Zagorski čudak

Pred tri godine našao sam se na uskim puteljcima visokih hrebljanskih brdina, obraslih što vinogradima što bujnim zelenilom. Hrebljanske brdine ili sela Hrebine steru se na ulazu u Zagorje u pušćanskoj župi, u općini brdovačkoj. Tu živi krepak i jedar puk kao hrastovo žilje.

Ubav i divlji je to kraj. Među brdinama pukne kadšto duboka propuklina, a u njoj se raširi zelena livada ili žitom nasađena njiva. Po njoj rulja potok, pun bistre studenice, ljeskajući se o sunčane trakove, reći ćeš da se je nebeska duga provukla livadom. Na podnožju pojedinih brda digoše se niske kolibe, a najviše vije ih se na samim brežuljcima, pa to se vidi kano da si silne junačke trupove naresio kolajnama. Oko koliba vidiš plotove od pletera i prostica, iza ovih pomalja se poludivlji vrt, gdje raste samo sočivo, tek na najposljednjoj gredi na neznatnom četverokutu posadilo je žustro brđansko djevojče bud stidni klinčac, bud prokšenu ružu, bud tankoćutni ružmarin, pa tim si iscrpio bogatstvo seljačkoga vrta.

Prevalivši visoko brdo, spustim se u dolinu na kolovoznu cestu.

Prema meni škriplju i cvile niska, slaba kolca, potpregnuta dvjema kravama i slabim, nešto hromim kljusetom. Čudna ta sprega stade me zanimati, a još većma čovjek što je sjedio na kolima, povišeno nada mnom – na naslaganoj zelenoj, istom pokošenoj i još posve svježoj djetelini. Zgrbljen, srednji stas, tamna, neučešljana i neuređena brada, duga kosa koja je vijorila preko ramena – sve to dosta silno me se dojmilo.

Otkud taj bradonja, pa na tako prostim kolima, pa na tako kukavnoj sprezi? Krave da voze, hromo kljuse, nu, to još nije toliko. Ali taj čovjek, na seljačku odjeven, na gospodsku se kaže. Ele, to mi je nekako razigralo srce na zvjedljivost.

Brđani onoga kraja ne običavaju nositi ni brkova, a kamoli brade. Brada je gospodski nakit. Dakle taj čovjek je neobičan.

Dok sam se ja ovako ispitivao, otpuzio je čudan čovjek već daleko po cesti, ni ne svrnuvši okom na mene, prem bi bio mogao lasno upoznati da sam nekakav studiosus.

Primaknem se bližoj seljačkoj kolibi. Na dvorištu polovična žena vješa rubeninu.

– Tko je taj čovjek, kumo, što se na toj čudnoj sprezi veze? – upitam ju.

– Han? – stavi kineski upit žena i okrene desnom stranom glave prema meni. – Ponovim glasnije svoje pitanje.

– Vi ne znate, gospodine, toga čovjeka? To vam je čudak Sporčina – reče žena.

– Pa što je taj čudak Sporčina? – nastavim pitati.

– Čudak Sporčina? – reče žena i popođe k plotu. – Čudak Sporčina vam nije ništa. To jest: on je, što smo i mi drugi. Mužek, krparija, capar. Ali drugo je pitanje, šta je bio? Bijaše sve. Pop. Pomislite: pop. Zatim fiškal; iza fiškala učitelj. Poslije je postao velikim gospodinom u varoši, onda je opet učiteljem bio, – a napokon se preobrazi u to što je i danas: mužek, krparija, capar, ništa – svrši jezgrovita žena, žmirkajuć očima. – A da, još vam imam nešto kazati – dovikne žena. – čudak Sporčina vazda je u svojoj kolibi i u ovom našem jarku kao puh u svojem duplju. U crkvu on nikada, među ljude on nikada, među gospodu pa pogotovo ne. Pamtite – reče tiše žena – on vam je vlah, prosti Bože i prekriži naš križ božji! Bijaše nekada kršćanske vjere čovjek, kako ne, kada je bio našim popom. Čula sam da je vlah kršćanin kao i mi. Ne znam. No zašto ovaj vlah ne polazi hram božji? Što ono rekoh? Da, bio je pop. Sada? Ne vjeruje ni Isusa, niti mater božju, jednom riječju: ništa. On ni na ispovijed, ni u crkvu, ni u krčmu. Gospodine, da kratko svršim, nikuda. Pogan, lutoran je. Capar, prajak, ništa. Nekakvu ženu ima u kući. Pripovijedaju da je i dan-danas vrlo lijepa, prem nosi već nagrešpano lice. A kako živi s njom? Jesu li u božjem zakonu poput nas ostalih? A jesu, Bog ih prekriži! Lutorani, pogani! Stari naš školnik i zvonar i crkvenjak Ilija, koji zna tako lijepo pripovijedati, rekao nam je da naš župnik i Sporčina zajedno polažahu škole i zajedno se zapopiše. Bog ih znao.

Žena je svršila, a ja sam se udaljio.

I.

Navečer starac župnik, dobre volje, živa oka, srkne nešto burmuta, podsmjehne se, pa počne:

– Vi ste rad znati život Sporčine. Bene. Šareni su vam to svatovi. Narodi u kojima pisci pisanjem kruh služe sastavili bi roman. Da ste vi ustrajni, mogli bi barem ovo napisati što ću vam ja pripovijedati, možda bi našim gospođicama ukrao barem nešto od onoga dragocjenoga vremena što ga trate na njemačke židovske romane.

Juraj Sporčina rodio se je u selu Lukancima. Otac mu bijaše malen, žilav čovjek, nu majka je bila čitava gora. Vele da je u jeseni nosila jednoć punu košaru jabuka na glavi. Trudnoj ženi na vrhu samotne brdine pozli, a živa čovjeka ne bijaše nigdje blizu. Ženi se je smučilo i ona porodi Jurja Sporčinu. Jaka na duhu i na tijelu, svije dijete u maramu pa zajedno s košarom punom jabuka ode preko brda kući. Međutim zna se kako su naše brđanke žene jake i krepke, te zato mislim da ova priča ne bi baš mogla pretjeranom biti.

Jure Sporčina bujno je rastao. U školi bijaše najbolji talenat, a među nama, dječačkim narodom, najljući razbijač, u roditeljskoj kući vječni prkošljivac.

Tadanji župnik odredi mene i Jurja poslati u škole. Opremajuć nas na jesen roditelji u varoš, plakahu za nama, i ja sam plakao. Jure niti pisnu, niti suze proli.

Došavši u varoške škole nema pametnijeg mladića od Jureta Sporčine. Ali ne prođe božja đačka bitka u kojoj se ne bi ponio Jure. Sve je okolo njega padalo poput snoplja. Dođe na glas kao delija. Kada bi došle tužbe na profesore, Jure bi se znao tako majstorski opravdati da sama njegova protustranka, koja je živo osjećala njegove šake, potvrđivaše njegovu obranu.

