Zagrebulje I (1866.)

I.

Da ste mi zdravi, čestiti štioci, da ste mi zdrave, lijepe štilice moje! Smjerno dođoh pred vaše gospodsko lice, da ga nukam malo na smijeh. I vrijedno je, da se katkad nasmijemo – “Variatio delectat”, a nama Hrvatima sviraju obično takove varijacije da je čovjeku i kukati i plakati. U ovom zakutku “razbojničkoga” “Pozora” nek ne bude mrka lica, u ovom prijateljskom zakloništu častit ću vas katkada zagrebačkim paprenjacima, a ja – pozoraštva mi moga – imam te paprenjaste robe čitavu torbu. Otkud? – pitate me. Prije nego vam na ovo velevažno pitanje odgovorim, moram vam dokazati koliko nam je u nekojim strukama koristilo narodno odgajanje maćuhe Germanije.

Najviše me ljuti kada kakov stekliš vikati stane na sva usta da nas je Bachova vladavina u crno zavila. Ja vam znadem za drugu vladavinu, goru nego Bachovu, gdje neki pjesnik mal’da nije hrvatskomu narodu opijelo otpjevao. No manimo se toga! – Vi vidite da sam ponešto jezičav, pa bih lasno od pjesnika zalutati mogao u raspravicu o poturicama. Ne, toga za sada neću.

Da nastavimo raspravu o spasovitosti Bachove sisteme. Znate li, što je špicl? Kako ne bi! U Hrvatskoj živjeti, a ne znati, što je špicl! Idi u Italiju, pa pitaj, što je štipavac; idi u Tursku, pitaj sljedbenike prorokove, što ona mala zvjerka znači koja im toliko muke zadaje. I jedan i drugi će ti znati odgovoriti. A Hrvati da ne znaju što je špicl? Neću ga definirati – to spada u logiku -, a glavna trafika logike svijeta ne nalazi se u pozornici. Ja vam samo velim, da je Bach naučio Hrvate špiclovati i za ovo i za ono. I ja si najmih dva njuškovića, da mi dokazuju tajne pričice staroga Griča. Ne bojte ih se! To vam nisu takovi špicli koji će iznijeti pred svijet što čovjek u krčmi govori, niti su vam to tako pošteni ljudi, koji su silogizmima ušli u trag tko je dopisnik ovoga ili onoga članka u ovim ili onim novinama, da ga saznadu visoka uzorita gospoda, i možebiti i štamparski sud; ne, takvi vam nisu moji njuškovići; vi ćete se uvjeriti da su pošteniji nego većina ljudi u svijetu.

No prije svega da vam očitujem svoj program. To je nužno, da znate kakve sam gore list. Ponajprije da vam kažem, što mislim o svijetu. Neki derviš je dokazivao muslimanima da svijet na purjoj nozi stoji, te da se po vjetru okreće. Iz toga vidite da je svijet samostalan, premda mu je temelj veoma slabašan, i stoga vidite i to da se svijet ne bi znao kretati da ne bude vjetra – sad s ove, sad s one strane. Ja nisam podnipošto idealist; idealisti su nepraktički ljudi, a causa movens – pokretna sila svijeta je kruh; zato vam je svijet kruhoborac, a tko mu kruh oteti radi, najgori je neprijatelj svijeta. Arhimed je zahtijevao da mu se izvan svijeta točka naznači, pa da će ga maknuti s mjesta; Arhimed je bio naivan čovjek. I mislim da ne treba toliko napora da čovjek pomakne svijet. Voltaire, i za njim čitava četa francuskih besmrtnika, dokazivahu u svoje vrijeme da svijet pliva po zraku kao perce, bez stalna smjera i puta. Da ne vjerujem, štono derviš reče, da se svijet na purjoj nozi okreće, to bih vjerovao što je Voltaire tvrdio. Svijet – kako naš narod često zemlju krsti – po sebi je tijelo samo mračno – na njemu nema svijetla, već ga prima od drugih zvijezda i sunca.

Kako je postao svijet, to vam je teško reći.

Jedni kažu – iz vodenih, drugi iz vatrenih para. Bilo ovako il’ onako, svakako je svijet postao iz svakovrsnih plinova. Jošte mi je teže odgovoriti, ako me upitate koje je godine svijet postao. To vam stoji crno na bijelom, da se ne zna za godinu postanka svijeta; no pošto će u purju nogu, na kojoj se kreće, svakako uloge navaliti, to bih mislio da će svijetu osvanuti crn petak.

U svijetu ima svašta, ali malo istine. U svijetu ima, prvo, puno šarenih ptica. Sudiš li ih po perju, lijepe ptice, sudiš li ih po cvrkutanju – ne, začepi uši, brajane. No u svijetu ima i okamenine velike nekada zvijeri, a sad su to samo kamene kosti bez života. O ljudima u svijetu malo ću vam govoriti. Ja nisam pesimista, bogami nisam, al’ ja vam se držim staroga Diogena, koji je lampom po bijelom danu tražio ljudi po svijetu.

To su po prilici moje čedne misli o svijetu. No do sada sam govorio samo uopće. Sad mi je govoriti o hrvatskom svijetu.

Ne mislite, da je suvišno o tom govoriti. Svijet i pravi hrvatski svijet – to vam je velika razlika. Svijet misli na pr., da nam je pomno učenje njemštine od velike koristi, a pravi hrvatski svijet toga ne misli. Svijet na pr. misli, da se je Krajina kod Magente borila za slavu hrvatsku, i da je posve u redu da blaženstvo krajiško i dalje traje, i da je to drzovito od nekojih ljudi bilo kad su 14. alinejom adrese tražili ukinuće Krajine; no pravi hrvatski svijet tako ne misli. Al’ dosta toga o svijetu. Svijet se opire većini pravih hrvatskih želja.

Pošto sam ispripovijedao što je i kakav je svijet, valja mi kazivati što je na njemu najznamenitije.

Vi ćete se sa mnom složiti, ako rečem: istočno pitanje. Da nisam ušao u trag velevažnoj tajni, ne bih ništa znao, al’ sad čujte tajnu.

Bijaše upravo po podne, a u turskom raju. Prorok Muhamed, sit od masnoga pilava, posrknuv fildžančić prave pravcate moke, poče malo pomalo dremuckati. Najmilija mu kaduna, kaduna ljepša od neke lijepe nijeme statistice narodnoga kazališta, gonjaše nebeske komare i muhe od proroka. Kad eto ti pred Muhameda telala, a u ruci mu kara-haber.

Prene se svetac, natače naočale, raspečati svetac kara-haber, strese s njega pijesak, pa udari čitati. A to vam bijaše brzojavna vijest, što ovako piše:

“Brzojavni ured na crnoj zemlji. Predano u 11 sati. Svijetlomu gospodinu svecu Muhamedu u raju. Zastupnik X. Y. govori na saboru o turskom pitanju. Carigrad se trese. Poslanik svejednako govori. Sultanove kadune dobiše kihavicu. Poslanik svejednako govori. Munara na Aja-Sofiji ziba se kao da se napila bukovca. Pomoć, sveče – pomoć! Prepokorni Turci na zemlji.” – Lude jedne, kazat će prorok, eno na njih devedeset napasti jezičavih, eno na njih kragujevačkih topova, eno silna troška na tursku vjeru, pa mi šalju telegram sa više od dvadeset riječi, – al’ – zlo je po tursku vjeru, nema tomu mnogo godinica, pa je nešto šuškalo tamo od Crne Gore, a meni se svecu glava mutila, kao od šljivovice stogodišnjice. Nema fajde, kado; – de, iznesi mi bisage, pa ih valjano napuni, bit će ljuta posla.”

Donijela kada puncate bisage, poklopi svetac mlada zmaja nejahana, pa šibaj u donju zemlju, gdje su se orile riječi proti turskoj vjeri kao grmljavina. Jao mome svecu! Al’ je svetac mudar, pa se svetac prometne sivim komarom, i zuji oko gromovitoga turkoždera, i zujeći pjeva mu pjesmicu: Oj lijepi govorniče, ljuti jeziče, ja sam siv komar, al’ nisam već svetac Muhamed. Hvale te kao prvoga ašigdžiju, pa joj si ga momi na kojoj ti oko zapelo. Već ti šuti, il’ će ti komar-prorok isklati glatko lišce, kanda su se maca i macini mladi devet godina po njem šetali, pa neće od tebe kidisati ni vlasac na babljim brkovima.”

I poboja se govornik, i umuknu gromovnik, i ostavi kihavica kadune padišine. Sreća po Turke taj nebeski sivi komar, inače se bome promijeni harem carigradski kragujevačkom kasarnom.

To vam htjedoh samo anticipando pripovijedati; sada učim zlatne riječi mladoga gromovnika, a učit ću ih devet godina dana, pa onda ću vam komentar o turskom pitanju napisati.

Međutim ću svojim zagrebuljama katkada zagrepsti i zagrebački svijet, u slast zagrebačkoga svijeta, a vi, drage štilice, ne kratite mi posluha.

II.

Ovaj put će mi biti zagrebulja “lucus a non lucendo”, t. j. pisat ću zagrebulju, a neću pisati o Zagrebu. Ne da zazirem od naše hrvatske stolice. Ta zagrebački sam sin, pa vam ljubim taj grad kao ptica svoje gnijezdo, al’ ne ljubim dakako onih ptica kukavica, što su per nefas u to milo gnijezdo snesle svoja jaja.

Ja, kako rekoh, ne zazirem od Zagreba, al’ ljudi, vjerujte mi, čovjeku se hoće katkad friška i slobodna zraka, pa je čovjeku ostaviti glavni grad Hrvatske. Stoga mi je srce poskočilo, kad me je neki dan moj prijatelj Flamingović pozvao, da budem dionikom ekspedicije na starodavni Okić-grad, poskočilo mi je radosnije, duše mi, nego Đurocima koji su išli u ravnu Taliju.

“Podiže se dakle četa mala” na omnibus, a na baku je visio kraj kočijaša koš, pun one robe koja je najvišim zajedničkim interesom svega životinjskoga carstva. Šta? – reći će tkogođ, mladi ljudi – po tom vidite da nije autoritaša po teoriji svijeta među nama bilo. – Šta, mladi ljudi, u kojih su noge lagane, ti se voze, a pred njima čitav koš zaire? Oh, iskipjela mladeži hrvatska, gdje ti je snaga djedova, koji su, stojeći na svojim nogama, branili samostalnost domovine! A! to i jest, upravo zato smo se vozili. Imali smo tomu dva razloga; prvi bijaše da nismo htjeli biti samostalci, a za drugo nismo htjeli da se hrana pred nama nosi, jer bi zlobni ljudi logikom odmah dokazivali da idemo s trbuhom za kruhom.

Moja ekspozicija je svakako dugačka, pa da mi zlobni ljudi ne kažu da naginjem na fratarsku humoristiku nekoga našega putopisca, prelazim na dnevni red.

Nad nama vedro nebo, krajina zelena i bujna, iz glogova grma nalijevo se oziva slavulj, iza plota nadesno van luče, čudeći se, kakova snaša, s desna i s lijeva gore i gorice, a straga kao bujan zelen vijenac Zagrebačka gora, a u vijencu sjajni biser – naš mili Zagreb, pa tu da se čovjeku ne razdraga srce, tu da mu se ne nadimaju grudi, tu da mu u isti par ne skoči tajna suzica na oko! Dosta; vi vidite da znadem kraj svoje pecave ćudi i ponešto sentimentalan biti; možebiti sentimentalniji nego zagrebačka koja frajlica i privilegirani domorodac.

Izađosmo iz međaša slobodnoga kraljevskoga grada Zagreba, na zemljište kamo svemogućnost bjelomodre zagrebačke Hermandade, vulgo varoških pandura, ne siže. Sada da ste naš bijes vidjeli, kako smo slobodno disali, kako smo se banili kao deset kraljeva, kad smo imali za leđima zemljište slobodnoga kraljevskoga grada Zagreba. Tu nas deset udari u jedan glas u pjevanje; a što smo pjevali, pitate me? Što, nego

Lijepa naša domovina,
Oj hrvatska zemljo mila!

Da, veseli bijasmo, veseli od srca, čudno i veselo gledali naši “mužeki” i “kumice”. Ne odmah s početka. S početka mišljahu da ide kakova slavna komisija, al’ kad su čuli da se pjeva “Lijepa naša domovina!” razvedri im se lice, jer su opazili da to nije slavna kakova komisija. Mi nismo nikakvi orfeovići, al’ začudo, i životinje razveseli naša pjesma putem. Svi šarkovi i garovi, opaziv nas, mahali su prijazno repom, telad je veselo skakutala, a neki vrabac posavac, sjedeći navrh plota, pokloni nam se nonšalantno, kanda veli “Je suis content!” Sad vidite da je ponešto orfejske žice u nas. Al’ bih lagao da vam kažem, sve životinje su vesele bile. Po dvorovima viđasmo puno volova preko noći namještenih. Ti su rogati jadnici tužno gledali. Zašto, pitate? Bismarck i Viktor Emanuel ih je osudio na smrt, a Priester ih vodi na stratište.

Pustimo tu žalosnu stafažu. Leteći dođosmo preko vratolomna mosta do kraj šumice, na koju se večernja rumen spuštala, i šumicom do dvora poštenjaka hrvatskoga. Čudna je takova stara, napol drvena kurija, milija mi je nego mnoga dvokatnica zagrebačka, jer “praesumptio stat” da u takvoj kući više poštenja ima nego u dvokatnici; srcu godi, kad vidi usred gaja dvorac, usred dvorca stare slike poštenih djedova, i sinove im poštenjake, kad opazi sablju hrvatsku o klinu, kad se vidi da ženska djeca nisu polazila ženske opatičke škole u Zagrebu, da su hrvatska djeca, kad te vodi gazdarica po perivoju kraj punih staja, kraj vodenice i t. d. Jest, ljudi, ima jošte hrvatskih duša! Svijet veli da nema socijalnih razlika među nama i Nijemcima, svijet bi to dakako želio, jer njemački špisbirgeri goje samo svoju trbušinu, te se zakapaju za živa u svoje mrtvo salo. Ima i po našim gradovima takovih egzemplara, a još nismo svi takovi, pa ako Bog da, nećemo biti.

Moje umovanje vam dosađuje možebiti; upuštam se tuj u socijalno razglabanje, kad bih morao opisivati zveku zdravica pod krovom stare kurije, srdačni pozdrav dvaju zastavnika naroda, i toga više. Dosađujem vam možebiti, jer se dandanas u svijetu toliko o samostalnosti, rodoljublju itd. piše, pa čovjek ipak zna da ispod te domorodne mire tri bečka vraga vire. Oprostite mi, ja sam vam novajlija, pravom artističkom vještaštvu se hoće ugledna plaćica, ugledan trbuh, i ponešto onoga solidnoga svojstva, koje ne srta poput željezničkoga povoza, već kao starinski dostavnik na sve jame na lijevo, na sve gudure na desno pazi, često na kojoj ugodnoj postaji zapinje, i negdje oko sudnjega dana svoju svrhu postigne.

Al’ i mlada krv znade katkad konservativna biti. Da vam to dokažem. U našem društvu bijaše hladnokrvnih ljudi; to vidite već po svrsi našega putovanja. Pođosmo jurišati na Okić-grad. A Okić-grad nije Rennerova krčma, gdje slatka jačmenjača miroljubivim dušama teče. Naše društvance se sastojalo iz “jeunesse dorée” – zlatne mladeži, u koje još ima ponešto političkoga romantizma. Nismo više sretni da slušamo svjetobornu logiku, svaki od nas navršio je trinaestu školu, t. j. svi smo bili đaci grabancijaši. Naše školske zadaće se sastoje iz rekurza, replika, političkih članaka, da, u našem kolu nalazila se crna bradurina uskočka, koja je imala sreću plandovati više mjeseci u istoj izbici, gdje i blaženo uzmicavši Udmanić. Ne plašite se, lijepe štilice; bradurina nije krala, nije ubijala, nije kuće palila, bradurina je – e, pitajte dalje Zemka Cimbalistu od Štefanovaca.

Veći dio našega društva dokaza svoj konservatizam. Nekoliko hiperstekliša pođe u zoru pješice na put, no ostalo društvo, naš vrijedni domaćin i domaćica, poveze se na običnim seljačkim kolima sa četiri vola u goru put Okića. Naš povoz nije dakako jurio kao kakov stekliš, a mi, inače krvca na juriš, poznasmo, što znači “Festina lente”, ili, kako njemačka pjesma od riječi do riječi kaže “Oj polagano, oj polagano, da vas “domobranstvo” (Landwehr) slijediti može.”

No ne osta nam mnogo vremena razmišljati o pospješnoj brzini; prekrasna zemlja hrvatska, bujna okićka krajina, razvijala se pred našim očima; bukova gora, iz koje gdjegdje gole hridi strše, zeleni prodoli, brežuljci osuti vinovom lozicom, tim hrvatskim blagoslovom, starinski plemićki dvorovi i skromne seljačke kuće među javorom i glogom, sjajna rječica bistrica, zeleno žito što se lelija, i plavetni lan, mlado proljetno cvijeće, i sto i sto grla slavuljevih, crvene, zarubljene snaše i kume, kršni momci, idući u gorsku crkvicu što je zvoncem javila svijetu Božji dan, a nad svim tim jasno hrvatsko nebo i proljetno sunašce, – sve te slike zasađuju u hrvatsku dušu neko blaženstvo, sve to milje otimlje čovjeka žalosnim mislima i ljutim jadima, što mu ih crne spletke mračnjaka zadavaju. Oh, lijepa je ta naša zemlja, prelijepa, a i puk taj naš pogaženi, mrcvareni puk, i u njega ima srca, ima vrlina, al’ je ono zlato zakopano u blato, a zakopala ga gospodska bahatost. Da, moja gospodo – sada atilaši, sad frakaši, sad kaputaši, sad crvenkapići, sad kanasi, sad cilindraši, budite manje gospodski nego što jeste. Vi ne znate kakova je čelik-sila puk, kad kucnete šibikom prosvjete na grob gluposti, u koji je nevolja i samovolja naš puk svalila; vi ne znate one blagodati kad u zemlji samo jedan narod žive. Šta su vaši cifrasti govori u sabornici, šta su vaše zvonke zdravice za stolom, kad zanemarujete najveću silu svakoga naroda – puk, kad vam on gine i čami. – Al’ vi ga smatrate kao zvijer. Dok nas ne bješe postigao germanski blagoslov, dojađivala je seljacima plemićka batina; otkad je blagoslov Bachov na nas nemilice navalio, stizao je mužeke naše birokratički blagoslov, a sad – i jedno i drugo.

Vi vidite, moji štovani štioci, – jer se bojim da su štilice ovo mjesto preskočile – vi, vidite, da smo, vozeći se na četiri vola, imali vremena o koječem razmišljati.

Najednoč se popeše kola na vršak, a mi svi skočismo s kola. Pred očima nam pukne bajna slika. Savska dolina, Sava, Zagrebačka, Kranjska i Štajerska gora, sto potoka, selaca, šuma, grmova, njiva sto – nu, ko će to milje ispričati u nekoliko riječi, da, to vam je slika, divna slika, i narisao ju sam prst Božji.

Ponijeli smo bili “rešpektiv”. Naš veleštovani zastupnik generalnoga štopa, ujedno društvena trafika i vrhovni nadzornik svega trihinoznoga i netrihinoznoga živeža, namjesti durbin od biljara na granu od stabla, pa da gledamo Zagreb.

Mili Bože, kad si ga gledao sa toga humca prostim okom, kako bi malen, malešan – ta baš tako malen, kako bi si ga bratsko srce rumskoga zastupnika željelo. Al’ kroz durbin vidjesmo ga veoma dobro. Mi smo dakako gledali najmilija nam mjesta. Htio sam gledati i pozornicu, no na nesreću mi ju je zaklanjala bolnica, ta aždaja, što nam je podobar kusić naših zaklada proždrla. I Žvirče smo gledali – o, ne vjerujte da nismo. To je mjesto po sebi uvijek čovjeku milo, ondje vam stoji jedina uspomena kraljevske palače, toranj Bele Četvrtoga, ondje vam stoji akademija, gdje smo svi toliko godina probavili bili, ondje vam stoji velelijepa realka, sve je to srcu milo – ondje se šeću i gospoda, al’ začudo – bilo je u čas njihove šetnje – gospoda se nisu šetala.

Uto čusmo u blizini veliko zvono. Neću upravo kazati gdje, toga i ne treba znati. Veliko zvono je valjda opazilo bilo naše začuđenje, zato nam je dokazalo i razlog zašto se po južnoj promenadi nitko ne šeće. S početka sam razabrao samo riječi “Tituluš, tituluš”, tek kasnije nam javi zvono cijelu pričicu. Čujte je i vi, dragi moji.

Bio vam čovjek gospodin; gospodinu se često miješalo u glavi, nije tomu bilo krivo ni krštenje ni proštenje, neg’ narav, i bojati se bilo da će Palincegeri posla imati. Al’ gle čuda! Slovenski stari Bog je pomogao, gdje nije civilizovana magarska koža. Ljudi kažu da je mitologija pusta laž. Sad ćete vidjeti da nije. Pričaju stari Slaveni da su bogovi ostavili svijet i ljudsko koljeno; navali silna poplavica, poplavi ljude, tek jedinac čovječac osta živ navrh brda, pa kako je voda rasla, nije čovječac zazivao drugih bogova, već zvao u pomoć boga Kurenta – vulgo Vinka Lozića – i Lozić se smilova, i Lozić spusti lozicu s neba na brežuljak, i čovjek se pope na lozu, te se sretno spasi. Voda opade, a čovjek je slavio svake godine onaj dan kad ga je Kurent spasio bio. Tako i naš gospodin pomješanac, o kojem nekoji zlobni ljudi pričaju da naginje na germansku politiku, o kojem vam ja kažem da je pravi Sveslaven, pošto je upotrebio staroslavenski recept da izliječi svoju pomiješanu glavu. Pošto ga gospoda doktori ostaviše, nije se naš pomješanović ni jastrebarskoj majki Božjoj i samoborskim fratrima, već bogu Loziću poklonio. E, dobri Bog mu se smilova, uhvati ga objeručke, i gosp. Pomješanića osvoji slatka nesvijest, pa kad se od božanskoga sna probudi, ostavi ga norija. Zahvalan staroslavenskom bogu, zavjetova se gospodin da će taj dan slatke nesvijesti slaviti, da će na taj dan slaviti boga Lozića u društvu gospode. To je začudo onaj isti dan bio kad smo pošli bili na Okić. Sad znate, zašto je zvono zvonilo “Tituluš, tituluš!”, zašto je južna promenada prazna bila.

No dosta toga, vi vidite, kamo gospoda čovjeka katkad zavađaju; i ja sam zalutao, a naša četiri voleka već su nemirna, pa stoga hajde dalje na put.

Nismo se dugo vozikali, jer eno ti kuće seoskoga suca, eno ti postaje za naša suha grla, za našu gladnu rogatu ekvipažu.

Govorio sam prije o nevolji našega seljaka. Nevolja, to vam je blijeda moma, suha suhonjasta, gvozdenih zubi, zmijskoga jezika, smrtonosnih naručaja. Mnogo naše zemlje poharala je ta blijeda moma, al’ pod Okić kao da se ne ufa, kao da je straši stari kameni orijaš Okić.

Zato vam je ovdje puna kućica, puna štalica, a osobito puna klijet. Željnim okom gledah sučevu kuću, koji čuva u svojoj drvenoj blagajni tisuću vedara žarke Božje kapljice. Našega je suca već nekako dirnula civilizacija, naš sudac vam nosi gege, da kažem pantalone; klobuk, palica, brkovi, lice, srce i duša ostaše hrvatski, to smo mi konservativni stekliši dobrano uvidjeli. Kuma sučevica, a i snašica Reza i Bara, ne znaju ništa za gradsku cifrariju. Bijela košulja, bijela saborita suknja, paprenasti pojas i marama na glavi dokazuju to veoma jasno. Kuma sučevica se i drukčije vlada nego visoke gospe sučevice u bijelom Zagrebu. Kad joj štogod rekneš, obara ti oči, pa se smijucka, a sučeve snašice igraju se sa šarkom po dvorištu.

No kuća vam nije priprosta kao što u drugih seljaka, skoro bi čovjek rekao da je plemićki dvorac. Pa kako da ne bude? Sučev brat je župnik negdje u Krajini, a to bome nije šala. Ima ti tu divan, dva fotelja, mnogo stolica i stol finiji i glađi neg’ u dvorskoj hrvatskoj kancelariji. I slika ima po zidovima, dakako većinom sveci, al’ sve s hrvatskim potpisom. Samo jedna je slika svjetovna; to su vam ruski zapovjednici u krimskom ratu. Dobro da nemamo više njemačke policije; sudac ne bi dugo sudio, jer bi policija rekla da je sudac panrusista.

Da smo se tude okrijepili, ne treba vam dokazivati. I nije šala voziti se od zore puna četiri sata, i to suhim grlom među vinovom lozicom; i kraj toga raspravljati besmrtna djela pokojnih administratornih i državnih golijata. Ima ljudi kojima pri tom uskipi žuč, pa vrela žuč i suho grlo – to nije šala.

Al’ kraj vesele zveke čašica rastužilo mi se srce. Naša pješačka avantgarda odmakla je daleko, a u nas ostalo vino, k tomu nema u toj gorici ni “Lipe” ni “Sreće”. To je svakako veliko zlo, i da ga bolje prosudite, opisat ću vam našu avantgardu. Generalkvartirmeštar naš vodio je prednju četu; taj bi dečko mogao svojim brkovima dizati dva polića, k tomu ima u svom imenu nešta od svetoga Mihajla, a to je veoma karakteristično. Crna bradurina uskočka ne ljubi suše, osobito od onoga vremena kad je u nekoj kući u Poštanskoj ulici u suhom sjedila. Prijatelj Flamingović vozit će se često na ročišta, pa mora cestom mnogo praha gutati; zato je i protivnik suhoga grla, a omašna piknja ovoga slavnoga reda, gospodin Tonček, imade od naravi veliku manu, prečasnu trbušinu.

A ta četa morala vam u gori vode srkati kao žabe. E, da je samo kao žabe! Al’ prečasnoj trbušini su bile zabludile u džep dvije ljute frankfurterice, zavite u broj nekih podžupanskih novina. Prečasna trbušina, dobra duša, razdijeli bratski kobasice; al’ jao, kakva bijaše posljedica te nesretne frankfurterijade! “Grlo gori!” – zavapi trbušina. “Vina nema, tomu je generalkvartirmeštar kriv; da mu sudimo!”

