Orkanski visovi jedini su roman engleske spisateljice Emily Brontë, po prvi puta izdan 1847. godine. Po objavljivanju, Orkanski visovi nisu stekli veliku popularnost – dapače, roman je primio oštre kritike. U ono vrijeme bio je smatran prilično kontroverznim, što je rezultiralo njegovim prvotnim neuspjehom. Svoju je zakašnjelu slavu stekao tek nakon smrti njegove autorice.
Priča koja je bila ispred svoga vremena, još uvijek nije nikada izašla iz tiska. Kroz 170 godina postojanja, obilježila je generacije i generacije čitatelja koji su zavoljeli ovaj gotički roman, pa su Orkanski visovi naposljetku pronašli svoje mjesto među najvećim remek-djelima engleske književnosti. O tome koliko je ovaj roman voljen, može vam svjedočiti činjenica da se nalazi na mnogo lista najdražih knjiga, uz Malog princa, Ponosa i predrasuda, Harryja Pottera itd.
Međutim, postoji i druga vrsta čitatelja – onih kojima Orkanski visovi nisu uspjeli zgrabiti srce kao većini nas. Da postrojite te ljude u vrstu i svakoga od njih upitate za razlog, primijetili bi obrazac koji se ponavlja.
Ti razlozi su većinom sljedeći:
1. Rečeno im je da su Orkanski visovi prekrasna ljubavna priča, a nisu.
2. Očekivali su viktorijanske junake, a dobili zle ljude koji im se nisu svidjeli.
3. Očekivali su priču poput neke iz pera od Jane Austen, ali sličnosti s njenim djelima nije bilo.
Očekivanja su ono što je uništilo ovaj roman za toliko ljudi. Što je točno uzrokovalo zabludu koja kruži u vezi ovog romana? Što je uzrokovalo zabludu da su Orkanski visovi ljubavna priča u stilu Jane Austen, s likovima koji su utjelovljenje viktorijanskog društva – kad je istina upravo suprotna?
Krivnja se može podijeliti na nekoliko faktora, ali prije nego prijeđemo na to, trebali bi raščistiti o čemu je ova knjiga zapravo. Orkanski visovi su priča o krugu nasilja, klasicizmu, ljudskoj prirodi i ljudskim odnosima. To je priča o ljudima koji nisu dio viktorijanskog visokog društva, već žive u izolaciji, na vrištinama Yorkshirea, i njihovo ponašanje je oslobođeno društvenih normi.
To je roman koji istražuje pitanje: što čini čovjeka zlim? Orkanski visovi su sve to, zapakirano u tjeskobnu i jezivu atmosferu – tipičnu za gotičku fikciju, žanr kojem pripadaju. Kako je onda došlo do te velike zablude kojom se danas bavimo?
Jedan od razloga je zasigurno svrstavanje sestara Brontë (Emily je imala dvije sestre, Anne i Charlotte, također spisateljice) u isti koš s velikom Jane Austen. Sasvim je logično zašto se ove autorice često spominju zajedno. Sve su one bile žene koje su pisale u vrijeme kada je bilo nezamislivo da žena radi bilo što osim da rađa djecu. Razumljivo je da su se njihova imena toliko puta našla jedna pored drugih i u tome nema ničeg pogrešnog, ali pogrešno je u istu košaru gurati njihova djela.
Austen je pisala o visokom društvu, i premda cijenim njezinu satiričnu kritiku društva, svim njenim romanima je – po mom mišljenju – nedostajalo dubine. Sestre Brontë, konkretno Emily, o čijem romanu govorimo, nemaju ovaj problem. Orkanski visovi su sve samo ne površni i zalaze u dubine kojima Austeničini romani nisu ni blizu. Navodno je sama Charlotte Brontë izjavila da nije ljubitelj Jane Austen jer njene knjige imaju previše balova, a premalo stvarnog života.
Ako čitatelj uzme Orkanske visove u ruke očekujući drugačiju verziju Ponosa i predrasuda, obvezao se na razočarenje. To, naravno, nije krivnja čitatelja – već jedne od zabluda koje ovim esejom pokušavam razbiti.
Kada upišete pojam “orkanski visovi” u Google, naići će te na lažan marketing: “jedna od najljepših priča o ljubavi”, kažu blogovi i članci. Ne mogu si pomoći da se ne zapitam jesu li ljudi koji pišu takve stvari uopće pročitali knjigu.
Po mom mišljenju, ovoj su zabludi doprinijele brojne filmske i televizijske adaptacije Brontëinog romana (fanovi još uvijek čekaju poštenu adaptaciju – osma sreća?). U ranijim filmskim adaptacijama prikazana je samo polovica priče. Orkanski visovi su predstavljeni kao strastvena romansa između Heathcliffa i Catherine, dvoje glavnih likova, te filmovi ne zalaze mnogo dublje od toga, što je čudno – s obzirom na to da je ta ljubavna priča tek manji dio cijele knjige. Nažalost, filmovi nisu uspjeli pogoditi ni taj omanji komad jer su ga izromantizirali. Ignorirajući drugu polovicu romana, gubi se smisao originalne priče, pa se stvara zabluda o njenom žanru.
Likovi su u većini adaptacija prikazani simpatičnijima nego što to jesu u knjizi. Uzimajući u obzir drastične promjene koje su nam donijele ekranizirane verzije, nije ni čudo da su čitatelji koji su ih pogledali prije nego su zapravo pročitali knjigu – ostali iznenađeni, a u najgoru ruku razočarani.
Ako volite simpatične i moralne likove, Orkanski visovi nisu priča za vas. Ako volite romantične priče sa sretnim završetkom, Orkanski visovi nisu priča za vas. Ako volite čitati o balovima i korzetima, Orkanski visovi nisu priča za vas.
Ali ako volite moralno sive i zle likove, tjeskobne i mračne odnose među ljudima koji završe tragedijom popraćene sablasnim raspoloženjem i vrhunskim pisanjem – dajte im šansu. Možda upoznate svoju sljedeću najdražu knjigu.
Autor: Lucia Čolaković
Mato Vrbanic kaže
Sviđa mi se organizacija i tečnost izraza bez naprezanja i-ili spoticanja. I naravno, članak je informativan, što mu jest i prava namjera.