Zagrebulje IV (1879.)

I.

Vremena su svakako vrlo zla. To je bez sumnje javno mnijenje. Da je godina za godinom slabo rodila, zna svatko; da malo novaca ima, opće je poznato. Pitate li za razlog? Ja nisam socijalni demokrat, da sve to odbijam na iskvarenost društva, da tvrdim da je sav red u Evropi izvrnut, te da ga valja revolverom ispraviti. Ja nisam zvjezdoznanac, da pripišem nedaću vremena asteroidama, malim zvijezdama pomičnicama, koje se tobože vrlo približiše zemlji, te zlo vrijeme prave. Ja si uopće neću na to pitanje ni odgovoriti. Gotovo i ne vjerujem da živimo u zlu vremenu. Bar sam prošlih poklada o tom vrlo posumnjao. Ona strana zagrebačkoga žiteljstva, koja se kašto pravom, kašto nepravom zove slabom i krasnom, demantirala je bar “sjajno” i s nekim bijesnim zanosom za prošlih poklada, da vrijeme nije toli zlo kako se misli. Vi me dakako odmah pitate, kako ja smijem u “Vijencu” o pokladama, o plesovima govoriti, kakova li posla imaju zagrebačka saturnalija sa listom gdje je samo estetici mjesta? Mogo bih vam nakratko odgovoriti, da mi neki prigovaraju da sam u “Vijencu” preozbiljan, jer tu nema rebusa i šarada. Jedan mi gospodin pače reče, da bi dobro bilo priopćivati domaće lijekove i sredstva, kako se na pr. upotrebljuje slana rakija ili kako se masne mrlje iz svile vade. Kore me da sam preozbiljan i zato što na pr. ne priopćujem ovu ili onu lakrdiju cvatućih ženija, koji su nos doduše osedlali očalima, al’ mjesto na konju krilašu sjede na sedlu one sive životinje na kojoj je Marsyas jahao. No sve to nije povod momu pisanju. Po sreći ili nesreći ukobila mi kob da moram pisati pripovijesti, a stoga moram i svijetu gledati u dušu, jer nisam voljan graditi lutke. A kada vidiš svijet onako u punoj strasti, bez konvenijencije, bez majušnih biljega njegova zvanja i zanata, kad možeš najbolje čitati u žaru lica, u sijevu oka, kad možeš najbolje vrebati na ono tajno tobož posmjehivanje, koje neoprezno plete skrovne mreže, al’ pri tom i najtajnije misli odaje, kada? Svakako za poklada, na plesovima. To su dakle više socijalne studije, o kojima imam potpuno pravo pisati, a vi ćete mi svakako dopustiti da se malko pustim u šalu i ludoriju, pošto je i naša Talija, ta estetička gospođica par excellence, izvoljela ove godine natući si na glavu luđačku kapu, što me je živo desperatne uloge Rigoletta sjećalo. Neću vam homerskim načinom izbrojiti sve one pokladne bitke, koje drugi smrtni ljudi plesovima zovu, niti potanko opisati sav onaj ženski, udati i neudati narod, koji je pod tarlatanom, satinom, svilom, atlasom i kadivom vrvio po glatkom bojištu plesnih parketa. Historiografi naših dnevnika odavna su već slavili taj šareni kolorit i en detail opisali sve pojedine stare i mlade dražesti. Nešto moram ipak istaknuti. Zagrepkinje su svakako licumjerke. Zlo je vrijeme, vele i one, valja da se pokaže milostivo srce, a da se to pokaže, moramo plesati. Lani, preklani li plesale su Zagrepkinje vrlo strasno da ranjenicima pribave zavoja i šarpije. To je milosrdno. Ove godine plesale su da se sagradi u Lici i Krbavi gimnazija. Nije li to plemenito? A iza toga plesalo se da se pomogne jadnim poplavljenicima u Slavoniji. Kolika veledušja! No ja kriv, ako je gospođica Jelka, leteći po sjajnoj dvorani na sveučilišnom plesu, mislila da samo zato pleše da se mogu lički đačići upoznati po vremenu sa latinskom gramatikom. Ja kriv, da je gospođica Anka na plesu za poplavljenike mislila na vodu. Tu dakle ima svakako nešto malo hipokrizije. Bilo je pače i zlobne šale. Upitah neku gospođicu, živu žeravicu: “Vi ćete, gospođice, bez sumnje poći na ples za poplavljenike?” “Koji ples?” odvrati mi ona, “ahà, na vodeni ples”, doda smiješeći se. “Dakako! Već sam i angažovana na četiri četvorke, kolo i kotiljon.” “To sam si mislio”, odvrnuh, “jer je Vaše srce milosrdno, pa ćete priskočiti nevolji.” “Šta ćete”, nasmjehnu se đavolica, “mi ćemo po suhom skakati, da poplavljenike izvadimo iz vode.” “Jer je” – doda veličajnim patosom – “to naša moralna dužnost!” – Eto zlobe! No ja to našim Zagrepkinjama ne pišem u grijeh. Ta molim vas, u ozbiljnu životu, gdje se radi o sreći čitavih naroda, nabacuju se usrećitelji svijeta, diplomati, takovim kalamburima i dvorječicama, slijedeći izreku starog spletkara, da čovjek ima zato jezik da zataji svoje misli. Našoj akademičkoj mladeži čast. Ples naše mlade “almae matris” bijaše sjajan. Bilo je tu cijelo otmjenije društvo zagrebačko skupljeno, i modra i crvena krv, i plemićki grb i trgovački cimer, i sablja i sudačka tezulja, i pero i doktorski šešir, bijaše to pokladni parlamenat, gdje su svi stališi zastupani bili, a i predsjednice toga parlamenta, patronese mislim, bijahu pomno birane iz svih razreda, da ne bude nitko uvrijeđen, osobito junački bijahu “redatelji kuće”, sveučilišni slušatelji. Ja im tu želim da si osvoje cijelo zemljište zagrebačkoga društva, ko što su osvojili plesni parket, i Zagreb bit će svakako hrvatski. Vjerujte mi da će biti, jer, bez zamjere, svaka plesačica slaže svoje godine sa godinama plesača i goneta u stoljetnom koledaru gdje je zapisano, da poslije poezije slijedi proza, da su tarlatan, svila, atlas, a navlastito “poudre de riz”, samo prah i pepeo. Ne prigovaram riječima svetoga pisma da se ženidbe u nebu “sklapaju”; ja bih reko, ratificiraju, jer preliminarne točke toga ugovora sklapaju se svakako na plesu. Znam to po iskustvu. Bilancu i uspjeh pokladnog zanosa moći ćemo tekar omjeriti poslije posta, tad ćemo tekar vidjeti hoće li ženidbeni iskazi našeg statističkog ureda puni biti. U tom se mi kaputaši vrlo razlikujemo od seljaka. Seoska djevojka daje o Božiću mladiću jabuku božićnicu ili bar dopušta da joj mladi jabuku otme. Mladi donese mladoj iz grada par cipela i nožić. Ona za pećju pro forma malo zaplače, prosac napije se rakije, a o pokladama dolaze sretnici uz cilik gusala i brundanje basa pred opata zagrebačkog – et caetera. Mi kaputaši imamo drugi koledar. Početak je svakako skromna četvorka o pokladama, na drugom plesu slijedi kotiljon, taj zamet svih ženidaba. Gospođica daje svomu vitezu kotiljonski red, obično “kućne papuče”, gospodičić joj daje kiticu. Najprije brbljaju, poslije šapuću, najzad se gledaju mučke. I dođe post, za koga stariji jezici krasnoga spola pri kavi mladima utiru put do zemaljskog blaženstva. Opet jedan par manje! – uzdišu plesačice budućih poklada, pa si misle: “Hoće li i na nas doći red?” Eto razlike! Seljaci zaljubljuju i žene se po gregorijanskom, a mi kaputaši po julijanskom koledaru. Jedan časak silno sam se pobojao za junačku slavu naših akademičkih građana. Kako i ne bih? Molim vas, u hip navali u dvoranu sedamnaest tananih husara, koji su bez sumnje svi doktori božice Terpsihore. Pobojah se da će naši junaci dvorepaši pravničkog i filozofskog fakulteta podleći. Al’ da! Vjerujte mi da nisu husari održali mejdan. Alma mater je nadvladala. Pomislite si sad taj ponos. Gledao sam arrangeura kotiljona, pravnika – mislim, da se rodio na žalu sinjega mora. Njegova prsa