Vedrinom leti oblak crven,
U bistru gleda vodu Savu;
A do nje diže čardak drven
Ponositu si staru glavu;
On gleda, kako Sava hiti,
On vidi, kako večer pada,
I kako domu idu stada;
Pa pita; šta će sada biti?
A zašto pita? Zašto lice
Namrštio si starac čudno?
I zašto crne puškarice
Kô suzne oči gleđu trudno?
Ta još mu jako stoji tijelo
Hrastovine od tvrde tu, na,
Kraj vode Save, kraj korduna
Još smjelo mu se diže čelo.
A zašto pita? Eno čete,
Sve kordunaša graničara!
Sad natakla je bajonete,
I čuješ tutanj bubnja stara;
Pred njome mrka lica, sjetan,
– Na grudi gle mu tri kolajne,
Tri u oku mu suze tajne, –
Bjelobrk stajao tu kapetan.
Junaci! Pozor! Već je hora,
Jer minula je služba naša;
Bubnjaru udri! – kad se mora,
Taj pohod zadnjih kordunaša.
Junaci! Počast! Zadnji puta
Sad pozdravimo mjesto ovo,
Gdje naše pleme sokolovo
Krv lilo usred boja ljuta.
Junaci b’jahu djedi vaši,
Kô soko-tići, gorski vuci;
Junaci vi ste kordunaši,
Junaci njini praunuci.
Vrh tog čardaka vjetar često
Poigrao se s turskom glavom, –
Sad proteklo je sve to Savom;
Al’ sveto vam je ovo mjesto.
Čardaku tomu vaše majke
Donosile su punu torbu;
A djedom vašim šale, bajke
Osladile bi stoput čorbu.
Mladića kolo tu se vilo
Uz glasne diple munjimice,
I bile pune čuturice:
Junaci! Pa je dobro bilo.
Čardaku tomu se došulja
Sred noći stoput iznenada
Osmanlijska crna hulja,
Slobodu, rod i krst da svlada.
Al’ zlo im bilo, što se htilo,
Pozdraviše ih kordunaši,
I bilo bjegat begu, paši:
Junaci! Pa je dobro bilo.
Ta ovdje ljutih serežana
Saletila se krasna četa,
Kad zapovijed nam dođe bana:
Oj naprijed, momci, preko svijeta!
A to se u šir svijeta bilo
Glasovit bješe crni remen
I krajišnik, taj ljuti kremen:
Junaci! Pa je dobro bilo.
A sada, da će biti bolje! –
Da Bog da, djeco, kosti svete,
Što junačko ih pokri polje,
Za sretno bile žrtvom dijete;
I zemlja da je sreće puna,
Da djeci roda sokolova
I dođe doba, bolja, nova;
Slobode da je kraj korduna.
Da Bog da, da vam puška plane,
Gdje munara ti vita strši,
Da djelo oca s one strane
Slobodnjak sin mu vrijedno svrši;
Da Bog da, što je naša nada,
Da kordunašem budeš, rajo,
I zadnji čardak da ti stajô
Sred bijeloga Carigrada. –
Junaci! Pozor! Pušku pali!”
I grmnu puška nalik gromu.
“Bubnjaru udri! Što ste stali?
Ta jeste l’ babe? Naprijed Domu!”
Još bjelkast dim se dolom vije,
Još tutnji bubanj iz daleka,
I “Zbogom!” tutnji gorska jeka,
A kordunaša više nije.
Vedrinom lebdi mjesec crven,
U bistru gleda vodu Savu,
A do nje diže čardak drven
Žalostivo si staru glavu.
On gleda, kako Sava hiti,
On vidi, kako nojca pada,
A u njem pusto iznenada;
Pa pita: Što će sada biti?
Vijenac, 1874.
Odgovori