I puče vođi avantgarde sud – strašan sud. Jadnik bio jednoglasno osuđen da tri puta zasebice deklamacije prijevod neke poljske pjesme, koji se nalazi u žurnalističkom zavitku zlosretnica frankfurterica.

“Pardon, gospodo!” – kriknu jadni generalkvartirmeštar – “radije ću suha grla pojesti deset frankfurterica, nego mučiti u grobu slavnoga Poljaka. Ta vi ste gori od Turaka, kad hoćete da si čovjek sam zatjera u živi jezik triješće!”

Badava! Nesretni generalkvartirmeštar stao je deklamovati, i jezik mu je išao preko prijevoda kao kola preko kolja.

Trava je stala venuti okolo Okića, neki jadnik slavulj slomio si bježeći od deklamacije krila; al’ ne samo to – kako nam se bog Apolon radi toga osvetio, vidjet ćete kasnije.

Glavna četa naše ekspedicije, t. j. mi, povjerismo se svojim nogama; za nama iđaše koš na leđima mužeka, a kao pars adnexa slijedio je sudac sa velikom porcijom okićke kapljice.

U provali kraj guste česvine opazih s daleka našu avantgardu. Tužni ostanci velike francuske armade u Ruskoj ne bijahu tužniji nego naši pješački prednjaci.

Osobitu žalost opazih na licu prečasne trbušine. U njegovim očima vidjela se neka melankolija, pa kad sam uzeo durbin da ga bolje pogledam – šta mislite, jadniku plače i desni i lijevi brk, i da mu nije grlo suho bilo, zaista bi bio zapjevao iz svega glasa:

Otkad, čašo, ti mi ode
Momu grlu iz okruga,
Na srce mi pade tuga –

Nesretni generalkvartirmeštar spustio je žalostan glavu, i ne mareći, kako mu kukac po nosu šeće. Stoga vidite da svaka poezija ne ushićuje čovjeka.

Al’ začudo! Sluh bijaše u naše avantgarde veoma fin. Osobito je trbušina brzo razabirala naše korake. Čim se prva grančica u koš zadjela, nasmija se trbušini desni brk; čim je začuo naše glasove, nasmija se i lijevi brk, a lice se razvedri trbušini, kao zlatnomu mjesecu, kad gleda dvoje dragih, gdje se po šumici šeću.

Što vam je naša prednja četica poslije sastanka sa glavnom vojskom radila, ne treba vam reći.

Doskora padosmo na veliku ledinu pod vrhom Okića. Dok mi pamet u prva ljeta mojega života siže, pamtim već ime toga starca, i moje su ga oči gledale već izdaleka istim tajinstvenim štovanjem, kao što braću mu starce Susjed, Medvedgrad i Samobor. No prije sam gledao Okić samo s daleka, ovaj put mu se s bliza poklonih. Čudna vam je to glava, ljudi: na stavnoj pećini strši ponosito uvis; nije tako lijep kao mladić, kad mu je lice bijelo bilo, kad mu oči sjahu od kristala, kad mu čelo ovijalo sjajno krunište, a nad tjemenom mu titrala visoka perjanica – šarena zastava, kad je u srcu nosio hrvatske gospoje, hrvatsku gospodu; – ne, takav vam nije više Okić. Oči mu upale, lice mu nabrano, sjajno krunište mu s čela spalo, u srce mu plaze guje i druga gamad, u srcu mu rađa drač, u srcu mu se legu jastrebi.

Oj, starče moj, što te je tako srvalo, radi šta si posijedio, problijedio, što si se tako zabrinuo i raskinuo? Znadem, starče, zašto; znam, da si se tako izobrazio gledajući kroz vjekove zemlju hrvatsku. Ti si je gledao, tu divnu majku svoju, kako je snuboci prose i na sablje raznose, kako je medom snube, a otrovom ljube, ti si je gledao, tu lijepu nesretnicu, kako je prije sunašca cijedila tisuće alem-suza, kako su pucale grdne rane bujnih joj grudi! Da, ti si gledao mnogo, mnogo vjekova, pa onda si razumio znak svoje kraljevske majke, onda si razumio da je taj zrak krvava haljina majčina, nad kojom je tuđa lakomost kocke bacala, onda si se prenuo u svojim utrobama, voljan da se sam razgradiš i razletiš, i da kamenim daždom satreš vragove roda. Al’ sudba te prikovala na tvrd kamen, i svaka ti se kletva prometne pticom grabežljivom, i svaki jad gujom ljuticom.

Evo ti feudalnoga vraga! – reći će kakov birokrat; evo ti romantičkoga ludovanja! – reći će koji praktički domorodac, koji si za domovinu svaki dan jezik brusi, al’ za domovinu ne bi žrtvovao ni prsta malića.

Ja niti sam stari kakov feudalac, niti novopečeni aristokrat, no vjerujte, meni se ti stari tvrdi gradovi više mile nego mnoga pobijeljena palača zagrebačka. Pa rekli vi što vam drago, ja radije gledam starinske slike naših velikaša u našem narodnom muzeju nego fotografije modernih činovničkih prvaka u Ilici. Al’ romantizam! Da, bio sam ponešto romantičke ćudi pod Okićem; i vjerujte mi, kako sad naše socijalne okolnosti stoje, to se mora čovjek katkada dati na romantiku, da zaboravi sav taj jad, jal, bijes, klevetanje i šupljinu zagrebačku. Ja ne ljubim šećerli-idiličke pjesnike, što pjevaju samu limunadu, ali ljubim narav, iskrenost i hrvatsko srce, kako ga većinom žalibože samo u kronikama nalazimo. I vjerujte mi, pod sjenom starih ruševina, pod hladom starca hrasta može se čovjek zanositi u ono hrvatsko doba, gdje naopaka civilizacija nije još izobraživala dozlaboga hrvatskih srdaca. Ne recite mi da sam “laudator temporis acti”; niti sam star čovjek, niti profesor povijesti, kojemu će stari junaci omiliti. Ne mislite da hvalim stare siledžije, proti kojim je ustao Matija Gubec: al’ vjerujte mi, ja se volim golim rukama hvatati posjeklice, nego da mi gujski klevetnički jezik ime i poštenje kalja. Mi mladi ljudi malo se naučili slobodice, pa kad iz školske klupe dođeš u socijalni život, koji po svojim kastama nije bolji od staroindijskoga, recite mi zaboga, neće li mladu srcu, onomu krilašu, što nikakovih torova i plotova ne poznaje, neće li mladu srcu goditi, kad može prosto razvijati svoja krila?

O tom razmišljah ležeći na cjelini pod šljivom usred našega taborišta, gledajući Okić-grad, gledajući krasnu pokrajinu preda mnom, a misli mi lećahu sve dalje, kao bijeli krilati oblaci, i bio bih blažen dalje snivao, da nisam austrijske cigare pušio. Molim Vas, miomiris rajske hrvatske pokrajine i “miomiris” austrijske cigare, kolika je to razlika!

Prenuv se u prozu, stadoh promatrati naše taborište. Moj najbliži susjed bijaše siv sokol, najmlađi fiškalijuš zagrebački. Čudio sam mu se veoma. Obično je velik veseljković; danas bijaše veoma melankoličan, vidjelo se da mu se misli po glavi isto tako živo motaju, kao što on mota virginiju među prstima. Mislite da je o kakovom rekurzu razmišljao? Ne. Njegove su se oči čas mirno sklapale, čas živo planule. Gledao je valjda naše cigansko taborište, vidio je prije malo vremena kuću i kućište, pa je došao do praktičkog rezultata, da fiškalijuš bez fiškalice živjeti ne može.

Ne znam, je li moj drug sivi komar radio zagrebačku mušicu ljepoticu zaplesti u paučinu svojih misli, al’ zato bih dao glavu, da bi se takova mušica lako našla.

Ostavimo za sada personalija, bit će i kasnije vremena. Al’ ne, našu štafažu ne smijemo zaboraviti. Mužeki, a na čelu im vrijedni sudac, bavili su se našim gulašem, pa se kraj toga ne mogahu načuditi gospodi, da idu stare zidine ogledavati. To nas dakako nije ni najmanje priječilo da se popnemo na Okić; i dođosmo sretno na grad. Što sam ćutio stojeći na tim starim zidinama neću vam opisivati sa mnogo riječi; kad je čovjek najtužniji, ne plače, kad je čovjek najradosniji, ne klikće, a ja bijah tužan i radostan u jedan mah.

Lako je nabrojiti lijepih riječi da opišeš pokrajinu, al’ teško ju je perom na papiru oživjeti, kad ti bije u oči u jedan mah sto milina i dražesti. I kad si skupio sav krasni vidik u svoju dušu, čuvaš ga lako, ne daš mu iz srca.

Letio sam uz pećinu, kao da mi se noge okriliše, pred očima složila se u prvi mah samo plavetna sjajna magla, protkana zlatom, srebrom, rumenilom i zelenilom. Kad se probudiš, kad mahom otvoriš oči, pred očima ti plivaju sve sjajne boje, tek malo pomalo luči se boja od boje, sjena od svijetla. I meni je tako bilo navrh starih visina. Sprva mišljah da su me vile uznijele bile navrh Okića, da mi s visa pokažu silno blago koje leži u dubinama. I kao što se lakomčevo oko mami za blagom, tako su se i moje oči mamile za miljem okolo mene. Nit je tu sama visoka gora, nit je tu sama dolina. Gora se gubi u brežuljke, tamna šuma u svijetlu lozicu, šljivici, njive, polja, prodoli, jarci, rijeke i potoci, gradovi, sela, samotne kuće i crkve – sve se mijenja i promjenjuje, i opet slaže u divan sklad.

Slikari Nizozemci veliki su umjetnici na kistu, al’ što se crtanja pokrajina tiče, mile mi se više stari Talijani i novi Francuzi. Nizozemac riše u tanko, na svakoj travici vidiš rosu, na svakoj bradavici dlačicu; Nizozemac će kistom naravi ukrasti narav. Al’ veliku pokrajinu shvatiti u kist, nju zavijati bojama u polutminu i polusvjetlost poezije, to nije posao Nizozemca, koji riše većinom en detail. Nizozemac ne bi shvatio u jednu sliku sav taj bujni vidik okolo Okića. Kao što se uhu hoće da u harmoniji svi glasovi zastupani budu, i niski i srednji i najviši, tako godi oku najviše kad vidi pokrajinu, gdje ima svih klasičkih prelaza. Na samoj dolini gubi se oko u maglovitu beskrajnost, na samim strmim gorama u tminu tamnih šuma i ponora.

Pokrajina okićka tvori razlikosti i promjenom svojih prizora prekrasnu skladnu sliku u ogromnom okviru, prekrasnu pjesmu, štono se u živu narav promijenila. Zar mislite, da ne? Zar vam nisu te stare pećine, te strme zidine, te orijaške šume veličajni zvukovi negdašnje slave i sile, zar se ta velepjesan ne prelijeva na obroncima svijetlozelenom lozom ovjenčanima, bijelim kućicama osutima u anakreontičku notu našega seljaka, u koju se iz šumskoga prodola tužni glasovi pastira miješaju, zar vam se ti veseli glasovi u maglovitoj dalekoj ravnini ne gube u tužne, očajne bugarije, iz kojih samo katkad bistra rijeka, sjajna suza, blisne, zar se ne gubi ta ravnica sve dalje i dalje, dok se nakraj vidika ne stopi sa nebom, sa zorom, sa zvijezdama, sa suncem – sa boljom nadom i budućnosti naroda hrvatskoga. Oh da, ljudi, ti grobovi minulosti usred božanskoga perivoja, to su žrtvenici budućnosti; dok nas ovo sunce grijalo bude, dok ovim zrakom disali budemo, donle nije Hrvatska propala. Ah, otale sa tim gorkim posmijehom na vašem licu, otale! Vi mislite na izdajice! Zar ne gnjije voće na najljepšem drveću, zar ne bijaše guja i u raju? –

Al’ gle vraga, nas većina stajasmo na zidinama Okića, pa pjevasmo “Lijepu našu domovinu”, kad iznenada oko nekoga velevrijednoga zastupnika na hrvatskom saboru – dva ljuta grabežljiva jastreba. Viju se jastrebi okolo našega deputirca, lupaju krilima, lupaju kljunom, Koji je to bijes? Zašto su se te ptičice upravo na saboraša i pozoraša omrsile?

Saboraš je doduše dosta omašan čovjek, al’ bilo je i drugih omašnih u društvu.

Tu mora nekakov dublji razlog biti, pomislih si, pa zapitam grabežljivce, da li su iz Srijema na pozoraša doletjeli. Al’ grabežljivci rekoše, da nisu Srijemci, već da ih coprnica “Agramerica” najmila, da poždroknu saboraše i pozoraše, jer je u sabornici teti coprnici o glavi radio; no grabežljivci mi rekoše: mi se na njega ne ufamo, jer mu je brada kao u Kraljevića Marka.

Časna brada deputirska pokvarila je grabežljivim najmljenicima tete ljudožderski “déjeneur à la fourchette”, a ovaj fiasko sjeti nas onoga dijela našega tijela, koji je mnogim ljudima prva i jedina briga – na naš trbuh. Stoga siđosmo s Okića, želeći svim gušterima i zmijama crnu noć.

U taj par se zametne među gospodinom Flamingovićem i našim glavnim nadzornikom zaire ljuta diskusija. Flamingović je, to vam kažem in camera caritatis, velik pravdaš. Kad ga čovjek gleda, ne bi mu čovjek rekao, da je Čengić-aga, al’ za granatira varaždinskoga bi zaista previsok bio. No sada je čengićagovao, te se stao džilitati na nesretnoga našega tenora, koga još nemate časti poznavati. Tenor se siledžiji kako tako odužio, al’ je kraj toga zaboravio začiniti gulaš slaninom i paprikom, a to su svakako cjeloviti dijelovi gulaša.

Naš poglaviti zairaš vrgnu, razjaren, u jednu zdjelu žuđenja naših trbuha vijenac paprike i trista tisuća trihina.

Za ove raspre, gdje su silogizmi letjeli pro i contra paprici i slanini kao strijele, i ne opazih, da je naše društvo našla ona ista nevolja, kao što prije – gulaš.

Mi ne bijasmo cjeloviti, jer nam dva cjelovita dijela, t. j. pleno titulo precrna bradurina i prečasna trbušina, izginuše.

Ja brže bolje pogleđ u oblake, nisu li orlovi Jovini digli naše odlične glave u nebeske visine, da budu bogu bogova, kao nekad Ganimed, rajski konobari – al’ po nebu ni komara, već se miču niz Okić put naše šljive dvije u zeleno zavite dodole.

S ovoga dodolskoga dualizma sjetih se odmah kakvi zecevi u tom grmu idu, i moja me nada ne prevari. Eto ti pred nas dva naša junaka, ne kao dodole, kao bradurina i trbušina, već kao pravi pravcati bogovi – kao Bako i Gambrinus. Stoga vidite da Ovidijeve metamorfoze nisu podnipošto laži; ja dapače tvrdim da su metamorfoze upravo u Hrvatskoj u modi; ta koliko ljudi ne promijeni se u vukove!

Naša dva boga, u zeleno zavita, podijeliše društvu svoj blagoslov, te bjehu sa živim usklikom primljeni.

No i ova mitologička šala i mrcvarenje božanske poezije po našem generalkvartirmeštru pobudi bogove na osvetu; nad našim glavama zgrnuše se oblaci, i naskoro udari kiša.

Na sreću je stajala usred polja velika suša, i onamo pobjegosmo pred gnjevom Božjim, ondje pojesmo u društvu bogova Baka i Gambrina svoj gulaš.

Tužan vam je prizor bio naš nježni gospodin tenorović; on je prepapreni gulaš gutao kao kakov centralistički državnik Starčevićev govor.

Pod sušom smo se konstituirali. Naš vrijedni domaćin bijaše nam kućegazda. Zdravica za zdravicom planu. Nismo imali mužara, al’ nam dođe sveti Ilija Gromović u pomoć. Osvetio se starac pizmi poganskih svetaca, i poslije svake zdravice ispali Gromović nebeski; pa kada smo čašice digli u zdravlje mile domovine, puče grom, bljesnu munja, starac se Okić nasmjehnu, i nebo se razvedri.

Kad smo se vraćali, izađoše Okićani ljudi na više mjesta pred svoj plot, da nas pozdrave čašicom. Srdačno se u dvorcu spratismo sa domaćinom i domaćicom, pa sjednuv na kola ponijesmo sa sobom utjehu da nisu crvi svu hrvatsku zemlju rastočili. Jurili smo, letjeli smo put Zagreba, a po svem Zagrebu – mrak.

III.

Evo nam rata! Na Ivanje, gdje plamte kresovi veselja po našim zelenim livadama, na Ivanje planut će dva strašna krijesa na poljanama talijanskim i na podnožju čeških gora – a ja da pišem pošalice! Vjerujte, srcu mi je teško! Nisam apostol vječnoga mira, u vječnom miru bi svijet istrunuo, sve uzvišene, plemenite misli ishlapile bi.

Zato i ne bih nikad ljubio plavuše njemačke. Jednom me je nesreća nanijela na takovoga germanskoga anđela vječnoga mira.

Pošto si dokazasmo, da se volimo, stala mi je Njemica igrati “Les clôches du monastère”; – a ja zijevati; zatim poče čitati Matthesonovu “Bergruine”, a ja – drijemati, najzad, naheriv glavu, uzdisala je plavuša po sedam dana, a mene ne bi kasnije nikad kod nje. Ja volim Hrvaticu đavolicu, s kojom valja četovati, nego blijedu njemačku Lujzu, “koja je mlaka, kao mlaka limunada”.

Al’, kako rekoh, srcu mi je teško. Vidim ih, vidim sve naše snažne hrvatske sinove, u tvrđavama talijanskim; na ravnicama među lozom i šumom stoje sami kao šuma zelen-bora, danas jošte stoje, a – sutra? Krvopija božica Bajaka, blijeda kuma kuga, ljuti kum glad sa gvozdenim zubima zavitlat će ih u svoje prokleto kolo, strašna olujina će zujiti, a borovi će propadati. Vidite, ljudi, to me peče. Oj, vi statistici hrvatski, dete izbrojite grobove naših sinova, koji su pali proti zmaju osmanskomu, u tridesetgodišnjem i sedmogodišnjem ratu, proti Napoleonu, proti Talijanima i Mađarima, izbrojite grobove onih, što će sada pasti – ah, da smjesti čovjek sve te grobove na našu očinsku zemlju, ona bi se prometnula grobljem, i seljak ne bi mogao zatisnuti pluga u grudu hrvatsku, a da mu ne zapne o kosti paloga junaka.

Šutimo o tom; čovjek Hrvat bi morao katkada fatalistom kao Turčin biti, katkada reći: “Suđeno je!” Al’ ne, ne osvoji me samo tužno čuvstvo. Čitam vam svaki dan bečke listove, čitam i gdjekoje berlinske. Tu mora Hrvatu svakako uskipjeti žuč.

Ono podmitljivo jato bečkih žurnalističkih poslužnika trubi u svoju germansku trublju, grozeći se Prusima da će austrijska njemačka desnica skršiti Pruse.

Kad čovjek piskaranje i junačenje te nekrštene bagre čita – kanda su svi vojnici potomci Teutovi i Hermanovi. A šta drugi narodi austrijski; zar su to samo panduri gospode Nijemaca? Nema zacijelo drzovitijega i kukavnijega stvora od bečkoga centralističkoga piskara. Da su srpski i rumunjski graničari, koji slučajno ime “Deutsch Banater” nose, pravi pravcati Germani, to si već mogao čitati po bečkim listovima; sada će nam možebiti jošte dokazati da su i šerežani i Ličani prave duše germanske, jer su križari njemački negda po tim zemljama plijenili.

Al’ dosta i toga. Kad spominjem tu točku, pero mi nekako ne teče, već bi se svojim oštrim rtom samo zabadalo.

Al’ vjerujte mi, nisam ja jedini kojega krvava kavga evropska pečali; ima i drugih, koje to veoma žalosti. Ne mislim tu majku i oca što će izgubiti sina, ni ženu kojoj će smrt oteti vjernoga druga, ne. Gospodo, je l’ ko od vas vidio, kad su Štefanovci odlazili? Šta je oproštaj Hektora od Andromahe prema tomu prizoru?

Neka gospođica sniva, kako sam čuo, o tamnom crnom baršunu, a drugu sam opet vidio gdje bijelu, crno zarubljenu uniformu nosi. Koliko je gorkih kapljica nakvasilo zagrebački tarac, kad je crna četa ostavila Zagreb; ako se ne varam, nije ni trebalo škropiti ulice vodom.

Al’ dosta i o tom; ja sam se žalibože i onako zamjerio mnogim zagrebačkim gospođama, pa da pustim svomu peru uzde, da vam otkrijem što znadem, zlo po mene.

Ostavit ću dakle uzdisanje nekojih hrvatskih ljepotica za regulašima, pa ću vam pripovijedati o “Hrvatima”.

Neka mi oprosti gospodin peštanski Zastavničar i njegova neslana zagrebačka prišipetlja, da mi se to ime “Hrvati” uvijek po ustima mota; ja s jedne strane neću da otimljem zagrebačko-srpskomu jeziku mnogo riječi – jer to će mi prefini zastavnički filolog dopustiti, da “Hrvat” nije srpska riječ – a s druge strane govori se uvijek o “Hrvatima”, čim rat bukne.

Šta je, dakle, Hrvat?

Da pitamo nekoje svoje susjede i istočne državnike, rekli bi nam, da nisu ništa.

Pošto pako sav svijet pripovijeda da u Italiji imade za sada 14 pukovnija samih Hrvata, to mora taj narod ipak negdje na svijetu živjeti.

Što je dakle Hrvat?

Pokojni iluminator hrvatske mladeži, gospodin Premru, bio nam je preporučio neku “povjesnicu svega svijeta”.

U njoj si mogao čitati, da su Hrvati narod gorski, koji si kosu spliću u perčin, nose zelene prsluke i modre čarape, te se hrane lovom neke divlje zvijeri, koja se “puran” zove.

Pročitav tu knjigu, uhvatih se iznenada za glavu, imam li ja perčin, i uvelike se začudih, kako zapadni civilizatori našega “hrvatskoga kanarinca” smatraju kao divlju zvijer.

Valjda je bio gospodin germanizator zamrzio na crvene kape naših purana, jer je po njegovu mnijenju svaki čovjek tako crnožut morao biti kao crnožuta stražarnica kraj zagrebačke barutane.

Uostalom ne smije čovjek tim civilizatorima zamjeriti optičku varku; gospoda civilizatori ljubili su veoma kanoničku kapljicu, pa im je oči pomutila. To opet svi znademo, da mi Hrvati ni modrih švapskih čarapa, ni žabucaste prekodravske uniforme ne nosimo, a kose nećemo splesti u perčin kao izrailski junak Samson, jer s desna i s lijeva vrebaju nožicama na nas dvije Dalile, seke Germanija i Mađarija, koje bi Hrvatima glave veoma ostrigle i obrijale.

Znamo i to, da su naši purani veoma pitome ptičice, i da će samo podivljati ako sretnu kakvoga cilindraša.

Šta je dakle Hrvat?

Pruske novine pripovijedaju da su to ljudi koji djecu majci iz utrobe trgaju; oteti novce na silu da u hrvatskom jeziku “Dobro jutro!” znači; da Hrvati ni češlja ni sapuna ne poznavaju, da polaze ti ljudožderi iz Afrike, negdje blizu Beduina.

Ne plašite se toga opisa, lijepe moje Zagrepčanke; grozan je, to je istina, al’ da slučaj zanese te slamnate njemačke zastupnike u Zagreb, ne bi ih samo hrvatska loza, već i vaše oči opile, i ja kriv, ako bi si ta gospoda htjela graditi kolibe u ljudožderskoj zemlji, među krasoticama ljudežderskoga naroda.

I Talijani imađahu do malo vremena veoma ljudožderske pojmove o Hrvatima.

Vozio sam se jednom iz Vicence u Padovu, i to željeznicom.

Naproti meni u vagonu sjedila je lijepa gospoja sa svojim mužem doktorom i sa sinčićem. Maličak je okolo mene skakutao, i kad mu narandžu poklonih, zahvali se majka smiješeći, te stade sa mnom razgovarati:

– Gospodine, vi niste Talijan?

– Nisam, gospojo!

– Već odakle?

– Ja sam Hrvat.

– To nije moguće! – odgovori prenuv se, i mali se povuče u kut.

– A zašto ne?

– Hrvati su ljudožderi, kako vele.

– Hrvati imaju dosta druge hrane, pa vjeruj mi, signoro, da nisam ni ja ni koji od mojih zemljaka okusili ljudskoga mesa.

– Al’ zašto su vam zemljaci kod nas tako ozloglašeni?

– Moji zemljaci su, gospojo, obično visoki, crni, brkati ljudi, katkada sasvim crveni, al’ zato dobre duše i manje pogibeljni nego mnogi bijeli kaputaši.

Naš razgovor se sve življe razvijao, i doktor primi “ljudoždera” lijepo u svojoj kući, pa napokon posjetih s njim i s njegovom gospojom Petrarkin grob pod euganejskim brežuljcima.53 Od onoga vremena nije lijepa Talijanka Hrvate držala za ljudoždere.

Vidio sam knjižicu godine 1848. u Milanu štampanu. Tu se o nama dosta mrsko piše. Al’ najčudnija nam bijaše slika pred knjigom sa potpisom “un Croato”.

Tu vam stojaše neki naš siromah Jovo ili Glišo, al’ tako izobražen, kano da su ga vrazi tri dana na ražnju pekli. Na bajonet bio je Jovo nabô mlado Talijanče, a iz telećaka mu virile ruke pune prstenja. Hvala lijepa za tu hrvatsku ilustraciju!

Prije su Talijani zbilja mislili da Hrvati djecu jedu.

Da vam pripovijedam otkuda ova povjera.

Neki graničar prevejanac, i k tomu sluga oficirski, dođe u Milanu na pijacu, te stade razgledati živež, što ga ljudi na prodaju nuđahu.

Moj Jovo ide, pa gleda, sve klima glavom i cmokoće jezikom. Neki Talijan ga motrijaše, pa mu se dade na žao da Hrvat na talijanskoj pijaci ništa poštena naći ne može.

Zapita moj Talijan našega junaka iz švaračke kompanije šta želi, i da će mu tražeći biti u pomoći.

