnaestoga vijeka”, odgovori ljutito Žabopušić, “Vi živite u neznanstvu, Vi ste, gospodine, strašna luda, s kojom nije vrijedno govoriti.” I ovaj ode.

Žid i opet nije znao šta da učini, a Slobodnjaković će mu nato đavolskim smijehom:

“Jel’te, gospodine Zvjezdogorski, literatura vam je dodijala, dete, slušajte zanimivu raspravu one dvojice kraj nas, onih dvaju surkaša tamo.”

Ahasver ne pisnu, već hoće da sluša onu dvojicu.

“Ja konstatiram po Tkalčićevoj hrvatskoj povijesti taj faktum, da je kralj Zvonimir dobio krunu.”

“Concessum” – odgovori mu drugi.

“No Zvonimirove krune danas nema kod nas, ergo, ili je propala, ili je sakrivena!” – nastavi prvi historik svoju raspravu.

“Concessum” – odgovori i ovaj put drug mu.

“Ako je izginula, to će biti valjda zakopana, pa bismo morali predstavkom zamoliti da se u opsegu cijele trojedne kraljevine na državne troškove u njoj kopa; ako li je sakrivena, onda neka se izabere odbor ad hoc, koji će je tražiti.”

“Meni se pako čini” – odgovori drug – “da je polovica ugarske krune Zvonimirova, te bi se jedna od druge polovice morala odijeliti, jer je g. 1848. savez među nama i Mađarima prekinut.”

Sad pristupi treći surkaš k našoj historičkoj dvojici, te im važnim licem presiječe riječ:

“To nije moguće; ugarska kruna nema dijamanta na sebi, a o Zvonimirovoj se zna iz starih pisama da je imala pet redova dijamanata; meni se sve čini da je u bečkom “Schatzkammeru”; stric moga prijatelja imao suučenika, a taj je gledao bečki “Schatzkammer”, pa mu je pri jednoj kruni čuvar rekao: “Das ist die kroatische Krone”.

“Oho!” – nato će prvi historik – “otkud u dvanaestom vijeku toliko dijamanata, kad Brazilija nije ni otkrita bila; i ja sam bio u bečkoj blagajni, ali Zvonimirovoj kruni nema ni traga; a ipak je moramo imati, jer nam je to tek pravim dokazom našega ustava.”

Tu se četvrti član društva, dosta ozbiljan čovjek, nasmiješi, pa reče našim mladim starinarima: “Dakle, Zvonimirova kruna nam je jamstvom ustava, bez te nemamo ništa? A, braćo moja, što nam je narod, što volja, što svijest narodna; zar to ne valja više od krune Zvonimirove? Na čast vam svi dijamanti te nepoznate krune, ja znam za ljepši alem-kamen, a to vam je svako pošteno srce hrvatsko, što samo za slobodu i sreću svoga naroda bije, a kita svega toga alem-kamenja, to vam je prava kruna hrvatska; žalibože, ima kod nas još sila Božja krivoga kamenja, za koje, da se rodoljublje kupiti može, Židov ni groša dao ne bi! Zar naša prava, koja smo kroz toliko vjekova sačuvali, ne vrijede toliko koliko i komad zlata, nakićen sa nekoliko kamenčića? Zar nisu upravo ta prava sačuvana voljom narodnom, njegovana u svijesti narodnoj, kruna naša?” To izreče, pa se zamisli.

“To vam je pogibeljniji čovjek”, reče Zvonimir Ahasveru, “nego svi ovi što ste ih dosada čuli!”

Ahasver nije razumio te čudnovate riječi rodoljuba Zvonimira, pa obrati svoju pozornost opet na pogibeljnoga čovjeka, ali badava – krika i vika na lijevom stolu nije mu dala slušati dalje rasprave o Zvonimirovoj kruni. Lijevi stol se bavio našom gramatikom.

“Sinoć bio sam u kazalištu”, progovori mladi član inteligencije, vedra lica, i veoma emancipirana lika.

“I ja sam bio”, odgovori mu drugi Inteligentović hladnokrvno. Ovaj drugi je više naličio dandyju, pa je gledao svoga protivnika prezirno kroz stakalca, kojima si je bio svoj nos nemilice skliještio.