bijahu pokrivena kotiljonskim redovima kao kakvomu generalnomu konzulu slavne republike Venezuele, a koračao je dvoranom preko parketa toli veličajno i nehajno kao vojvoda Wellington preko bojišta kod Waterlooa, kad bijaše pobijedio velikoga Napoleona. Prije kotiljona čitala se na njegovu čelu fraza croupiera “Messieurs et mesdames, le jeu est fait”, poslije kotiljona triumfalni natpis “Ipse feci”. – Dozvolite da vam govorim o zabavi, koja nije imala dobrotvorne svrhe, koja je sama sebi svrhom bila. Mislim kostimnu zabavu “Hrvatskog Sokola”. Da se razumijemo. Šta je sokol? Sokol je siva bistrooka ptica, vrlo plemenita, što su je nekad i same carice i kneginje na svojoj uzvišenoj ručici nosile. No “Hrvatski Sokol” ima crveno perje, garibaldinsku uniformu, k tomu još govori hrvatski, po tom dakle vidite da to nije aristokratski sokol srednjega vijeka, da je to posve demokratička zvijer. Tom prilikom moram govoriti o aristokraciji, koja dakako ne drži “Hrvatskoga Sokola” na svojoj ručici. Znam, da me mnogi drže okorjelim demokratom à la Gambetta. Demokrat doduše jesam od srca, al’ nisam petroleur. Ja štujem tu modru krv, koja prvenstvuje ne samo grbom, već i finoćom i umom. Ja ne mrzim na “haute volée”, već zazirem od kaste “haut voulant voler”, kojoj genealogija smrdi po sardelama, a opet misli da je nešto boljega nego što mi građanski ljudi. Te bagre, te lažne aristokracije ima dosta po Zagrebu. Kojemu zvanju pripada? Svakomu. A koji je povod toj pseudoaristokraciji? Bože moj! Neki mladenac umijesi svoj bijeli ovratnik ženijalnije vezati negoli drugi smrtnici – al’ njegova ženijalnost sastoji se samo u tom. Taj mladenac ima na lijevoj ruci duže nokte negoli na desnoj, na nogû ima žućkaste gamaše, na nosu očalin sa prozirnim običnim staklom, o vratu visi mu debeo lanac od talmi-zlata, mjesto logičkoga govora piskuta kroz nos nekoliko abderitskih fraza, čelo mu ima 13 milimetra, a Kokot gradi svaki dan srijedom njegove lubanje stazu. Kad ga oštro pogledaš, sjeća te živo nekih fizionomija u schönbrunnskom zvjerinjaku, blebeće u više jezika, najmanje u svojem, a u nijednom pošteno, a prima rado iz milostive ruke koje gospođe čašu šampanjca – dakako mukte. To je “jeunesse dorée”, nipošto “jeunesse d’or”, a vi ćete mi priznati da takovi vječiti objekti brijačnice ne osvajaju svijeta. Promatrao sam nekoliko takovih egzemplara na zabavi “Sokola”. Ni koraka nisu plesali. Pritisnuti graciozno u kut, promatrahu taj svijet podvinutih ruku porugljivim posmijehom, kanda će reći: “Odi profanum vulgus et arceo”. Ja sam se njihovim prizorom neizmjerno naslađivao. To bijahu zaista najkarakterističnije maske, koji su pred svoje svakidanje lice stavili krinku razuma i plemstva, a ispod te krinke, ispod toga uzvišenoga posmijeha mogao si čitati, devizu “Tri za groš”. Darwin bio bi rekao: “Eto, taj olašteni, počešljani kolac u kutu jest pravi pravcati “homo primigenius” u fraku!” Ti laži-aristokrati nisu međutim za nas ni egzistirali, i kad bi ih ljuto oko arcisokola doktora Fona ošinulo, ponikoše nikom od straha, jer – ipak je vrag i stovrag, koji kao “perpetuum mobile” oživljava cijelo društvo. “Hrvatski Sokol” raskrilio je ove godine smjelije krila, i u prvom poletu natkrilio je sve hrvatske zabave. Pomislite si, molim, staru streljanu, one stare šarene daske, koje su naši poštovani oci, pijući vino, svake nedjelje iz puške bušili, gdje su stari Ilirci svoju vražju kašu kuhali. A danas! Bože moj! Ti sokolovi, a tekar te sokolice sve u presvuku. Nitko nije onakav kakav je u životu, a za svakoga se zna tko je. Gle onu crnooku ciganku u šarenoj svili! Utekla je iz Alhambre. Ti je poznaješ, dakako. Obično je ozbiljna, fina kao u salonu, danas vragoljasta, vatra. A ona drobna nježna djevojčica do nje, ona “Crvenkapa”. Koliko je ljubezna, a kako plaho gleda – u koga? U ogromnu brkatu bebu. Ta beba je valjda sin Kraljevića Marka. Plavetna puna Bretanka ziba se kroz dvoranu, vodeći pod rukom krasnu seljakinju, seljanku od Arlesa, presvučeni bosanski trgovac šljiva, koji u svagdanjem životu ljubi samo okamenjene ribe, zaljubio se danas u lijepu jaku Zagorku, koja veselim očima gleda bezazleno u svijet. Glasoviti Čibuk-paša promatra melankoličkim okom taj šareni ženski svijet i zalijeva melankoliju proti pravilima korana kiselim vinom. Zašto je žalostan? Valjda što sav taj ženski narod ne može anektirati svojemu haremu. Da, da, ta rana peče ga u srcu, a rane od Plevne na njegovu crvenom nosu. Sad mu planu oko! Gleda tu finu djevojčicu zamamnih očiju. Na prsima joj hrvatske kocke, zdesna Slavonija, slijeva dalmatinski lavovi, na desnoj joj ruci Bosna, na lijevoj Hercegovina. – Sve je propalo, uzdahnu Čibuk-paša, al’ zašto ta “velika Hrvatska” nije provincijom Bosne? – Sarajevski bankijer Mojsijeva roda nuđa bosanske akcije, i kad mu ta ciganija nije uspjela, pograbi ogromna purana i prodaje ga indijskoj princesi iz Perua, koja svojim koketnim, modrim evropejskim očima demantira svoju peruansku pernatu krunu. Poštar u crvenu fraku promatra bijesno željezničkog konduktera ženskoga spola, koji mu je uništio zanat, i bilo bi zla da nije intervenirao napuljski bandit, da Papageno ispod perja ne zaviknu: “Gospodo! plesat će se beseda!” Sad zavrvi šarena rulja, Poljak od Visle, Čeh od Časlave, Ciganka iz Turske, chevalier à la Louis XIV., španjolska plavuša iz Katalonije, sve vičući: Na ples! Na ples! I visoko zamahnu svoj bičić plavetan ženski jokey, koga ne rodi maglovito nebo Albiona, komu u žilama teče kostrenska vodica. Skladno se ore slavenske melodije, skladno se prepliću šareni parovi, čas skokom, čas zibljući se, vrteći se u čudesnom skladu. Pljesak nagradi taj majstorski ples. A sad slijedi uz bubnjavu i kriještenje orguljica veliki marokanski cirkus. Divnih li vranaca od hartije! Taj odmjereni korak, ta živinska inteligencija A ti atleti, kako dižu ogromne terete od papira, kako junački preskakuju stolac! Dosta i suviše vam rekoh! Šteta da svega toga niste sami vidjeli! Bila je to prava, zdrava hrvatska zabava, a mi želimo da arcisokolu dru. Fonu još jače perje poraste. Vidim da vam dosađujem, premda ne govorim posne prodike, no držite na pameti riječi slavnoga pjesnika “da je ugodno sjećati se u tuzi minulih sretnih dana.” Zato vam ne budi žao. Još bih vam morao reći, kako si je “Hrvatski dom” lijepim koncertom i plesom osvjetlao lice, ali eto – posni snijeg, ožujski snijeg pada mjesto pijeska na moj pokladni referat. Ne srdite se! Svakomu svoje! Ima starijih vaših sestara, koje skupljaju ožujski snijeg, koji da ima jakost izbrisati s lica jedno desetak ljeta. Poznajem gospođu koja kroz cijelu godinu čuva bačvicu ožujskog snijega, koja plače kad u ožujku ne pada snijeg. Dozvolite si starijim sestrama tu radost, ta i vi ćete se, moje lijepe mladice, jedamput umivati ožujskim snijegom. Za sada želim vam krasno proljeće i brze zaruke, a neženjama dovikujem: “Ženite se!” To je vaša moralna dužnost. Neoženjen čovjek nije čitav čovjek, a u Zagrebu ima, hvala Bogu, dosta prilike!