No lija Joso, zafrknuv svoje brkove, odgovori nametniku Talijanu smiješeći se: “E, da znadeš, moj je gospodin kapetan dugo bolovao, pa kad ko kod nas ozdravi, hoće mu se za pečenicu dijete; ako je dakle u tebe toliko dobre volje, a ti nosi mlado Talijanče!”

To reče Jovo, lopovski ispod oka gledajući svoga prijatelja, koji je drhtao kao šiba na vodi, te otisnuo bez traga.

Od onoga vremena pripovijedaju Talijani da Hrvati djecu jedu.

No jednom, prije jedno sto godina, jeli su Hrvati zbilja djecu, i to barunovci, t. j. Trenkovi panduri, praoci naših kićenih Leopoldovaca.

Trenk bijaše velik siledžija, al’ i velik šaljivdžija. Kad je došao prvi put u Beč sa svojim crvenim kapucinima, kako su Francuzi Trenkovce zvali, tresao se bečkim purgarima perčin kao ovčji rep kad oćuti vuka. I rasturi goropadni slavonski baron glas po rečenom Beču da panduri djecu jedu. Groza uhvati švapske filistre, te kad je brkata orijaška četa defilovala pred Marijom Terezijom, nosio je zbilja svaki momak u naručaju pečeno dijete – od tijesta, pa ga je kasnije zbilja i pojeo.

Pri koncu ove rasprave o “Hrvatima” moram vam i o “hrvatskim anđelima” pripovijedati. A znate li što su hrvatski anđeli?

Vi valjda mislite da su mi na pameti naše fine Hrvatice, plavke ili crnke, za kojima je prišipetlja peštanske “Zastave” poludjela, i na kragujevačke topove zaboravila. Jok, ja zasad na to ne mislim.

Hrvati se dijele po najnovijem pojmu Talijanaca na anđele i đavole. Hrvatski đavoli (diavoli croati) zovu se naši ljudi što crno remenje i zagašenu uniformu nose, a to su sinovi preblažene naše Krajine.

A anđeli (angeli croati), to su naši viti Leopoldovci, jer imaju na sebi remenje i ruho anđeosko. Stoga ih Mantovanci – a po svoj prilici i Mantovanke – tako zovu.

E, šta ćete, Talijanke su veoma pobožne, a anđeli su dobre duše.

Za danas dosta o Hrvatima.

IV.

Ne mislite da sam lijen; ne vjerujte da me je izdalo pero. Velika je muka perom koga zabavljati, na zabavu malo tko i misli, i kad evo zamočih pero, popada me strah, dragi čitatelji, da nećete ni svrnuti okom na moju skromnu zagrebulju. Zašto? E, rat je!

Neću vam u tom pitanju označiti javnoga mnijenja zagrebačkoga, al’ to stoji da su naši ljudi – osobito Zagrepčani – bijesni politici, i to ne politici mali; ah, kod nas se tjera samo visoka i previsoka politika. Kod nas znadu na primjer ljudi šta Napoleon misli, kod nas se raspravljaju tajne ruskoga kabineta kao da su to tajne Nijemčićeve o marvinskom bijesu; Benedek je badava strogo tajio svoju ratnu osnovu, jer ju je prije četrnaest dana već razložio bio u Karalovoj kavani neki začasni podbilježnik zagrebačke županije.

Jadni novinar će kraj toga najgore proći. Jedva si se dignuo iz postelje, pa izašao na ulicu, eto ti čovjeka znanca:

“Dobro jutro, gospodine!” – on.

“Sluga pokoran!” – ja.

“Ništa nova?” – on.

“Ništa!” – ja.

“To nije moguće! Zar ne dobiste telegrama?” – on.

“Ne!” – ja.

“Što mislite, tko će nadvladati? Vražji je čovjek taj Bismarck! Al’ to vam je Napoleonovo maslo. Huncfut taj Napoleon! Al’ vidite, ja ipak novinama ne vjerujem. Oprostite, Vi ih također pišete, ali ažio na srebro je skočio. No Benedek je svakako pogriješio; on je imao ići preko Dražđana u Berlin. “Agramerica” mu je to temeljito dokazala” – on.

“Dakako!” – ja elegičkim glasom, kao da me milijun buha štipa.

“No ja mislim da će on sada svoj plan promijeniti!” – moj napasnik.

“Moguće. Sluga pokoran, gospodine!” – poklonim se ja glasno, al’ potajno si mislim: “Do vraga, napasti jedna!” pa bježi bez obzira.

Uđi u trafiku.

“Dobro jutro, gospodine! Zapovijedate?”

“Havane!”

“Izvolite! Jedna ulanska regimenta je u Italiji propala. U “Grazer Tagespostu” sam to čitao. Obrstar je preskočio cijeli bataljun Talijana.”

“Molim Vas, dajte mi vatre!”

“Odmah!” – nato će velezborni kalfa. Prva šibica prsne. “No ja se nadam da će Benedek Bismarcku iščupati ona tri vlasa!” – nastavlja jezičavi poslužnik i šibica – ugasne.

“Molim Vas, dajte mi vatre!” – progovorih ponešto crescendo furioso.

“Odmah, gospodine! Ala su nevaljale te šibice. Kredit-akcije su pale za jedan posto. Bogzna hoće l’ Napoleon Talijanima u pomoć! – A evo, izvolite vatre, jeste li ranjenike – -?”

“Evo Vam novaca za havane!”

“Hvala lijepa, gospodine, danas ih je sto sa tršćanskim vlakom došlo!”

“Zbogom!” – zagrmjeh ja, pa se uputih prema kavani.

Tek što sam zavirio unutra, već me zove tanko grlo kasiričino, koja šećer dijeli i neprestance brojeve zapisuje. “Gospodine”, viknu mi, “gospodine, molim samo na jednu riječ.”

“Šta želite od mene?”

“Ah, zaklinjem Vas, je l’ zbilja toliko Štefanovaca palo; kažite mi, zaboga, je l’ bitka zbilja izgubljena? Čula sam, od gospodina, da su Štefanci 50 oficira izgubili. Znate li – onaj visoki lijepi poručnik, imao je srebrnu kolajnu i crne brkove, a mio vam to bijaše čovjek, premio; pao Vam je, siromak – a i onaj kapetan, znate li onaj mali, crveni. A koliko milja imadu Prusi jošte do Beča?”

“Na sve to Vam nije lako odgovoriti; ne znam koliko je Štefanaca palo, pitajte koga od generalkomande; pa sve da i znadem, ne bih Vam toga odao, da ne poranim Vašega srca!”

“Ah, Vi ste okrutni!” – uzdahnu prevraćajući oči Karalova Hebe.

“Konobare, bijelu kavu!” – viknuh, flegmatički se pokloniv nesretnici, te se okrenuh na peti, al’ eto ti pred mene opet drugoga napasnika.

“Hm, ništa, ništa novoga?”- zapita me napast.

“Ništa!”

“Stvari zlo stoje.”

“Hm, ne znam!”

“Kako ne, kad novine pišete?”

“A Vi čitajte novine, zbogom.”

Sjedni jadan za stol, uhvati koje novine. Evo kraj tebe nekoliko penzioniraca. Imaju mapu sjevernoga ratišta, pa traže kojom bi se željeznicom Benedekova vojska najprečim putem u Berlin odvesti mogla.

“Najdulje za četiri dana mora ondje biti!”

“Eine Schwenkung na rechts, pa onda in die Flanke, i sve će pikače rastjerati.”

Ostavih taj stol, al’ eno ti gore bijede. Za drugim stolom, ondje ti ljudi dijele kartu evropsku.

“Napoleon” – progovori neki političar ex officio – “Napoleon je tu stvar vragometno našarafio!”

“Jest” – odgovori mu drugi goso, mirno pušeći svoju lulu.

“Al’ samo bih htio znati, kakov plan Garibaldi ima?” – opet prvi.

“E, zar niste čitali, da će u Bavarsku?”

“Kakvu Bavarsku, Veronu će bombardirati.”

“Dakako, on će u Primorje, na Rijeku, i možebiti preko Zagreba i Zagorja u Mađarsku i Beč.”

Meni je dosta bilo, i vama je dosta, drage čitateljice.

Rado se šećem po zagrebačkom šetalištu, rado, al’ i rijetko po južnoj promenadi.

Onuda vrve naše krasotice, pa se vježbaju, kao i natražnjački borioci “samostalnosti” hrvatske, u germanskom jeziku.

“Ah, der Arme! Ins Herz getroffen!” – šapće jedna vila drugoj.

“Und gerade Stephan! Ich bin heute sehr afficiert” – odgovori druga.

“Pustite samo!” – prodiče ondje kupu suvjerenika bahat natražnjaković, “nek mi pobijedimo na sjeveru i jugu, naučit ćemo mi te liberalce poštenja”.

I cijela četa mignu glavom, kao da pobjeda austrijske vojske pobjedu reakcije označuje.

Al’ dosta, moje krasotice, dosta.

Vi se ljutite na mene, oh ne, ja štujem nježno srce vaše, da vi s pukoga austrijskoga patriotizma žalite Štefance.

Al’ i politička bjesnoća imade dobrih posljedica.

Kod nas svatko politizuje. Znao ti, gdje Berlin stoji, je li Drouyn de Lhys francuski ili kineski ministar, toga ne treba znati, al’ se zato ipak s najvećom vještinom može govoriti o visokoj, višoj i najvišoj politici.

Neki mladi gospodičić zagrebački zapita me, kad su se Austrijanci i Prusi već za križice uhvatili bili, hoće li se skoro konferencija sastati.

Drugi mi je silom dokazivao da Mincio od juga na sjever, dakle uzbrdo teče, a treći se čudio da Austrijanci još ne zauzeše “glavni grad Saske” – Bratislavu.

Ova mlada gospoda imaju sada bar prilike da se vježbaju u zemljopisu.

Ja vam trpim od te političke napasti mnogo, pa kad su mi ljudi toga do sita natrubili uši, uhvatim pun rezignacije “Svijet”, te čitam uvodne njegove članke, t. j., pravila hrvatske štedionice.

Najstrašniji ljudi su za ovo doba “papiraši”.

Šta je papiraš?

Papiraš je osoba muškoga ili ženskoga spola, koja u svojoj Wertheimovoj kasi kup papira čuva, na koji su obično laži napisane, i što rastu i padaju.

Lijepo bi bilo, da si čovjek ormar naručiti može, koji će papire čuvati pred padanjem kurza. Al’ to je pium desiderium, tu ne bi pomoglo ni Salamunovo slovo.

U Zagrebu ima više tih papiraša. Njihove su isključive novine brzojavne cedulje kurza. Njihov mozak je razdijeljen u toliko dijelova, koliko brzojavno izvješće rubrika ima.

Mislite li da takav čovjek ima srca? Nikad. Kao što mu je papirnasti imetak sam surogat, tako su i srce i um.

Ja tih individua ponešto poznajem po Zagrebu.

Ima jedan papiraš, crven je kao kuhan rak. U ormaru imade “Credit, Nationalanlehen, Esterházy itd.”

Znate li šta taj gospodin mladeži prodiče?

“Od svakoga groša metni dva krajcara na stranu, inače si lump. Dok sam ja mlad bio, znao sam novce dobro čuvati. Kad sam, idući kraj gostione, oćutio milu duhu kakove pečenke, brzo bih zatisnuo nos, da me pečenka ne zamami, da ne potrošim prišteđene groše. I vi budite takovi.”

Hvala lijepa na tom savjetu! Vi svi znate, koliko se čovjek muči kad je zaljubljen. Znam to i ja. Oh, koliko noći nisam zatisnuo oka, bojeći se, da će se ljubovca iznevjeriti. Predao sam, kad bi me draga hladnim okom pogledala, snivao sam strašne sne, pa kad bi mi sluškinja donijela sitno, ružom zapečaćeno pisamce, zatrepti mi srce, jer nisam znao je li se draga pomirila ili me posve odbila. Oh – ta vi znate sve te muke ljubećega srca!

Takove muke trpi vam i papiraš.

Oči mu se ne otimlju doduše za modro- ili crnookom, plavom ili garavom dušicom. Oh, ne!

Serije i vinjete na rasteretnicama i srećkama, to su mu mile oči, u koje papiraš neprestance gviri.

Frajlica Srećka, gospa Akcija, seka Rasteretnica, to su bule i kadune njegova wertheimskog harema, to mu je žuđenje i milovanje, a taloni i kuponi, to su vrući cjelovi. A najveće mu je blaženstvo kad mu koja gospa srećka porodi sinka – zgoditak, blaženstvo, jer se papirna čeljad pomnožiti može.

Ah, al’ i papiraš ima svoje muke, nema manjih muka nego ljubovnih. Žensko srce i akcija iste su naravi. Čas će poskočiti, čas pasti, čas su ti prijazne, čas opet nisu.

Ah, da vidiš papiraša kad mu se akcija iznevjeruje; blijed je, ništa ne jede, po cijele noći ne spava.

Ah, da ga opet vidiš kad sklonost akcije prema njemu raste! Rumen je, vesela lica, vesela oka, pije, jede i sniva o svomu milovanju, o akciji. A brzojavna cedulja kurza, to mu je pismo od ljubovce, il’ veselo il’ žalosno.

Neću dakako akcije s vama prispodobiti, moje čitateljice. To su vam varalice, spadaju među tako zvani leptirski “demimonde”.

Stoga se mijenjaju u burno vrijeme veoma, stoga i mrze papiraši konstituciju, rat itd. itd. Bach im bijaše najveći prijatelj.

Ti možeš postati najljućim neprijateljem nekoga zagrebačkoga papiraša kad mu samo za šalu kažeš da papiri padaju. To se faktički zbilo.

Taj papiraš je bio skupac; kad je morao po svom zvanju i više puta častiti goste, a mjesto slastica bi metnuo tortu, al’ je nikomu nije nudio, tako da je torta deset godina paradirala, al’ i više kakvoj okamenini ispod Susjeda nego torti naličila.

Da se to pravo ne vidi, dao bi papiraš tortu svake godine krpati. Al’ jednom, kad mu neki gost javi da su papiri znatno skočili, žrtvova veledušni papiraš od radosti krpanu tortu gostima; a da se ovi nisu osobito tom okameninom osladili, možete si i sami pomisliti.

Dosta o papirašima, dost’ o politici. “Pozor” je po g. Mužaru i onako kriv da je Bismarck udario na Austriju, pa da još dalje govorim, mogao bi me gosp. Mužar bijediti, da sam i mrazu kriv – jer je g. Mužar fina glavica, kad ga mraz ne popari.

V.

“Što maca omaci – miše lovi” – veli narod. Ta je riječ stara, riječ velemudra. Najbolji je tomu svjedok Zagreb, jer po taracu našega glavnoga grada, po promenadi, pred kavanom naći ćeš silu takovih mačića, mladih gospodičića – beamterskih sinčića.

Ova gospoda su vam “cvijet hrvatske mladeži”, ova gospoda su vam “jezgra naše domovine”, ova gospoda su vam “stupovi naše budućnosti”, budući upravitelji zemlje.

“Ah!” – uzdahnut će koja krasotica Nezagrepkinja, čitajući ovu karakteristiku, “ah, među tim mačićima bih našla svoj ideal!”

O, ljepotice nezagrebačka! point de rêverie! Nema grada gdje bi manje iluzije bilo nego u Zagrebu.

Umišljeni tvoji ideali, gospodski mačići, ne misle na idealizam.

Da ti ih opišem! Hoću. A vi, moje lijepe Zagrepkinje, oprostite ako naperim možebiti žalac na kakovu parfimiranu gospodsku glavicu na koju ste vi svoje žarke oči naperile.

Otkad je Trojednica stekla svoju “autonomiju”, zavladaše u našem Zagrebu socijalni odnošaji staroga Egipta.

Staroegipatsko društvo za vrijeme faraonâ bilo je razdijeljeno na kaste. Tu vam bijaše kasta svećenika, vojnika, trgovaca, ribara, svinjara i šta ja znam.

Najviši socijalni zakon bijaše u faraonskoj državi: “Što maca omaci – miši love”, t. j. ako je otac vojnik bio, morao je i sin sablju pasati; ako je otac u Nilu somove hvatao, bijaše i sinu alat mreža i udica.

Vidite, tako je i kod nas – otkad svoju autonomiju uživamo. Kod nas se stvori takov birokratički zanat, i ako naše egipatske okolnosti potraju, doći ćemo jure consuetudinario do toga da bude sa svakim zvanjem skopčano pravo nasljedstva za sve muško potomstvo, t. j. da će sin tajnika i opet tajnik biti, a sin uredskoga sluge opet uredski sluga.

No da vam pripovijedam o mačićima zagrebačkim. Zagrebački mačić ne treba po svom uvjerenju ništa znati, ne treba pojma o ničem imati – samo ako je milošću Božjom svršio škole, premda ni toga ne treba, kako ću vam kasnije dokazati.

“Wem Gott ein Amt gibt, dem gibt er auch Verstand” – veli Švaba, i sinčići zagrebački tako vele; oni vam umuju ovako: “Ja sam gospodski sin, dakle i sam gospodin, pa kad sam gospodin, moram i gospodski živjeti, t. j. pečeni pilići moraju mi letjeti u zube.”

Ne vjerujte da sam ja smislio tu upravo tursku logiku.

Zametnuh jednom razgovor sa takovim nadobudnim čeljadetom.

Prije svega vam moram reći da je to, štono se veli, tikva pod kalpakom bila.

“Hoćete l’ se posvetiti sudbenoj ili upravnoj struci?”

“Nisam još mislio o tom” – reče mi gospodičić.

“Kako to?” – odvratih ponešto u čudu. –

“Već kakovo mjesto prazno bude.”

“Hm, čovjek ima samo jednu glavu!”

“E, šta ću se ja brinuti, otac mi je savjetnik, pa mi moraju dati nekakovo mjesto!”

“Oh, blažena Trojednice!” – pomislih si ja.

Po tom vidite da je istina “Što maca omaci – miše lovi!”

Prije vam rekoh da takov gospodičić bar škole svršiti mora. Kakve škole! Ja ne znam zašto se naši ljudi posvećuju pravništvu, il’ zašto slušaju prava na akademiji ili sveučilištu. To stoji puno novaca i puno vremena, pa na kraj učenja eto pravniku 315 for. adjutuma. Čemu to? Poznajem vam Führere koji nikad u školu zavirili nisu, pa ipak obnašaju javnu čast; poznajem jurasore koji su iz treće latinske škole sa trećim redom iz svega otpravljeni bili; znam da u nekoj kićenoj županiji imade časnika bivših mlinarskih kalfa, bankrotiranih trgovaca, da, i husara, koji su nekad čizme čistili. A mi da nismo demokrati?

Šta demokrati Amerikanci, slobodnjaci smo; ta zar vas ti primjeri ne sjećaju američkog predsjednika Buchanana, koji je za mlada svinje pasao, ili sadanjega predsjednika Johnsona, koji je nekad svojim sadašnjim podanicima pantalone krojio? Gledajte, ljudi, onda pakosti i bezobrazluka “Pozorova” i njegovih ortaka, koji su otrov sipali na bivšu vladavinu!

Oprostite mi tu ekskurziju, povratite se sa mnom k našim nadobudnicima.

Cjeloviti dio zagrebačkog gospodičića je oćalin.

Šta je oćalin?

Oćalin je lijek proti kratkomu vidu, i uistinu imade gospodičića koji ne vide dalje od svoga nosa.

Oćalin je i sredstvo da ti ne može drugi zaviriti u oko. Oko je zrcalo čovječje duše, i mnogi gospodin i gospodičić neće da mu se duša vidi. Da im čovjek gleda u nju kroz mikroskop, ala bi tuj čovjek vidio kojekakvih infuzorija!

Oćalin je tobožnji znak aristokratizma. Gledaj gospodičića. Kad je osedlao svoj nosić sa dva stakalca, nagnut će glavu, kao kozlić spreman nabosti protivnika na rožiće, pa onda diže glavu sve više i više kao pile kad se napije vode.

Oćalin nije samo zato da druge gledaš, već da tebe drugi gledaju, a to valja osobito za mladu zagrebačku gospodu. Ima ljudi koji po sebi veoma malen pozor općinstva na se svraćaju, a ipak žele da ih cijeli svijet gleda. Zato im treba oćalin.

Druga prevažna stvar poslije oćalina kod zagrebačke mlade gospode je glava.

Ne mislim tu mozag, u kojem ti se misli rađaju. To je suvišno. Misli zadavaju čovjeku briga, s briga ne može čovjek probavljati pržolice, a to je veoma pogibeljno. Stan gospodske logike može i sjeniku naličiti, a “mlađahne lepušaste” misli mogu u njem drijemati kao šišmiši u kuli stare ruševine.

Kod glave se ne pita šta u njoj ima, tko će to i istraživati, a čemu to i istraživati? Ta čovjek bi tude većinom vrijeme badava izgubio.

Zagrebačka mlada gospoda znadu da se može i iz repe koješta lijepa izrezati, zato i nose svake nedjelje jedan ili više puta na nedjelju svoju glavu u brijačnicu i češljaonicu Zandegiacomu.

Zandegiacomo je velik umjetnik. Tvorna njegova sila ide tako daleko da za nekoliko minuta iz ničega nešta stvoriti može; Zandegiacomov češalj vrijedi više nego dlijeto Canovino. Kako taj čovjek pramove i rudice namještati umije, kako li pogađa matematičku crtu kojom se kosa na dvoje dijeli! Oh, tko će ispričati koliko li je zagrebačkih Adonisa stvorio taj besmrtni češalj – a iz ničega, upravo iz ničega.

Poslije glave je najvažnija stvar čizma, a to nije šala; i glava i noga imaju kurja oka. Lako zato na glavi. Velik šešir na glavi može zakloniti i kurja oka i veliku šupljinu. Vele, da su stoga široki šeširi ušli u modu. Al’ noga! Onaj prevažni dio čovjeka, koji se po promenadi ženijalno klatiti, kod tremblanta vješto bacati, pred ljepoticom umiljato sklizati, a pred šefom vješto pokloniti mora. Ima ljudi koji neće i ne mogu pojmiti kakovu pointu šiljak čizme izrazuje, koji ne znadu od kolike je estetičke cijene kad se čizma izvana lijepo zavija, a iznutra lijepo uvija. A visoki petnjak il’, da salonski kažemo, “štekl”, nije li to najuzvišenije stanovište mlade gospode zagrebačke?

Rukavica je važna, al’ i gola ruka. Najvažniji su šiljasti engleski nokti na lijevoj ruci.

Ima zlobnika koji tvrde da dugi nokti označuju grabežljivu narav.

Ja se ne slažem s tim mnijenjem. Vidio sam mlada kopuna; jadnik ne imađaše oštrih mamuza na nogama, već oštar rog na čelu. Kad tko ne može drugoga uštinuti dosjetkom svoje glave, dobri su i engleski nokti na ruci.

Vi zijevate nad tim anatomičkim razglabanjem; ta ja govorim o našoj nadi.

Odijelo i narodnost ima kod mlade gospode kao kod svih birokrata – ne velim činovnika – dvije. Imade paradno, oficiozno, i neparadno odijelo, imade paradna i neparadna narodnost.

Parada je hrvatska. Paradno odijelo je surka, kalpak, mamuze, sablja, neparadno samostalačka surka bez gajtana, vulgo “kveker”, engleski šešir i fini štapić. Paradna narodnost u saboru, uredu, skupštinama, plesovima i gozbama je hrvatska. Neparadna – na ulici, promenadi, u kući je njemačka.

Hrvatska narodnost je svakako važna, jerbo hljeba daje, al’ i njemačka je važna, jer se po njoj samostalnost naše domovine postići može.

Bijede nas ljudi da smo divljaci, da nismo civilizirani. Bezobraznici!

Tko jošte dvoji o našoj kulturi, neka ide po Zagrebu, po našim šetalištima, neka se stavi pod koju ložu!

Eno ti milih zvukova gospe Germanije s presvijetlih i poglavitih ustiju na šetalištu. Stari toranj Bele IV. dakako kima glavom, pa pita: “Zar se u toj zemlji jošte bahato bachuje?” Al’ stari je toranj luđak; šta on razumije o kulturi?

Il’ idi u Tuškanac. Evo ti savjetnika sa svojom obitelji – hrvatskog dostojanstvenika sa hrvatskom obitelji.

“Vlatko, so sei doch ruhig!” – majka će nježno reći.

“Vlatko! hast du Mama nicht gehört?” – opet strože otac.

“Mutter, die Milka gibt keine Ruhe!” – odvrati mali Hrvat.

“Schreckliche Kinder! Tina, zakaj ne paziš na djecu?”

A mi da nismo civilizovani!

Vele, da nam je mlađi svijet neuglađen, da se drži u onom kineskom zidu, kojim neki stekliši našu domovinu ograditi žele.

Laž je!

Ja se sâm o tom uvjerih. Bio sam jednom na šetalištu.

Čitavo kolo nadobudne mladeži sjeđaše okolo stola.

Vidio sam po mahanju ruku, po živahnosti govora, da se o važnom predmetu raspravlja. Mene zanima osobito razgovor mladeži; to je neko mjerilo našega civilizatornoga stanja.

Da minem za časak svoj glavni predmet. Živo se sjećam jošte prizora koji mi se pridesi za vrijeme posljednjega poljskoga ustanka. Upoznao sam se bio – dakako ne u Zagrebu – sa poljskom obitelji. Pobjegnuv iz svoga zavičaja, življahu mati, brat i sestra u povećem gradu.

Obitelj bijaše plemićka, imućna. No kad se je sve diglo proti Rusu, opasa otac sa dva sina svoju sablju, a treći pođe sa majkom i sestrom za granicu. Otac je poslije došao u Sibiriju, jedan bi obješen, drugi osuđen na vječnu robotu u rude uralske, obitelj izgubi svoj imutak. Onda sam se s njima upoznao.

Djevojka me je po licu, stasu i govoru sjećala neke Zagrepčanke. Govorio sam često s tim ljudima. Oh, da ste vidjeli mladića! Kad je govorio o svojem narodu, kako je razdrobljen, što mu je domovina prepatila, kako je i ovaj napor Poljaka badava prošao, kako treba skupiti sve umne sile i probuđivati snova ideju narodnog jedinstva – da ste ga vidjeli, kako mu je srce igralo! A djevojka tekar! Bijaše to krasno dijete, plemenitih sarmatskih crta, bujne tamne kose, crnih žarkih očiju i bjelkaste puti. Dugo i dugo znao sam s njom govoriti o poljskim pjesnicima, tim prorocima narodne slobode. Pa kad je ona govorila, zaiskrilo bi joj se suzno oko, govorila je, uspravljala bi se sve više i više, i što je govorila, bila je himna narodne slobode.