Teklo je tomu vrijeme, dokle mi porastosmo i dokle se bogme i obrkatismo. Jure se poozbiljio, te je vrlo rado čitao i učio. E pa znate, bila je zaonda djevojaka kako ih i danas imade. Nu Jure nije letio za djevojkama, ali znao bi oteti dragu svakomu za koga je znao da je sretan u ljubavi. Neobuzdanim bijaše dušmaninom takozvanim uzdišućim ljubavnicima.

Seljačke sinove, prisili nas oba nužda poći u crnu školu. Meni ne bijaše ta preobrazba po volji, ali opet nijesam imao dosta energije da prisuknem rukave i da sam potražim hljeba u širokom svijetu. Međutim roditeljska je bila želja da se posvetim svetom stališu. Jure usuprot, kako sam vidio po vanjštini njegovoj, bio je posve ravnodušan. Dapače omili mu crna mantija, te je nekom ironijom češće ponavljao da mu je ugodnijom jedna hlačnica, negoli dvije. Mislio je reverendu. U sjemeništu bijaše Jure ozbiljan, mrk i vazda samotan. Nadstojnikom našim u sjemeništu bio je nekakav stari, ukočeni Tirolac. Mi Hrvati, življe krvi, nijesmo se da kako mogli svemu onomu sviknuti što je od nas zahtijevao nadstojnik. Pa stoga bi vazda kojito imao ići k njemu na istragu. Ali nas jednoć sve iznenadi kada je Jure sav usopljen banuo među nas.

– Ta nebeska pčela sa zemaljskim krilima koja u svojem ludilu misli da je Isukrst Tirolac bio, ne znam što će još zahtijevati od mene! – lupi žestoko stisnutom pešću Jure o pult.

– Šta je, Jure? Šta je, Jure? – ispitivasmo mi. Ali Jure je šutio mramorkom. Tek iza nekoliko dana doznadosmo da je Jure noću u nekakvom zabitnom sjemenišnom kutu čitao kada su drugi spavali, a to bijaše protuzakonito.

Među našim drugovima bilo je dosta podlih mladića koji hvatahu svaku riječ što bi je koji izustio bud proti poglavarstvu, bud protiv vjeri, te je umah doglasiše poglavarima. Nikada nijesmo prava znali pogoditi takve svatove, samo smo na pojedince sumnjali, a tim nastaju zavade i zadirkivanja, čim se pogotovo otruje to društvo.

Jure je u svojoj ljutosti izrekao pregorke riječi na nadstojnika, a drugoga dana već ga bijaše pozvalo na odgovor.

– Domine et frater in Christo – počne ozbiljno nadstojnik – kakve su to nebeske pčele sa zemaljskim krilima.

Oba su zamučala mukom. Za nekoliko časova upita Jure:

– Tko vam je ove riječi doglasio, gospodine nadstojniče?

– Za to se vi ne brinite, mladi gospodine.

– Ja ga moram znati, gospodine nadstojniče, jer inače ne mogu ništa priznati.

– Vi nećete priznati? – pokroči bliže nadstojnik i upre suhe oči u Jureta.

– Neću, neću da tim podupirem tajne vaše ortake koji šire u sjemeništu među mladim ljudima ono za što ja nemam riječi i što nikada nije širio Isukrst i apostoli.

– Gospodine, vi nemate ništa propisivati, vi valja da slušate i da se pokoravate – viknu nadstojnik, problijedjev sav od jada.

Ja se hoću pokoravati i slušati, ali ne vašim tajnim doušnicima. Tko me je vidio ili čuo da sam pogriješio, neka stupi preda me vedra lica pa neka mi kaže: brate, pogriješio si, a da to više ne bude, javljam te poglavarstvu. A ja ću kao plemenit čovjek štovati tako iskrena druga. Ali doušnika mrzim. Ja se pokoravam i slušam kao čovjek a ne kao marva!

– Prestani, drzoviti mladiću, i nosi se napolje!

– Gospodine nadstojniče, ne vrijeđajte me. Znajte da mi nije svijet bedemima obgrađen. A tako se ne smiju žestiti Isusovi nasljednici na one koji vam iskreno ispovjede što misle.

I Jure je ostavio nadstojnikovu sobu. Posve hladno izgledaše svoju sudbinu, misleći da će do kojega dana dobiti dekret neka se seli iz sjemeništa. Ali o tom nitko ni riječi. Niti je Jurja Sporčinu tko zvao na račun, niti ga je tko što pitao; kano da se nije nikada ništa dogodilo.

Hitro nam prođoše dvije godine našega vjekovanja. O praznicima budemo pozvani na novu misu u Krapinu. Tu bijaše lijepoga gospodskoga svijeta, a Jure, široke volje, udari s gospođicama u ples.

S nama bijaše kolega koji nam nije baš jako bio u volji. Danas ga više ne nosi zemlja. Stade žestoko ukoravati Jurja kako može klerik i budući svećenik plesati javno sa jadnim Evinim potomstvom. Jure opomene hladno nepozvanoga duhovnoga brižnika da šuti jer da će već on sam odgovarati ondje gdje ima račun dati. Ali našemu kolegi nije to bilo dosta, već počne on i posve javno sopiti i vikati na Jurja kao da ga je tko postavio tutorom vatrenomu sjemenišnomu plesaču. U Jurju Sporčini bukne stari, ratoborni duh i on na oči cijele svite zagorskoga ženskoga spola baci, kako je sam onda u žestočini poviknuo, “potirolčenoga hrvatskoga klerika” preko praga.

Zagorskim krasoticama omili Jure, a one već stadoše tajno došaptavati i proricati iz vatrenih Juretovih pogleda da on neće dugo klerikovati. Neko plavušasto, umiljato, nu i vragoljasto djevojče prikopča mu na grudi kiticu cvijeća, šapnuv: – Darujem vam cvijeće, ali ne kleriku, nego plesaču, mladomu Jurju!

II.

Lujo, ajde sa mnom! – povuče me Jure navečer za ruku u starom zagorskom varošu Krapini.

Ugodna i mila bijaše noć. Nije doduše sijao mjesec na nebu, ta vječna ljubovnička i pjesnička luda, ali zato vladahu same nebrojene zvijezde, a na zemaljskoj kruglji bila je dosta vidna noć. Lijepa brda što zaokružuju Krapinu, prije stolnicu Čeha, Leha i Meha, kano da u dalekoj daljini podrhtavahu, a vjetar, pireći od njihove strane, rekao bi da je šaptao davne priče o krapinskom raku, o glasovitim krapinskim sucima i senatorima. Krapina, kad god je gledam, budi humorističnu ćut u meni, pa tako je bilo i ove večeri. Brda mi se pričinjavahu nekim komičnim utvarama, a ruševine staroga krapinskoga grada kao kakav ozbiljni starac komu se je i samomu dalo na smijeh, videći kako je nedonoščad okolo njega udarila u lakrdije. Stari grad kano da se je ukočenom pesnicom bližao k meni da se sori na me, koji sam s humorističkoga gledišta shvatio bajni i tragičko-komički noćni lik slavnoga zagorskoga grada.