Ova prezirna fraza drugoga Inteligentovića nije se podnipošto ljubila prvom Inteligentoviću, stoga je počeo nešto žešće:

“Naši igrači iznenadili su me; vjere mi, činilo mi se da ne gledam pred sobom hrvatsko društvo, već prve vještake dvorskoga kojega kazališta. Zato je općinstvo živim pljeskanjem nagradilo majstorsku igru naših igrača. Ako nam se više puta pruži takva prilika, onda ćemo ove zime lijepih zabava imati.”

“Čudim Vam se, gospodine, vjere mi, čudim Vam se”, – nastavi Inteligentović drugi, tarući se sasvim hladnokrvno – “da o našem glumištu tako možete buncati; čini mi se da ste organ glumišnoga odbora, zato kujete naše glumce u zvijezde. Ja, kao samostalan čovjek, koji je vidio dosta toga, moram Vam reći da je naše glumište općinstvu sredstvom za san. Naši glumci očito nazaduju; s ogromne plaće nestat će naše narodne zaklade; “vojvodske” uloge davaju se onima koji bi morali “služavke” igrati, i naopako; a eno, kako je gdčna -ova igrala sinoć, kao kakva “šumasta” djevojka. Ja, kao fino izobraženi čovjek ne mogu van osuditi našu glumionu, to mi kaže moja domorodna ćud.”

Dok je naš dandy ex tripode našu mlađahnu dramatiku na smrt osudio, prihvati se u to estetičko kolo novi nepoznati gost, koji je dosada “Fliegende Blätter” čitao i katkad kavanarskoj djevojci namigivao. Lica je bio suha, oči su mu pokazivale, da nije “lumen mundi”; nu opet se u svem javljala na njem neka glatkost i okretnost – čovjek bi mogao reći da je taj gospodičić živa glacé-rukavica, i u istini je bio “zagrebačko dijete”, kako prije rekosmo. Raširiv noge i zibljući praznu svoju glavicu, prihvati i on riječ:

“Jest, gospodine, pravo ste rekli, hrvatsko kazalište Vam je škandal; da sam domorodac, bogme ne bih ja tamo išao; da bi ti ljudi bar kakvu poštenu komediju znali igrati – kad sam preklani bio u Beču, vidio sam Nestroya i Treumanna. “Das ist der Mühe wert, sag ich Ihnen!” Morao sam se strašno smijati; pak da imamo nekakov balet, “das ist schon was”; ali navek te stare cesare i kralje gledat, vrag bi to navek išao gledati; kaj je preveć, nije ni s maslom dobro”. Izjaviv svoje prepokorno mnijenje, izbulji “zagrebačko dijete” oči na branitelja naših igrača.

U ovom se nešto kuhalo, jer je štapićem žestoko lupao po desnoj nozi, pa je planuo: “Imam se, Boga mi, Vam više čuditi”, obrati se Inteligentoviću drugome, “Vam više, nego Vi meni; Vi velite da ste fino izobraženi, estetičan čovjek, a ja Vam velim da ste nadrikritičar; da ste samostalan u svom sudu, to je istina, jer nitko nije vrijedan tako luda suda izreći, kako Vi izrekoste.”

“Ja bih rad znati kakov je uzor te Vaše “glumione”, “glumišta” ili “vilinskoga hrama”, što Vam se neprestance vrti po glavi; da Vam odbor povjeri “vojvodsku” kakvu ulogu, to bi zacijelo općinstvo uvidjelo da niste ni “služavskim” ulogama dorastao; znam ja, zašto ste se gdčni -ovoj tako rugali; a ona je dobro predstavljala ulogu naivnu, jer je zbilja u komadu takova. Vičete da nam društvo odviše novaca troši, ali zašto, Boga Vam, ne kažete da su gospoda Nijemci za Bachovanja od naših ljudi pojeli 15.000 for., da su njemačke igračice, posredovanjem ovdašnjega lažiauktoriteta, u Trstu igrale, a iz Zagreba u isto vrijeme plaču vukle, zašto to ne kažete? Nisu li prijevodi našega vrijednoga prevoditelja izvrsni?”

“Da”, nasmjehne se Inteligentović drugi – “tako izvrsni, da su za vrijeme “Julija Cezara” popovi jariće krstili.”

Nu branitelj kazališta poteče jezikom strasno dalje: “Nije li odijelo sjajno? – Ne recite mi da ste domorodac, jer Vaša logika šiba na to da nam se opet ono ugnijezdi što smo s Brambillom istjerali.