“Oprostite mi, gospodine!” – reče mi jednom, završiv svoj ushićeni govor – “svaka druga riječ mi je “Poljska”; al’ ja ne mogu zato; volim prije poginuti, nego tu riječ ne izustiti!”

Ja ništa ne odgovorih; bio sam odviše tronut, jer sam se naše mladeži, naših djevojaka sjetio – al’ sjetio i naše Hrvatske. Da, zbilja! Mal’ da ne zaboravih na našu mladu gospodu na šetalištu.

O čem je naša nada govorila?

O politici?

Jok, to je predosadna stvar!

O uređenju Jugoslavenske akademije?

Jok, neka akademici sami o tom govore.

O Hrvatskoj?

Jok, ta hvala Bogu, znamo da smo u Hrvatskoj.

Čujte, o čem!

“Aber, das ist schrecklich, was der Udmanić für G’schichten macht.”

“Sie müssen ihn kriegen!”

“Vraga dobiju!” – ustane jedan pa se sretne sa ljepoticom, koja je onoj Poljakinji naličila.

“Küss’ die Hand, Frailn!”

“Guten Abend! Wo waren Sie?” – nato ljepotica.

“Hier! Der Udmanić hat schon wieder zwei Menschen umgebracht!”

“Ah – terribl!”

I tako dalje.

Da, “Küss’ die Hand”! Baš mi dođe ta riječ na nišan. – Finoća i kultura ne vlada samo u Zagrebu, oh, ima je i na ladanju. Čuo sam vam za nekoga kot. suca koji se pri svakoj riječi presvijetloga domorodnoga župana pokloni šapćući: “Küss’ die Hand, Herr Obergespan!”

Preblažena zemljo Hrvatska!

Poznajem vam mlada gospodina, i vi ga valjda poznajete. Taj gospodin mrzi Nijemce, kako u svojim govorima dokazuje, i ne ljubi – osobito – Hrvate. Stajah u kazalištu pod ložom lijepe gospoje, koja je lijepo hrvatski govorila.

Najednoč se otvoriše vrata loži, unutra stupi, a po engleski odjeveni, Mylord Yes, te zažubori: “Wie befinden sich, Gnädige!”

Zar to nije upliv svesilne kulture?!

Pitate me za ljubovne zgode mlade zagrebačke gospode? Oh, oh, dragovići, tu ne smijem posve iskreno govoriti. Ja velim samo – – -!

Ljubav! Šta je ljubav? – Mislite, da ću vam citirati prekrasnu pjesmicu Vrazovu:

“Šta je ljubav? Vjetrić milen” itd.

Jok! Vraz bijaše romantik. Romantika se je preživjela.

Ljubav zagrebačke gospode imade obično tri faze omissis omittendis.

U prvoj fazi koketuje gospodičić u kazalištu, gazi blato pod prozorom koje krasotice, il’ muči djevojku na plesu svojim blebetanjem.

Druga faza ljubavi je koneksija. Utilia dulcibus (korist i slast ujedno) – vele Latinci. “Utilia dulcibus” – veli i gospodičić. Najbolji je recept zato, oženi se sa 10.000 forinti što će ih koja djevojka dobiti za miraz; ili oženi se sa savjetnikom koji kćerku imade. Tast će te pomicati, ti ćeš biti nit one socijalne birokratičke mreže što se je splela nad našom domovinom.

A treća faza ljubavi?

Tko će i za to mariti? Grij si radije svoje kosti na šetalištu, a i zagrebačko kazalište ima puno ljubovnica.

A srce? Srce bije 80 puta za jedan minut, u nj teče, iz njega istječe naša krv.

O duševnoj – sit venia verbo – zabavi naših gospodičića neću govoriti – ta Karal drži “Fremdenblatt” i “Kikeriki”. “Mein Herz, was willst du noch mehr?”

Pitate li, kakve se politike mlada zagrebačka gospoda drže?

I oni i njihovi stariji – politike staroga Šeka.

Šek? Šta je Šek? U Križevcu stajaše od turskih vremena stari top, po imenu Šek, nije imao nikakve boje, kao ni mi prije narodnoga pokreta.

Dođe god. 1848., i našaraše Šeka slavenskom trikolorom; Šek morade preko Drave s našom vojskom, te je gruvao gromko “Oj Slaveni!” Mađari uhvatiše Šeka, namazaše ga mađarskom trikolorom, i Šek je gruvao od Karpata do Adrije: “Éljen a haza!” Al’ ga brzo uhvatiše Austrijanci, i našarav ga crnožuto, naučiše ga “Wiener Freiwilligen-Marsch!” A sad? – Sad negdje siromaški Šek čami u penziji, u kakvoj austrijskoj oružnici.

Zagrebačka mlada gospoda strašno su zauzeta za “samostalnost” hrvatsku.

Riječ “samostalnost” u ustima naših rodoljuba naliči mirisu i kusu ananasa. A znate li iz čega se kus i miris toga plemenitoga voća po velikim gradovima pripravlja? Iz ranketiva, pokvarena masla.

To vam je politički program, to vam je sudbina ove naše gospode.

Dosadio sam vam, dosadio veoma; mogao bih o tom više pričati, al’ neću. Sad barem znadete po prilici što je “cvijet” zagrebačke omladine, što je ures naših salona, što je “vrhnje – créme” naše budućnosti.

Pa tu da čovjeku srce ne poskoči, kad vidi te stupove naše budućnosti, tu da čovjek od srca ne podvikne abderitskomu jatu riječi slavnoga Mickiewicza, što ih podviknu mladeži:

“Bez duha srce, gola kostina.” Ha, ha! Zar ne, da su naši Šekići fini ljudi? O, po njima će procvasti Hrvatska! Ça ira!

VI.

Neću vam o ratu pisati, neću više na našu nadobudnu mladež crnila trošiti.

Bojao sam se unaprijed da ću pišući o ratu, mladeži, dirnuti u srce kakve gospodične.

I ne prevarih se.

Moji mi špijuni javiše da je neka – neću reći ljepotica – u društvu prosipala na moju glavu – neću reći slatkima – ustima cijelu litaniju veoma zoologičkih nadimaka.

Mislite li da mi je srce zadrhtalo od straha, kao pred zlokobnom puškom iglenjarkom? Vjere mi, nije.

Ja se veoma bojim iglenjarke; bio sam od nje već više puta ranjen – teško, prije nego je smisli Dreyesch. Valjda me razumjeste, valjda ne mislite na prusku pušku, koja može za jednu minutu šest puta puknuti?

Šta je to, šest puta na minutu? Kukavština! Ništa, ama baš ništa.

Iglenjarka o kojoj ja govorim puknut će sto puta za jedan časak.

A te zlokobnice su vaše žive oči, moje ljepotice.

Tih se najviše bojim. Ubitačno ovo streljivo ne treba nit’ popravljati, već se ovo prilagođuje prema duhu vremena samo.

Za vrijeme zlatnoga vijeka zvaše se to streljivo – munjom.

Munje je sipala iz očiju ljubomorna božica Junona na svoga “hižnoga tovaruša” Jupitra, kad bi kroz nebeske očare namignuo kojoj smrtnoj krasotici, te se svojoj domaćoj gospoji iznevjerio, kao u najnovije vrijeme gospodin Bund gospi Austriji.

Munje je sipala čista Dijana, kad ju je drzoviti kicoš Akteon napastovao, te mu božica nasadi za kaznu veće rogove nego dandanas koja gospoja svojemu mužu. A to nije šala.

I Venera, nježna božica ljubavi, sipala je munje iz očiju, al’ dakako iz busije, ne munje s burnoga neba, već zlatne nebeske strijele s proljetne nebeske vedrine.

Srednji vijek poznaje u ljubeznom ratovanju samo strijele. Ta čitajte zaboga Petrarku. U svakom sonetu naći ćete strelicu iz Laurina oka; čitajte i naše stare Dubrovčane, koliko je tu “strila”!

Meni je ovo streljačko ljubovanje veoma dosadilo. I neke naše novije pjesnike muči ta nesretna strelica u pjesmama, al’ zato im jesu pjesme kao natpis na srcu od licitara.

Koliko štujem našu starinu, toliko ljubim novi vijek i novo ratovanje krasotica. Sada rabe ljepotice iglenjarku.

Dakako, imade među vama i među Prusima često velika razlika. Prusi rane, pa napreduju.

Mnoge ljepotice demontiraju svojim žarkim iglenjarkama bateriju, t. j. lornjon bezobrazna kicoša, pa ne traže potpuno osvojiti srce tih modnih lutaka jakoga spola.

No ljuto bi se varao čovjek, misleći da već i sada sav slabi spol rabi iglenjarke. Ima i nekrasnih “krasotica”, kojim oružje – oči i jezik – nije van pandurska puška na kremen, iz vremena blage uspomene Marije Terezije. To vam puca kao da Ilija Gromović udara u veliki bubanj samoborski, al’ ta pucnjava neće, hvala Bogu, nikoga poraniti.

Zato sam Bogu hvalio da nije na mene navalila mlada ljepotica radi naše nadobudne mladeži – već stara djevojka, paurska puška na kremenu.

Vi vidite iz mojega govora da sam ponešta ratoboran čovjek. Rekoh vam da neću pisati o ratu, pa evo čitave rasprave o iglenjarki.

E, kad smo već u kreševu, ajdemo i dalje. Ne bojte se rana; na ovom bojištu lete samo lake vatrene prskavke.

U boju nastaje često velik metež. Gospodin Clam-Gallas bi o tom najviše pričati znao. Al’ rat neće samo ljude, već i pojmove poremetiti. Čujte čuda.

U listini dobrovoljnih prinesaka fungirao je neki dan pošteni građanin, koji veoma dobro vino toči, kao prečasni gospodin kanonik.

Rat je ovdje pomeo pojmove. Dotičnik ima doduše kanonikuški trbuh i kanonikuško vino – al’ crvenoga pojasa nema.

Gospodin laži-kanonik poslao je na neko mjesto goropadan protest, da nije kanonik, makar je i dao bio novaca za kanonire.

Čujte drugo čudo.

U istoj takovoj listini dolazi neka gospoja kao gospodična. Nije više mlada, ali troši dosta farbe na svoju umjetnu mladost.

Oh, kako joj je srce kucalo, kad je čitala svoje ime “Gdčna N. N.”

A nije ni najmanje protestirala.

Chaque à sa façon!

Naši graničari prođoše ovaj put sretno!

Malo se prolilo hrvatske krvi!

Hvala gospodinu Benedeku, tri puta hvala!

Ne čudite se da Benedeka hvalim, dočim ga drugi kude.

Već sam vam pripovijedao kako nas Hrvate i pandure smatraju po svijetu kao neka strašila, da Švabe spominju izim gusjenica, tuče i kuge i Hrvate u litaniji.

Koliku graju podigoše pruske novine pred ratom, da Austrija na Prusku divlje čopore hrvatske vodi, na zator njemačkoj kulturi.

I gospodin Benedek mora negdje za tu kulturu veoma zauzet biti, jer, vele, da se je toliko slagao sa pruskom žurnalistikom, da je očito zahtijevao neka mu se u vojsku ne šalju crnoremenjaci iz “blažene” Krajine”, jer da ti ljudi ne valjaju.

Da, pripovijedaju da je kod posljednje procesije na Tijelovo u Beču sve bjelokaputaše rukom i glavom pozdravio, samo kad su graničari došli, da je okrenuo glavom.

Hvala gospodinu Benedeku. Graničari nisu mu ovaj put pomrsili osnove, a on je mnogim spasio glave, jer kraj manevriranja kod Kraljičina Graca nije čovjeku glava osobito sigurna bila.

Al’ à propos! Njemačka kultura!

Austrija, svakako šarmantna, delikatna, slijedila je bila glas javnoga mnijenja pruskoga; nije poslala nijednoga Hrvata ni pandura, da ne plijeni pruske kase, da ne otima pruskim seljacima vina, rakije, sijena, marve itd. Da im ne pali kuće – jednom riječi, da ne pokvare divlji čopori slavenski germanske civilizacije.

I stekla je za to bome lijepu hvalu. Apostoli njemačke kulture i Bismarckova evanđelja, hoteći se odužiti toj udvornosti, posjetiše Češku, Moravsku i Šlesku, da uče tamošnje Slavene što znači uljudnost i civilizacija, da ih nauče kako se ne plijeni, ne krade, ne robi, kako se ima dizati obrt. O, živjela civilizacija!

Al’ da! Vi i ne znate, zašto je Benedek izgubio bitku kod Kraljičina Graca.

Svi novinari tvrde da mu osnova nije osobita bila.

Mislite da je to istina?

Tu zagonetku vam je odgonetnuo neki zagrebački kavanarski politik, koji ne poznaje hrvatskoga prava, već samo “vugerske pravice”, komu je narodnom himnom ciganski “csárdás”.

“E!” – reče taj gospodin. – “E! kakov manever, kakvi zündnadelgewehri, to nije krivo. Benedek je mađarski domorodac, pa su ga zato ostavili Švabe na cjedilu!”

Gut gebrüllt! Isten éltesse!

O našim saveznicima ne zna se ništa, veli najnovija brzojavna vijest.

To je, bome, veoma stara stvar, ja ne znam zašto i novce trošimo na brzojavne vijesti.

Al’ kako sam dobroćudan, moram junačke potomke Hermana braniti, premda se, kako i sami znadete, sa njihovom politikom ne slažem.

Badenci imaju kacige kao Prusi.

Svakako se mora čekati, kako novine kažu, dok dobiju druge kape, jer bi se, imajući pruske kacige, lako sa Prusima pomiješati i pobratiti mogli.

Hessenkasselski husari obučeni su na dlaku kao pruski; treba dakle čekati, dok im ne skroje druge dolmane, i to je sasvim pravo, jer pomislite si, da iznenada lichtensteinsko topništvo sretne kasselske husare, pa da svi lichtensteinski topovi, misleći, da su pruski husari, stanu rigati smrtonosno zrnje na prijateljske konjike, šta bi vojska Bundova počela bez kasselskih husara?

Onda imade još dva prevažna razloga.

Najprije nemaju jošte svi časnici Bundove armade njemačke trikolorne pojase, a drugo, nije vojvoda nassovski jošte sva svoja rajnska vina zaklonio na sigurno mjesto.

Da, mal’ da ne zaboravih, vojvoda badenskih četa se iznenada izgubio.

Tu treba svakako čekati, dok se ne imenuje odbor Bunda, koji ima vijećati, ima li se izgubljeni vojvoda tražiti ili ne.

Svatko uviđa, da se iz tih velevažnih strategičkih razloga operacija Bundove vojske za sada odgoditi mora.

Pri tom ne mogu propustiti da ne očitujem velevažan – kako mi se čini – prijedlog.

Kako je poznato, nema hessenhomburška armada nerezanih, kamoli rezanih topova.

Glavna joj zadaća bijaše dosada čuvati u Homburgu salone, gdje su ljudi iz svega svijeta za zelenim stolom hazardirali i jedan drugoga gulili. Zato i vojska nije trebala nego puške na kremen.

Po mojem skromnom mnijenju, veoma bi korisno bilo da se i hessenhomburška armada topništvom opskrbi, dok Badenci nove kape, Kasselci nove dolmane, a Bund badenskoga četovođe ne dobije.

Tu bismo mi Hrvati Homburgu najbolje pomoći mogli kad bismo poslali onu hrpu gvozdenih topova što u nadbiskupskom gradu od turskih ratova bez posla leže: topovi ne odgovaraju doduše najnovijem ustrojstvu, al’ svakako sustavu homburške vojske, pa se veli, bolje nešta nego ništa.

Pričajući vam ovo, sjetih se iznenada crtice iz njemačke ratne historije. Pripovijedat ću je.

Jošte stajaše “sveta rimska država”, o kojoj Voltaire reče da ni sveta, ni rimska, ni država nije, – a u toj državi do 300 vladalaca i državica, gdje je svaka svoju vojsku, a i dužnost imala, poslati u državnu vojsku svoj kontingent. Nasljedni rat započe, a vojska se kupila. Grofovija Katzenelenbogen i dvije susjedne državice dužne bijahu u vrijeme rata postaviti jednoga draguna zajedno, dakle svaka trećinu draguna. Radi toga zametne se među ministarstvima rečenih triju država ozbiljno diplomatičko dopisivanje, koje mal’ da se nije ratom svršilo, jer je katzenellenbogenski kabinet tvrdo na tom stajao da neće više nego trećinu draguna in natura dati. Al’ na sreću se svrši rasprava međunarodnim ugovorom spomenutih triju država. Na zemljištu četvrte neutralne države bi noću uhvaćen kravar i obučen kao dragun. Grofovija Katzenellenbogen kupi mu kacigu, a svaka od ostalih dviju država po jednu mamuzu.

Al’ dosta o boju, dosta germanskoga dima.

Bundova vojska stoji kraj Frankfurta, Bund je već dozvolio novce za tvrđenje svoje stolice – Bundova vojska će Frankfurt junački… do vraga! Baš dođe telegram, da su Prusi posjeli Frankfurt.

Adieu, mes dames! Ova vijest me je odviše razjarila. Idem da se umirim, da ispijem čašu sode sa limunom.

VII.

Snivao sam sanak.

Još i sad mi duša trne, kad ga se sjećam. Stajah u snu na visokoj, previsokoj gori, a pod mojim očima puče velika lijepa zemlja. Al’ magla se vijala sve više nad zemljom, i zaklanjaše je mojim očima.

Ne vidjeh ništa.

Tu puče kraj mene kamen, a iz njega crni đak vilovnjak.

Crna mu riza bi osuta tajnim znakovima, kosa mu padaše niz ramena, a brada do pojasa.

“Šta buljiš oči, smrtni sine, u daljinu, u nizinu?” – zapita me vilovnjak.

“Razmatram zemlju pod mojim očima, po bujnom zelenilu plazi svijetli gvozdeni zmaj i riga vatru; kud prolazi, sve pogazi, trag mu je crn, a zelenilo se za njim prometne pustinjom. Al’ sad je magla pokrila zemlju – sad ništa ne vidim!”

“A znadeš li, čovječe, tko je taj zmaj?” – zapita me čarobnik.

“Ne znam!” – odvratih.

“Nuder, otpremi se sa mnom na put, da vidiš čuda, da razabereš putove ljudske sudbine. Gledat ćeš, poznat ćeš mnogo.”

“A šta ću poznati?”

“Gle onamo!” – odgovori vilovnjak, kažući prstom na nebo. A u daljini, po širokoj vedrini letijahu dvije plamne, krilate zvijezde, dva razlika svijeta. I zvijezde su rasle sve više. Iz plamnih očiju sukljala im ljutitost, a sunčana im se kosa od jarosti kuštrila. Oblijetale se, a kreljuti su im letom žumorile kao daleka grmljavina. Oblijetale se kao dva orla, kad na oblacima bojak biju na smrt. Sad – kresnu zvijezda o zvijezdu, plamen planu, plamen moguć sažgati vasioni svijet, a milijuni žarkih iskara rasuše se sa zvijezda trijesom po plavetnoj pučini nebeskoj, i crn oblak zakloni nebo.

Drhtao sam kao šiba. Sa čela mi se ronio leden znoj. Mozag mi se prometnu olovom, srce kamenom, krv ledom. Stajah kao kamen na kamenu.

Al’ brzo oživjeh.

Vilovnjak, metnuv mi desnicu na rame, uze govoriti: “Groza te osvoji, smrtni sine! Probudi se, osvijesti se. Gle mene! Prije tisuće godina gledao sam takov prizor – grozniji, strašniji nego sada. A ja – kojega ne veže čovječja put, koji je kao zvijezda lebdio na zgodama svijeta, koji razumije sve tajne žice naravi – ja protrnuh sa ljutoga okršaja dvaju svjetova kamenom, i prosnivah kao kamen tisuću godina, dok me gromorni glas povijesti ne probudi na nov život. A i tebi, čovječje dijete, suđen je boj svijeta proti svijetu. Preni se, digni se sa mnom na daleki put, jer mutno oko zemsko ne pojmi razdora zvijezda na nebu; od krvi si, iz krvi čitaj zgode svijeta!”

A ja, kao da sam se okrilio. Letio sam poput munje za čarobnim drugom, koji je, otklanjajući oblake s našega puta, odmicao sve dalje i dalje.

Padosmo na brdo povisoko.

“Evo nas na Krkonošama”! – reče mi vođa – “evo pred tobom zemlje Češke!”

Da, pred nama ležaše češka zemlja. Njiva do njive, polje do polja, bujan voćnjak protkan srebrnim žicama, bistrim rijekama, pun bijelih gradova; sto i sto struka, sto i sto ruka je dokazivalo da se tu spaja i pametna glava i krepka mišica; a usred ove lijepe cvatuće zemlje stoji zlatna stolica Přemyslida, Zlatni Prag, sa sto ponositih kula, koje od pamtivijeka ne skloniše čela pred tuđinstvom. To je srce živoga naroda slavenskoga, koji se sam iskopao iz groba, u koji ga htjedoše na silu zakopati, koji straži slavenstvu tvrdu stražu proti tuđemu nametništvu od vjekova.

“Lijepa zemlja, snažan narod!” – rekoh svojemu drugu, al’ gle – u jedan mah pokri zemlju gvozdeni zmaj.

Iz grdnoga zjala prskala daždom gromorna vatra, sto tisuća svijetlih bodljika naježi se na hrptu nemani. I neman ispi rijeke, a mjesto bistre rijeke tecijahu potoci vrele krvi, mjesto bijelih dvorova stoje crne ruševine, mjesto bujnoga zelenila vitla vijavica prah i pepeo. Gle ondje! – ta prije malo časa stajaše usred perivoja milo mjestance, u njem dobri, radeni ljudi; Božja ruka je počivala nad svakim krovom, a mir i sreća u svačijem srcu.

Sad! O gledaj, kako očajna majka raskapa pepeo svoje kuće tražeći svoje milo, svoje jedino dijete. Ah, ne nađe ga, nema traga. Pojede ga ljuti zmaj, krvavi rat. I kako ga ne nađe, podigne bijedne ruke prosilice, podigne očajne oči put neba, i zadnji plamen izgorjele kuće ožari joj suzu žarku. A suza ova vapije k Bogu: “Mir!”

“Mir!” – oziva se sto uzdisaja, sto vapaja: “Mir, dajte nam mira! Ustavite tu krvožednu neman, koja plazi satirući sve po zemlji, koja nam gazi srce! Mir!”

Tužnim srcem svrnuh oko s tog prizora. “Gledaj dalje!” – reče mi vilovnjak, kažući prstom prema jugu.

Ondje stajahu zidine Kraljičina Graca, lenskoga mjesta čeških kraljica, a nedaleko selo.

Mjesec je treptio nad selom. Često bi starac lice crnim oblakom zagrnuo.

Zašto?

Vidio je starac često mir i pokoj dobrih seljaka i čuvao im slatki sanak.

Ta i nedavno – nema tomu nego nekoliko mjeseci – gledao je starac dvoje dragih. Ondje, kraj kućice, stajahu pred živicom mladi i nevjesta. U tihoj slasti gledahu crkvicu, koja je stajala na vršku, u kojoj ih je zakratko sluga Božji navijeke svezati imao. Bijahu blaženi.

I dođe zmaj – ljuti rat.

A sada?

Ah, kućica je pusta. Iz golih, čađavih zidina bulje prazni prozori kao zdvojne oči slijepca. Kraj živice leži mlad lovac. Iz srca mu pršti krv, a ruke su mu zatisnute u majku zemlju. Tu mu bijaše zavičaj. U smrti se drži čvrsto svoje grude, a ukočene oči obraćene su prema kućici. Ondje mu življaše nevjesta. Branio je kuću puškom, sabljom, dušom, srcem. I pade.

A iz goruće kuće izleti prikaza. Kosu joj raznosi vjetar. Bijele joj haljine gore plamenom, a ruke se šire put neba. Leti nevjesta, i vrisnuv pade mrtva na mrtvoga vojna. “Mir!” – bi zadnja vriska nevjeste, “mir” zadnji pogled mladića.

Mir!

“Ah, teških li jada, gorkih muka” – prihvatih drugu, koji bješe ponorio oči na tužni noćni prizor. “A reci mi, stranče, rašta ova bijeda? Radi domovine, radi ognjišta, radi narodnih svetinja?”

“Radi Bunda! radi stranoga svijeta, koji je ovaj svijet izdao!” – odvrati mi drug.

“Mir!” – naricaše vjetar tjerajući s razvalina crne oblake dima.

“Rat! rat!” – graktalo je jato crnih gavrana, krileći krvava krila o mjesečini. “Rat do noža! Kud bi naše gospodarstvo nad inim narodima, kud naša plaća, kud naši papiri? Šta zato, ako zemlja trpi, ako prolijeva krvi! Gospodarstvo se hoće! Živio Bund i rat!”

I dalje kriljahu ptice zlokobnice krila, a njihovo se graktanje orilo kao pakleni smijeh, kojim se blijedim gomilama mrtvaca, crnim ruševinama, jadnoj zemlji rugaju.

“Ne poznaš li ih, te zlokobne zvukove zlokobnijih ptica; ne poznaš li graju bečkih novčara, birokrata, koji se bahato ističu, dokazujući da oni zastupaju okrvavljene narode istočnoga svijeta?” – zapita me drug. – “Poznam!” – odvratih mu s užasom.

“Gledaj dalje na zapad!” – reče mi drug.

Gledao sam, opazio sam Zlatni Prag.

Blijedi je mjesec treptio nad njegovim kulama, a nad kraljevskim gradom se vijala pruska zastava.

Gledati je bijaše, slavnu češku stolicu, kao nevjestu blijedu i suznu, kojoj nedragi vijenac silom pritisnuše na uzvišenu glavu.

Lomila je rukama, plakala očima, uzdišući: – “Mir!”

I potresoše se grobnice svetoga Vida. A iz njih izađoše redomice stari i slavni vojvode i kraljevi češki.

Tu Bratislav, češki Akil; ondje Sobjeslav, pobjeditelj Nijemaca kod Labe; tu Otokar II., koji odbi njemačku carsku krunu, da bude svojemu narodu kralj; a i Karlo IV., otac domovine, izađe iz grobnice svoje.

“Evo nas!” – zakliknuše stari junaci – “da branimo slavnu domovinu proti tuđoj napasti; narode, gdje si?” – A narod?