II.

Azijatska kuga je, hvala Bogu, jenjala. Tim je dakako Košutovcima pokvarena slatka nada da će sve Ruse kuga izjesti, slatka nada da će mjesto “sjevernoga medvjeda” riješiti istočno pitanje heveška, marmaroška i ugočka županija, na korist, dakako, “silnoga” Abdul-Hamida. Ali, gospodo moja, ne veselite se odviše. Ima kod nas puno bolesti, puno boležljivosti, imade vrlo opasnih bolesnika. Govorit ću vam o nekoj ženskoj, koju muči kronička bolest – to vam je hrvatska dramatička vila, koja stanuje u Gospodskoj ulici kraj gradske kuće. Kad goder se izabranici naše zemlje stanu skupljati na Markovu trgu, da vijećaju o sreći domovine, popadaju tu zanimivu djevicu strašni grčevi, i njezinu majordomu, koji se među smrtntm ljudima intendantom zove, posijedi za 14 dana kosa. Ta obična njezina bolest zove se znanstveno: “defectus nervi rerum gerendarum”, t. j. sušica u kesi. Ima usto i drugih pomanjih bolesti u tijelu te krasotice. Tako se na pr. ne slaže jedno udo sa drugim u njezinu organizmu, kao u onoj priči staroga Rimljanina o želucu. Opera i drama, to su vam pozitivni i negativni pol: Guelfi i Ghibellini, vatra i voda. Ako na primjer dramatsko društvo priredi zabavu kao što ove godine, – gdje se lijepo kolo naše inteligencije sabralo, zaviknut će zagrebačke Murske, Malibranke, Anderi, Rogeri, Debassini: “Šta ja, ja operni pjevač ili pjevačica, da zađem u lavlju jamu naših histriona, koji su nam krvni neprijatelji? Nikad!” Zbilja nije bilo naših opernih slavulja i slavuljica, kosova i kosovica ni vrabaca! Da, Marinko neće da pleše sa Marijom Tudorovom, Leonora neće s Essexom, Azucena neće sa Ljudevitom XII. itd. Smijao sam se tomu djetinjastomu raskolu, a još više sam se srdio, jer zbilja ne poznajem na našem planetu mjesta gdje se radi najkukavnijih malica, rad ništa ljudi zavade lakše, neg’ što u Zagrebu. Al’ da ste tek vidjeli našeg crnookog “Divljana”, da ste vidjeli onu silu gromotresne munjine, koja se tom prilikom skupila bila u nježnom organizmu te dražesne osobe. Mišljah: Sad na će iz očiju joj pući strijela u veliki bubanj naše opere i g. Jankoviću opržiti visoki C. To budi dakako mimogred za šalu rečeno, jer ja uopće u šali govoriti kanim o kazalištu. Da ozbiljno govorim, mogo bih se izvrgnuti pogibelji da mi se ovaj ili onaj ljudski nasmije. Čovjek napokon i otupi, i pero otupi, a uloga Kasandre vrlo je tragična, volim dakle glumiti ulogu luđaka – u “Learu” dakako! Neki dan dođoh poslije kazališne predstave kući; bio sam načuo kojekakvih crnih glasova o budućnosti naše dramatičke vile. Svijet je govorio da će joj odrezati i desnu nogu. “Ta zašto joj čovjek ne bi odrezao glavu?” šapnuh, “kad je već došlo do amputacije?” Zađoh u misli, u minule časove, obredih mišlju svih onih 19 godinica, otkako proučavam dušu naše hrvatske Talije. Snuždih se, zadrijemah. Snivao sam san. Nađoh se u parteru našega kazališta. Sjeđah na jednom od onih vrlo udobnih sjedala, na kojima bi samo sušičavi ljudi sjediti smjeli. Na sreću nisam debeo, pa sam se dovoljno raširiti mogao. Kazalište bijaše prazno, tamno, samo je papirnati mjesec tužno obasjavao platnenu šumu i crno zjalo pustog gledališta. Pogledam nehotice nadesno. Ele, čuda! Kraj mene sjeđaše, posve poput čovjeka, prebačenih nogu, riđ, star mačak. Svojom šapom njihao je nehajno na uzici “monocle”, a oko njegovih brkova igrao je ironičan posmijeh. Pogledam ga u čudu.

– Dobar večer, gospodine! – kimnu mačak milostivo.

– Da Bog da, gospodine mačku! – odšapnuh plaho.

– Zar me ne poznajete? – zapita mačak.

– Nemam sreće!

– Čudim se! – odvrati mačak ponešto uvrijeđen. – Vaša pamet kanda je kratka. Vi se, koliko znam, bavite više od desetak ljeta sa tom dramskom daščarom. Vama su poznate sve znamenite i neznamenite osobe našega dramatičkoga zavoda. Ja sam Vaše lice dobro upamtio. Gledao sam Vas sto puta iza kulisa, dok ste dramaturgom bili. Znate, i ja spadam u dramatsko osoblje.

– Vi?

– Da, da! Nije li Vam poznato ime Bibić? Mišojed Bibić, – doda mačak s velikom emfazom.

– Ne bih znao…….

– Eh! – otresnu se mačak, – ja sam već svojih devetnaest sezona kod narodnog kazališta angažovan, pa lovim po kazalištu miševe i parcove, i mislim da mi u mojoj struci nema premca na cijelom slovjenskom jugu. Prije mene je tu struku zastupao moj otac. Po tom vidite da u mojim žilama teče dramatska krv.