“A Vama, gospodičiću, reče, obrativ se k “zagrebačkomu djetetu”, Vama neću ništa da govorim, jer se iz svega vidi da Vaše ruke nisu za taj posao; ako ste bili u svijetu, i tamo trošili znoj oca svoga, to valja za Vas ono: “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”.

Inteligentović drugi bijesan poteče kući, da napiše goropadnu kritiku, a “zagrebačko dijete” oprosti se od branitelja “glumione” s prezirnim riječima:

“Erlauben Sie mir – sie sind ein gemeiner Mensch!”

“Zagrebačko dijete” okrene se na peti sasvim hladnokrvno, strijele na nj naperene malo ga dirnuše, ta gospodičić imao je gospodsku svijest, t. j. debelu ćud. Tek što se na peti okrenuo, eno mu druge zabave. Za osamljenim stolom sjeđahu dva gospodina, dva starca; lule im duge, a lice papreno; lik im je bio kao u kakvoga litografiranoga generala: oštro, jednostavno; pogled mrk i preziran. Jedan od njih držao je “Militärzeitung”.

Što su ta dvojica govorila? U izvorniku vam to ne mogu pripovijedati, jer jezik naš nije jezik “Dienstreglementa”; nu evo vam autentičnoga prijevoda.

“Dakle, regimenta No. * dobila je žuta dugmeta; kad sam s njom g. 1821. u Italiji bio, imala je bijela dugmeta” – počinje stariji od ove dvojice.

“Da, da” – primetne drugi – “ta bio sam ja kod trećega bataljuna barjaktar; a znate li, da je husarska regimenta No. * premještena u Tarnov u Galiciji?”

“Čitao sam, čitao” – prihvati opet prvi – ali molim Vas, šta velite o događajima s Crnogorcima; čovjeku je to već i dosadilo, samo da ih Omer-paša nauči kako valja. Da Bog da; pravi su to škandali što sad rade; čitajte, kako su ti ljudi opet u županijskoj skupštini vikali; to nesretno županijsko gospodstvo! Kad će mu već jedamput biti kraj! A taj “Pozor”, što vam taj piše, to je skrajnja bezobraznost”. Tako drugi junak; prvi htjede dalje, ali uto se vješto pokloni dvojici “zagrebačko dijete”:

“Ergebener Diener, meine Herrn, na, wie ist gestern ihre Preferance ausgefallen?”

“Zlo!” – odgovori prvi, – “ostalo mi je 36 rđavih, a svi su imali na mene silne juhe; ta šta ćete, kad je g. N. sve neprestano preferance iz ruke igrao, a ja sve padam.”

“Bedauere!” – hoće nato “zagrebačko dijete.” – “Ergebener, ist schon halb 7, muss ins Theater”. – “Al’ kažite mi samo, kako može pametan čovjek polaziti komediju?” progovori hrapavim glasom prvi od one dvojice.

“Da”, reče drugi, razdimiv dim, “to je škandal; čovjek od te hrvatske komedije ne može cijele godine u kazalište.”

“Zagrebačko dijete” strese ramenima, nasmjehne se diplomatički: “Wahr ist – hoffen wir, dass es besser wird!” pa ode među drugo društvo, a naša dvojica stadoše raspravljati o novim kabanicama.

U to novo kolo, gdje je bilo “zagrebačko dijete”, uvuče se i Zvonimir Slobodnjaković, i s njim Ahasver. Rasprava bijaše tu živa, strasna; pesti se grčile, oči sijevale, sve je to vrilo i zujilo – a to je upravo bila voda na mlin svakoga našega društva; tu se govorilo o politici. Da, o politici visokoj, dubokoj i širokoj. Nekoliko glava savinutih u jedno klupko, što se trgaju i kavgaju kao vjetrovi u špilji Eolovoj, pravi mikrokosmos naše bratinske sloge. U to se kolo uvukao i Zvonimir.

“Ja vam velim” – zavikne neki omašni bradati gospodin – “da u Bosni Hrvati stanuju; tko toga ne vjeruje, taj ne zna historije.”

“Jok! gospodine moj” – odvrati žestoko crnomanjasti, visoki čovjek – “u Bosni sjede Srbi; tko toga ne vjeruje, taj ne zna historije!”

“Ja mislim” – upadne lukavo Zvonimir drugome govorniku – “da je Vaše mnijenje krivo, jer Bošnjaci još dandanas svoje crvenkape “hrvaticama” zovu!”

“Do vraga s Vašim crvenkapama, Bošnjaci srpski govore, dakle su Srbi, pa Bog!”