“Nemamo sablje, ne dotječe nam kosa, a domovina strada! Mira, dajte nam mira!”

I kao duhovi starih proroka nad Jerusalimom, tako zaplakaše nad Pragom.

I zvona zazvoniše u pol noći sa sto zvonika u jedan vapaj: “Mir! dajte nam mira!”

“Rat, rat na nož!” – graktahu crne zlokobnice bečke. “Šta nam je do čeških kukavica; neka robuju, neka dadu zadnju kaplju krvi, zadnju teškim znojem stečenu kaplju, ta Slaveni su; živio Bund, živio rat!”

“O, daj mi srebrne strijele boga Apolona” – zamolih vilovnjaka – “da svalim u propast te lažne proroke narodne slobode.”

“Miruj!” – reče mi drug. – “Božansko oružje presveto je oružje proti takovoj bagri.

– Povijest svijeta leti kao silan vjetar nad glavama umrlih stvorova, a tko joj se opire, raznijet će ga vjetar. No hajdemo dalje!”

Poletjesmo dalje.

Velika poljana puče pred nama, a sred poljane rijeka. Ne vidjeh zemlje, ne vidjeh trave, sve su pokrivala mrtva tjelesa, ranjeni jadnici, očajni bjegunci.

Takov prizor pružaše valjda sveopći potop.

Al’ ne! Onda se boraše bog osvetnik proti grešnicima – a ovdje se krvili ljudi, narodi istoka proti narodima zapada.

Zašto?

Za sebe? Ne, za tuđu pravicu, a tuđinci ostaviše ih na cjedilu, nek se iskrve. Oko mi se zatvori od groze.

“Zaviri bolje u taj jad” – reče mi drug – “nije svakomu koljenu dano gledati tolike zgode!”

Ondje pod šumom ležaše mladić.

Galicija mu je domovina. Pradjedovi mu se borahu slavno proti Tatarima, proti krstašima kod Tannenberga, djed mu pade kod Ostrolenke. On, posljednji potomak slavnoga roda, pade ovdje – za Bund.

Gle, usta su mu poluotvorena. Valjda je nemila smrt zaustavila posljednju riječ – “Majko! Domovino – mir!”

Približih se rijeci. Tekla je krvlju. Po njoj se zibaju o mjesečini mrtva tjelesa.

Gle, ovdje pliva Hrvat. Ostavio je kuću, ostavio ženu i djecu. Polje mu leži bez ruku, bez pluga; kuća je pusta. Jadnik ide na sjever, da se bori za – Bund. Ne zna jadnik, gdje zemlja stoji za koju se boriti mora, a borio se junački, da mu ne vele da je kukavica.

A kad bi bitka izgubljena, kad je bilo uzmicati, tekla mu vruća krvca iz grdnih rana, a rulja, koja je bježala, zavuče ga u rijeku – u hladni grob.

Sad se ziba bez duše po talasima, u smrti raspinjući ruke, željne u miru grliti milo i drago.

Duša mi bijaše puna jada, oko puno suza.

Išao sam pokraj druga dalje i dalje po vrtu smrti, po poljani užasa.

I kamo dođosmo, digoše se mrtvi, ukočenim očima me gledajući, ledenom me rukom hvatajući, i svaki šapnu u svojem jeziku: “Mir!”

I sve uzdisanje i naricanje ranjenika, svaki dah jadnika spoji se u jednu riječ, što se do Boga čuje: “Mir!” Al’ čopori gavrana vikahu nad užasnim poljem: “Rat! Mi trebamo rat!”

Tu se pomoli iznenada genij; na čelu mu sjaše prethodnica zvijezda, u ruci mu blistaše plameni mač.

Zamahnuv tri puta, rastjera crne ptice i gromko prozbori:

“Dosta! Svršeno je djelo krvavo. Narav ide svojim putem, zapad zapadom, istok istokom, a svi slobodom. Narav ne trpi preimućtva, i prije ili kasnije navraća sve zgode na svoju stazu. Tude u istočnom carstvu stanuju narodi snažni, narodi vrli, a željni slobode. A vi, ptice zlokobnice, šutite. Rat želite, sebičnjaci, da gine za vas narod za narodom; rat želite, da se široke zemlje prometnu pustarom; rat želite, da se sruši sretna kuća nad srećom obitelji, rat želite, da narodi zaborave svoje svetinje, da ih bace u ždrijelo vaše sebičnosti, a samo vi da ostanete gojni, tovni na ruševinama tuđe sreće, samo vama da cvate iz tuđe krvi budućnost. Dnevi se vašega gospodstva svršiše, a carstvom istoka zasinut će sunce nove slobode.

Raziđite se, vi djeco zavisti i oholosti; vaše je sunce zapalo, a novo se rađa, što će ožariti ravna plemena.”

Tako zboraše genij, a zvijezda prethodnica plamtjela je jasnije. Nad poljanom mrtvih tjelesa nikla je bujna maslinova šuma, kitno cvijeće, a crne se ptice razletješe na sve krajeve. Tu prihvati genij mira snova:

“Evo vam mira i sreće; bujno će cvasti, dugo će trajati, a grijat će ga sunce slobode. Tisuću godina treba ljudskomu koljenu dok naiđe na pravi put. Idite tim putem. Spojite duše svoje, složite srca svoja u jedan jak i živ bedem, i u nj zaklonite svoje blago, svoju slobodu. Evo maslina cvate, znamenje mira se zeleni, grane joj se savijaju, sljubljuju; tako neka se grle narodi!”

“O, geniju svijetli!” – kliknuh. “Podaj jednu grančicu masline, stalan zalog mira mojemu narodu; gle, zemlja mi je lijepa, a nečastiva ruka posija nam mnogo korova; podaj mi plameni mač, da ga istrijebim. – Podaj!”

Uto kao da zemlja poda mnom puče.

Probudih se. “Gospodine!” – reče mi sluga – “ala ste dugo spavali; pol dvanaest je. Pripravih hladnu kupelj sa slapom.”

“U dobar čas si mi je pripravio!”

VIII.

Uoči smo dvadeset i devetoga srpnja.

Ostavite se šale i smijeha.

Prije dvadeset i jedne godine tekla je Markovim trgom nevina krv.

Velikim mislima hoće se žrtava, a oni pokojnici, koji omastiše svojom krvlju trg pred banovim dvorom, prve su žrtve našega preporoda, krvavo sjeme bolje budućnosti.

Savijte vijence, slažite ih na gvozdenu grivu crnoga lava, štono drijema na groblju svetoga Jurja!

Mir onima koje lav čuva, mir i slava!

Ne smijte se možebiti, vi neka slavna gospodo!

Ne počivaju pod ovim spomenikom veleumne glave, slavni pjesnici, učenjaci ili vojvode. Ne. Tude počivaju priprosti ljudi, koje pokosi smrt u najvećem njihovom ushitu za narod, za domovinu.

Prosti ljudi, al’ – poštenjaci!

O, “poštenjak”, lijepa riječ, rijetka trava.

Zašto nije smrt u ono doba shvatila mnogoga svjetlijega umnoga sina naše domovine?

Danas bi mu iskrena suza kvasila grob, narod bi ga smjestio bio među zvijezde hrvatskoga neba. Al’ sad? – Sad nema boljega mjesta u povijesti, nego ona crna daska što je Venecija dosudi Marinu Falieru.

Blago poštenim kostima, vječna im pamet!

Kad je tekla njihova krv, drukčije je bilo u Hrvatskoj!

Tisuće srdaca jedno čuvstvo, tisuće glava i jedna misao – Sloboda!

Bijaše doba poezije, zlatno doba našega preporoda.

Jošte ne bješe kleti crv sebičnosti ogrizao hrvatskoga naroda, jošte se ne titrahu nečista usta najdragocjenijim svetinjama; jošte nije naša lijepa domovina poznavala lažnih proroka.

“Još Hrvatska nij’ propala!” – orila se pjesma. Pjesma je priprosta, melodija jednostavna, al’ onda, kad se ozivala od tisuće čistih, žarkih srdaca, onda je ta pjesma naličila gromu nebeskomu.

Blago nevinim žrtvama, one sve to doživješe – i samo to!

Da sada ustanu iz tamnoga groba!

Našle bi drugi svijet. Bolji? Mudriji.

Ti pokojnici bi našli napretka u svem – i u zlu.

Ej, da stanu brojiti staru četu domorodaca, koji su riječju, perom, sabljom propovijedali evanđelje narodne slobode!

O, “domorodaca” bi našli, al’ malo srdaca.

Našli bi generala, koji sramotno ostaviše svoje zastave, zastave narodne slobode; našli bi svećenika, koji sa oltara baciše vječni plamen narodne prosvjete, a na nj podigoše zlatno tele; našli bi liječnika, koji liju otrov u rane naroda svoga, veleći da je to melem.

Oj, lijepo je bilo doba prvoga narodnoga napretka. Kao što su Žudije negda vrvjele da Gospodu podignu na visinama sionskim hram, tako je onda svatko htio da podigne narodu hram prosvjete, nudeći svoje srce kao tvrd kamen za tvrdu zgradu. A hram se dizaše sve više i više, sve, što su ga radili kleti lagumi tuđinstva razoriti do temelja.

Zdanje se diže, a evo, najslavniji sin domovine udari mu zlatan krov, neka se sjaje po svem narodu.

O, kako klikću drugi narodi, kad ih usreći tako divan dar, kako bi sjene nevinih žrtava klicale: “Eto nam izađe sunce od istoka, radujte se i mrtvi i živi!”

Al’ šta bi rekle te krvave sjene da vide kako se negdanji proroci narodne slobode pod noć kradu k svetilištu narodnomu, što ga je rad i jad, znoj i boj, ushit i divna ljubav sazidala, kako se kradu kao zlotvori, da pakosno lome i krše hram domaćega duha, da pokažu tuđinu tajne lagume, ne bi li hram spao sasvim u prah i pepeo? A rašta? Radi sebe!

O vi krvave sjene nevinih žrtava, čujte me! Kad se kasnom noći vije blijeda mjesečina oko vašega groba, dignite se, stresite verige smrti, zažvalite munjom crnoga čuvara vašega groba, gvozdenoga lava, poklopite ga te pohitite pred gospodski stan. Tu kucajte lako, lagacko na prozore, gdje se na svilenim dušecima valja sebičnost i bahatost. Kucajte, dok ih ne probudite, pa onda im pokažite o mjesečini krvave rane svojega srca, i recite:

“Vi proroci slatkih riječi i otrovna srca, gdje su vaša djela? Zborili ste, da je svako srce planulo plamenom; pjevali ste, da se svaka duša zanijela do zvijezda, kovali ste smrtonosne strijele tuđinstvu. A sad? Svojom rukom ugušiste plamen, svojom rukom vrgoste narod sa zvijezda u tminu, svojom rukom prerezaste tetivu luku, iz kojega htjede narod izbaciti vaše strijele na vraga. Gledajte ovu krv!

Ona ište od vas račun. Tekla je na zemlji, koja je i vas rodila, nakvasila je tu zemlju, da bujnije uspije krasno cvijeće – ljubav domovine, ljubav slobode. A vi? Vi ste pomagali tuđinca, da posije korov jala, mržnje, nesloge na onoj grudi, koju nakvasi naše srce. Evo, u ove rane zamačemo još jednom naše prste bez kostiju, bez života. Ti su prsti nesmiljeno pero narodne povijesti, i njima vam pišemo osudu: “Vječnu kletvu naroda!” A znate li, što je povijest?

Znate li, što je vječno kao nebo, veliko kao piramide Egipta, tvrdo kao alem-kamen, jasno kao sunce, i nesmiljeno kao šiba Božja? To vam je povijest, to vam je priča, što ide od ustiju do ustiju, od koljena do koljena do sudnjega dana. A vam veli ova povijest: “Vječna kletva naroda!”

Oprostite mi, vi tužni spomenici minulih dana, da sam dirnuo u vašu grobnicu; uspomena krvavoga ljetnoga dana lebdi mi odviše živo pred očima.

Bijah jošte dijete, al’ tužne zgode ovoga mjesta, gdje je i “muž kralj” Matija Gubec izgubio glavu, udariše neizbrisiv pečat u moju dušu.

Kao da i sada vidim razjarene čete seoskih plemića pred dvorom tuđega bana, kako se zibaju kao talasi uzburkana mora, kao da sada gledam zabrinuta lica plemićkih gospođa; a sad mukla bubnjava talijanskih vojnika, sad opet vika i opet tišina, sad riječ njemačkoga časnika: “Pucaj!” – i grom, i trijes, i jauk, i užas!

Bijah dijete, al’ sve to živo pamtim, toga nikada zaboraviti neću.

Za ono tužno Bachovo doba bijaše tužna svetkovina 29. srpnja jedina uspomena minulih dana.

Čuđah se često da nije Bach tu uspomenu, te zadušnice zabranio. Nasilje njegovo znalo je prekoračiti i prag hrama Božjega.

Takove zadušnice bijahu za bachovanja veoma zanimive. Obično je bilo malo ljudi. Svaki odvisni i bojao se špijunaže, koja je za ono vrijeme i među bivšim domorocima bijesnila kao kuga.

Prezidijalni arkiv policajnoga ministarstva bečkoga znao bi cijele romane o tom pripovijedati.

Samo nekoji odvisni ljudi imali su povlast polaziti ove zadušnice, oni naime, koji su za ilirstva veliki stekliši i kasnije najčvršći stupovi Bacha bili. Ima i takovih ljudi, za koje su uhode posve suvišne.

To su vam domoroci, koji bi preblaženi bili i pod najgorim apsolutizmom, samo da tajna policija svoje zapisnike u narodnom jeziku vodi.

Druge vrsti ljudi koji su zadušnice na dan 29. srpnja posjećivali bijahu vjerni svojim starim načelima, te ih nisu ni pred kakovim savjetnikom tajili. Ti ljudi su dakako po mnijenju tadašnjih upravitelja Hrvatske svoju dušu vragu prodali bili, o njima je dakako u tajnim zapisnicima policije lakonička bilješka: “Toujours le même!” stajala.

Zanimivo je bilo tuđe birokrate na taj dan gledati.

Motrio sam te vrijedne goste često, kako su prolazili preko Markova trga kraj crkve ujutro 29. srpnja.

Gledali su tu crkvu ispod oka, mrko, kao da se u njoj ljudi Belzebubu klanjaju. Spominjanje mrtvih ih je sjetilo da u ovoj zemlji ipak jošte Hrvati stanuju.

Zvona sv. Marka kao da su im pjevala pjesmu o Vidovu danu.

I zbilja, nadođe Vidov dan.

Kolika je poslije Vidova dana sila narodnjaka kao iz zemlje nikla i kakove su ti ljudi neviđene zasluge za narod pod bachizmom stekli bili, to sami znate.

Oj, kako marljivo polažahu mnogi ljudi te zadušnice, – jer smo dobili dvorsku kancelariju.

Al’ dosta tih crnih misli, ništa neka ne muti hrvatskoga srca na ovaj dan, svakomu neka je duša puna svete one uspomene, svatko neka govori kao molitvu najkrasniju Nijemčićevu:

Hrvaćani, na tom groba pragu
Zaklinjem vas: spomenite mrtve,
U vlastitu uzdajte se snagu,
Domoljubljem osvetite žrtve!

IX.

“Ja.”

Mala je riječ, velika stvar.

Imao sam za blaženo vrijeme Bacha učitelja. Toga je jadnika filozofija veoma mučila. Bijaše čovjek ponešto transcendentalan, t. j. šenut, bio je kraj toga i spiritista, t. j. rakijaš. Metafizika mu bijaše najmiliji predmet; bavio se i logikom, al’ u logici mu je pamet skakutala kao prokšeno ždrijebe. Pjevao je u slavu bukovačkoga vina latinske heksametre, a u slavu slovenske konobarice njemačke sonete. Nas je taj čovjek veoma mučio. Baš se bile poklade svršile – vi znadete, kakove su im posljedice kod mladoga svijeta. Po glavi su mi sve titrale dvije grahoraste oči, mari ti onda čovjek za Aristotela!

Al’ jedno predavanje profesora rakijaša dirnu me duboko, utuvih ga u glavu, pa ga se i sada živo sjećam.

Naš je profesor predavao “von dem absoluten Ich” (o apsolutnom “ja”).

Da nam taj apsolutni “Ja” bolje udari u pamet, nacrta ga profesor na tabli.

Vi ćete me dakako u čudu pitati, kako je spirituozni učitelj eterički pojam apsolutnoga ja-stva bijelo na crnom smrtnim očima predočio?

Apsolutni “Ja” nalik vam je na ježa.

“Gledajte, gospodo!” – reče profesor, našarav na tabli okrug – “to je Ja”. Pa onda načini oko okruga same crte, kao bodlje od ježa, i nastavi: “A ovo su smjerovi mojega duševnoga djelovanja, kojima se svi ostali pojmovi i predstave pokrivaju.”

Buljio sam oči na nesretnoga ježa, koji bi mi apsolutni “Ja” predočiti imao; bijah jošte naivan čovjek, mislio sam da je svijet košnica, ljudi roj pčela, koje složno med i vosak grade; napisao bih za ono vrijeme svaki dan najmanje jedan šepav sonet.

Kako sam bio bezazlen, srdio sam se veoma na rakijaša profesora, kako pojam svekolike svijesti umnoga stvora predstaviti može slikom bodljiva ježa. Među mojim “Ja” i ježem našao sam samo jednu analogiju, t. j. antipatiju proti žoharima, vulgo švabama.

Al’ konačno, prošav ponešto svijeta i otresav mnogo mlađanih iluzija, uvjerih se da je transcendentalni školnik pravo govorio, da je “apsolutni” Ja nalik ježu.

Ne rugajte se tomu, mile čitateljice, ne ljutite se na moju filozofaciju. Veli se da luđaci nemaju logike, da im nepamet skače od misli, od slike do slike, bez saveza; valjda i meni upisaste takovu nelogiku u grijeh. Al’ se varate, ljuto varate.

Nije istina da misli luđaka nemaju saveza; savez taj je sakriven, i čovjek mora otkriti čitav duševni razvitak takova nesretnika, pa će taj savez pronaći.

Al’ šta tu naširoko govoriti? Počeo sam govoriti o riječi “Ja”, o ježu.

“Ja” opstoji radi sebe, ne opstoji radi drugoga. “Ja” je proždrljivo kao jež, jer bi sve u sebe shvatiti htjelo. “Ja” neće da kraj njega drugoga šta postoji, te se ograđuje proti ostalom svijetu kao jež svojim bodljama.

Bože sačuvaj, da dirne drzovita ruka u to “Ja”, svinut će se kao jež, piskati kao jež i bosti te bodljama kao jež. Govorit ću vam praktičnije.

Uzet ću na pr. vas, ljepotice, ili da kažem – krasni spol.

Poznajem gospoju – Ticijan je ne bi bio zacijelo uzeo za model svoje Venere. – Moja poznanica vam je strašna ježica, osobito mnogo bodlja ima na jeziku.

Rekao bi čovjek da je izobražena, jer u više društvo spada.

I uistinu, svrši škole u nekakvom kranjskom samostanu, a ono, što se “teinture” ili “moralno bjelilo” zove, pribavi si brzo u zagrebačkim salonima.

Dosta je zanimiva, a ja se veoma rado zabavljam sa zanimivim gospojama, vjere mi, radije nego sa kakvom drvenom vilom.

Zametnuh s njom govor o ovom i onom. Odgovarala mi je učtivo, al’ malo. To me je peklo, jer sam znao da je inače veoma zborna. Stao sam govoriti samo o ženama, kako je ova lijepa, kako ona nije lijepa, šta mi se na ovoj mili, a šta mi se na onoj ne mili, i tako dalje. Moja poznanica lupnu nogom, griznu usnicu, ošinu me okom i – onijemi.

Zdvajah, al’ Sveti me Duh nadahnuo. Stao sam samo o njoj govoriti. Stao sam zavijati sve njezine vrline i nevrline u veoma udvorne riječi i udesio sam sve svoje riječi tako da se govor i nehotice svratiti morao na nju. Činjaše mi se da sam ponešto vještiji slikar, koji popravlja živahnim kistom slabu sliku kakove svetice. A ona? Njoj se ta moja slikarija veoma milila; čelo joj se razvedri, usne nasmiješe, a ona mi odvrati ljubezno: “Hvala vam da se i mene sjetiste. Znadem da mi laskate, bar jezikom; što mislite, to vam ne znam, pa bogzna nema li u vašem hvalisanju tajne ironije; ali ja -”

“Al’ mislite, milostiva gospojo!”

“Pustite, pustite, moj gospodine! Ako su vaše slatke riječi tajni jed, to imam proti njemu dobar ustuk. Čula sam vas prije kritizirati razne zagrebačke ljepotice. Vaša hvala nije nego ironija, vaše kuđenje goropadna hiperbola. Hvala Bogu, da ja takova nisam. Ja -” – I tu mi stade sama dokazivati čitavu litaniju svojih vrlina, i takovim uvjerenjem, da sam onijemio i nijem se poklonio svakoj vrlini. Al’ da je samo ekspozicija bila, da ste čuli strašni svršetak one historije! Oj, lijepe gospodične, to bijaše tuča na vas. Za kratak čas čuo sam sto pričica o vama, kojih, pera mi moga, dakako ne vjerujem. Šutio sam i u sebi si mislio: “Ljut li si, jeziče, u bodljave ježice!”

Pamtite mi dobro, muškarci, uvijek na apsolutno “Ja” žene, kad kraj nje sjedite. Nijedna izim nje ne smije lijepa biti, nijedna od nje ne smije ljepše haljine imati, dijamanti od druge ne smiju toliko vrijediti kao njezini prosti korali, itd.

Nema osvetljivijega stvora od ljepotice, kad dirneš u njezin apsolutni “Ja”. Ubost će te do smrti.

A opet ne godi ženi ništa više nego kad joj pjesmu ispjevaš, makar i ne marila za tvoju osobu. Svaka žena misli da su druge samo zato na svijetu da se vidi kako je ona lijepa, da se njezina ljepota mjeriti može.

Pjesnici, osobito lirički, u tom su poslu veliki grešnici. Ja bih strašan harač na njih udario za sve laži od srebra, zlata, bisera i alema, da, ja bih ih stavio kao krivovjerce pod istragu.

Oprosti mi, krasni spole, da sam ti opet u trag ulaziti počeo. Velik je to grijeh, al’ i velika moja navada. No uvjeren sam, ljepotice, da ćete mi oprostiti i slabu pokoru namijeniti. Ta upravo to, da se mnogo s vama bavim, bit će mi najbolja isprika, pa zadjene li pero katkada, zagrebe li vas koja zagrebulja, to znadete i onako da gdje svijetla ima, bit će i sjene.

Mislite li da muškarci ne mare za svoje apsolutno “Ja”?

I te kako!

Čujte samo.

Ima postariji književnik. Za vrijeme ilirsko bijaše klasik, da u novije vrijeme mu je ime i među pisce u hrvatsku čitanku zalutalo.

Pisao je svašta i koješta. Besmrtna mu djela stoje još u gdjekojoj knjižnici nerazrezana, a “Matica ilirska” smanjuje im cijenu svake godine za 10 novčića, samo da ih se otrese.

Pisao je stihom. Pjesme ne bi loše bile, da čovjeku ne zvone njegovi stihovi kao kolica što se preko pruđa kotrljaju; a stihovi bi se još čitati mogli, da u njih malo više misli ima nego na jabuki trešanja.

Pisao je i prozom, dakako veoma enciklopedički. Zlobnici vele da su mu periodi dugi kao lisičji rep, a ipak da u njih ni pametne dlačice nema.

Drugi opet kleveću da je svoju prozaičku besmrtnost crpio iz drugih nebesmrtnika, itd.

Proza mu doduše nije tako glatka kao u Chateaubrianda ili Lamartina, misli mu nisu tako uzvišene i gorostasne kao kod Viktora Huga, al’ proza mu je štampana, crno na bijelom, i kako naš narod svaku štampanu knjigu osobito počituje, moramo i mi tu pretpotopnu prozu štovati.

Sada se taj gospodin ostavio pera; boji se naime da bi mu na glavi čitava lovor-šuma porasti mogla, da svoj književni rad nastavlja, a kako je poznato, upravo su najslavniji ljudi veoma malo pisali; toga načela se drži i naš književnik, jer da više piše, bio bi manje slavan. Klevetnici opet vele da mu se mozag okamenio, i da mu je pero jalovo, zato vele da i nije postao akademikom; al’ mislim, da ga zato ne izabraše članom, jer svi mišljahu da je on preslavan i prebesmrtan, nego da bi ostali članovi dostojni bili s njim u jednom zboru sjediti.

Naš književnik misli, kao što rekoh. Za njega već nema hrvatske literature; cvala je samo dok je on pisao, i otkada se pera ostavio, umire hrvatska knjiga. Što se sada piše, ne vrijedi ni boba, veli taj gospodin; duh našega naroda, duboke misli, živahne slike, sve to gine i propada, prije ili kasnije ćemo, po njegovu mnijenju, pasti u ždrijelo tuđinstva.

“Omnia sunt fluxa atque fragilia”, to jest, “Vjekovite i bez svrhe nij’ pod suncem krepke stvari”, deklamuje naš književnik, te si k tomu misli: za nekoliko vjekova kazat će se samo zato da je nekad hrvatska književnost opstajala, jer sam “Ja” hrvatski pisao. No to je zacijelo apsolutno “Ja” taj literat. Ima kod nas ljudi koji svoje apsolutno “Ja” toliko cijene, da čitavu Hrvatsku u sebe shvaćaju. “Moi, c’est la Croatie” – je geslo tih ljudi. Tih apsolutnih “Ja-ova” sa spomenutom logikom ima dvije vrste.

Jedna vrsta imade i neku potajnu lozinku, arrière pensée, a to vam je trbuh.

Ta, valjda vi svi znadete za nekoga čovjeka, koji će podlo svaku vladavinu služiti, koji je pomagao demoralizovati svoju domovinu; šta pita on za sve, što drugi kažu: “Laž je, luđaci nisu me razumjeli; ja – ja mogu biti jedino spasitelj Hrvatske – moi, c’est la Croatie!”

No ima još i drugih apsolutnih “Ja-ova”. Poznajem vam publicistu.

Pisao je jakobinski, kao da je pero u krv zamočio, pisao je za panrusizam kao kakov moskovski agent, za Bacha i Schmerlinga, za Zvonimirovu krunu i “vugerske pravice”.