– Lujo, pođi sa mnom. Ozbiljno ti govorim, pa slušaj! – ponovi poslije oduljega mučanja Jure Sporčina. – Lujo, oba smo rođena iz jednoga sela. Ti si dosta mučaljiv stvor, ali Tirolac nijesi, lažibogomolja nijesi. Znaš da oba nosimo ovu perzijsku kutu, ili ako je mariš i tirolskom nazvati. Ali tako mi Boga, niti ja mislim perzijski niti tirolski. To isto scijenim i o tebi. Mi smo živi, krepki Hrvati. Pa držim da Isus također ne bijaše nikada tirolskoga duha, jer nijedan Tirolac ne bi mogao onako vatreno bičem tjerati Židove iz sinagoge. Nikada se ne podah ni za jednom djevojkom, tek sam znao šale zbijati. Danas mi se je zavrtio mozak, danas mi je planula sva krv. A duše mi, Lujo, da sam bio u reverendi, bilo bi popucalo svih šezdeset sitnih puceta na njoj a eto ti onda šezdeset smrtnih grijehova, ta znaš kako je Tirolac tumačio da se Isus veoma ljuti kada kleriku puce otpadne pa onako raskopčan hoda i ne prišije ga. Plešuć s onom krapinskom plavušom, živo ju uvoljeh. Vodim te, brate, ne da o svecima raspravljamo ili da se prepiremo je li je uistinu Abraham na desnu stranu pošao dijeleći se od svoga brata Lota ili mu je Lot preuzeo desnu stranu. Vodim te da prisustvuješ na mojem ročištu. Ona krapinska plavuša čeka me u svom vrtu pa idemo oba onamo.

Trpko sam se nasmijao na dosta dugu prodiku Juretovu.

– A moj Jure – odvratim mu nešto tiše – nikada nijesam mislio da bi u varošu “zamjernoga raka” i “glasovitih sudaca” mogla koja djevojka pokrenuti tvojim srcem i tvojim mozgom. Jure, strah me je da ti ne bi posve krivih peta izašao iz kraljevskoga zagorskoga varoša!

– Čudim se, Lujo, da je danas u tebe toliko humora.

– Humora i ozbiljnosti. Šta ću ja s tobom u vrtu? Neka ti bude, mogu te pratiti do vrta, ali unišav u bašču mogu samo smetati tebi i njoj. Glede djevojke pako ne znam kako može s tobom, klerikom, ročišta uricati. Možeš li ti djevojku usrećiti? Mislim da ne, jesi li se naumio uistinu zapopiti.

– Ja, Lujo, posve inače mislim o popovima nego smo mi prisiljeni misliti u našim zidinama. Moje su misli zdrave i jasne.

– Vjerujem da mogu tvoje misli biti zdrave i jasne, ali ako ti misliš kao svećenik ženu ljubiti i usrećiti, onda su tvoje misli tamne i bolesne. Reformacija crkve, što si ti u svojem mladenačkom žaru umišljaš da i može nastati, pretječe tvoj vijek. Ti ne smiješ himnu pjevati šestoj božjoj zapovijedi ili svojim životom pisati satiru na sedmo sveto otajstvo. Klerik ljubovno sastajati se s djevojkom reći će onaj tren objesiti mantiju na klin. Ne zahtijeva li to od tebe djevojka a roči se tajno s tobom u noći, dvojim o njezinu poštenju, a žalio bih svoga zemljaka Jureta da se podaje ovakvim pustolovinama.

– Slabo, Lujo, shvaćaš ljubav. Dakako. Pa ti i nijesi nikada ljubio. Ali pamti, ljubi li ona mene kako ljubiti valja, ona ne ima mariti za moju mantiju, za moj stališ, ni za šta, brate. Čim mi kaže da svrgnem mantiju, već je spekulacija, a ne ljubav.

– Ne prepirem se rado o ljubavi, Jure. Ti si više takvih knjiga pročitao negoli sam ja. Da, i sveti Alojzijo, onaj drveni kip u sjemeništu, znao bi valjada na kojuto šapnuti o tvojim romantičnim razmatranjima. Idi i radi kako sam najbolje razumiješ. Nu sjećaj se da su romani ujedno prepuni dugotrajnih boli, nevolja i očajanja za ono mrvičak slasti što ti ih podaje ljubav.

– Umovao sam – osovi Jure u mraku glavu – umovao sam kada su drugi ljubili pa slijepi bili. I smijao sam se što nijesu ništa misliti znali. Sada ljubim sam i drugo ne mislim niti znam nego da ljubim. Ti umuj i ti se smij meni. Ja ljubim, ljubim i ni za šta ne marim. Ali gledaj, evo njezina vrta. Čuj, nešto čujem, ciku… jecaj… ili bijaše tlapnja?

Pretrgosmo razgovor. Kano da sam uistinu čuo neku tihu ciku. Jure lagano pritisne kvaku vrtnih vrata, ona se otvore i Jure umine na noćnom puteljku krapinskoga vrta. Odnesoh se podaleko, sjednem na tratinu, uprvši pogled u nebo. – – I ja sam mislio?… Eh, mladosti!

III.

Mislio sam o Bogu, o nebu, o ljudima. Onako površno sam mislio, a tu se lasno usne. Anđeo pokoja raskrilio se nada mnom, raskrilio se je nad Krapinom svojim lagodnim krilima.

Jure je svršio svoje ročište. Misleći da sam otišao, pošao je svojim putem i na mene je tek slučajno nagazio gdje sam spavao.

– Oj, ti malo držiš do svoga meštra kada ne možeš ni sat probdjeti za nj – našali se Jure Sporčina.

Skočih sa trave, Jure bijaše toliko nježan, toliko ugodan i lak da se za ono doba i u meni porodila neka plemenita zavist, plemenita utoliko što sam poželio i ja ovakvo noćno ročište sa kojom potomkinjom “krapinskih sudaca” uročiti.

– Pa što je bilo? – odahnem pospano i dosta prozaično.

– Ugovorismo ženidbu, mantiju ću objesiti o klin, posvetiti se svjetovnom stališu, a plavuša će biti mojom ženom.

– Rekao sam ja da će ona tebi tako prišapnuti.

– Ona mi nije ništa prišapnula, ja sam joj to sam rekao.

– Lijepo je sve to, ali mislim – svučeš li odista crnu mantiju, bit će bure i mećave. Pobunit će se roditelji, pobunit će se cijelo naše rodište.

– Šta roditelji? – sune glavom Jure u noć. – Oni me već sada ne mogu podupirati, a ja, pošav u svijet, ipak se mogu sam opskrbljivati za svoga školovanja. Žalost roditeljska, buka rodbinska, uzdisaji starih teta i susjeda – sve to je momentano.

Toga dana odlučio je Jure Sporčina svrći mantiju. Za dva dana ostavismo rodište Čeha, Leha i Meha, pa se vratismo oba u svoje rodište.

IV.

U niskoj drvenoj kući zagorskoga varoša Krapine kod dosta slaboga svjetla šiju marljivo dvije djevojke. Jedna je nešto starija, crnomnjasta, nu vrlo lijepa i pravilna lica. Druga je plavuša, mlađa, svježa djevojka; po nemirnom čas strastvenom, čas melankoličnom oku je sudeć, rekao bi da je vragoljasta i dosta lukava.

