Pitaju me šta je vječnost? Pitaju po tko zna koji put, a ja ne znam šta da im odgovorim.. Borim se sama sa sobom i bojim se, brinem kako da im objasnim sve to. Kako da im objasnim vječnost, tu jednu jedinu sekundu sto mi život znači? Kako da im tebe objasnim?
Vječnost je kada ti dolaziš, svraćaš po tko zna koju noć, u to dobro poznato mjesto, tamo gdje te svi poznaju, pozdravljaju i zaustavljaju, a da ništa o tebi i ne znaju. Tamo gdje te svi željno iščekuju, tamo gdje ti se svi dive dok koračaš tako sigurno i polako. Nečujnim koracima prolaziš među svim tim ljudima, a oni te gledaju, prate svaki tvoj korak, pa i pokret nikome ne može da promakne.
Dive ti se svi ti nepoznati ljudi, tiho izgovaraju sve te riječi koje tebe ne zanimaju, niti želiš da ih čuješ, pa im se omakne po koji uzdah što se pamti i dugo ostaje u vazduhu, sve dok se ne pomiješa s gorkim okusom cigarete, što baš uvijek dolazi iz pravca tvog, što su baš uvijek svi samo za tvojim stolom.
Među svim tim ljudima, mene nikad ni primijetio nisi, jer znam, ne treba ti odavno niti će ikad zatrebati neko poput mene, neko tko živi, a u isto vrijeme umire samo zbog tebe, neko koga vjetar nosi kao zaboravljeno pismo ispred starih vrata, neko čije srce baš poput ruže uvene pred jesen.
Znam, ne trebam ti. Iako se ja još uvijek sjećam. Sjećam se tebe, tog mjesta i tmurnog, kišovitog vremena koje sam uvijek mrzila, a poslije tebe i te noći zauvijek zavoljela. Sjećam s tvog prkosnog, veličanstvenog hoda, uspravne i čvrsto podignute glave, sjećam se tvojih teških koraka i tih najskupljih cipela što ti savršeno pristaju uz crno, svečano odijelo, što je kao samo za tebe napravljeno.
Sjećam se kako si koračao prema meni, dok se u tim trenutcima svako moje svjetlo gasi, muzika se utiša i prestaje, prestaju da igraju svi ti sretni ljudi, prestaje čak i ono nevrijeme napolju, prestaje život, prestaje svijet, prestaje sve u toj sekundi kada si prvi put pogledao me. Prestaje i zaustavlja se moja vječnost.
Dok te nasmiješena čekam s druge strane, a ti se okrećeš, odlaziš od mene, vraćajući se na neke nepostojeće staze. Ostavljajući mene da proživljavam svoju vječnost, u djeliću te sekunde, u djeliću tog krupnog crnog oka što me samo jednom tako pogledalo i na mom srcu pečat zauvijek ostavilo.
Autor: Medina Osmanović
Odgovori