Jednoć ukori netko toga gospodina: “Vi ste veoma nedosljedan čovjek, gospodine; danas pišete crno, sutra bijelo, danas palite Bogu, sutra vragu tamnjan.”

“Varate se” – odgovori publicistički bojazno, – “najdosljedniji sam čovjek; dosljednost moja stoji u riječci “Ja”. Moje apsolutno “Ja” vam je ključ svih promjena.”

Imade apsolutnih “Ja-ova”, koji ne traže doduše nikakove koristi, no koji sebe cijene nada sve, te su taštiji nego koja pristara ljepotica. Ideal je nekojim od njih, da im prsa budu osuta zlatnim križićima, a svaki križić, misli taj gospodin, trak je onoga sunca, koje se “Ja” zove i sve druge svojim svijetlom opsjenjuje.

Druga vrsta apsolutnih “Ja-ova” su politici i pravdaši par excellence. Razlozi su im: “Ja mislim”, ili: “Gospodine, Vi ste luda.” Duboko je uvjeren, da samo njegov program valja, i nikoji drugi.

Za druge, koji također o politici misle ili pišu, znade se da su “lopovi” i “izdajice”; al’ ako stranka kojoj pripada ne primi nekakav rđav članak u novine ili nelogički ispravak, dizat će graju, pa će prijeći kukavnoj drugoj stranci, koja umije njegov apsolutni “Ja” bolje štovati.

Mogao bih vam još o tom čitav dan pripovijedati, jer ima tih apsolutnih “Ja”-ova kao pljeve; no za danas je dosta o tim infuzorijima.

Drugi put više.

X.

Kraljevo! Ne dira li ta riječ svakoga Zagrepčanina ugodno, neće li bujni prizor Kraljeva zabušiti svakoga stranca?

Kraljevo je svetkovina specifično narodna, i najbolji dokaz da nije nekoj gospodi za rukom pošlo izbrisati našu narodnu osebinu i spraviti je pod uniformu drijemnoga filistrizma.

Kraljevo je dokaz “istočnim državnicima” da su Hrvati, uza sve što su zapadnjaci, ipak Slaveni po ćudi, po značaju. Kraljevo je za nas što je za Lipsko uskrsni sajam. Kraljevo su ljetne poklade, Kraljevo je ponešto pjesnička epizoda u prozaičnom životu zagrebačkom. No o tom i kasnije koju.

Na dan Kraljeva slavi se uspomena svetoga Stjepana, prvovjenčanoga kralja ugarskoga. Čudim se da Bach nije mjesto ove svetkovine uveo slavu svetoga Leopolda Babenberškoga, čovjek bi bio mogao reći po Shakespeareu: “Ova ludorija ima smisla”; al’ se više čudim kako su nekoji ljudi u Zagrebu slavili svetkovinu svetoga ugarskoga kralja. O “Pozorašima” se veli da su mađaroni, kakvo dakle čudo da njihov organ nije izašao na Stjepanje. “Pozoraši” su slavili “Kraljevo”; “panslavistička teta Agramerica” ignorirala je prezirno taj mađarski svetak, te je izašla usprkos svemu svetkovanju na 1½ tabaka; da je sve to dosljedno, morat će i logici par excellence priznati. Al’ gospodo – molim vas, ne plašite se – “Svijet”, taj neoborivi branitelj hrvatske samostalnosti, “Svijet”, taj platonički ljubavnik široke majke Slavije, “Svijet”, gospodo moja, koji je gospodi od vrhovnoga suda u svojoj germansko-birokratičnoj uznešenosti podviknuo “Seid umschlungen, Millionen!”, onaj isti “Svijet” se prometnu mađaronom, te nije izašao na “Kraljevo”. No tu se ne smije kazati: “Ova ludorija ima smisla”, već: “Ta je ludorija bez smisla”.

Nekoji zlobni jezici rekoše da se ne treba ni čuditi, da se svijet i Bogu i vragu klanja; drugi je primijetio da se svijet zlatnomu teletu klanja, a ja si mislih, ako i ne zlatnomu teletu, a ono zacijelo srebrnomu svecu Stjepanu, što na Kraljevo na glavnom oltaru stolne crkve zagrebačke stoji. Ne mislite da se šalim veleći da su se “Svijetovci” pomađarili.

Ortaci svjetskoga organa zapriječili su svečanost Zrinskoga. Po svoj Mađarskoj, po svoj Hrvatskoj i Slavoniji će se uspomena Zrinskoga slaviti, samo u Zagrebu neće. Zar nije to očit dokaz mađaronstva “Svjetovnjaka”, zar nisu htjeli ti ljudi oteti Hrvatima priliku dokazati da je Nikola Zrinski hrvatski, a ne mađarski junak bio?

Da, još jedan dokaz mal’ da ne zaboravih. Neki od glavnih pisaca “Svjetovnjačkih” zazire veoma od Jugoslavenske akademije. Taj je gospodin nedavno očitovao da svoja djela neće u Zagrebu, nego u peštanskoj akademiji štampati.

Eljen kedves uram!

“Vjera ima laka krila”, veli jedan naš predožujski pjesnik, čini mi se Kukuljević. Pa to da nisu mađaroni, ti svjetovnjaci?

Al’ gle, kud sam zabasao! U svijet, na stramputice.

Ta ja sam počeo o Kraljevu pisati.

Idite sa mnom, izvolite!

Jedna mi gospođica reče ovih dana:

“Vi nalazite poezije u kraljevskom sajmu? U ovoj vrevi i prašini?”

“Ima je možebiti više nego u našim salonima, nego na zagrebačkim plesovima. Nećete doduše naći sentimentalne slike à la “Paul i Virginie”, al’ ćete ući u trag genreovim slikama, srdačnim, iskrenim; nećete naći parfum fleur de rose, nego ćete naći priprosto poljsko cvijeće; vi ćete – -”

Al’ čemu i ovaj dijalog?

Kraljevo je, živjelo Kraljevo!

Ajte sa mnom.

Vedra je noć.

Po vedrini plamti mjesec, oko mjeseca se grnu zlatni i ružičasti oblaci, kao šareni leptiri okolo suncokreta.

Zvijezde sjaju.

Hvala vam, oj luči nebeske, jer da vas ne bude, ostavio bi slavni magistrat štovane goste u tmini.

Oh, slavni magistrate, ljubiš li zbilja toliko egipatsku prosvjetu, ili misliš da se svaki čovjek svijetlom koristiti može, kojega inače dvije zdrave oči ne vode?

Bilo kako mu drago, skrajnje je vrijeme da Zagrepčani po svom magistratu dokažu da su prosvijetljeni.

Morali bi, da – al’ kad, kada?

Kraljevo je.

Kamo ćemo navečer? U kazalište? Sila stranoga svijeta pita: Gdje je hrvatsko kazalište? I mi za nj plaćamo, i mi bismo ga rado vidjeli. Društvo hrvatsko vuče plaću i sada, i šeće po Zagrebu; artistički ravnatelj meditira o estetici jedući pisanu pečenku; molimo, kako bi čovjek onda zahtijevati smio da se u narodnom kazalištu igra kakav komad, jer šetati se i toviti se bome nije nikakova šala!

Pustimo dakle i to, pustimo i germansku zagrebačku elitu na južnoj promenadi, hajdmo na novi trg ili, ako hoćete, na trg “Zrinskoga”.

Evo vam gomile, šarena mravinjaka, dima, svirke, cijukanja, vriske itd., a sve to o mjesečini.

Čovjek bi rekao, da je u ogromnom ciganskom taboru. Al’ nije. Bijelo ruho naših snaša i kumica, bjelije nego mrljave krpe nekakve švapske seljakinje, pokazuje vam da niste među ciganima.

Bum! Eto ti velikoga bubnja.

Odrapani lakrdijaš javlja veleštovanoj gospodi da će upravo sada početi dosada neviđena predstava.

Kad nam nije g. Demeter priskrbio dramatičke slasti, zašto ne bismo povirili u taj popularni hram Talije, gdje prvo mjesto samo dva groša košta? Ouvertura započe.

Samoborska banda, kod koje svaki komad, bila narodna pjesma ili opera, sa malim bubnjem i bombardonom počinje, bila bi vam anđeoska harmonija prema ouverturi na novom trgu.

Zagrebački doktori bi si takovu muziku najmiti imali, glavobolje bilo bi onda bez kraja i konca.

Pošto su naši živci prilično poharani bili tom urnebeskom akustikom, poče i prava predstava.

Užio sam se već bio umjetničkih slasti ovoga društva u stubičkom “perivoju”, motrio sam više slavno općinstvo za dva i za jedan groš.

Kraj mene stajaše Šijak iz požeškoga polja. Šijaci su, kako je svemu svijetu znano, velike lije. No moj Šijo je ipak nekako čudno motrio sve te vragolije i fabulije lakrdijaša.

Kako je jezikom slivkao, a glavom kimao, kad je lakrdijaš mjesto šalate kudjelju jeo; vidio sam očito da mu se poslovi nečisti čine. Al’ kad je lakrdijaš tek goruću smolu žderao i na hvatove pantljike vadio iz ustiju, onda se Šijak krstiti stao: “Pomozi mu, Bože!”

Naš vis à vis bijaše sobarica, valjda zagrebačko dijete iz Vlaške ili Petrinjske ulice.

Turski konjić, predveden problijedjelom vilom, imao je pogađati koja je najljepša među ljepoticama.

Priznati mi je da paripče nije toliko muke imalo koliko trojanski kraljević na brdu Idi pred besmrtnim ljepoticama.

Konkurencija ne bijaše velika, i konjić se pokloni pred stidljivim zagrebačkim djetetom uz sveopće pljeskanje naših Leopoldovaca.

No mi – odviše dirnuti umjetničkom predstavom, – pobjegosmo iz daščare, kao što često iz narodnoga kazališta.

Najradije motrim o Kraljevu seljake i pri poslu i pri zabavi. Onaj našemu narodu prirođeni lakonizam u vladanju prestaje, krv udara našemu “kumeku” silnije; a i kuma i snaša, koja u seljačkoj kući ponešto orijentalno mjesto zauzimlje, i ona će se razigrati o Kraljevu.

Gledaj ih samo pod daščarom. Eno na uzvišenu mjestu tri virtuoza, jedan bajs i dva hegeduša.

Premda je napjev što ga gude po veoma jednostavnoj noti udešen, to možeš iz njihova lica ipak osobiti ushit razabrati, o njima se može punim pravom kazati “cymbalis bene sonantibus”.

A začudo, uz tu notu, koja se vije tako jednoglasno kao očenaš na čislu, igraju momci i snaše kolo sa najvećom žestinom.

Kolo sa solom i pas de deuxom okolo Zagreba igra veoma je različita od ostaloga kola. Čovjek, plešući ga, mnogo se više razigrava nego u slavonskom. Brzo se kreće momak, bacajući glavu i ruke uvis i cifrajući, štono vele, na veoma malenu prostoru veoma sitnim korakom; brzo igra i snaša, premećući noge, čas plešući oko druga, čas hvatajući ga, a uvijek gornjim tijelom mirno se držeći, uvijek poniknutima očima, i sve što razigrana, uvijek mirnim licem.

Vrijedno bi bilo da jednom već koji pošteni koreograf uči naše narodne plesove, te da nam što pametnijeg sastavi nego što je naše salonsko kolo.

Razmišljao sam često, kolika je kod nas razlika među selom i seljačkim odijelom.

Selo je obično krpano i dosta nečisto, a seljaci i seljakinje, kad ih gledaš u bijelom crveno ili modro protkanom i cvijećem išaranom odijelu, čisti su, bijeli, mnogo čistiji nego svojom civilizacijom velehvaljeni puk njemački.

Al’ i purgari su na Kraljevu zastupani; ne govorim o civilizovanim građanima moga Zagreba, mislim stare meštre, čizmare, gumbare, čohaše itd., kojima je zavičaj Petrinjska, Vlaška ulica i Nova ves.

Žao mi je da ti ostaci starinskoga Zagreba sve više ginu, i s njima stari Zagreb.

No što imade od starih cehova, svima je Kraljevo nacrveniji dan u koledaru. Svaki majstor sa majstoricom mora Stjepanje slaviti pečenicom i čašicom na Novom trgu. – A posljedica?

Bih li vam dokazao, kako finiji svijet Kraljevo slavi? Hm, vjetar i prah se dignu, kiša pada. Zbogom.

XI.

Pripovijedat ću vam danas historiju uvojka.

Posegnut ću dakako nekoliko godina natrag; ta nisam se baš obvezao opisivati u svojim zagrebuljama samo kukavnu sadašnjost ili maglovitu budućnost. Zašto ne bih pisao i o prošlosti?

Ah, da znate, kako me pamet često zavlači u prošlost! Pa kako i neće? Ta za ono doba bilo je u nas više iluzije; a čim je više iluzije, tim je i čovjek sretniji.

No pustimo to. Suditi o sreći i nesreći nije lako; što je komu sreća, to je drugomu nesreća; svatko po svojem.

Bilo je godine – pa čemu godina? Bilo je za vrijeme bachovanja, kad je jedna godina kao i druga, t. j. crna bila. Ne pamtim je li kiša padala ili sunce sjalo, al’ je bilo dosadno dozlaboga, t. j. u našem Zagrebu. Zašto?

Birokratički život – a taj je bio za ono vrijeme posve osvojio Zagreb – izbrisa kod nas staru živahnost. Birokratička i vojnička posada zaokupila je sva društva, a nama domaćim mladićima bilo je prilično tužno. I kako ne bi? Kad se stvaraju stereotipna društva, kad ti se prikazuju svaki Božji dan isti te isti prizori, nije li to muka mladoj krvi, što je počela o nečem misliti, te bi se htjela odvažno bacati u “talase života”, pa vidi pred sobom samo mlaku, nad kojom vrve sami komari.

Mrtvilo bijaše u literaturi; nitko vam nije ništa pisao. “Zagrebački šoštar” i Kristijanovićev “Žitek sveteh”, to su bile nove hrvatske knjige. A politika? Šta? Tko će govoriti o politici, kad su sva velika i mala društva bila puna uhoda, kad se pazilo na svaki mig, na svaki dah čovjeka? Zato je opet svijet klicao, svijet na sjajnim plesovima u Dvorani. Zaista, lijepi su to plesovi bili – al’ ne za nas, hrvatske mladiće.

Bijasmo u svojoj kući tolerirana kasta, možebiti i rezerva za ženidbeni zakon. Pokloni, slatko potsmjehivanje, bijele ručice, miomiris crnih uvojaka naših ljepotica – sve to milje padaše u dio samo vojničkoj posadi. A nama?

Nama su ostale samo mrvice sa stola ljepote i miline, – koja “toura” tremblanta, po koja kadrila, i možebiti i koji oficiozni kotiljon.

Lako se možete domisliti kako mi je pri duši bilo. Htio sam stupiti u život; al’ života nigdje. Ne znajući što drugoga, zaljubih se u lijepo čeljade, s kojim me sastavi sreća na voštanom podu Dvorane: stadoh pustinjački živjeti i stihove praviti. Bog mi prosti te pjesničke grijehe!

Tako vam bijaše vrijeme u koje se moja pripovijest zbila. Bijasmo Kinezi, Tatari, Tunguzi, a javno mnijenje je zastupao kineski “Moniteur”, krezuba teta “Agramerica”.

Jedno popodne stajah pred đačkom kavanom na južnom šetalištu.

Bila je mračna ta bivša crkva kapucina, premda se četa bistrih mladih glava prepirala, kako bi se na biljardu duplet ili triplet načinio. Sada, gdje se mračnjaci u njoj sastaju, sada je svijetla – les extrêmes se touchent.

Skrstio sam bio ruke na leđa, te sa dimom svoje cigare nalikovao “čalarnost i nečemurnost” svijeta.

Na desnoj strani čitao je neki gospodin “Beilage zur Allgemeinen”; svaki dan u isti sat, da, u isti časak mogao si ga opaziti s Allgemeinericom.

Nalijevo se sunčao neki stari gospodin u zelenom fraku, držeći na vrpci svoje psetance, podalje su dva gospodina mučeći šahirala, po promenadi koračao je ponosit kao kokot g. Premru sa nekakovim kulturtregerskim savjetnikom.

I sami vidite, koliko je živahna i zanimiva bila ona situacija. A takova vam bijaše situacija dan za danom, pa bi se mene kosnula tim življe, jer bi me svaki dan stari gospodin pozdravio pitanjem:

“Šta mislite, gospodine, hoće li biti rata u proljeće?” a pseto u zelenom fraku popratilo bi to pitanje prodirućim lajanjem.

Nego uprav onoga popodne promijeni se situacija nekako. Iza tornja kralja Bele IV. pojaviše se na promenadi dva zagrebačka “dandyja”, jednaka po liku, nejednaka po ćudi.

Sad više nema dandyja u Zagrebu, samo je ostalo nekoliko ostanaka iz one dobe, al’ su iskipjeli, kao što uvenuše dvoranaške ljepotice, što su cvale kad su Kulozi, Sigismundi itd. s posadom stajali u Zagrebu.

Dandy zagrebački, videći neugodnu situaciju civila u društvenom životu, dade se na diplomaciju, te je uvijek bio “pars adnexa”, vulgo prišipetlja oficira. Dakako, takov gospodičić nije rekao pravoga razloga zašto se druži s vojništvom. Uistinu su vam umovali ovako: “Oficiri su viteško pleme, koje znade osvojiti si srca zagrebačkih krasotica, koje od civila zaziru; ako im budemo mi bubnjari, možemo i mi gdješta osvojiti, jer u ratu dobivaju i bubnjari svoj dio plijena.”

Valjda me razumijete, moje ljepotice.

Neću vam opširnije razlagati svojstva zagrebačkih dandyja; čitajte ovu šurku, pa ćete vidjeti kakvi su ljudi bili.

Naša dva dandyja na promenadi mahala su silno rukama. Predmet njihova razgovora mora da je veoma “ružan”, pomislih.

Konačno se primakoše bliže k meni. Zaklonih se malko, ne bih li u trag ušao njihovoj raspravi.

Rekoh vam prije da su bili prilično jednaki po liku, al’ različiti po ćudi.

Dandy X. bijaše Englez, to jest ne po rodu (bio je Zagrepčanin), već po nošnji, po vladanju, po odijelu. Kosa i brada imađahu englesku formu, na glavi mu sjeđaše nonšalantno engleski dlakavi cilinder, a na nosu dvoočnjak (binocle), što se baš u ono vrijeme pojavio bio kao nov plod civilizacije. Njegov viteški stas odijevao je modar frak sa žutim dugmetima, a noge klatilice bijeli uski pantaloni. Na desnoj ruci mu bijaše rukavica, na lijevoj dugi nokti, na prsima crven karanfil. Hodajući zibao se kao majmun na grani brazilske platane, no često bi stao, stegao glavu među ramena, čas opet je osovio, te svoj dvoočnjak pričvrstio k nosu, čas se opet okrenuo na peti, i skinuv očale, motao oko palca crnu vrpcu, o kojoj višahu.

Nauke i znanja bijaše u njem, da pravo kažem, koliko u fratarskoj juhi smoka, no zato mu je vanjsko lice tako glatko, civilizirano bilo kao glatko iskefan cilindar. Engleski “spleen” iznosio je taj dandy vazda na vidjelo, no opet je bio dosta skroman i svijestan, te se nije nadao po svojim duševnim svojstvima velikoj karijeri; ujegovo načelo bijaše: “On vive, parsque on vive, et afin qu’ on vive”. Zato je bio zadovoljan da je protekcijom svojih rođaka stekao bio činovničko mjesto, gdje mu je dužnost bila sastavljati statistiku svih po Hrvatskoj i Slavoniji ubijenih vukova, lisica i drugih grabežljivih zvijeri. Nije dakako svoje duševne skromnosti nikad odavao, već ju je znao zaklanjati nekim uredovnim veličjem, kao što ga nalaziš po našoj domovini kod mnogih praznih činovničkih glava. No dvije osobite vlastitosti bijahu u našega dandyja. Nije bio nikakov, štono vele, “Adonis”, al’ je opet mislio da o svakoj dlačici njegove engleske brade visi jedno djevojačko srce.

Mišljaše o sebi da je dobitnik svega krasnoga spola, kao nekad glasoviti hajduk Zampa; najmilija mu bijaše arija iz spomenute opere.

Wenn ein Mädchen mir gefällt,
Da nutzt kein Widerstreben.

Zato neka mi moje lijepe štilice dozvole da ga okrstim Zampom.

Drukčiji mu bijaše drug, dandy Y. Ne možebiti zato što je imao frak od trešnjeve boje, već mu je značaj – premda je rodom Hrvat bio – sadržavao u sebi neku mješanicu svih različitih vlastitosti, dakako po njegovu mnijenju.

Njegovi pojmovi o viteštvu nalikovahu mnogo slavnomu vitezu de la Mancha: no kraj sve živahnosti nije ostavio ni hladni razbor, te zato se po svojem mnijenju ženijalno kretao na polju viših političkih kombinacija kao što na daski šahovici.

Ova ženijalna razboritost nije priječila da očituje svoja živahna čuvstva u bujnim stihovima, i malo je Hrvatska rodila sinova – kako sam veljaše – takovih pjesnika kao što je bio dandy u trešnjevom fraku.

Iz njegovih pjesama – tako je bar sam svakoga uvjeravao – disaše duh Byronov; ona je ista subjektivnost, al’ ujedno i žarka, uzvišena lirika, koja će vlastito srce žrtvom vrgnuti u plamen, što pred žrtvenikom njegova ideala gori, ona vječna neugasiva žeđa, kojom mu rasharana duša gine za zvijezdama; sve ono čim se odlikuje besmrtni pjesnik Albiona naći ćete i u mojim pjesmama – rekao bi dandy u trešnjevom fraku.

“Ja vam vjerujem, da ima srodstva među dušama živih i preminulih ljudi” – nastavio bi Y. – “Kad stanem pred zrcalo, da vidim brkove, kao da me iz staklene ploče gleda Child-Harold; kad se kupam u Savi kraj Trnja, mislim si često: sad mi je pri duši kao tebi, Byrone, kad si plovio u Helespontu putem nesretnoga Leandra među Sestom i Abidom!”

Tako mišljaše o sebi dandy u trešnjevom fraku. Domovina je često nezahvalna, i našem Child-Haioldu – tako ćemo ga odsada zvati – ne bješe namijenila dostojnoga mjesta.

Da, zloba čovječja ide dalje od zavisti. Bilo je ljudi što se rugahu njegovim stihovima, tvrdeći besramno da među Byronom i trešnjevim Child-Haroldom nema ma baš nikakove sličnosti. Neka krasotica puna čara, al’ prazna srca, vrati mu stihove sa natpisom “Alter schützt vor Torheit nicht”.

Evo vam i opet živoga primjera kako je istinita poslovica:

“Nitko u svom domu prorok nije.”

Al’ ostavimo međutim pjesničku vrlinu trešnjavoga Child-Harolda, bit će i kasnije prilike govoriti o njoj; pero mi zapinje na njegovu srcu; o njem mi je sada dvije, tri reći. Meko vam bijaše trešnjevo srce, meko, al i odvažno, pa kako ga je bujna mašta pomagala, to ne bijaše po svem zavičaju djevojačkoga srca sigurna od ljutih strijela Child-Haroldovih – kako sâm mišljaše.

Jer ljubav je fitilj u svjetiljci života, koji hrani žarki plamen pjesništva. I u tom poslu govorahu zlobni jezici koješta o “košaricama”, no pjesnička svijest odviše je uzvišena nad grajom svjetine, a da bi je uvažila.

Zampa i Child-Haroid bijahu si kraj sve razlikosti ćudi veliki prijatelji, jer ih je udružila bila čežnja za dražestima Evinih kćeri, a jošte više im je sticala srca misao uzvišena, prekrasna – umjetnost, pa se i jedan i drugi smatrao za velikoga poznavaoca umjetnosti.

Takovi dakle i po liku i po ćudi bijahu prijatelji, koji su izišli na promenadu iza tornja Bele IV.

“Da” – reče Zampa, – “danas su došli poštom; u kazališnoj kancelariji sam sve saznao potanko.”

Govorio je te riječi dižući glavu i raščesav bradu na dvije strane, da se nije sumnjati moglo o njihovoj istini.

Odmah si pomislih da je žeđa dvojice prijatelja za umjetnost novu hranu našla, te sjetiv se da je za proljeće oglašena bila talijanska opera, slutio sam koga je pošta dopremiti mogla u Zagreb.

“A jesi li šta pobližega čuo o osobama?” – zapita lakoničkom nonšalansom Child-Harold.

“Još nisam!” – odvrati ponešto zlovoljno Zampa. “Bio sam doduše sa impresarijem. Al’ ti poznaješ tu bagru. Smiješio se tajno, veleći da ima izvrsnih pjevača i pjevačica, al’ i ništa više. Pa šta će mi taj njegov “eccellente” i “esimia”, to ti nije ništa konkretno, ništa, što se kaže, rukopipateljno.” “Pa šta vele naši kazališni matadori?” – nastavi Child-Harold, oštro motreći Zampu, kao da će mu poviriti u dušu.

“Hm, nijemi kao mravi; sve nekakvo šuškanje i huškanje” – još zlovoljnije reče Zampa, baciv svoju cigaru srdito na zemlju.

“Poznam ja njihovu taktiku; boje se konkurencije. Čudni ljudi! Ne znam, šta i misle. Da se ne varaju glede sebe, da znadu sile cijeniti koje bi se proti njim podići mogle, bili bi iskreniji. Al’ držeći se svoga privilegija, preziru jadni ženijalnost, koja se sama može doviti svega, pa meću s uma da se čovjek junak ni sablje ne plaši.”

Govoreći ove riječi, bio se naš junak ponešto oznojio, te si je stao crvenom svilenom maramom otirati vedro čelo.

Zampu nasuprot nekako je riječ “sablja” žacnula; zažmirnu ponešto, te si prisedla dvoočnjak čvršće nosu.

Da iskreno govorim, Zampa nije nikako bio potomak Kraljevića Marka, te je već stoga hvalio bečku vladu, da je uvela oružne listove i ograničila prodaju praha. Poznavao je i svojega prijana, da se katkada Child-Harold ne šali.

Za nevolju se nasmija Zampa kiselasto, te će, isceriv zube, reći Haroldu:

“Ostavi se sablje. Nisu ti to ljudi od mejdana. Stvar se mora prihvatiti na drugom kraju. Ja – ja – no, diplomatički se to mora. – Ha, evo nam Merkura, taj će više toga znati!” – zavapi živahno Zampa.