– Draga moja Ivko – reče crnomnjasta – ja sudim da od ove tvoje ljubavi neće biti ništa. Ti si jedanput već ljubila. Tada si pravo ljubila, nu on te je prevario. Sada ti želiš drugoga u zamke splesti koga samo voliš, ali ne ljubiš, jer ti i više ljubiti ne možeš. Bojim se ne bi li se opet prevarila.

– O, ne boj se, Josipo, vrlo ću oprezna biti. Onda sam ljubila kao luda, sada ne ljubim toliko, da, jedanput sam tek ljubila, ali ću zato tim pametnija biti, zaluđivat ću drugoga. Djevojke jednom prevarene valja da svu lukavost i hitrinu duha upotrijebe kako će prevariti druge. Tako ću raditi ja, tako mi svetoga Roka!

– Ne pogađam pravo što upravo, sestro Ivko, misliš s tim mladim čovjekom, ali boli me srce da si baš njega odabrala za svoj nišan. Ta ovo je tako pošten mladić.

– Ha, ha! Pošten. Kao da može mladi čovjek biti pošten. Pa da i jest, i ja sam bila poštena – uspali se plavuša.

– Ovaj ti nije kriv. Stoput sam ti rekla da si sama sebi kriva.

– Bilo kako mu drago, neću da se s tobom prepirem. Ovoga odabrah žrtvom već stoga što mi je i mio.

– Konačno, što ipak misliš tom riječju: žrtva?

– Mislim da će Jure za moju volju ostaviti popovstvo, pa mene vjenčati svojom ženom.

– Dotle je daleko, moja draga Ivko, a on je, kako se vidi, dosta pametan čovjek, pa ako sazna cijeli tvoj prijašnji život, propadoše tvoje osnove.

– A sada si, Josipo, nešto pogodila. Ovo bi odista potrgalo moju mrežu. Nu zato ću nastojati da je tako ravnam da ne zadjenem njom o greben.

– Recimo da i ovdje sretno prođeš, pa da si već i njegovom ženom; kakav bi život bio kada bi on danas-sutra doznao tvoje prijašnje zgode?

– Zato se ne brini, sestro Josipo, samo kada zadobijem jednoć muža. Ehe, draga moja, tada ćemo posve inače zaigrati kolom.

– Ivko, bojim se za tebe. Preduboko je u tvoje srce zarovao demonski crv. I ja sam proigrala svoje djevojaštvo kao i ti, ali se ne bih nikada dala na tako vratolomne staze. Da zaludim kakva udovca, hajde, neka bude. Ali mladića, koji tolike blažene sne izvija o svojoj budućnosti, ne, bogami, Ivko, to se ne bih nikako usudila.

– A šta! – mahne Ivka nehajno rukom, a usne joj se prezirno naškubiše – ti si prava malodušna Krapinka. U meni i u Krapini vrije vruća talijanska krv! Naši roditelji bijahu Talijani, a Talijani puni su krvi, puni vatre, puni bijesa! Ja hoću da svetkuje krv, da svetkuje vatra, da svetkuje bijes! – rasplamti se djevojka i baci švelo na stol.

– Danas bi, Ivko, mogla još pomahnitati. Mislim da će biti ponajbolje da prestanemo o tom govoriti! – reče crnomanjasta djevojka i zapjevulji neku sentimentalnu krapinsku pjesmicu.

– Josipa hoće da mi se ruga. Ona veli da prestanemo govoriti o stvari koja toliko o mom životu radi. Hvala na sestrinskoj ljubavi kada je tako sklona gdje bi toliko njezina savjeta trebala! – reče tugaljivo plava djevojka, spustiv nehajno ruke.

– Varaš se, Ivko, jako se varaš. Vazda sam ti spremna pomoći savjetom svojim, ali ovdje ti ne znam ništa savjetovati, jer od tvoje mreže koristi neće biti. Tu se ne može o ljubavi govoriti, nego samo o mreži!

– Ha, ha! izvrsno! – nasmije se raskalašeno Ivka. – Živjela mreža! Živjela mreža! Doskora ćemo je početi plesti, jer čim Jure dođe kući, umah će mi pisati. O da, sve one stare ugodne slike dozvat ću sebi u pamet… kako sam Milanu pisala! Ah! ono sam pisala krvlju svoga srca, a ovo ću samo tintom i rukom. Nu sada se nečem novomu domislih. Znaš li da je u mene prijepis svih onih listova što ih pisah Milanu, onomu đavolu? Te listove ću prepisivati pa još štogođ dodati i eto ti, Josipo, romana. Ne boj se, listovna mreža valjano će uspjeti. Za tjedan dana pozvat ćemo Jurja opet u Krapinu… a onda… Mogu li reći, sestro Josipo, da cjelovi toga mladića dosta su žestoki i pale. O da, oni bi se mogli natjecati s Milanovim – ali ne, ne! Tako slatki, tako žestoki nikada neće biti, jer oni ispališe moje srce da je kao crni ugljen, oni stvoriše moju dušu pustim garištem, oni mi oteše sve čim se još može podičiti djevojka…

– Nemoj opet naricati, sada, je prekasno. Da je takva tvoja sudbina, kriva si sama. Ipak mislim, uspiješ li sada, ti još možeš i kako vatreno ljubiti Jurja Sporčinu; ta vele da žena istom onda počne pravo ljubiti kada zadobije muža.

– A molim te, to je samo pusta prodika. Pa što je bio Milan negoli moj muž? Da nije nam pop pred oltarom brbljao, tim baš ne postaje muž mužem niti žena ženom. Ti znadeš koliko sam ljubila Milana, koliko li dijete što ga nosih pod srcem, koliko sam suza prolila. Jest, to bijahu jedini trenuci što ih djevojačka srce opisati niti izreći ne može. Cijela narav tajanstveno govori s tobom, a taj govor shvaća samo duša i tvoje srce, nitko drugi pod suncem. Bilo je, bilo pa nikada se više ne vraća. Ah i samoj mi je dosta. Muško biće koje si ljubila, komu si sve žrtvovala, kada te sjeća njegov lik i uspomene da on sada počiva u naručju druge žene, da s njom sprovađa časove života svoga, tu ti pamet pocrni, duša ti se smrači, a po srcu kano da teče rijeka jeda i otrova… ali osvetit ću se muškomu rodu, tako mi svete Marije!

U djevojačkoj sobi doskora utrne luč i nad Krapinom zacareva grobna tišina.

V.

Jure Sporčina vratio se je iz Krapine u svoje rodno mjesto. Nedaleko njegova rodišta stere se lijepo i bogato imanje koje je za to vrijeme posjedovao neki Nijemac. Sluči se da se je taj Nijemac sukobio na župnom dvoru s Juretom Sporčinom, mlad mu čovjek omili i Nijemac ga pozove već drugog dana u svoj dvor na objed.