– Osobita mi je čast, gospodine Bibiću!

– Dobro, dobro! Oh, da bih mogao napisati obilne memoare, čitav “Balkan-divan”, no – ta Vi ste to iskusili po svom novinarskom zanatu – kod nas se viče odmah: “To su osobnosti.” Radije mirujem. Sama pristranost! Ni Vi, g. kritičaru, niste ništa bolji.

– Al’ oprostite!

– Ništa bolji, velim Vam! Ja ne lovim samo miševe, ja prikazujem i uloge.

– Ah!

– Ta valjda ste vidjeli komada, gdje mačak dolazi. To sam bio ja. Moj repertoar je prilično velik, pa napokon bih se ufao pjevati na pr. ulogu drugoga tenora u Luciji. Al’ Vi me niste ni jedamput pohvalili u svojim kritikama, ma ni spomenuli. Svejedno. Nitko u svom domu prorok nije.

– Priznajem svoju pogrešku.

– Ništa, ništa! I uprava je tako pristrana. Zahtijevao sam za pojedine uloge večernji honorar – nekoliko dekagrama govedine. Odbiše me, dočim su tenoru Dalfyju plaćali večernji honorar. Ja, pak Dalfy! Zahtijevao sam, da mi se osigura mirovina. Odbiše me. Pače! Dođe redukcija dramatskih gaža. Badava sam tvrdio da spadam u operno osoblje po svom liričkom grlu. Ne, rekoše oni, ti spadaš u dramatsko osoblje, i sniziše mi gažu na četiri kilograma mesa na godinu. Pa tu da mačak živi! Ne, kod nas ne cvatu umjetnosti ruže. Znam što ću učiniti.

– A šta, molim Vas, gospodine Bibiću?

– Ja sam već počeo dopisivati sa redateljem beogradskog kazališta, sa g. Jovanovićem, i nadam se, da ću dobiti bolji engagement.

– Želim Vam dobru sreću, gospodine mačku! Al’ molim Vas, pustimo za časak te osobne primjedbe, govorimo uopće. Recite mi, zašto mi sjedimo ovdje, to jest, Vaše mačje gospodstvo i moja kritičarska malenkost. Ta danas nije ni predstava na “par”, danas nije ni oglašen Shakespeareov komad. Šta bulji taj nauljeni papirnati mjesec toli ludo u nas?

– Vidim, da niste au fait, gospodine kritičaru, i žalim Vas. Danas je ovdje velik meeting vragova. Zloba sudbine prenijela Vas je u ove crvotočne prostore našeg Talijina hrama, da čujete, da vidite. Vi ćete ovdje sjediti kao živa satira, neka se Vaši šovinistički hrvatski ideali rasplinu u ništa.

– Kakov meeting? Kakovi vragovi? – zaviknuh u čudu.

– Parbleu! Ala ste djetinjasti! Valja ste čuli da se kani naša opera dokinuti radi kronične bolesti, radi deficita.

– Čuo sam.

– Vidite. To je. Ja dobro znam da se to radi jer se štedjeti hoće. No na taj glas probudiše se oda sna oni vragovi domorodnoga zagrebačkoga općinstva, koji su više godina prognani bili u grob, i kojima valja za naše hrvatsko kazalište samo geslo: “To su prazne tek parade, sve to mora na komade!” Pazite sad!

Po tim mačkovim riječima zahuji vjetar kazalištem, papirnati mjesec zatrepti, platnena šuma kanda je oživjela, lišće počelo je šumoriti, grane pucati. Nešto zaruži silno, otvori na podu pozorišta zinuše, a ispod pozorišta skoči hrlo cijela četa muških i ženskih vragova i vražica, skačući i pljeskajući od veselja. Neki plavokosi demon u uniformi Lumpacija Vagabunda stavi se pred šaptalačku kolibu, nataknu svoj očalin na nos, izbulji svoje modre oči i stade kroz nos ovako perorirati:

“Štovani jednomišljenici moji! Uslobodio sam se vas danas pozvati na meeting u ovu daščaru, koju usijane hrvatske glave zovu hramom svoje dramatičke umjetnosti. Nije li to satira? Riječ je: tko ne vidje nikad tornja, i peći se klanja. Čemu, molim vas, Hrvatima hrvatsko kazalište, čemu im galerija slika? Jesu li paštete od gomoljika stvorene za želudac šestinskoga seljaka? Tako zvani “hrvatski patriotizam” držao nas je kroz više godina zatvorene, kao što je madridski onaj đak držao u bočici zatvorena demona Asmodeja. Sreća nas je poslužila, voda teče na naš mlin.”

“Ali” odvrati neki pomno počešljani mlad vrag u spodobi dandyja, “Vi ste odviše kolerični, Vi se naglite suviše. Koliko razabirem iz Vašega programa, nadate se Vi propasti hrvatske komedije, jer se kani ukinuti opera. No koliko je meni poznato, čini se to samo zato da se bolje kultivira drama. Ja sam doduše kozmopolita, moj svijet se vrti samo na ružičastim ženskim trikotima, te ne pitam pjeva il’ govori li se kineski ili hrvatski. Ali ti ljudi koji kane ukinuti operu ne misle nimalo na propast hrvatske Talije.”

“Ne djetinjite, ne prekidajte me!” razljuti se Lumpacius Vagabundus. “I ja vrlo dobro znam da ne misle, ali znate li što je silogizam, dragi amice, znate li, što je logika čina? Zar nismo mi općinstvo, zar nemamo mi prava govoriti?”

“Govorite! Govorite!” reče neka vremešna vražica, “znam da pogađate unaprijed moje misli. I meni je dodijala ta nova hrvaština, premda sam rođena Hrvatica!”

“Tko je taj Lumpacius?” upitah Bibića.

“To Vam je čovjek, koji se odnekud doklatio u Zagreb, komu srce živo kuca za hrvatske – groše. Svoju djecu poslao je u Gradac na nauke, da se ne okuže hrvaštinom. Ovdje igra kavalira, u svojoj domovini pobirao bi možda prnje.”

“Mesdames! Messieurs! Poslušajte! Ja ću vam sve logički izbrojiti na prste! Hrvatska opera dakle fuć! Fuć Ivan Zajc! Fuć Zrinjski! Fuć Lizinka! Lisinski će opet spavati u prašini arkiva, a miševi fićukat će “Ljubav i zlobu”. Drama će se kultivirati. Shakespeareove dugočasne deklamacije, koje nedonošče kakovog domaćeg piskara ili otrcane šale Rosenove? Tko će držati lože, pitam vas?”

“Ja neću!” – odvrati vremešna vražica.

“Ni mi!” – odvratiše u jedan glas drugi vragovi mahnito.

“U toj mahnitosti ima metode!” – prišapnu mi mačak.

“Vidite, gospodo!” nastavi Lumpacius, “po mom računu bit će za buduće sezone vlasnici loža većim dijelom kazališni miševi. Deficit bit će veći, teatar bit će prazan. Intendanta hrvatskog hvatat će azijatska kuga; zavrisnut će: “Samiel, pomozi!” I doći će Nestroj, Bergen, Kaiser, Costa, a da te zabave budu ugodnije i pjevanje ljepše, angažovat će g. intendant miloglasnu subretu. Mi ćemo kuriti i kuriti. Glas iz općinstva viknut će: – Eto vam pjevačice! Ne bi li bolje bilo da čujemo “Lijepu Jelenu” i “Vojvotkinju od Gerolsteina”! I doći će “Lijepa Jelena” et caetera, mi ćemo kuriti, a deficit će opeta rasti. Jer “Lijepa Jelena” stoji koliko i “Margareta”.