I modrasti i trešnjevi dandy pojuri nekoliko koraka naprijed.

Merkur, kojega Zampa spomenu, bijaše ponešto orijentalna lica i rudaste kose.

Oči mu ne odavahu osobitih duševnih vrlina, al’ oko ustiju i nosa si opazio neku vanrednu drzovitost. Po vanjskom licu i odijelu nisi mogao pravo razabrati kojemu cehu čovječjega društva pripada. I njega je resio modrasti prah kao što Zampu, hlače široke, kockaste, široki ovratnik ljubičaste masti i pariški “Clappe” šešir; na ruke, ne osobito nježne, kao da su se prilijepile zelene papigaste rukavice. I on bijaše estetik, kao naša dva dandyja, no samo s tom razlikom da ga je poticala na umjetnost posve druga ponuka. Njegov ukus za sve što je fino i harmonično polazio je iz svagdanje mu zabave; bijaše naime “artiste des habits”, t. j. krojač. No ova razlikost stališa nije ga ni najmanje priječila da stupi u kolo onih vještaka koji su u Zagrebu tvorili javno mnijenje o umjetnosti. Koliko žestoko ga je želja za višim i plemenitijim idejama zavlačila, vidjet ćete, moje lijepe štilice, tečajem ove male pripovijetke.

U onaj par, kad se Sami – tako se zvaše naš estetički tailleur – sreo sa dvojicom dandyja, motala mu se po glavi prevažna misao.

Repovi njegova fraka vijahu se o vjetru kao krila od šišmiša; drugi okrajci ljubičastog ovratnika trepetahu, kao da je Samiju na grlu sjedio ogroman leptir, “Clappe” je bio spao posve na šiju, nozdrve mu se širile, a vrh nosa mu se svjetlucala kapljica znoja. Raskrečenima nogama trčao je naš Sami, otvarajući usta kao štuka.

Zampa i Child-Harald uhvatiše Samija za ruke, kliknuv u jedan mah:

“No?!”

Sami osjeti u ovaj mah da je veoma važan čovjek, da njegova važnost od časa do časa raste. Sustezao je navlaš svoje novosti, kao lihvar cekine, kad je dužniku došla nužda do grla.

Na dvoglasni “No?!” odgovori samo slavodobitnim i tajinstvenim pogledom, te odmjeri i jednoga i drugoga napasnika od pete do glave.

“No?!” – odgovori zatim mirno, a u njegovom glasu kao da je stojala važnost od 10 centi. “Važne vijesti! Sve znam, sve -!”

“Pa šta je?” – zakrči mu Zampa strasno riječ.

“Šta je?” – odgovori Sami zanešen. “Prima donna iz Mexika, altistica iz Modene, seconda donna iz Firence, tenor iz Milana, bariton iz Napulja, 4 koristice i 6 korista, drugi su na putu. Dođoše poštom sinoć u osam sati. Preksutra će pjevati “Normu”. Kupio sam si već zatvorenu stolicu u prvom redu. Tenor se malko putem nahladio. Kakov će to Pallione biti? Ja – ja nisam ni jedne – ni jednoga vidio, al’ ću svakako pristajati uz prima donnu.”

Ove se riječi sipahu iz Samijevih ustiju kao slap, a modrasti i trešnjevi frak stajahu kao dva prava zijana, sve gutajući vijesti zanešenog glasonoše.

“To ćemo vidjeti” – prihvati Child-Harold, – “ne valja prenaglo suditi. Prima donna pjeva istinabog prve partije, te djeluje svojim visokim grlom i znatnijim ulogama više na općinstvo, nego mnogo puta bez svakoga razloga zametnuta altistica, al’ to je svakako prijazan glas; približavajući se muškomu grlu, imade za mene nešta simpatičnoga, viteškoga; te da mi je birati među Orsinom i Lukrecijom, ne znam, ne bih li pristao uz prvoga.

“Tvoji razlozi su posve temeljiti; čovjek se često vara” – prihvati Zampa.

“Zar si i ti za altisticu?” – zapita ga Child-Harold ponešto žacnut, kao da Zampa nema prava pristati uz viteški ženski glas.

“Hm, selon cela!” – prihvati Zampa mirnije i ponešto zamišljen, kao da mu ide po glavi tajna osnova – “ja pristajem samo uz tvoja načela; sve se ravna po osobi umjetnice, i po prvomu dojmu. No” – reče, taknuv kažiprstom rt nosa – “tu se nameće važna okolnost, koja pobija sve ostale kombinacije -”

“Kakova okolnost?” – zapita Child-Harold nekako čudnim glasom.

“Je l’te, Sami”, – okrenu se Zampa k Merkuru, igrajući svojim dvoočnjakom – “prima donna je došla iz Mexika?”

“Iz Mexika; tako je. Bila je i u Bostonu, Veracruzu i Braziliji” – nastavi Sami posve patetičkim glasom.

“To je upravo važno, u tom grmu zec leži, moj dragane!” – nastavi Zampa Child-Haroldu. “Saisona će biti veoma ugodna; Kreolka – ha, žarka, ljubomorna, osvetljiva krv!” Pri ovim riječima osovi se Zampa kao muha, hladeći se svilenom maramom.

Otkad je Sami bacio svoje glasove među naša dva dandyja, stadoše se prijatelji poslije prve navale vladati veoma diplomatički. Naglašivahu svoje riječi veoma čudno, gledahu se ispod oka. Očito su potanje vijesti o talijanskoj operi probudile bile u njih unaprijed neko tajno takmenje, po kojem se svaki vladao konservativnije. Začudo nije ni jedan ni drugi pitao, gdje su odsjeli članovi opere, a po licu si im vidio da je svaki ginuo za ovom vijesti; Zampa je iznosio na vidjelo neku nonšalansu, kraj koje je provirkivala njegova čudnost, a Child-Harold žmiruckao je neprestano, te vukao svoj lijevi brk, kao da će iz njega izvući velezanimivu tajnu.

Lija Sami, inače dosta jalova mozga, al’ u majušnim poslovima ipak lija, shvatio je dobrano važnost situacije i svoje osobe, te se stade bižuterijom svoga sata igrati i lijevom nogom lupkati po pijesku.

“Sluga, gospodo” – reče Sami, graciozno se nakloniv. “Imam važna posla, preksutra ćemo valjda više saznati!”

I na smetištu luđaka niču katkada bodljike!

Bodljika “preksutra” porani Child-Harolda, da se nije lako osvijestiti mogao, a sasvim je drukčije djelovala na Zampu. Ovaj se prenu, te uhvativ Samija pod rukom, okrenu se trešnjevom Haroldu: “Zbogom, dragi amice! Večeras se vidimo! Oprosti!” – Zatim nastavi Samiju: “Dragi Sami, na jednu riječ”.

Oba pođoše niz promenadu put Mesničke ulice, a Child-Harold, kao munjom ošinut, stajaše nijem kao toranj kralja Bele IV., pred kojim je upravo stajao.

Ne znam, što je Zampa sa Samijem govorio, samo sam vidio kako se “artisti des habits” nemalo ponosio da ga je javno pod rukom vodio oficiozni statistik ubijenih vukova i lisica. Zampa je opet dobro razumio bio da se poslovi Samijevi ne protežu danas na frakove i pantalone, nego da se tuj radi o vili umjetnici.

Sami mu je morao važnih vijesti priopćiti, jer za pol sata zibao se naš Zampa vedra lica po Ilici, pjevuckajući:

“Meco ad altar di Venere
Era Adalgisa a Roma” –

A trešnjevi Child-Harold?

Uzdahnu duboko, te progutnu gorku pilulu upravo španjolskom rezignacijom.

No u isti mah odluči se kakovim će putem ove sezone udariti.

Naš trešnjevi Child-Harold umovao je katkada veoma trubadurski. Mišljaše bo da ženska srca i u devetnaestom vijeku naginju na kreposti i običaje starih vitezova, da pred njihovima očima treba iznositi sva ona svojstva koja ište od sramežljivih ljubavnika stari roman “Amadis de Gaule”, pisan u vrijeme kad svijet jošte vjerovaše da ima silovitih orijaša i zlobnih patuljaka. Ne znam pravo kazati da li se i u praksi držao tih romantičkih načela, no lijepe će mi štilice priznati po vlastitom iskustvu da se i žensko srce ponešto prilagodilo novoj civilizaciji, te da nisu već danas elegična mandolina i britka sablja jedini putovi k blaženstvu dvaju srdaca.

Romantike ima dandanas puno po “Leihbibliothekama”. U životu? Neću da budem indiskretan.

No bilo kako mu drago, naš trešnjevi junak ostaje vjeran svojim viteškim načelima, a moje štilice će kasnije vidjeti, da li taj romantički put i dandanas može uroditi uspješnijim plodom.

Pustimo međutim naše junake; glave su im prepune tajnih slutnja i misli o bližnjoj budućnosti, pa kad čovjeka napinje neka zanimiva, al’ još nejasna novost, najbolje ga je ostaviti na miru, neka kombinacijom dođe do željenoga cilja.

Prije svega, neka mi oproste čitateljice da mi je drzovito oko poviriti smjelo i u ženska srca, kako ćete odmah vidjeti.

Obećajem vam unaprijed da neću ni Kato, al’ neću ni indiskretan biti, al’ vam ljubim istinu kao što i nježnu žensku dušu. Ova posljednja slabost je posve naravna; Grenlanđanin sniva u svojim pjesmama usred ledenih pustara o kitnjastom raju, punom zlatnih jabuka, a muškarac o ženama. Duša nam gine uvijek za nepoznatim, al’ muškarci žalibože obično slabo poznavaju žene.

Dan se primicao kraju, a sunce Okiću. Narav, odjevena u neku svilenu haljinu proljeća, gorjela je od večernje zažare kao mlada djevojka na prvom plesu, a pri zadnjem kotiljonu.

Zaista veoma romantična stafaža!

Pa nije ni mrtva.

U nekoj kući, kojoj su prozori s Visoke ulice prema Tuškancu gledali, sjeđahu usred proljeća, kako ga opisah, tri doba: proljeće, ljeto i zima, al’ sve tri ženskoga, da kažem krasnoga spola.

Proljeće, od jedno 19 godina, zlatnih uvojaka, obla, mila, rumena lica, ljubičastih očiju, bujnih usana, punih vragolasta smijeha, bijaše živ odgovor na pjesnikovo pitanje: “Avez-vous vue la reine de l’Aurore?” – Pentala je francuski, svirala je po glasoviru školske komade, ručala je svaki dan pol sveska Dumasa, a uživala je Heineov “Das Buch der Lieder”; bila je Hrvatica, al’ nije znala da je Hrvatica.

Ljeto je prilično poznavalo ženidbeni zakon; bijaše žena prilično živahna, kao crvena jabuka što se njiha na zelenu drvetu. No nije tumačila razlog ženidbenoga zakona možebiti psihologički; ne, “c’est une conséquence de la société”. To bijaše sav komentar sveze, što je neki ljudi zemaljskim rajem krste, pa je naša junakinja gledala da se nikad ne iznevjeri svomu komentaru. Štovala je veoma slobodnu volju, ljubila je galop, mrzila tragediju, pila je kavu, govorila je svašta, zazirala je od crne noći, jer ne nalikuje bijelome suknu.

A božica jeseni?

Da je čovjek govorio u pretprošlom vremenu, rekao bi bio da je ljepota; ni sad nije ružna bila. Začudo ne bi nikad bljednula od straha. Vječna se zora i danju i noću rumenila na njezinu licu. Imala je male ručice, pronicavo crno oko, i svaki dan “migrenu”; nije rado govorila ni o prošlosti ni o budućnosti, a mrzila je sve matematike kao živoga vraga.

Nije joj nikad trebalo čitati zagrebačkih novina, znala je sve napamet. Krojači i krojačice kovali su je u zvijezde, a drugi ljudi su je se bojali.

Ne zna se da li je imala srca, al’ zna se da je dva svoja muža pokopala bila. Govorila je veoma aristokratički; njezin grb visio je u sobi na mjestu ogledala.

Sva njezina filozofija bijaše “Ça ira!” Ljubila je nada sve društvo; ta to je i najbolji lijek proti melankoliji i mislima o prošlosti. Riječi joj bijahu tako šiljaste, kao i čipke njezine mantile. Nekad bijaše i domorotka; katkada bijahu i pod bachovanjem neljepota i prezrelost veoma narodne.

Takovo vam bijaše proljeće, ljeto i jesen.

Gospoje se zabavljahu veoma živahno.

Lujza – tako je bilo proljeću ime – slušala je više nego je govorila; zato je ostalim drugaricama jezik letio kao po munjevnoj žici. Lujza bijaše po sebi živahno dijete, i najnovije izdanje civilizatorne pedagogike; razumjela je doduše sav razgovor finoga društva, no nije još znala govoriti iz vlastitoga iskustva.

Naginjala je na romantiku, kao djevojka uzgojena u samostanu, koja je došla kasnije u salone, kojima je parket prilično sklizak. A parket gospoje Z. – t. j. gospoje zime – bijaše zbilja sklizak.

“Ma chère”, – reče gđa. Z. mladoj gospoji A., t. j. ljetu – “čupkajući čipke svojega rukava, molila sam bila Boga da nam brzo pošalje ljeto. Ne ljubim idile seljačke prostačine, to ti najbolje znadeš, Amalijo! Al’ vjeruj mi, otkad kapetana N. premjestiše u Mletke, dosadan mi je Zagreb dozlaboga. Polaziti naše koncerte i zijevati u dvorani kao garde de dame ili prodrijemati zimu na imanju među vukovima i lisicama, to mi je baš svejedno. G. Zampa napinjao je doduše sve svoje sile da me prikuje Zagrebu; Zampa i kapetan N. Ha, ha, ha! Kolike razlike! Kašljem ti svake noći veoma” – nastavi na silu kašljajući. “Morat ću putovati u Mletke!”

Po ovim riječima spusti se lijeno na lijevu stranu divana, te složi ruke apatično u krilo.

“Valjda ne odmah?” – zapita mlada gospoja. “Baš u ovaj par spliće se više zanimivih spletaka.” – “Je sais tous!” – zakrči joj gđa. Z. riječ, mahnuv posve apatički rukom.

“Ne, ne znate!” – prihvati Amalija živahno. “À propos, prekosutra počinje talijanska opera.”

Amalija skoči, prekinuv svoj razgovor, iz naslonjača, te sjednu za otvoreni glasovir. Koketno stade prebirati nekoliko akorda. – “Normu će pjevati” – kliknu rastreseno, kao što joj bijahu niz bijela ramena rastreseni crnomanjasti pramovi, i brzo zaigra ariju:

Qual cor tradisti.
Qual cor perdesti,
Quest’ ora orrenda
Ti manifesti.

Ova arija bila je ponešto ironična za gđu. Z., kad se čovjek sjeti kapetana N.; no Amalija je igrala i pjevala tolikim patosom, da čovjeku nije bila zloba ni nakraj pameti. Lujza bar nije opazila nikakve ironije, a i gđa. Z. kao da ne razumije ništa. Bila je fina rutinirana gospoja. Al’ kašalj je ostavi onoga časa, i Mletke je zaboravila; ta Italija je bila došla u Zagreb.

“Ah, talijanska opera!” – kliknu Lujza živo. – “To je lijepo, veoma lijepo! Talijani su fini, udvorni ljudi; ne sjećaš li se, draga tetko Amalijo, onoga pjevača, što se s gospojom Z. zabavljao toliko puta?”

“Lujzo!” – ukori je Amalija.

“Ha, ha!” – nasmije se zima. “Laissez cett’ enfant! Ça se fait.”

Lujza gledaše i tetku i gđu. Z. čudnim okom. Po onom što je čula u društvima, izašav iz samostana, mišljaše mala da se muškarac ne smije razgovarati sa gospojom ili djevojkom, a da joj se ne udvara. O čuvstvu dakako nije nikad mislila. C’est une convenance.

A vi, moje lijepe čitateljice, znate sada zašto već nije kašljala gđa. Z.

“Znaš li štogod pobližega, Amalijo? Imade li članova od lanjske godine – ima li?” – zapita gđa. Z. poluglasno.

“Ne znam. A čujte, netko ide. A, Lacko” – pozdravi Amalija Zampu, koji se upravo pojavio bio na pragu. “Pripovijedajte, sjedite brzo! Okladila bih se da punu vreću toga znadete.”

“Zdravo, zdravo, mon ami!” – pozdravi i gazdarica došljaka, koji je dubokim poklonom poljubio pruženu mu ručicu.

“Moje dame” – progovori svlačeći jednu rukavicu polagano, kao da nije čuo Amalijina pitanja, – “bilo bi indiskretno pitati za vaše zdravlje; čovjek ne pita cvijeće nikada da li cvate.”

Posljednja riječ išla je dakako više Lujzu nego druge dvije, jer je Zampa brijao po njoj očima kao zaljubljen mačak. No Lujza nije mu pogleda vratila, već je svrnula okom put okićkih gora. Ljubila je inače bombastičke fraze, al’ ne iz ustiju Zampinih. Zampu okrstila je bila posve hrvatskim nadimkom. Rekla bi mu da je pasoglavac.

“Govorite!” – mahnu mu gospoja rukom neka sjedne kraj nje.

Zampa to i učini – dakako engleski, raščesav noktima bradu, a skrstiv noge.

Prije nego će progovoriti, stisnu obrve, osovi glavu, te stade ovako besjediti:

“Da, prekosutra pjevat će se Norma”. Znam da će vas zanimati potanje vijesti o cijelom društvu. I mogu si laskati, da sam za dva sata saznao najmanji detalj. Prima donna je došla iz Mexika; rodom je iz Italije, bila je prije slavna pjevačica. Zove se Cellini. Nisam je jošte vidio. Ali altistica! Rođena je Tršćanka, došla je iz Modenne, ima joj 20 godina, zove se Olivija Benvenuti -”

“Pa dalje” – zapita nemirno gđa. Z.

“Tenor kao lani, bariton kao preklani, ostalo je peu de chose!”

Amalija porumeni; i Lujzi je ta vijest ugodna bila; gđa. nije dakako porumeniti mogla, jer je uvijek rumena bila, no iz slatka smijeha si razabrati mogao da će joj ljetošnja opera tako mila biti kao što lanjska. Zampa je mnogo i premnogo govorio. Amalija ga već nije slušala, Lujzi bijaše dosadan, a domaćica bi mu odgovorila na svaku frazu slatkim smijehom, koji po prilici znači: “Odnijela te voda!”

I raziđoše se kad je već Danica igrala na nebu kao alem-kamen.

Gđa. Z. napisa pisamce, te ga otpravi po slugi.

Kamo? Kamo? Ne znam.

Dok se u ženskom kolu razvijao, kako vidjesmo, vele umjetnički govor, bludila je jedna jadna duša, mučena od sto muka. Nitko od nas ne dvoji zacijelo da je to bio naš trešnjevi junak.

Tražio je Samija, tražio Zampu.

Badava.

U Child-Haroldu je sve kuhalo. Već je razmišljao, kako će oštriti sablju.

Al’ zašto? Na koga? Onda se izgubi u pjesničko snivanje. Tražio je srok naime, kojega nije poznavao. Nizao je po glavi stihove o slavulju, o vili, o lovoriki, o narančama, al’ je sva ta poezija bila veoma kisela. Lice mal’ da mu nije od ljutosti naličilo trešnjevom fraku. Glava mu je šumjela. Tako je negdje Byronu šumjela glava, reče si Child-Harold, kad se dao zatvoriti u podzemne mletačke tamnice. Tako mučen šetao je jadni Child-Harold više od sata.

U jedan mah začu talijanske glasove.

Kao da mu je u glavu uletjela električna iskra.

Child-Harold poleti za talijanskim jezikom. Dvije žene govorahu, šećući se po pločniku, talijanski. Jedna je bila pristara. (“Valjda mati!” – mišljaše Harold), druga mlada, visoka, vita, crne kose, a blijede puti (“Valjda pjevačica” – pomisli Harold).

Naš junak brusio je pri mjesečini postojano pete za tobožnjom pjevačicom, zviždajući i pjevuškajući “Nella città dei Cesari”, da se tobože javi umjetnici.

No ova je začudo malo marila za njegove melodiozne demonstracije; Harold nije opazio te ravnodušnosti, pa je sve više demonstrirao, dok mu ne stade na kurje oko kapetan, nadošav sa strane, veleći: “Pustite mi ženu u miru!”

Valjda znate šta je kurje oko, kako boli; kolika mora tek bolest biti kad čovjeka i srce boli i kurje oko muči, kad mu se rasplinu najljepši sanci.

Harold nije ni u Byronu slične našao situacije.

Al’ ovaj neugodni utisak raspiri plamen u njegovu srcu još većma.

Al’ za koga? Da li za prima donnu ili altisticu? Toga nije ni sam znao.

No koliko mu je srce gorjelo, toliko mu je grlo suho bilo, i ne mogav odoljeti suši, pođe potražiti društvo umjetničkih vještaka, jer se nadao među njima štogod izvjesnijega čuti.

Viteško njegovo srce sustezalo se dakako iznositi na vidjelo djetinjsku čudnost, al’ opet mu nije dalo mirovati sa prevelike brige da će ga drugi prestignuti u vrijednoj ocjeni čiste umjetnosti.

Požuri dakle svoje korake, i zakratko stignu u kolo vještaka.

Tu ga pozdravi više lica, iz kojih si razabrati mogao da više znadu nego Child-Harold.

Da vidimo ta lica!

Lijepo li je umjetnost cvala pod bachovanjem – osobito hrvatska.

Pa kako će i divan cvijet cvasti u močvari, nad kojom se vije vječna magla?

Ta gospoda bečka pamtila su dobro riječi Krezove, kojima je svjetovao Cira perzijskoga kako da ubije posve duh slobode u Lidiji. “Daj Liđanima bogate haljine, daj im citare, i Liđani će zaboraviti slobodu.”

Bogatih, zlatom zarubljenih haljina, pikača i ražnjeva razdijelio je Bach dosta među Hrvatima.

Na gospodsku stolicu zasjedoše ljudi suha mozga, prazna srca, koje je već predožujski sustav bacio bio u ropotarnicu.

Kao prvaci po našim zavodima, u našem kazalištu, istakoše se ljudi, prema tuđoj gospodi podli crvi, prema općinstvu bahate paše. A tko da im se opirao? Uhode rezahu na sve strane. Slobodno pisati ili govoriti, tko bi se to bio usudio?

Slobodno misliti se smjelo, ali po dozvoli §. 11. karnoga zakona.

U našem kazalištu slavila je raspojasa vila uličnica bečke lakrdije svoje triumfe, samo katkada posjetiše nas Talijani pjevači.

A hrvatska vila, koja je prije nekoliko godina slavila bila svoje uskrsnuće?

Dosta! Pero mi se gubi u ozbiljne, tužne misli, a ja sam sjeo pisati šuru.

Moje su krasotice valjda čitale “Pickwickers” od Charlesa Dickensa, i dramatične revolucije u malenom engleskom gradiću?

Tako vam je bilo i u Zagrebu.

Nova opera. To bijaše nova era za život zagrebačkih Feaka, kao što i nova garnizija.

Zagrebački “Moniteur”, blažena “Agramerica”, donijela bi kod takove prilike predtečnu panegiriku, punu bombastičkih fraza, kako se samo nalaze u rječniku zakutne, puzave žurnalistike.

Po nekojim kavanama i krčmama, gdje se “umjetnički” svijet sastajao, bilo je živahna razgovora i prepirke, i odmah se stadoše tvoriti stranke za ovoga ili za onoga, a osobito za ovu ili onu pjevačicu.

A i ljepotice, dakako iz zakutka, bavile su se ozbiljski kritikom umjetničkih sila.

Većinom pojaviše se kao “beaux-esprits” ljudi, kojim sveti Duh nije bio podijelio osobite milosti, ili koji su toliko razumjeli o umjetnosti, koliko zagrebački bubnjar Valović o Beethovenovim sonatama.

Tu vam bijaše novinar; svakog dana si ga mogao, prolazeći kraj njegove fabrike, vidjeti, kako važnim licem drži ogromne novine, kao da ih čita, a za života nije taj čovjek napisao ni retka, i da je Tirolac bio, bio bi čovjek tvrdio da mu još nema četrdeset godina. Deset logičkih riječi nisi nikad od njega čuo, al’ bio je auktoritet, pa se grijao o visokoj milosti.

I tako dalje.

Pođi sa mnom, dragi štioče, u takovo kolo.

Soba je prilično niska i čađava. Svjetiljke kao da umiru; za Bachovo vrijeme ne bijaše u Zagrebu plina.

Krčmar je mirno drijemao, slabo mareći za živahne rasprave o umjetnosti; samo je djevojka nosila vina i pržolice umjetničkomu društvu.

Al’ zato nije društvo drijemalo.

“Znate li dakle, gospodo moja, za cvijet cijeloga društva?” – zavapi ushićen Zampa, držeći na vilici kus pržolice.

“Altistica, zar ne?” – zapita neki pristariji gospodin, kojega su svi osobito slušali kad je bio govor o umjetnosti.

“Da, vjere mi, altistica!” – nastavi Zampa ushićen, istrusiv čašu vina. – “Vidio sam je, vidio na ove svoje oči, gospodo!”

Pri tim riječima sjajilo se lice Zampino od radosti i ponosa.

Onomu pristarom gospodinu nije Zampina radost osobito draga bila, jer se stao na svom stolcu amo tamo micati, te zlovoljno puhati.

Child-Harold bio je problijedio kao krpa. U njegovim očima mijenjao se prijezir u uvrijeđeno prijateljstvo. Naš trešnjevi junak smatrao je izdajstvom, što je Zampa smatrao za “coup”.

Child-Harold grizao si samo usne, te će pretvorenim laganim glasom: “Dakle si je vidio?”

Ostali gosti slušahu očitovanje mirno.

Jedan od njih, – pisar, šta li, gdje li, – al’ velik estetik, zguri se, kiselasto se smiješeći, al’ drugi gospodin opet, premda po duši i srcu velik prozaista, al’ ipak velik štovatelj vile umjetnice, da kažem, vila umjetnica, nakašlja se malo, zafrknu brkove, te progovori kao kroz šalu Zampi.

“Ej, prijane, kad vam je nos tako fin, a vi ne skuparite. Znamo, da ste momak od oka. Dakle napolje!”