Lijepoga jesenskoga jutra pođe Jure u dvor Nijemca. Bilo je jedanaest sati prije podne kada je mlad čovjek bijelom, poput mliječnoga traka cestom, koja se kao zmija vijugala zelenim parkom, koračao odmjereno prema dvorcu vlastelinskomu.

Iza nadignutih rebrenica pomoli se u bjelini ljepota djevojka, hitro kano da je glavicom okrenula unazad i evo još druge, dohrlivši na prozor. Kako je Jure skrovimice zirkao dvor s temelja pa do vrha, tako i opazio djevojke iza rebrenica na prozoru te ih ispod oka motrio, dok nije unišao u dvor. Djevojke mišljahu da ih mladić ni opazio nije pa ga motrahu s velikim zanimanjem.

Sve djevojke su takve da ugledaju mlada čovjeka vrlo požudno kada su sigurne da ih on opazio nije.

Sluga najavi Jureta, a zatim ga uvede u čekaću sobu. Silan sjaj u sobi očara u prvi mah Jureta koji dakako nije bio vičan po parketima hodati, na mekana, baršunasta sjedala sjedati, da misliš utonut ćeš u dubljinu zemlje kada se posadiš na njih. Jure uzdrhta, bijaše po prilici onako smušen kao što znade biti čovjek kada ne vjeruje da ga nose vlastite noge, da vlastitim nogama kreće, da vlastitim očima gleda. Kada je sjeo na baršunasti mekani stolac, položio je nekako sveto ruke u krilo i gledao na prva vrata, očekujući promjenu prve dosta monotone scene. Ali preostade mu ipak vremena da se je mogao potpuno osvijestiti i, kakono se veli, “povratiti samu sebi”.

Tiho po sagovima dotapa ubavo curče od kojih deset godina, pokloni se Juretu i umoli ga da čeka još neko doba, da će gospodin za malo vrijeme doći.

Jure na tu vijest mirno se nakloni, rad je bio štogod izustiti, ali mu zape riječ. Curče ga je gledalo iskreno i pouzdano, a na licu joj se pojavio onaj smilovni pojav koji ne znaš bi li ga nazvao smiješkom, bi li sažalbom, kakav se pojavlja na fino odgojenoj djeci, ali djeci dobra srca koja shvate uzbunjenost stranca.

Poslije male stanke izvadi curče iz staklenoga ormara dvije knjige sa slikama i poda ih Juretu. Jure ustade sa sjedala, zahvali se pa se zadube u slike i opet nastade muk u čekaćoj sobi.

Napokon dođe vlastelin, vesela i iskrena pogleda. Bio je mlad, plavokos, visok čovjek, vrlo elegantan i u svakom svom kretu skladan i odmjeren, na prvi pogled vidio si da je aristokrat od glave do pete. Vlastelin je vodio Jureta ubavim sobama, jednom od druge sjajnijom i ljepšom. Sve se je tu laštilo, sve tu titralo. To pako bijaše dosta neugodna pozicija po Jureta, prilično podivljala u seljačkoj kući, pa napokon i sami jednostavni sjemenišni kutovi ne mogahu čovjeku podati puno aristokratičkoga ukusa.

Jure se je divio svemu što je vidio u dvorani, ne usudiv se ni slobodno disati, jer i disaj u toj uzvišenoj aristokratskoj tišini kano da je odjekivao.

Vlastelin, gorljiv lovac, pokazivao je Juretu bojno oružje od koga poginuše toliki junaci zečjega, srnećega i lisičnoga roda, pa očevi vrapčevoga koljena lijevahu crnu krv; tim se pako i Jure uslobodi i njemu se odveza jezik te počne posve slobodno koračati, tumačiti, pače protusloviti i pravdati se. A kada je Jure došao, što se veli, u ekstazu, tada je postajao zanimljiv, a po svojim duševnim sposobnostima što bi ih znao onakav razviti, omilio i zamjeran. To pako bijaše posve shodno, jer je doskora došao Jure među ženski svijet, a držiš li se tu poput lipova sveca, onda se oko tebe šapće, podsmjehava, namiguje, tada pako nemaš li iole samosvijesti u sebi da jednim udarcem na prpošni slabi spol uništiš sve krive pojmove o sebi, bolje da si propao u zemlju.

Prije objeda budu Juretu predstavljene gospođa domaćica, gospodična Leonora, sestra domaćice, i gospođica Amalija, neki daljni rod domaćice.

Gospođa bijaše prekrasna dama. Moglo joj je biti kojih dvadeset i pet godina, smiju li se damama brojiti godine. U crnim velikim joj očima caklila se neka mila vlaga a usne, čim bi joj dublje pogledao u oči, vazda se nasmiješiše nekim tajinstvenim smijehom. Muškarci leptiri dobro tumače ovakav smijeh i vele da puno znači.

Gospodična Leonora naličila je posve svojoj sestri, samo što je bilo kod ove još fino, nježno, neopazivo, bijaše u gospođe sestre bujno i razvijeno. Leonora je mogla očarati sentimentalna srca i idealne duhove. Gospođa je mogla omamiti vesela srca i vedre duhove. Prva djelovaše na muškarca kao melem, druga kao slatki otrov, opojni opijum. Gospodična Amalija napokon bijaše četrnaestgodišnje curče koje je još gledalo spokojno i veselo u taj božji svijet poput djeteta.

Kada je domaćina od nježnosti zvao svoju ženu, čuli smo da joj je ime “lijepa Fanka”. Starac župnik, u koga bijaše veoma mlado srce, običavaše je zvati: “zagorskom madonom”.

Kod aristokratičkih stolova obično je sve ukočeno, tiho, no ovdje se hitro razvi živahan govor među domaćinom, domaćicom i gospodičnom Leonorom.

– Da li vi uistinu, mladi gospodine, živo volite i tvrdo odlučiste postati svećenikom? – upita smijuške domaćica Jureta. – Svi upriješe oči u mlada čovjeka. Jure porumeni.

– Milostiva, kada me tako iskreno upitaste, dužan sam i pravo vam reći. Žive volje upravo nije, osobito od neko doba, ali meni valja biti svećenikom jer drugo ne mogu da budem. Napokon, kada razmislim, za seljačkoga sina već je i to božja blagodat da se uspeo od rala i motike do gospoštine.

Domaćina je nešto promrmljao.

– Dakle je gospoština ponajveća sreća? – s uzdahom i tiho šapne domaćica.

– Prijatelju – reče domaćica nešto blažim i sažaljujućim glasom – jeste li vi čitali nešto više osim svojih školskih knjiga?

– Jesam, ukoliko sam kradomice mogao čitati u sjemenišnim zidinama.

– Pa zar ne vidite duboku prazninu ove stare fraze: “blagodat je božja uspeti se od rala i motike do gospoštine”? Recite nam, prijatelju, nema li i druge vrsti gospodskoga stališa? Pa ako vi išto imate smisla za svijet, za njegove muke i trvenja, a možda i koji kus sreće, zašto se ne biste posvetili drugomu stališu?