“Dakle nikakove opere?” viknu sijed velik vrag šiljaste brade.

“Zašto ne”, odvrati Lumpacius, kao prije – “poslije Uskrsa talijansko društvance à la Brambilla sa 4 ćorava korista i 4 krezube koristice.”

“Ah, blaženih li uspomena!”, uzdahnu vremešna vražica, “kad su pjevali slavulji à la Gerli, Puzzolini i Riva!”

“Aha!” šapnu mi mačak, “stara je onda mlađa bila, a Puzzolini bijaše krasan mladić, ma ja ne bih bio dao svoga grla za njegovo.”

“Da, da”, zaviknu stari bradat vrag, “ili divna Irena Sassi! Sjećate je se jošte?”

“Da znate” šapnu mi i opet mačak, “Irena Sassi bijaše u svakom pravcu anatomički vrlo razvijena. Poznata vam je riječ turskih Bošnjaka: “Pretila je, lijepa je”. Naši habituéi bijesnili su od zanosa, kad bi Irenica zakukurikala, osobito u muškim trikotima Maffija Orsinija.”

“Gospodine Lumpaciuse!” – progovori dandy – “Vi znate moje gledište u toj stvari; u načelu slažem se potpuno s Vama. Ja ljubim promjenu. Tko će gledati uvijek jedna te ista lica? Sad nema prilike pikantnim spletkama. Dočim u prijašnje vrijeme! – Ali Vaše su nade prebrze. Vlada neće dati da propadne hrvatsko kazalište.”

“Dakako da neće!” – nasmije se Lumpacius, “al’ kazalište će se samo ubijati.”

“Ali tako zvano “patriotično” općinstvo!” – prigovori dandy.

“Hohò! Moj dragi amice!” – progovori vrlo blazirani vrag iz kuta. “Šta je patriotizam? Haljina u koju se čovjek za paradu obuče. Do podbratka je zakopčana. No puhne li koji drugi vjetrić, pa digne haljini skutove, vidi se, da je podstava prnjava. Da Vam kažem. Bilo je g. 1869., kad je kolo takvih domorodaca bocnulo varaždinskoga njemačkog direktora neka zamoli od vlade koncesiju da smije u Zagrebu davati njemačke predstave. I zamoli je. Koliko živih pristaša je ta kulturna ideja u Zagrebu našla! A ne znate li da je u novije vrijeme nekakvo društvo plelo nešta po Zagrebu o akcijama za njemačko kazalište?”

“Pa posve pravo su imali ti ljudi!” planu neki kašljavi vrag, koji je u običnom životu komunikacionalnim činovnikom, “molim Vas, ja nisam Hrvat, moja žena nije Hrvatica, moja djeca nisu Hrvati, premda su ovdje rođena. Ja ne razumijem toga žargona, i ne treba mi ga. Al’ kad uđem u crkvu, moram slušati hrvatsku propovijed, moja djeca u školi moraju hrvatski učiti, pošto je nasilje magistratsko zatvorilo pastoru Soedlu njemačku školu, a kad hoćeš da se malo zabavljaš u kazalištu, eto ti hrvatskoga tralalikanja i turske deklamacije. Nije li to očito nasilje, nije li to skrajna intolerancija tih šovinista? Kad im je taj njihov neugladivi krapinski dijalekt toliko omilio, neka si slobodno prave jedamput na nedjelju svoje harlekinade, kako je prije bilo.”

“Optime!” zakukuriknu Lumpacius. “Šta općinstvo! Za to se ja ne bojim. Samo kad bi nam vlada dopustila, samo kad bi magistrat. Ta eno g. 1860., kad je mađarska opera ovdje bila, kako su Zagrepčani skakali od veselja, slušajući “Hunyadi Lászlóa.”

“Istina je!” – pljesnu neki suhi, bjelobrki vrag, “divno je to bilo!” I odmah skoči k prvoj kulisi, gdje je stajao star klimav klavir, te uze lupati po tipkama “Hunyadijev marš”.

“Silentium!” viknu Lumpacius, “to je ona muka, da nam ne dadu kako bismo htjeli. Ja ću doduše pokušati da proti kazalištu pobunim saborskog zastupnika kojeg ladanjskog kotara, gdje su rđavi putovi, ali pokus taj je problematičan.”

“Možebit bi dobro bilo”, prihvati dandy, “da se digne na vladu, pod izlikom patriotične opozicije, hajka radi kazališta, pak da škandalom dignemo ovu daščaru u lagum. Vičimo: “Radije nikakovo kazalište nego tako kukavno. Nek se kazalište zatvori, dok se ne sagradi novo, onda neka se sastavi valjano društvo.” Vičimo tako. Vi znate da se novo kazalište neće prije deset godina sagraditi, jer nema novaca; a u Zagrebu je vrlo lako štogod rastepsti, ali vrlo teško štogod sazdati.”

“Nu recite Vi svoje mnijenje, gospodine!” okrenu se Lumpacius nekomu malomu, kašljavomu vragu riđe kose, koji je u prikrajku zijevao.

“Dajte mi mira!” odvrati riđan, “ja se u te poslove ne pačam. Što ste me i zvali? Meni je svejedno: kineski ili turski. Radite što vam drago, ja neću polaziti ni ovoga ni onoga kazališta. Ja volim kod kuće za pećju rezati kupone.”

Tek što riđan završi, zaruži nešto pod pozorištem, a iz spusta skoči u crno odjeven vitez, te se nakloni kavalirski.

“Dobar večer, moja gospodo! Dozvolite da si zapalim cigaretu. Hm! poznam, poznam tu daščaru, znam o čemu se radi. U lagum! Je l’? Ha, ha, ha! posve vašega mnijenja. Zakleh se da ću se Kneislu osvetiti. Zar me ne poznajete? Ta tko mene u Zagrebu ne pozna? Zar nema među vama krčmara, krojača, postolara, gospođe? Ta ja sam vitez Tošica Montrose! Čuvši za vašu hvalevrijednu namjeru doletio sam po brzojavnoj žici ovamo, da vam budem u pomoći. Jo, al’ kako ćemo? Ha, sad znam. Vi znate šta sam. Onaj nesretni piskar u “Obzoru” pravio je na mene rđave vicove, rekav, da sam bio “blaženo uzmičući” radi krojača, radi nekoliko pari kukavnih cipela ili drugih malenkosti. Laži, sve goleme, prijesne laži. Duša me je boljela kad sam gledao kako se ovdje drama nogama gazi. Pomislite, Fijan da je bolji od mene! To je buncala “Agramerka”. Pa onda ta opera, ta nesretna opera, koja zatire dramu! Jo, tko će to podnositi? To je peklo moju umjetničku dušu, i ja po noći žic preko Save u Topčider! Tako je, gospodo! Ja se moram osvetiti Kneislu. Ja sam sad ko sveti Petar – ribar, držim mrežu, lovim ljude. Sobjesku sam uhvatio, jednog nažigača lampa sam uhvatio, možda i Bana, možda Antona, možda i – ta vi znate! – ha, ha, ha!”

– “I ja sam vaš!” viknu mačak.

“Eto!” nastavi Tošica Montrose, “tako ide malo pomalo sve na komade, i butika će se morati zatvoriti.”

“Cheer Tošica!” zaurlaše vragovi.

“Cheer!” mijauknu mačak i prišapnu mir “I ja se moram intendantu osvetiti.”