“A tu opet Vi imate pravo!” – doda Zvonimir, potičući očima prvoga omašnoga gospodina na opoziciju, misleći: nek se kolju, nek se grizu.

“Oprostite mi, braćo” – digne svoj glas treća osoba, muž važna i vedra lica. “Dajte da i ja koju rečem. Bosna zasad niti je srpska niti hrvatska, nego bijedna ropkinja cara Abdul-Azisa, koji je po svojem carskom pravu ili nepravu, po svojim pašama, begovima, kavazima i fanariotima nemilice dere i guli. Manite se crvenkapa, manite se filozofije, to raji neće izvojevati slobode; tu treba šaka, tu treba slobode, a hatuhumajumom i carigradskim konferencijama ne dočeka se lje raja slobode nikada. Komu je Bog dao silu i pamet, tomu je i krepost, a tko može, komu nisu ruke vezane, nek vrši djelo milosrđa, da Bosna ne bude turska, da bude svoje, da bude slobodna.”

Društvo zamukne, a Zvonimir Slobodnjaković od jada si usne grizao, nu i opet je progovorio:

“Strašno mi se čini zamršeno to jezikoslovno pitanje” – i izustiv ovu praznu frazu, motrio je cijelo kolo gostiju.

“Nije” – upadne mu u riječ onaj crnomanjasti čovjek. – “Svi štokavci istočne ili zapadne crkve su Srbi; kajkavci i čakavci su Hrvati.”

“Oho!” – zavikne četvrti, ja kao Slovenac moram braniti pravo svoga naroda; kajkavci su ovejani Slovenci; filologija to dokazuje.”

“Do vraga s filologijom!” – zavikne omašni bradati gospodin. – “Sav narod u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Slavoniji, Hercegovini i Bosni jest čisto hrvatski, a ti tobožnji Slovenci nisu van alpinski Hrvati.”

“Naopako po nas Slavonce” – zagrmi neki dobro ugojeni gospodin. – “Slavonci niti su Srbi niti Hrvati, već prvoselci, stari Traci ili Raci, kako stari Filipović dokazuje.”

“Ja prosvjedujem u ime Dalmacije” – poče peti – “u Dalmaciji nema ni srpskoga ni hrvatskoga naroda, već biva tamo “talijansko-slovensko-dalmatinski narod.”

“Što!” – vikne jedan – “da vam pravo kažem, Hrvata nema!”

“Još nešto!” – vikne drugi – “recite radije da Srba nema!”

“A tko bi Slovence s lampom pazio, kao Diogen, ne bi ih našao” – udari u pakosni smijeh Zvonimir Slobodnjaković, veselo si tarući ruke. Što mu se htjelo, to je i bilo. “Zagrebačko dijete” nije imalo mira, pa reče i ono svoju: “Ja kažem da imamo naše pravo; pragmatičnu sankciju od kralja Kolomana od god. 1527.!” Mudrim je glasom izrekao te riječi; nu bradati omašni gospodin skoči, pa se otrese na njega:

“A šta se Vi miješate u poslove, moj gospodine, koje toliko razumijete koliko moja čizma; ajte zbogom, nije sijeno za guske!” “Zagrebački sin” zabuni se malo s ove istine, jedva se usudio reći: “Gospodine! Ich bitte” –

Nad cijelim tim političkim klupkom titrao je o zidu kip. Predstavljao je zaspana momka sa spavaćom kapom, što je s najvećim mirom burmut vadio iz burmutnice svoje. Taj vam je kip bio njemački Michel; njemački Michel se smijao; a čemu se njemački Michel smijao? Našoj slozi, našoj sili.

“Spavajmo dalje”, – reče sam sebi. “Kad ovi za mene rade, zašto da se ja mučim.”

“Zagrebačko dijete” obrati se jednoj svojoj prilici, drugom “zagrebačkom sinu”:

“Čuješ, Perko, bio sam u Rojiču, na Annenballu!”

“No, kako je tamo bilo? War’n schöne Mädel?”

“Sofika -eva je bila tamo iz Zagreba; hab’ sie schon viermal dort gesehen! Ona ide tamo na sajam na svaki Annenball, pak se nada, dass sie einen Mann kriegen wird!”

“Bu vraga dobila, wer wird so dumm sein” – odgovori drug mu, “hat schon hundert Bekanntschaften gehabt. Da imade novaca, ali ni filera; bu vraga dobila!”