– Gospodo, seljački sam sin, siromah. Posvetim li se drugim naucima, treba da sam materijalno opskrbljen. To nijesam. A u Hrvatskoj su okolnosti takve da se mladi ljudi i ne mogu svojim znojem opskrbljivati. Uostalom, ja bih imao znati nešto više nego znam, a da hoću zasukati rukave i zagnati se u bijeli svijet. A ja? Ja vam ne znam jezikâ da mogu gdje u odličnoj kući podučavati; ne umijem glazbe, da podučavanjem u glazbi sebi privrijedim kruh.

– O tom poslije – mahnu vlastelin. – A kako vi o stališu sudite u kom ste sada? – upita preko srca domaćina.

– Ne zato što sam ja sada klerik, nego moje mnijenje jest i bit će da je svećenički stališ najuzvišeniji zadaćom, životom i svrhom zadaće svoje.

– A tako… – zategne domaćina.

Gospodski objed tekao je s početka mirno, ali kasnije zaprede se sve življi i življi govor o svećenstvu, o vjeri, o knjigama itd. Vlastelin bijaše Nijemac, koji je svećenstvo i vjeru mjerio po svakojakim protuvjerskim spisima, a s njima se dakako slagaše i gospođa i gospodična Eleonora. Jure je hrabro branio svoj stališ i zadaću mu, a tko bi ga slušao, rekao bi da je već i zaboravio na bajnu krapinsku noć i na svoje obećanje; ali bi se prevario. Jure je mnogo puta zatajio sama sebe i svoje znanje, samo da mu se ljudi tim više izdadu. Tako je zatajio da ne umije nijednoga jezika, a ipak je u sjemeništu u originalu proučio francuske, talijanske i njemačke klasike. Nu svojim žarom i duhovitošću govora hitro je i ovako kako se je pretvarao omilio svim kod stola, a kada je polazio kući, utisnu mu domaćina nekoliko knjiga i preporuči mu da ih gleda dobro pročitati. Jure se zahvali i s veseljem ostavi vlastelinski dvor.

Jure čitaše te knjige dan i noć. Bijahu to poznati francuski bezvjerci Voltaire, Rousseau itd. U tjedan dana utrnu i posljednja iskra u Juretovu srcu za svećenički stališ. U vlastelinski dvor išao je dan na dan. Roditelji i ukućani snuždiše se sami jer vidjevahu Jureta vazda mučaljiva i zamišljena. Najednoć prohuji čitavim selom glas da Jure misli, pače da je odlučio napustiti svećenički stališ, a na to ga nagovoriše gospoda. Jednoga dana prije podne zaputi se Jure kao obično u vlastelinski dvor. Otac ga upita mrko i tužno:

– Kamo si se zaputio, sine? Zašto nijesi obučen u odijelu stališa svoga? – Dok je to otac pitao, mati je plakala i prolijevala suze u komori.

– Čudna li pitanja! – reče Jure. Kao obično idem u vlastelinski dvor. Pa tko će vazda mantiju nositi; ne osjećate li kako je vrućina?

– Jurko, Jurko! Svašta se u selu i u kući pogovara. Vele da se misliš svući; nagovoriše te gospoda. Moja je želja da gospodu više ne posjećuješ. Dosada nijesu pitali niti marili za te, što ih sada trebaš? Ako si dosada bio u seljačkoj kući zadovoljan, zašto sada ne bi bio?

– Pak da se i svučem, zar bi se nebo zato prevrnulo? Uostalom, vi toga ne shvaćate. Napokon, valjda me nećete siliti na ono što mi je nepovoljna.

– A, tako ti misliš. To prvi put čujem iz tvojih usta. Kratko govoriš, i ja ću kratko. Iz naše se kuće nosi, neka se gospoda za tebe skrbe i nikada mi ne dolazi pred oči. Gorki su naši žuljevi kojima služismo tebi novac, gorki, sinko. Idi, idi i slušaj gospodu, po volji ti! – I otac okrene u kuću.

Jure popostane malo, mahne nehajno rukom i okrene put vlastelinskih dvorova. Gospođa Fanka bijaše danas sama kod kuće. Jure je nađe u vrtu pod sjencom savita granja samu, zamišljenu. On je pozdravi, ona se prenu…

– Gospodine Jure, danas sam sama kod kuće. Suprug, sestra i rođakinja odvezoše se u obližnji grad pa se tek sutra vraćaju. Čekahu na vas da pođete s njima, no nije vas bilo. Pa je tako bolje, bar ja nijesam sama u dvoru. Sjednite kraj mene.

Jure se nakloni i zahvali.

– Oj, danas nešto novo vidim u vas, vi ste posve na svjetovnu gospodičić, ele vam dolikuje. Tako, gospodine! Ne bojte se vi nikakvih predrasuda i zanovijetanja roditeljskih, sve to hitro prođe.

– Oj lijepa gospo, pa ja se i ne bojim. Luda bih bio da mi tko protuvoljni stališ nameće. Samo, milostiva, jedno mi po glavi kopa: opskrba. Da barem mogu kakvu zaslugu dobiti!

– Ne bojte se, prijatelju, uzdajte se u nas!

Zatim pođoše šetati vrtom, livadama, obližnjom šumicom. Govor im je tekao sve intimnije, sve zanimljivije, sve žarče – čas glasnije, čas tiše. Lijepa gospođa na puteljku posred šumice udari lagano mladića po obrazu: – Pa vi da ste mi pop! Takve oči, takva žarka duša!

Kada su sjeli sami k stolu, gospođi je plamtjelo lice, oči joj bijahu vlažne, ali toliko, toliko slatke. Mladi je Jure svaki čas nekako stidljivo obarao oči. Malo razgovarahu, ali ipak im je sobarica smetala kada bi donijela koje jelo. Nakon objeda pođoše oboje u sobu domaćina da pregledavaju bogatu knjižnicu i slike. U domaćinovoj sobi bijaše knjiga i slika koje bi i najliberalniji svetac kralj David u svojoj “cvatućoj dobi” bacio u vječni oganj plača i škripanja zubi. Gospođa i Jure ostadoše cijelo poslijepodne u knjižnici. Navečer se Jure uputi, već se bijaše zamračilo, put svoga sela. Gospođa, lijepa Fanka, stisnu mu živo glatku ruku svojom koju on žarom cjelunu. One crne, one vlažne oči duboko pogledaše na rastanku mladića – ta lijepa žena uzdahnu, kao da se je danas zaručila. Njezine oči razumio je mladi Jure, ta knjige ga naučiše i slike u domaćinovoj sobi!… Na Krapinku Ivku i na vatreni sadržaj njezinih listova zaboravio je danas Jure… Zaboravio…!

Po nebu visili su crni oblaci, na istoku planula zora blijeda kao lice zabludjele djevojke. Iz vlastelinskih dvorova spješio je put sela Jure Sporčina, u ušima mu zujaše sladak glas vatrene i mlade gospođe. “Ne boj se, ja sam ti zaštitnica” i… – “To je dakle početak svjetskoga života!” – mrmljaše mladić. – O gospoda, gospoda! Zašto se noćas vratih natrag?…

VI.