“Moja gospodo!” zaviknu Lumpacius, “pročitat ću vam rezoluciju našega meetinga!”

Al’ u taj hip udari na kazališnom tamtamu ponoć, veliki bubanj u orkestru zagrmi od sebe, vjetrostroj za kulisama poče se od sebe vitlati, orgulje od sebe igrati, preko pozorišta lepršahu papirnati zmajevi, orlovi i zmije, mačak kraj mene problijedi, vragovi se zapanjiše.

“Ta to kanda je “vučja jama” u “Strijelcu vilenjaku” – izmuca mačak i otkliznu pod klupu.

Papirnati mjesec, planuv crvenim svijetlom, raširio je svoj kolobar do grdne veličine. Iz zatka iziđe star, debeo gospodin velikih očiju, dugih brkova u dugoj kabanici – iziđe laganim korakom “doktor”, uze iz burmutice prizu, namršti srdito čelo, skupi guste obrve i lupi štapom tri puta po mjesecu. Strijela tresnu u Montrosa, mjesec puče, a iz njega skoči crnac Mungo – duh Plemenčićev, noseći na leđima velik koš. “Doktor” pokaza mu štapom đavolsku četu, a Mungo popade brezovu metlu, pomete cijelu zlokobnu čeljad i pobaca je u koš. Spodoba “doktora” rasplinu se, brzo spusti se crn zastor, na koji napisa Mungo kredom riječi:

“Mene! Tekel! Ufarsin!”

Trgnuh se, probudih se. Jesam li snio? Jesam li bdio?

III.

Bojim se unaprijed da ću vam dosaditi pišući o predmetu o kojem sam već pisao bio, koji za posljednjih dana uzrujava ne samo urede nekih oblasti, sve zagrebačke redakcije, već i tanke živce naših domorodnih i nedomorodnih Zagrepčanka, koje su poglavlje o propasti opere živo rešetale i uspjeh svojih razmatranja priposlale raznim redakcijama u prilici dopisa, članaka i inserata. Neke redakcije lecnuše se toga javnoga mnijenja, te su svaka svojim načinom počele tješiti tu pobunu krasnoga spola. Zlobni ljudi pričaju po gradu da je radi naše kazališne krize bilo vrlo nervoznih prizora u nekim kućama, no mi tomu preklapanju ne vjerujemo, jer smo krotki ljudi. Neću vam međutim govoriti o sadanjoj operi, o opstanku ili propasti njezinoj, hoću da odgovorim na jedno pitanje. Pri riječi “hrvatska opera” obično se neki ljudi nasmjehnu porugljivo; odakle vam pjevača i pjevačica? Šta imamo od toga da nam Talijan, Čeh ili Nijemac kukavnom hrvaštinom tralaliče? I to je zadnje pitanje glupo, kao mnoga druga pitanja, kojima se ovakovići i onakovići nabacuju o umjetnosti, literaturi, politici et caetera. U nas četiri petine onih brbljavaca koji ti raznim upitima i glosama dosađuju nemaju uopće toliko prava pitati za ozbiljne stvari, koliko ima na primjer opančar iz Šestina pravo kritizovati Kantovo djelo “O kritici razuma”. Ali šta ćete, mi živimo u dobi javnosti, u eri slobodne štampe i slobodnoga brbljanja, i čovjek je zbilja osuđen da kroz polovicu svoga života mora slušati kojekakvo ludo preklapanje. Ali da, možemo li imati domaćih pjevačica? – Bilo je dne 18. travnja navečer, kad uđoh u dvoranu našega glazbenoga zavoda. Gospođa Ida Wimbergerova, predstojnica pjevačke škole, htjede nam pokazati šta su njezine učenice naučile. Pardon, gospođice učenice imao sam reći, jer nemojte misliti da je to skup prokšenih gaćaška kratkih suknjica koje se lutaka igraju, već je to kitica rascvalih ružica, od kojih bi mnogu mnogi mladi zagrebački gospodin i kako rado djenuo za svoj klobuk. Reći ćemo, sve 16 godina i nešto više. Mi vrlo dobro znamo da gospođa Wimbergerova ima svojih zavidnika, al’ zato neka je ne boli glava. Tko god u Zagrebu nešto radi, ima zavidnika. Kolumbovo jaje je najbolji odgovor na takovo preklapanje. Gospođa Wimbergerova može se uostalom ponositi svojim uspjehom, svojom pobjedom. Njezin je koncert bio svakako jedan od najzanimljivijih ove sezone i po programu i po silama koje su taj program izvodile, a i po sili otmjenog općinstva koje je posjetilo tu glazbenu zabavu. I velik dio naše “zlatne mladeži” povrvi onamo uz starije gospođe i gospodu. Bit će tomu dakako manje kriv Cherubini, Mozart, Meyerbeer i drugi korifeji, više će biti krive one milokrvne slavuljice, koje su nam note tih besmrtnih glazbenika toli vješto protumačile. Koliko para glatkih rukavica potrati pljeskajući “divlji zanos” mlade gospode! Pripovijedat ću tu ukratko što se igralo i pjevalo. Ja nisam strukovnjak, sudim po srcu i uhu, čuo sam po svijetu puno toga! No ja samo pripovijedam, ja ne sudim. Program brojio je u svem 16 komada, i to glazbotvorina vanredno teških. Gg. Siegfried Catinelli i Franjo Petrić izvedoše na dva glasovira najprije simfoniju “Phaëton” od Franceza Saint-Saënsa, a poslije preteške preludije od Liszta. Velika vještina ove gospode, koja su u prijaznosti sudjelovala kod koncerta, odavna je ocijenjena po vještacima. G. Rikard Jorgovanić pokazao je Mendelsohnovom “Lovačkom pjesmom”, da ne umije samo pisati lijepe pjesme, već i pjesme lijepo pjevati. I on bijaše ove večeri “volontair”, kao i okretni velevješti g. Vončina ml., koji je sve pijese, pjevane velikom vještinom, na glasoviru pratio. Al’ sad je tek došao pravi dio koncerta. “Ave Maria” od Cherubinija pjevala je gđica M. Scwarzova, “Pod lipom” od Schuberta gđica Marica Vranjicani, “Švicarsku pjesmu” gđica M. Wimbergerova, “Nasloni se na obraz moj!” (Jensen) gđica M. Mihajlovićeva; dvopjev iz Meyerbeerova “Proroka” gđice M. Trnina i Olga Veličkovićeva, ariju sa zborom iz Goldmarkove opere “Kraljica od Sabe” gđica K. pl. Vojnovićeva; pjesmu “Na obzorju dalekom” (izvorna skladba g. Krežme) gđica C. Šviglinova, ariju iz Mozartova “Figara” gđica M. Kiseljakova, ariju iz Rossinijeve “Cenerentole” gđica M. Partaševa, “Serenadu” od Gounoda gđica Veličkovićeva, ariju iz “Proroka” gđica Klotilda Cvetišićeva, ariju iz “Oberona” gđica M. Arnoldova i napokon “Svadbeni zbor” iz Wagnerova “Lohengrina” sve gospođice i pjevači “Kola”. Pa kako se to pjevalo, kakva to bijahu lijepa grla! Milota je usto gledati bilo, kako neke pitomice, koje prvi put pred sobom opaziše toliko glava, toliko očalina, toliko svijetla, plaho koraknuše na pozornicu, kako im se lice zarumeni i kako im se nato poslije časka razvilo grlo i ozivalo poput proljetne ševe. Ja sam samo suhoparno naveo ime gospođica, bez klasifikacije, bez epiteta “lijepo”, “izvrsno”, “divno”, itd. Ali moram reći, da sam se upravo divio, koliko lijepih grla kod nas imade, jer su te slavuljice sve domaće kćeri. Bože! – pomislih si – koliko lijepih sila za pravu hrvatsku operu, eto živa odgovora na besposleno, porugljivo upitkivanje blaziranih glosatora, koje umjetnička drhtavica samo onda popada kad se primadoni ime svršava sa “ini”, “etti”, “icci”, “ucci”. Pa, da presiječem unaprijed svaki prigovor, reći ću vam da se između tih gospođica neke posve ozbiljno našemu pozorištu posvetiti kane. Moral? Gospodo, kucajte i otvorit će vam se! Tražite, naći ćete! Ne šaljite zaboga stipendistice u Beč! Je li Kašman u Beču izučio? Nije, već na zagrebačkom pozorištu! A gdje je Kratochvil postao opernim pjevačem? Gdje Lesićka? U Zagrebu, da, u Zagrebu. Stipendistice, to su vam vrlo ćudljive osobice. Neka ima koja od njih glasić, neka nauči dvije, tri partije, neka čuje veliku operu u Beču! Po glavi joj se vrti samo Lucca, Materna, Minny Hauck, Chiomi, Adelina Patti. I ja moram takova biti, misli dušica. Pa promislite, primadone mogu se udati za grofa, za kreza, pa briljanti, čipke, kočije, šampanjac! I vrati li se takva “umjetnica” u svoj dom, prva joj je riječ “Ja neću ovdje ostati!” Ona si doduše koketnim posmijehom umije pribaviti nekoliko pljeskalaca, ona je bar na časak “domorotkinja”, i radi toga domorodstva natiču više puta domorodni kritičari toli jake i obzirne očale, da od umjetničke mušice postaje umjetnički slon. “Domorodna” primadona sabire te “domorodne” kritike i šalje ih za potpun dokaz – agentu, ta Adelina Patti vrti joj se po glavi, “ona ne može ovdje ostati, ima dapače već engagement sa 10.000 fr.” Ja bih u takvom slučaju svaki put reko: “Sretan put!” Zato, gospodo, ostavite se štipendija za Beč. Pri kraju gđi Wimbergerovoj još jednom hvala i mala, malena primjedba. Molimo, da se ona ubuduće malko obzire na domaće skladatelje, al’ i domaći skladatelji na nju. Spominjemo imena Lisinski, Livadić, Zajc. Pače spominjemo i druga slavenska imena: Glinka, Sjerov, Rubinstein, Moniuszko, Gross, Smetana. Razumijemo kamo ona smjera, da ne može dati pjevati arije iz Traviate ili Rigoletta, al’ opet mislimo da bi u kozmopolitičkoj umjetnosti i domaća i ina slavenska nešta mjesta imati mogla.