Zampa si otre važno ubrusom brkove, pa će nato:

“Zato je Zampa i Zampa! Čujte dakle, gospodo! Ja vam moram izjaviti svoju potpunu simpatiju za altisticu. Anđeo vam je to od 22 godine, puna, obla, lijepa, romantičkih očiju, mila smijeha, plave kose.” – Kod plave kose problijedi Child-Harold. – “Nisam joj doduše čuo glasa, al’ takov anđeo mora i anđeoski pjevati; rekoh joj kako sva zagrebačka srca kucaju za umjetnost, kako je upravo zagrebačko pozorište najzgodnije mjesto da mlade umjetnice razvijati mogu svoje vanredne darove; rekoh joj da su za prekosutra rasprodane sve zatvorene stolice, pa mi odgovori slatko se smiješeći: “Siete troppo gentile, signore!” – Ah, da ste čuli, kako je riječi “troppo gentile” slatko izgovorila, slatko zatezala; prekosutra po kazalištu će mi ruke pune žuljeva biti, to sada već ćutim!”

Slavodobitnim okom ošinu Zampa čitavo društvo, te istrusi drugu čašu.

Teško mi je opisati, kako su Zampine riječi djelovale na čitavo društvo.

Svakako neugodno.

Ne možebiti zato što nisu gospoda vjerovala Zampinim riječima, nego usuprot, jer bijahu uvjereni da su istinite; zato su bili zlovoljni.

Pristari gospodin sve se više vrzao i puhao. Pisar se luđe smijao, prozaista sve više brkove zavijao, a Child-Harold sjeđaše kao Lotova žena.

Jedini Zampa i njegov adjutant Sami, na koga je Child-Harold sve strijele sipao, bijahu veoma okretni i veseli.

“No, a prima donna?” – zapita ponešto muklim glasom pristari gospodin, kao da hoće izbrisati neugodni utisak Zampinih riječi i svratiti govor na drugi predmet.

“Hm!” – odgovori ponešto prezirno Zampa, – “i nju sam vidio. Suha je, nije više mlada, i čini mi se, ponešto hrapava. Neće imati ni glasa, i pretjeranu igru, previjat će se, natezat će se, ta valjda znadete što su navade talijanske umjetnice.”

“Ne treba se varati ni prenagliti!” – prihvati ozbiljskim, važnim glasom Child-Harold.

“Ne varam se ja, amice!” – odgovori posve kategorički Zampa. “Imam, hvala Bogu, prilično izvježbano oko, pa mogu po licu i stasu suditi kakov tko glas imade.”

“A koristice?” – zapita brkati gospodin.

“Ha, ha! U muzej! Četiri koristice, pa ima im dvjesta godina!”

Brkovi su nekako zlovoljni bili.

“He, vidjet ćemo!” – doda pristari gospodin, tobože lakonički.

Društvo nije osobito veselo bilo, te se brzo raziđe.

Child-Haroldov “Zbogom!”, što ga Zampi reče, bijaše hladan kao led.

Drugi dan bijaše nekim ljudima veoma neugodan.

Ni Zampe ni Samija nije bilo vidjeti.

Samo u drugoj ulici sreo se Child-Harold sa Zampom, no ovaj viknu s daleka: “Servus, imam posla, treba mi rukavica” – i zamakne u dućan.

Per associationem idearum razumio je Child-Harold da su rukavice i altistica u savezu; no junačke njegove misli nisu mu dale vrebati dalje. Nadao se da će i za njega valjati Cezarova izreka “Veni, vidi, vici!”

Pristari gospodin morao je više toga znati, jer je kod probe bio, al’ ni njemu ni traga.

Uostalom je išao po umjetničkom kolu glas da će altistica svakako postati ljubimicom općinstva.

Nekoji nevještaci tvrđahu doduše da je prima donna osobita vještakinja, no što će nevještaci.

Sami je opširno i temeljito dokazivao da je altistica prva umjetnica što ju je Zagreb ikada vidio.

Stranka za altisticu bijaše osobito u umjetničkom kolu jaka, dočim je “misera contribuens plebs” šutjela, jer nije ništa znala.

Al’ skoro je imala izaći istina na vidjelo.

Uoči predstave mogao si čitati crvenu cedulju:

NORMA

Opera in tre atti. Musica di maestro Bellini itd.

Na tornju sv. Marka odbilo je 7 sati.

Za pol osam je početak urečen.

Cijela garda zagrebačkih kicoša stajala je pred kazalištem, oblačeći rukavice.

Pristari gospodin motrio je podalje od kase vrevu općinstva. Merkur Sami donio bi mu katkada sad ovakov, sad onakov glas.

“Wird sie durchdringen?” – zapita pristari gospodin Samija, zahvativ prizu iz svoje omašne tabakere.

“Ein Engel!” – odgovori ushićeni Sami.

Po hodniku se šetao brkati gospodin ponešto nemirno.

Zampa je kicošima opširno razlagao dražesti Adalgizine.

A trešnjevi frak? Taj je bio već zauzeo svoje mjesto u parteru, te naslonio glavu posve byronski pod ložu, držeći lornjon napet za juriš, komu po njegovu mnijenju ne mogaše odoljeti ni jedna ženska na svijetu.

Kazalište se napuni. Bilo je načičkano da nije ni jabuka mogla pasti.

Po ložama se sjajila zagrebačka haute volée.

Tu je bilo i perjanica i cvijeća, i vrpca, i hladila, i mladih i starih, i lijepih i ružnih lica.

Zampa je sjedio na svom mjestu, Sami je stajao kraj njega. Pristari gospodin sjeđaše u loži, brkati čas u loži, čas u parteru.

Gđa. Z. naslanjala se rastresena u svoj naslonjač, tražeći lornjonom nekoga u parteru. Bila je očito smućena. Amalija je teško izgledala početak, upirući lijepe oči u kukavni zastor. Lujza je upravljala svoje staklo prema zadnjoj strani partera, gdje se najviše sukana bijelilo.

Štapić kapelnoga meštra kucnu tri puta, kao da je kucnuo bio u srcu nekojih ljudi.

Sad poče i svirka.

Pristari je gospodin dignuo glavu, brkati primaknuo svoju stolicu, Zampa čistio lornjon, Sami uredio rudastu kosu, Child-Harold naherio romantički glavu.

Sabljaši se okrenuše prema pozorištu, Lujza položi svoje staklo, Amalija namjesti svoju chemisettu, gđa. Z. skinu staklo s očiju, pade lijeno u naslonjač, te je motrila svjetionik.

Sad presta ouvertura.

Zvonce zazvoni.

“Fertig!” – zaviknu inspicient iza kulisa.

Zastor se dignu.

Općinstvu se prikaza posvećeni gaj boga Irmensula.

Zbor Druida otpjeva svoju pjesmu prilično.

Sada dođe i Norma sa srpom, signora Cellini. Pjevala je ariju “Casta diva!”

Signora Cellini ne bijaše već mlada po godinama, možebiti i ponešto uvela u licu; iz njezina grla ne razvijahu se bujni puni zvuci, kao u posve mlade pjevačice. Al’ u signore Cellini bilo je vatre, ushita, dramatičke sile i vanredne vještine. Zvuci joj tecijahu vješto, čisto i živo slagala je strast u pjevanju sa vatrom crnih si očiju. Iskreno čuvstvo pobožnosti, duboka bol nesretnoga srca, prava živa poezija govorahu iz njezina glasa. Igra joj bijaše živahna al’ ne pretjerana, puna dostojanstva, puna finoće i dramatike.

Općinstvo udari u gromovito pljeskanje i klicanje.

Pristari gospodin stade puhati i šnofati, brkati svoje brkove frkati, Sami sjeđaše poklapljen, Zampa je motrio ljepotice po ložama, al’ ljepotice stadoše živo pljeskati, znajući da kicoški svijet pristaje uz altisticu. Nesretni Child-Harold bijaše opet lijep kao bijela ruža, te je bacao gujske poglede na pljeskače koji su okolo stajali.

Sad dođe i Adalgiza.

Umjetnička klika poče na znak iz neke lože pljeskati. Al’ badava! Općinstvo, ne znajući, nije se ozvalo tomu znaku umjetničkoga proročanstva, i pretečna demonstracija auktoriteta ne bijaše nego puška izbačena uludo.

Adalgiza – vulgo signorina Olivija Benvenuti – bijaše djevojka od jedno dvadeset godina, kose plave, sivih očiju, odebele, blijede puti. Kao svaka mlada djevojka, nije bila ružna, al’ ni lijepa. Bijaše prilično lijena, bez poezije, bez višega ushita. Pjevala je dosta točno, t. j. školnički, ne imajući ni osobito prijatna ni jaka grla. Kad je pjevala ariju pred Normom:

“Vedi, o Norma,
Ai tuoi ginocchi!”

viđaše se velika razlika među prima donnom i altisticom. Prva bijaše svršena umjetnica, druga početnica veoma srednje ruke, kako ih čusmo u domaćim koncertima do sita.

Općinstvo, katkada mnogo zdravije sudeći nego patentirani kritici, odlikovalo je prima donnu, a altistica si steče pohvalu samo od zagrebačkih “poznavalaca umjetnosti”, pa to i nije bila osobita lovorika.

Druidi baciše crnu koprenu Normi i Pallionu na glavu, da ih odvedu na lomaču, t. j. za kulise, i zastor – pade.

Gđa. Amalija je veoma žalila da nije tenor Pallione još dva čina pjevao. Jadnik poginu prerano za Amaliju na lomači. Gđa. Z. se poglavito ljutila na Bellinija, zašto nije ulogu Orwista pisao za baritona, nego za bassa, koji je bio čovjek “sans conséquence”. A Lujza – sirota, dizala se s velikom rezignacijom sa svoje stolice, prateći tužnim okom bijelo sukno.

“Umjetničko kolo” bijaše nad prvim slavljem svoje mezimice veoma poklapljeno.

Osobito mrko gledaše Child-Harold. Pa to vam i nije šala, tri puna akta stojati u romantičkoj pozituri i ne uloviti od žuđenja ni jednoga pogleda. Ne znam da li je Adalgiza zazirala od byronizma ili je bila kratkozraka. Svakako su joj oči više šibale prema strani gdje je Zampa sjedio, i naš trešnjevi junak potroši sve svoje romantičke poglede, sav svoj slatkasto-kiselasti smijeh utaman.

Da sam ja bio Child-Haroldom, bio bih se zacijelo odrekao viteških načela, te prigrlio onaj put, koji je i najuspješniji u ljubavi – t. j. bio bih prigrlio spletku. No našemu trešnjevomu junaku bio bi takov uspjeh odviše podal.

Pristari bi gospodin, pušući, čas nadesno čas nalijevo pogledao, stiščući među debelim prstima debeo ujušac duhana. Njegovu dušu osvajala je nesnosiva neizvjesnost.

Adalgiza ga je doduše nekoliko puta pogledala, al’ je pogledala i Zampu i brkatog prozaistu; i Samija. – Da, gospodo, i Samija je gledala!

To isto mučilo je Zampu i sve druge, jer je svakomu tinjala u srcu nada da se vila umjetnica nasmjehnula njemu, i da će satrti sve suparnike. Neka se moje štilice ni najmanje ne čude da su se umjetnička srca upalila bila tako brzo. To vam je moda kod zagrebačkih estetičara. Njihova srca kao da su od slame, a srce umjetničko baš ne skupari – već siplje iz svojih očiju hiljadicu iskara, pa, molim vas, kako se neće upaliti slama?

No začudo, umjetničko kolo složi se brzo u tom da Oliviju Benvenuti štititi valja, jer je nadobudna umjetnica.

Ni jedan glas u tom velemudrom dnuštvu ne dignu se proti Oliviji, ni jedan za prima donnu.

Tako zauzeše zagrebački estetici strategičnu poziciju proti općinstvu i javnomu mnijenju, koje i onako nije ništa važilo u ono vrijeme.

Drugoga dne čitao si u zagrebačkim listovima omašne recenzije.

Najsjajnija zvijezda naše ljetošnje opere je svakako mlada nadobudna altistica, sign. Olivija Benvenuti. U nje imade sva svojstva potrebita umjetnici prvoga reda. I zvonki, gipki njezin glas, koji opsiže znamenito mnogo glasova, te se uspinje do divne visine, a u nizini posve jasno zvoni, i živahno, puno čuvstva predavanje pojedinih napjeva, kao i pravo shvaćanja čitave uloge, dokazuje jasno da si je naš impresario truda dao oslađivati našu ovu opernu sezonu. Osobito krasno otpjevala je ariju “Vedi o Norma!”; sigurno intoniranje i u najvišim glasovima, pjevanje čuvstveno, opravdavaju posve naš sud.”

Tako i tako dalje pisao je jedan list.

A drugi ovako:

“Ne da se tajiti da smo jučer čuli znamenitu umjetnicu. Olivija Benvenuti pokaza nam kao Adalgiza u Bellinijevoj “Normi”, da se umjetnost i mladost posve dobro složiti mogu, i da je predsuda posve netemeljita da se većoj umjetnosti ište zreliji vijek.

Gčna. Olivija je svakako izvanredan pojav, i premda smo imali priliku slušati mnogo veoma znamenitih umjetnica, to smo se ipak spomenutoj mladoj pjevačici morali upravo diviti.

I njezin neobično mili glas, koji je sinoć naša srca ushitio čarobnim zvucima, i njezina vanjska ljepota, čine divnu harmoniju. Sign. Olivija imade pred sobom veliku budućnost.

Za nekoliko godina čut će se njezino ime po svoj Evropi, a ove godine imat ćemo mi sreću slušati njezin mili glas, i naše općinstvo primit će zacijelo mladu umjetnicu kao ljubimicu svoju.”

Takova bijaše druga kritika.

Nekoji ljudi tvrdili su da u drugoj kritici onaj pristari gospodin ruke ima, drugi su opet kazali da je to majstorija brkatoga gospodina. Bilo kako mu drago, općinstvo se smijalo esteticima, veleći da su s uma sišli.

No suce stroge umjetnosti nije to ni najmanje smetalo. “Odi profanum vulgus” – bijaše njihova poslovica, i samo prezirno slušahu pisane primjedbe pojedinaca.

Child-Harold obilazio je pomno sva mjesta, da čuje šta si ljudi pričaju; njemu se činjaše da bi si braneći javno makar i mačem mladu umjetnicu, najprije steći mogao njezinu milost. No opazio je žalibože da je čitavo općinstvo posve drugoga mnijenja nego estetici, pa je takova opozicija veoma teška bila.

Zampa je htio dijalektikom djelovati na javno mnijenje, a drugi opet drugačije – al’ badava.

Al’ estetička garda nije zato ni najmanje duhom klonula.

No kraj toga nastade neko trvenje među samim Olivijancima, kako tu gospodu zovemo.

Svatko je htio da bude stalniji u milosti gospoje Olivije.

Child-Harold – pravi Seladon – imao je puna usta bujnih fraza; razmišljao je katkada dva sata šta će joj reći; razlagao joj je također svoje viteške misli o svijetu, i poslao joj kiticu cvijeća.

Brkati gospodin udarao je drugim putem. Počeo je finu veselu igru, jer je bio majstor spletkarije.

Upuštao se u veoma pikantne dijaloge sa Olivijom, govorio joj čas očinskim glasom, čas opet glasom iskusna čovjeka, al’ kraj svega toga bilo je u njegovu vladanju nešta demoničkoga, mefistofeličkoga. Al’ i đavo se može zaljubiti.

Zampa se vladao prema Oliviji kao “pudlić”, kao mačak, kao majmun.

U njega bijaše to osobito, što je svoju budalaštinu veoma graciozno iznositi mogao na vidjelo; da je Olivija bacila svoju rukavicu, pa viknula Zampi: “Apporta!”, Zampa bi bio kao strijela poletio za rukavicom. K tomu je poznavao sve tajne željice ženskoga srca, te im je znao i ugađati što bolje.

Sami, brzonogi Merkur, gledao si je steći milost Olivijinu načinom poslužničkim, t. j. trčao je cijeli dan okolo, a sve za altisticu.

Najveće muke dakako imađaše stari gospodin s omašnom tabakerom, u koju je bio zakopao već mnogo i premnogo jada i nevolje.

Misleći o sebi da je prvi estetik, a uistinu dosta iskusan u dramatici, scijenio je da je milost svake umjetnice njegovo isključivo pravo.

No kako vam je poznato, lijepe štilice moje, ljubi srce umjetnice obično konkurenciju, i kao što su stari rimski triumfatori to ponositiji bili što je više sužnjeva koračalo pred njihovim kolima, tako je obično i umjetnici drago da se što više srdaca zapregne u njezino srce.

Tako je i Olivija pustila da su zajedno vukli njezina kola i pristari gospodin s tabakerom, njegov adjutant Sami, modrasti Zampa, trešnjevi Child-Harold, i brkati Mefistofeles.

Olivija je bila vješta diplomatica, spazila je bila kako svi ti raznoliki takmaci na sebe paze; svak na sve, a svi na svakoga, kako su svi među sobom protivnici, al’ protiv općinstva odrešiti branitelji njezini.

Stoga se umjetnica čuvala da komu od njih prijaznija bude nego drugim; sa svakim se ljubezno razgovarala, svačije ljubezne riječi naplatila slatkim smijehom ili milim pogledom, riječju, ni jedan ni drugi nije se smio pohvaliti da mu je Olivija prijaznija nego drugima.

Svaki je dakako gledao da potajno nadlija i pobijedi svoje suparnike, no međusobna špionaža bijaše toliko budna da se svaki prevario.

Kad bi na pr. Zampa poslao Oliviji lijepu kiticu cvijeća, eto ti za sat kitice od Samija, od Child-Harolda i od svih drugih.

Kad bi joj na pr. pristari gospodin poslao hladilo ili rukavice, eto ti začas na njezinu stolu 5 hladila i 5 para rukavica.

Govoreći među sobom, nisu si suparnici nikad gledali u oči, već su uvijek jedan drugog motrili ispod oka.

Brkati Mefistofeles lati se i poezije, premda je, kako prije spomenuh, velik prozaista bio; no kad se vuk ovcom graditi mogao, zašto se ne bi Mefisto pjesnikom. Preveo je Oliviji pjesmu iz hrvatskoga na njemački u pametar, jer je Olivija kao Tršćanka razumjela bolje njemački nego talijanski.

Jao i naopako, kad su drugi začuli za pjesnički atentat Mefista!

Odmah pohitiše svi prevoditi istu pjesmu, te je položiše smjerno Adalgizi pred noge.

Najviše je ljutilo Child-Harolda, da mu je Mefisto oteo tu krasnu misao, da mu je dirnuo u pjesnički zanat.

No brzo dođe prilika, gdje se osvetiti mogao toj drzovitosti, te ujedno pobijediti sve suparnike svoje.

Jednoga dana pođe Olivija sa čitavim društvom svojih poklonika na šetnju.

Idući šumom i livadom, skakutahu poklonici okolo Adalgize kao leptiri okolo cvijeća, da, i sam pristari gospodin razmahao je proti svome običaju lagane noge, te bijaše živ kao dječarac.

Najednoč sklonu se pristari gospodin, te predade nježno Oliviji potočnicu; opaziše to drugi, pa eto ti Samija sa šipkom, Zampu s karanfilom, Mefista sa crvenom kiticom, i za kratko bijaše Olivijin šešir pun flore zagrebačke.

Ne znajući drugo, stade umjetnica viti vijenac, te ga upravo svrši, kad se društvo na groblju nađe.

Kod nekog spomenika ustavi Child-Harold svoje korake.

“Evo!” – reče patetički – “groba jadna pjesnika; koliko nježnih čuvstava počiva pod ovim krovom!”

Ovu veoma plitku i običnu refleksiju poprati byronskim pogledom i uzdahom.

Olivija, videći da su joj svi poklonici postali iznenada pjesnici, odluči slijediti njihov primjer, i tragičkim, kazališnim pogledom pogledav grob, složi vijenac na kamen.

“Kitimo tu neuvelu, slavnu uspomenu kitnim vijencem!” – doda patetički.

Ovaj prizor djelovao je silno na čitavo društvo.

Child-Harold prihvati sentimentalno:

“Sretna li tebe, o, jadni pjesniče, i u smrti, kad ti vila kiti grob divnim cvijećem; ah, da sam ja na tvome mjestu!”

Sanjarskim okom pogleda trešnjevi junak “vilu” umjetnicu, a ona mu vrati sanjarski pogled.

Child-Harold bijaše preblažen.

“Sad sam sve ametom potukao, i počekajte časak, pa ću sve potjerati u bijeg!” – mislio si trešnjevi jadnik.

Sutradan zatekoše neke novine Zagrepčane. Ne imajući obično nikakovih novosti, donesoše onih dana pjesmu, gdje je u stihovima opisan bio događaj na grobu pjesnikovu, a pristari gospodin opisa prozom čitav slučaj u opaski istih novina. Glasalo se, da je Child-Harold pjesmu sastavio.

Blažen ponese Byronović novine k Oliviji, tvrdo uvjeren da je jednim potezom pera izbrisao iz Olivijine pameti sve ostale suparnike.

Došav pred njezina vrata, začu gromovit smijeh, koji brzo umuknu, jer je društvo valjda začulo bilo korake Haroldove.

Zampa, Sami i Mefisto gledahu našega trešnjevoga znanca čudnim okom, no on je sve to odbijao na svoju pjesmu. Progovoriv podugačak govor, predade Oliviji novine, te joj stade stih po stih prevoditi. Olivija se zahvali graciozno, veleći da će joj to veoma mila uspomena na Zagreb biti, i kako joj je drago da i u Hrvatskoj ima ljudi koji znadu cijeniti pravu umjetnost.

Child-Harold tumačio je njezine riječi posve drukčije nego se obično udvorne ženske riječi tumačiti imadu.

“Pobijedio sam!” – zvonilo je u njegovoj duši, i valjanost viteških načela prema krasnomu spolu bijaše mu posve jasna.

Na ostale članove djelovao je taj pjesnički “coup d’état” neugodno.

Jedini Zampa ne pokaza nikakve smetnje.

– Al’ šta Zampa! – mišljaše Child-Harold prezirno. – Što! Zampa! – mišljahu i drugi, taj čovjek ne može nikako i nigdje uspjeti.

Child-Harold ostade duže od drugih, govorio je mnogo koješta o pjesništvu, umjetnosti; pa kad je specifično htio prijeći na svoje pjesničko srce, reče Olivija:

“Hoćete li me otpratiti na probu?” – te mu zakrči daljnje pjesničko raspravljanje.

Dok je naš junak Adalgizu pratio u vilinski dvor na Markovu trgu, imala je gđa. Z. strašne “migrene”, vulgo glavobolju. Srdila se jadna na promjenljivost srca muškoga, što kao leptir od cvijeta do cvijeta leti.

Neki zlosretni ljudi nađoše “fidibus”, što ga je bariton bacio bio, upaliv cigaretu.

Po slogu i pismu razabraše da je gđa. Z. majka tih redaka, i da su upravljeni zbilja na “miloga anđela” sa baritonovim glasom. “Anđeo” nije nekako mario za raj gđe. Z., jer se glasalo, da gđa. X. uči od njega pjevanje.

Amalija polazila gđu. Z. rjeđe, ali to više gđu. X. Bijaše bo opazila u posljednje vrijeme da joj je grlo veoma gromko; to je bar tenor tvrdio, što je sa baritonom polazio gđu. X.

Neću da priječim zabave gđama X. i Amaliji; i gđu Z. ćemo ostaviti. Ako joj ne odlane s migrene, ako je kašalj ne ostavi, morat će ipak putovati u Mletke. Možebiti je Italija prijaznija nego su Talijani.

Talijanska sezona bijaše u Zagrebu na domaku, i čim se više približavala kraju, tim je takmenje Olivijinih poklonika življe bilo.

Child-Harold snivao je doduše mnogo o svojoj moralnoj pobjedi, a drugi su svaki posmijeh Olivijin odbijali na sebe. Pristari gospodin bijaše tvrdo uvjeren da je njegov prozaički komentar najviše djelovao, pa je računao na bolju zgodu.

* * *

Danas se pjeva “Il Trovatore”, na korist signore Olivije Benvenuti.

– Danas je katastrofa! – mišljaše svaki od Olivaca.

I opet bijaše kazalište puno, izim gđe. Z.

Sami stajaše u hodniku kraj triju košara punih cvijeća, pristari gospodin namjesti u svoju ložu nekoliko omašnijih vijenaca.

Prije predstave skupiše se pred ulazom Olivci u privatnu konferenciju.

“Jeste li čuli?” – prihvati pristari gospodin, opozicija se pripravlja; desna strana u kazalištu je naša, sredina indiferentna, al’ na ljevici je opozicija, koju pače neke gospoje podupiru. Šta ćemo raditi?”

“Ja ću im pokazati!” – reče Child-Harold. “Neka se maknu; ja ću na lijevu stranu!”

“Dobro!” – prihvati stari – “a Vi, Sami, u sredinu, ja i Zampa ćemo voditi desnicu.”

Dok je konferencija trajala, odjuriše dječaci sa jednom košarom Samijeva cvijeća na galeriju.

“Galerija je naša” – reče Sami drugovima.

Predstava započe.

Kad je prima donna ariju “Tacea la notte placida” majstorski otpjevala, zaori živo pljeskanje “Evviva Cellini!”

Child-Harold bijaše blijed kao krpa, stari je puhao, Zampa psovao; al’ ušuti brzo; imao je kurje oko.

U drugom činu dođe Akuzena. “Evviva Benvenuti”! – vikahu Olivci, i nekoliko vijenaca poleti na pozorište.

“Šta je s galerijom?” – zapita nemirno pristari gospodin, – “odanle nema cvijeća”.

I opet dođe Cellini, dramatičko predavanje posljednjega čina ushiti sve općinstvo. “Evviva Cellini” – grmjelo je kazalište; vijenci letijahu daždom na pozorište, a i s galerije sipalo se cvijeće. Galerija prijeđe k neprijatelju. Olivci bijahu potučeni.

U krčmi tvrdio je Child-Harold da je imao volju nekoliko Cellinovaca posjeći.

“Pustimo šalu!” – reče Mefisto. – “Komu je Olivija najsklonija?” I nastade duga prepirka.

Tu izvadi Zampa slavodobitno iz džepa nešto ženske kose – uvojak. – Od Olivije! – reče mirno. – A drugi? Svi kamenom postali.

Pun nada pođe Zampa sutradan k Oliviji. Kod vrata je sretnu, gdje je vodi pod rukom mlad kapetan.

“Moj rođak!” – reče Olivija porumeniv.

“Jako mi je drago!” – zapenta Zampa.

“Zbogom, gospodine!” – odgovori kapetan – rođak, šta li.