Praznici su hitro prošli, a najhitrije Juretu. U zadruzi Sporčininoj bijahu svi sumorni i mrki, a mladomu kleriku kano da se je svaki ugibao. Prođoše prolaznici, Jure se veselo vraćao u sjemenište, uvjeravajuć roditelje da podnipošto ne bi ostavio svećenički stališ, da se je on tek šalio. Na rastanku mu majka stisnu ruku, suze joj potekoše niz lice: – Jure, Jure! Ne čini nam sramote, nemoj se svući, majka te moli koja te je teško othranila i mnogu gorku suzu prolila! Slušaj majku, bit ćeš blagoslovljen! Slušaj je više no ikoju gospodu!

– Ne plašite se, majko! – tješio je mladić ženu, duboko ganut.

Otac mu doviknu: – Dečko, Bog s tobom! Čuvaj mi se, ne čini starcima, rodbini i cijeloj župi sramote!

– Ne bojte se – tiše reče Jure Sporčina. Lice mu bijaše suho i blijedo. Stisnu tanka usta, krenu put grada, a u srcu imađaše stalnu odluku.

Tri dana ostade još Jure u klerikatu. Kao da mu je odluka nešto oslabila bila. Cijele noći nije ni oka stisnuo. Više puta kano da se sve okolo njega kreće, kano da se svod spavaonice sve bliže prikučuje k njegovu čelu, sad će ga nâ pritisnuti i smrviti! Mišlju je prošao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Vidio je kako skače bos po brežuljcima i zelenim dolima, kako vatreno mijesi blato, gradeć mužare, svece i krilate anđele od njega. A mati ga prizivala: – Jure, Jure, dođi kući, kruha ćeš dobiti i voća, dođi! – Ta dobra majka, priprosta seljanka. Pa kako ga milo i sada opominje: – Slušaj mene, više nego ikoju gospodu! – On je došao u kuću tuđinca, Nijemca, koji tek iz knjiga život uči. Iz knjiga koje više opsjenjuju negoli istinom zadahnjuju čovjeka. Taj tuđinac Nijemac obećaje mu potporu u visokim školama, a tko mu je glavni protektor? Tuđinčeva žena – lijepa Fanka! Žena – ah! Pa kakva žena! Zašto mu je protektor? Jer ga ta žena ljubi… Vjerna žena? Ljubav njezina? Strast, divlja strast – – i ništa drugo! Kako dugo može takva protekcija trajati? Tako dugo dok nitko drugi do Boga ne dozna tajne njihove. Ne, ne! – mahnu mladić rukom – ostani u hladnim zidinama! Trpi, muči se, pa će majka, otac, rodbina sretni biti i sav poznati puk! Ha, ha, ha! Slavičnosti! Kako dugo sva ta bajka traje? – Jedan dan, dok si otčitao novu misu: puk se raduje, puk i zaboravlja! Pomru roditelji, braća – ostao si okresano drvo, nitko nije tvoj! Pop, pop te pop! Tko je iskren s tobom? Zar prijatelj? Zar rođak? Nitko – do Boga! Okreneš li krivom stazom, mrzi te i misliti na Boga, jer svagda tada dršće ti duša! – U svijet – u svijet – u slobodan svijet! Nevina djevojka sladit će ti dušu i tijelo – bit ćeš sretan u braku! U svijet, u svijet! Ali lijepa Fanka! Hoće li ona htjeti da budeš ikada sretan u braku? One crne oči nose nešto i demonsko u sebi! – Ivka piše dan na dan – lijepo, milo, kako može samo nevino djevojačko srce! Obećaješ joj skoro doći u rodište njezino, čim ostaviš zidine. Oj, ono je anđeo! U svijet, u svijet – i ti ćeš sretan biti.

Već se je spustio sumrak na zemlju. Jesenska večer bijaše divotna i mila kao kći nebeska. Sjemenišna se vrata otvore, a blijed, dugostas mladić sunu sam samcat u široki svijet.

– Ah, kako je to krasno! Slobodan! Pa ako ništa, sloboda! sloboda! – mrmljaše mladić i krene u hotel, hrlo poskoči stubama, pokuca na vrata i uniđe u elegantnu sobu.

– Evo mene! slobodan sam!

Lijepa žena koja je sjedila na dubokom divanu promjeri ga od glave do pete, a zatim mu mahnu rukom:

– Ovako mi se miliš, dođi pokraj mene, Jure!

Ta lijepa žena bijaše gospoda Fanka…

*

Gospodine, napišite ukratko, ako već budete pisali, što dalje znam o Juretu. Vi ga svakako sada već vidite čovjeka o kom bi se puno dalo napisati i pripovijedati! Po nj bi bilo sto puta bolje da je lijepo ostao u sjemenišnim zidinama, kako ćete dalje vidjeti – nadoveza župnik.

*

Kao oluja proleti rodištem Juretovim glas da je ostavio svećenički stališ. Majka je od žalosti poslije nekoliko mjeseci umrla.

Jure je otišao na više nauke u Beč. Podupiraše ga vlastelin.

Prije nego se je otputio u Beč, ode tajno u Krapinu. Ivka što je namislila, pogotovu je uspjela. Josipa joj je pljeskala. Uspjeti je bilo lako jer je Jure već pošao krivim putovima…

Ode u Beč. U Beču je vrlo malo učio, već je više dopisivao na jednu stranu s vlastelinom, na drugu s njegovom gospođom, na treću s Ivkom… Materijalno bijaše potpuno opskrbljen, pače i odviše.

Bijaše mjeseca svibnja. Jure sjeđaše mrk i nijem u svojoj sobi, izgledajući listonošu s novcima. Velike, velike potrebe zahtijevahu puno novaca… List dođe – bez novaca.

– Kako to? – sune Jure uvis i raskolači oči… Otvori list… čitaše…

Da, velika je razlika među gospodinom i kukavnim kmetom što se je popeo do gospodstva… Lijepi ptiću – uhvatio sam vas. Vaši listovi na bivšu moju gospođu pisani došli su do mojih ruku! – – Doznah zašto je ona svaki mjesec otputovala tobož u grad na tjedan dana i više… Jer u Beč je trebalo više vremena… Nijemom hladnoćom divim se drskosti siromašnih pa tako podlih ljudi. Ona je bila uboga, ja je podigoh do gospodstva; vi ubog, i vas htjedoh podići… A oboje ste tako nepošteni… Možda ćemo se kada sastati u životu –

– Isuse! – vrisnu Jure i propne se kao da si ga nožem ubo. – Zaslužio si! šaptaše mu tajni glas. Hitro, odigrasmo svjetski život, hitro! – I sruši se na naslonjač.

Za malo vremena dobije brzojav i pismo drugo.

Brzojav bijaše od Fanke:

Navečer me čekaj, dolazim. Ne boj se ako si čuo. U mene je dosta imetka za tvoj i moj život… Čekaj me!