“Hodi, već je sedam sati; idemo u tiater!”

Oba “zagrebačka sina” odoše. Ode i Zvonimir, za njim i Ahasver, što se jedva živ iz političke rasprave izvukao.

“Kako vidite”, – stane sad Slobodnjaković govoriti Židu, “ti su Vam ljudi dobri, pošteni, a pri tom iskreni – strašno iskreni; Machiavellija doduše nisu proučili. Ali su Vam zato strašno pretjerali; opozicija – samo slijepa opozicija, to im je njihov program; oni Vam, vjerujte, sasma krivo sude; ta nije sve crno što se crno čini; nije nam svaki neprijatelj, kako se misli. Kako bi to lijepo bilo, da u “Reichsrat” idemo; dobili bi možda i Dalmaciju i Krajinu; ali toga neće pa neće; to im se ne rači, već oni svejednako gude o svom tisućgodišnjem ustavu, i o kojekakvim starim papirima. Nu sad Vas moram ostaviti, moram si kod krojača naručiti poštene civilne haljine, moram u Beč, a u tom odijelu ne može se ipak čovjek velikoj gospodi predstaviti. Tu se već čovjek za silu mora kojekako išarati, al’ proći će i to. Nu moram brzo, raspisano je jedno debelo mjesto, pa bih ga rado dobiti, ta zašto i imamo svoju autonomiju, nego da dobiju “domaći sinovi” poštena mjesta; ima Vam zato jedno 20 molitelja; al’ neka; u Beču ima hvala Bogu dosta ministarstava; ja sam si zapamtio kojekakve grijehe tih molitelja, pa ću im već tu slatku nadu zasoliti. Sad zbogom, gospodine Zvjezdogorski!”

Prije nego mu je Ahasver odzdraviti mogao, iščezne Zvonimir. Vječni Žid ostane sam.

Već je htio ostaviti Zagreb, i kamo sreće!

S političke rasprave bio je ogladnio, pa uniđe u Laškoj ulici u krčmu: “K bijeloj ruži!”

Ne znajući okolnosti, stao je gostima dokazivati kako bi lijepo bilo da idu u “Reichsrat”.

“Ubijte ga” – zajekne strašna vika na njegovu patentalnu propovijed; pa da nije skokom izmakao bijesnoj družini, napisala bi mu bila takov patent na leđa, da bi ga zacijelo bila prošla volja ikada govoriti za patent. Tako mu je samo nekoliko krupnih šaka ostalo na leđima. Žid uteče, čeljad za njim u potjeru. Tu mu se smilova neki izraelitski tandler, pa ga na tavanu sakrio pod hrpom cilindara i pikača. Tek drugi dan ostavi Ahasver Zagreb. Zaštitnik mu posla narodnoj bečkoj banki puna kola prnja za nove desetice; u ta kola sakrio je Ahasvera; a ovaj posljednji put opaziv iza prnja Zagreb, uzdahne i opet:

Blaženi oni, koji uzmiču!

* * *

Bilo je lanjske jeseni kad sam iz Slavonije uranio parobrodom put glavnoga grada sv. krune Stjepanove. U Dunavu se kupalo vedro nebo i žarko sunce. Kraj nas se prostrle putem široke one puste, kojeno su Petőfiju toliko omiljele; po pustama je gdjegdje prolijetala tanka maglica, simbolični znak vojničkoga provizorija. Sve sam to gledao, u sve to se zadubio. Tu smotrih čovjeka, koji nije mene, već crvene gajtane na mojoj surki pozorno motrio. Čudne li mi čovječine; pravi naoko demokrat, tolika mu bila brada. Mislio sam najprije da je policajni agent, jer se u naše vrijeme i slični stvorovi javne sigurnosti i bradom, i surkom, i trikolorom lijepo maskirati znadu.

Nu kasnije upoznah se s Ahasverom, pa mi je on pripovijedao cijelu svoju političku komediju u tri čina, koju sam evo u slast hrvatskoga općinstva vjerno napisao.

Pitao me je Ahasver i za Zvonimira Slobodnjakovića. Ja mu odgovorim, da se taj čovjek zove pravim imenom Sebirad Trbuhović, pa da u Zagrebu kod “Crnoga raka” marljivo čita našu zagrebačku tetku.

Zatim se oprostih s njim.

To vam je cijela historija o vječnom Židu u Zagrebu.

1862.