Drugi list bijaše od Ivke, nježan, mil, a napokon zdvojan. Opominje ga da vrši zadanu riječ. Već je prošlo šest mjeseci što se ćuti majkom. Jure joj obeća, na njezin prijedlog, vjenčati je prije negoli se otkrije njezina sromata, i ostaviti je u Krapini u roditelja, dok svrši nauke. – Jure pročita i brzojav i ovaj list i baci oba u kraj.

– Dakle, sve se primiče kraju! Svršio se tvoj svijet, tvoja sloboda!

Gospođa Fanka, raspitav se sa svojim suprugom, pođe ravno u Beč k onomu koji je povodom tomu. Njezine rođakinje morale se odseliti iz dvora vlastelinskoga. Jure se pustio u zagrljaj bahantične žene, življaše lijepo i ugodno te je zaboravio na plavušastu Krapinku koja je svaki dan sve očajnije, sve zdvojnije listove slala u Beč, ali odgovora ne dobi ni na jedan.

Nekoga dana sjedila je na niskom divančiću sama gospođa Fanka. Jureta ne bijaše u kući. Zamišljenu, svaki čas bi trznula neka kobna pomisao. Imutak što je prispravila kod supruga s kojim se je raspitala, smanjivao se sve to više. – A šta će tada nastati kada sve potrošimo? – pitao ju je neki tajni glas.

U takvim mislima pokuca netko na vrata i uniđe pod bijelom koprenom visoka, plavokosa gospodična. Bijaše Ivka. Iz Krapine u Beč – to je ipak velik put za ono doba.

– Gospođo, stanuje li u ovoj kući Jure Sporčina.

– Stanuje. Pa što traži od njega gospodična? – upita polu smijehom, polu prezirno gospođa Fanka.

– Prostite, gospođo, to imadem samo njemu kazati, a čekat ću ga ovdje dokle dođe.

– Što gođ imate njemu kazati, možete i meni. Ja i on smo jedno.

– Jedno? – jedva dahnu Ivka. – Gospođa je valjda sestra?

– Ne, nijesam sestra… – promuca Fanka. – Više nego sestra…

– Više nego sestra? – problijedi Ivka i počne drhtati po cijelom tijelu.

Gospođi Fanki bijaše vrlo neugodno. Sama nije znala kako da se predstavi Ivki. Obje zamukoše i taj muk je trajao do pol sata. Ivka je čekala, upirući ukočeni gled u ženu – ali vidjela nije ništa. Crne slutnje, poput tmastih oblaka što navješćuju strašnu buru, more joj dušu. Što misli u jedan tren isprekriža se u njezinoj glavi. – Možda je saznao za moj prošli život, zapustio me! Pak? Pak? O, ako ništa drugo, ja ga mogu prisiliti na priznaju očinstva…

Dok su se obje ovako zamislile, stupi Jure u sobu i osupnu se opaziv Ivku poput mramorna kipa stajati u sredini sobe. Korakom uzmiče natrag, sunu mu misao da pobjegne napolje.

– Jure Sporčina, ti me valjada poznaješ, Ivku? – dršćući šapne djevojka.

– Gospodična Ivka ima s tobom tajnih razgovora koji se samo vas tiču – usta bijesna gospođa Fanka i strašnim pogledom promjeri Jureta.

– Molim te, ostavi nas nasamu – promuca mlad čovjek.

– O ne, ja imam pravo slušati, ja ću slušati tajne tvoje razgovore – dupnu nogom o pod lijepa Fanka.

Nasta u sobi muk. Jure domaknu stolac, sjedne i upre oštre oči u obje žene, kano da kaže: izvolite, ne bojim se, izvolite! Za Ivku znadem da ne bijaše onakvom djevojkom, kakvom ju je cijenio Jure Sporčina kada se je s njom upoznao na krapinskom plesu, pa se i nije čuditi njezinoj hrabrosti.

– Ovdje se nađosmo dvije suparnice. Nijedna od nas nije tomu kriva već ovaj nepošteni i opaki mladić! Gospodično ili gospođo, ja vas ne poznajem, ali vam samo toliko imam reći da je ovaj gospodin a bivši klerik za me ostavio sjemenišne zidine, zaručio me i ja nosim pod srcem njegovo čedo, već je šest mjeseci tomu; zaklinjaše mi se moje poštenje vratiti, pa kada je zaboravio na svoju kletvu, pođoh u svijet potražiti ga i opomenuti na njegovu dužnost.

– Gospodično! – hladno reče Fanka – ja za nj ostavih svoga muža, on ostade sirotan ovdje, pođoh k njemu i kupih njegovu ljubav za imetak svoj. To vam je cijela moja povijest. Pitajmo sada njega, što će on?

Obje žene kao lavice bijesan pogled upriješe u Juru Sporčinu. Obje jednaka značaja i jednake prošlosti. U ovaj tren bi Jure pao bio na koljena pred Ivkom, ali njezin hladan i preziran pogled kazao mu je da se je u toj djevojci prevario, da ona nikada nije mogla ljubiti kako on sebi predstavljaše, da je ona jedno te isto s Fankom. Uzme hladno šešir u ruke, nakloni se objema ženama, ostavi ih i izađe iz kuće.

Jure Sporčina ode u bijeli svijet. Od to doba skitaše se od grada do grada, ali nikada nije nikakvih nauka svršio. Bijaše novinarom u Petrogradu, Berlinu, Parizu. Rastao je i padao kao termometar, ali u njem se je zadržula vazda jedna narav, jedna duša, jedan značaj – značaj Ahasverov.

*

Već mu i kose posijedješe. Nade se jednoć u Trstu. U noći koračaše hrlim korakom u svoj stan. – Grusti mi se, grusti mi se! – mrmljaše. Našao je Ivku i Fanku na istom mjestu.

– Grusti mi se, grusti mi se! – mrmljaše – grustim se i sam sebi! Što je Jure Sporčina danas? Vucibatina, vjetrogonja, ništa! – mrmljaše tiše.

*

Juretu Sporčini napokon dozlogrdi svijet, putovanje, pustolovine. Dođe u svoje rodno mjesto, ispravda svoj dio od zadruge, sagradi u hrebljastim jarcima kućicu, za nekoliko vremena dovede sa sobom dosta još lijepu ženu, po licu joj sude da je Židovica.

Nikada nikuda ne ide iz svoje kućice, ni u crkvu, ni među ljude. Seljaci vole puno o njem pričati. On ne mari. Često se sastadoh s njim. Jedanput ga nagovorih. – Ti si pop, božji čovjek, ja nijesam ništa! – odvrati mi surovo i pusti me sama. Kako bijaše pred deset godina, tako je i danas. Star je već kao ja, ali veoma jak i žilav. Čudo od čovjeka kuji je tolike pustolovine proživio.

Cijelo ga Zagorje zove “zagorskim čudakom”.

– To vam je sve, amice! – I starac župnik, srknuv burmuta, natoči pune kupe.

– Jeste li zadovoljni?

– Jesam – kimnem.

– Pa, bene – reče župnik – u zdravlje moga staroga konškolarca, a današnjega “čudaka zagorskoga”, Jureta Sporčine!

Bijaše slatko vino na suha grla…

Primorac, 1878.