IV.

Živo se sjećam iz historije onih kartaških žena koje su svoju krasnu kosu dale da se od nje načine tetive za lukove proti Rimljanima, kad je oružje uzmanjkalo bilo. Bijahu to zadnji časovi slavne Kartage, kad ju je oholi Rimljanin odasvud opsjeo bio. Najedamput upitah se u duši: Da neprijatelj opsjedne Zagreb, da se braniti valja, koliko bi Zagrepkinja žrtvovalo svoju kosu za domovinu, ili bar žrtvovalo svoje chignone i kupljene plete? – Na to pitanje ne mogoh si nikako odgovoriti, al’ je to zanimiva zagonetka za statističko istraživanje. Vi ćete mi dakako reći: Zagrepčani nisu Kartažani, veletrgovci staroga svijeta. Dopuštam to, premda neke novine često pišu o savezu Zagreba sa svjetskom trgovinom. Te narodnogospodarske studije čine mi se kao školske zadaće o “opisu proljeća”, kad vidim da se utiru na sve strane pred našim nosom gvozdene kolotečine, a ne dotiču se Zagreba, sve “De nobis sine nobis”. Mi nismo ni opsjednuti, reći ćete dalje, ta je li neprijateljska vojska opklopila Zagreb? Istina, nije opklopila, al’ se opet varate, opsjedaju nas. Molim vas! Na željezničkoj stanici grmi vam kondukter u uho – zar hrvatskim jezikom? Idite šetati van grada – svrnite okom na napis željezničkog kamena kraj puta, – zar hrvatski napis? Zapalite si cigaretu, čitajte na njoj, koja je vrst – zar hrvatski čitate? Pišite svomu prijatelju nekoliko riječi na dopisnici – zar hrvatskoj dopisnici? Zađite u koju istarsku ili riječku školu – zar hrvatsku školu? Il’ želite li čuti koju prodiku u Čakovcu – zar hrvatsku prodiku? Tražite li odluku od koje financijalne oblasti u jednoj strani naše domovine – zar hrvatsku odluku? – ili pođite u Osijeku u kazalište – zar hrvatsko kazalište? Il’ šaljite svoju kćerku u neki samostan van Zagreba, da nauči konverzaciju – zar hrvatsku konverzaciju? Dosadna li cjepidlačara, koji ne zna nego pitati, viknut će koja tankoćutna dama. Dopuštam da suviše pitam, ali oprostite, po mojem se mozgu roji toliko tih pitanja, da nemam kada odgovoriti. Ali vjerujte mi, jesmo opsjednuti, jesmo. Ne dvojim nimalo da će me koja ta slatka ustašca okrstiti šovinistom. Rodoljub je napokon dandanas svatko, čovjek može za domorodne svrhe u Zagrebu i gospojinski odbor skucati, gdje je parlamentarni jezik – hrvatski? Vi mi velite da muhe tučemo. Dakako. No jeste li čuli za onu muhu koja se na lješini napila mrtvačkog otrova, na zdrava čovjeka doletjela, bocnula ga i – ubila ga, jer mu je otrov rastvorio krv. Oprostite, to bijaše mušica, samo mušica! Da, naši živci nisu od gvožđa, od kanafa su. Mi ne shvaćamo one obične logike, po kojoj na kruški kruška, na jabuci jabuka rasti mora. Molim vas, putujte u Italiju, zapalite si svijeću! Vi ćete moći samo talijansku svijeću zapaliti, jer ondje druge nema, vi ćete je moći samo talijanskim šibicama zapaliti, jer ondje drugih nema, a naše mile Zagrepkinje moraju njemačke svijeće švedskim šibicama zapaliti. Ja nisam Kinez, niti prijatelj apsolutnoga “ja”, ali poznat mi je zakon fizike po kojem dva tijela u isto vrijeme na istom mjestu postojati ne mogu, pa ako dođe kakov Hamlet na moja vrata i zapita: “Bit ili ne bit?” odgovorit ću: Biti. Tu će mi se reći da je Hamlet bio luđak, šovinista, reći će mi se da na istom pladnju u isto vrijeme može stajati zajedno ocat i ulje. Heureka! Ocat i ulje, to je slika velikog dijela našega domorodstva. Neki mixtum compositum. I ne znaš pravo što si. Sve bih reko da smo mi Zagrepčani zadnji ostavili gradnju babilonskoga tornja, jer nam se jezik toli silno miješa u sve jezike. No spadaju li te jadikovke u književnost i umjetnost? Ponajprije, nisu to nikakove jadikovke, to su socijalni pabirci, razmatranja na sitnozor. Ja se čuvam elegija kao žive vatre, ja se bojim suza. Neću da budem Jeremija nad hrvatskim Jeruzalemom, jer se tvrdo nadam da Zagreb propasti neće. K tomu imam toliko historičkoga razbora i prijegora, da svoj narod ne smatram narodom “odabranim”. Odvajkada valjala je za nas riječ: Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Samo treba to kljuse kašto bičem ošinuti, ostrugom bocnuti. Mi smo zbilja kašto ljudi od tijesta, svatko može utisnuti u nas svoj žig, svatko nas sebika. Jeste li vidjeli djecu, kad od jednog kusa ilovače prave sto raznih prilika? Tvar ostaje ista, forma se mijenja. Ja sam pri tom pomislio na neke Zagrepčane. Da je gospodin Bog na početku svijeta Zagrepčanina stvorio prvim čovjekom od ila, bogzna bi li taj zagrebački Adam tako otvrdnuo bio kao što je pravi, bogzna bi li se u njem našlo ono rebro od kojega je Eva sagrađena. Eto me! Našao sam pravi lijek za obranu od tuđinstva u našem društvu. Evo Eve! Ta nije li majka slatko zrno onoga bujnoga ploda na drvetu čovječanstva, koji se narodom zove, nisu li njeni naručaji zadnje utočište muža, nije li ona čedancu prava učiteljica jezika, domaćega jezika? Nije li genij obitelji, koji ne pušta da se kužni duh uvuče u kuću? Ne nosi li ona zlatne ključe srca narodnjega? Niste li čuli za mater Grakha, za junakinju Nelipićevu, za Katarinu Zrinjsku, za žene u Weinsbergu, za djevicu orleansku, za majku Jugovića? Četiri sto ima tomu godina. Odavna bili su Danci i Nijemci skučili Slavene na Rujani. Narod je bio zaboravio svoje običaje, svoje svetinje, svoj jezik. Tada prije 400 godina umre na Rujani starica od 90 godina, umre šapćući svoju zadnju molitvu slavenskim jezikom, koji je s njom navijek pao u grob. Svi se iznevjeriše svomu jeziku, samo ona ne odmetnu se od roda, ona je tu svetinju u svom srcu nosila do groba, zadnja grana roda svoga. Da, kartaške Zagrepkinje štit su našega roda. – Zbilja? Bijah jošte djetetom. Povedoše me na galeriju redutne dvorane, rekoše mi da je to sabor. Ban Jelačić stajao za zelenim stolom, živo klicanje orilo se dvoranom, imalo se ići u rat. Djevojke, gospođe poskidaše zlatne lance, minđuše, narukvice, prstenje, te baciše sve dragocjenosti pred bana na stol za domovinu. Od tih gospođa i djevojaka ima jošte živih. Bože! Koliko je stupnjeva Reaumura tada imalo njihovo rodoljubivo srce! Danas! Zar je to samo komedija na reduti bila? Da, naše kartaške Zagrepkinje očuvat će nam hrvatski zbor i tvor! Idite u salone, na plesove, na led, na šetalište, u lože, u dućane, oh, kako im cvate poput ljubica na nježnim ustašcima hrvatska riječ. U budoaru na stolici leži Preradović i Vraz, na glasoviru u salonu Lisinski, Livadić, Zajc i Kuhačeva zbirka, u njihovu đerđefu vidiš Layeve uzorke. Ljute su, Bože moj! Strijelom čarnih očiju oborit će svakoga koji dirne u narodne svetinje! Zbilja? Mislite li možda da buncam kroz vrućicu? Ne pitajte me. Nisam ja golub, da prebirem proso ili – – -? Ugljen i dijamant od iste su tvari. To valjda znate. Al’ ugljen je crna mrtva prašina, alem sijeva i ljeska se u sto divnih zraka, zastidjet će i najljepše oko djevojačko, reći bi da je živ. A što ga kruti u toli divan kristal? Siloviti, duboki onaj žar, koji proplamćuje iz srca zemlje. Zagrepkinje, je li vaše srce alem rodoljublja, je l’ mrtav ugljen? Da vam kažem. Da imam ja vlast u Zagrebu, odredio bih:

prvo: kao crnački kralj Zulua Cetevajo u svojoj zemlji, da se u Zagrebu nijedan muškarac prije tridesete godine oženiti ne smije, i to sve donle dok sve Zagrepkinje koje njemčukaju ne polože rigorozum iz hrvatskoga jezika;

drugo: zapovjedio bih kao nurnberški magistrat prije 400 godina, da djevojke i gospođe zagrebačke moraju nositi teške visoke kape, od kojih se jedva lice vidi, i to sve donle dok sve psalme Davidove od Đorđića ne nauče do zadnje piknjice;

napokon naredio bih, kao što dubrovački senat prije sedamsto godina, da se nijedna žena ili djevojka na ulici pokazati ne smije koja ne govori onim jezikom što ga je usisala s majčinim mlijekom.

Ta medicina izliječila bi zaista sve zagrebačke junakinje, koje vole biti tulipani negoli ljubice ili karanfili. Te vrijedne Zagrepkinje zahvalile bi se Bogu iz hrvatskih molitvenika da ih je minulo vrijeme iskušenja; veleumna riječ Shakespearova “Ženo, tvoje ime je slabost” postala bi prijesnom lažju, i svaka Zagrepkinja sjetila bt svoga zaručnika Nijemčićevih riječi:

Ne dozvol’te, da vam momak lice
Prije ljubi negoli prisiže:
Da će rado tad umrijeti,
Kad izdajstvo domu prijeti.

V.

On revient toujours à ses premiers amours! t. j. ja se vraćam uvijek na Zagrepkinje. Neka nitko ne misli da je moj prvi ideal, moja prva ljubav bila Zagrepkinja. Bila je od Rijeke – no to i ne spada ovamo, to je i slučajno bilo. No ne mrzim uopće na taj zagrebački ženski narod, ali ove franceske riječi ne tiču se mojega srca, mojega osobnoga osjećanja. Ja ćutim neku potrebu da taj krasni spol stavim pod sitnozor, da omjerim toplinu njihova srca, dubinu njihove duše, visinu šešira, tjesnoću haljine i navlaš istinu njihova patriotizma. Stare gusle, je l’? Dosadan sam? Dakako. Jer uvijek govorim, svakom prilikom, kao što onaj stari Rimljanin, koji bi svaki svoj govor svršio frazom: “Uostalom mislim da se Kartago porušiti mora.” Promatram taj narod već od svoje mladosti, i vidio sam dičnih patriotkinja. Patriotizam Zagrepkinje je često moda, često nužda, često proplamsaj naravi, kao što koketerija. Uzmimo na primjer modu. U ilirsko doba bilo je gospođa koje nisu htjele zelene salate jesti, već crvene georgine s octom i uljem. Gospođe kojima su miliji bili plesovi u “Dvorani” i “Streljani”, bijahu Ilirke”, bijahu domorotke; gospođe, kojima je više godilo društvo u “Kasinu”, bijahu “Mađaronke”. Poznavao sam Zagrepkinju, koja je od Mađaronke postala “Ilirkom”, jer je neki Ilirac, za koga bi se rado udala bila, imao krasan četveropreg i crvene ilirske lakaje. Gospođa se tada vrlo rado vozikala. Kad su se počele nositi poculice i surke, ostavila je mnoga krasotica mađaronski tabor, te je prešla u ilirski, jerbo je poculica i surka napokon lijepa bila. G. 1846. pjevala se prvi put hrvatska opera “Ljubav i zloba” od Lisinskoga. Pjevahu je dobrovoljci i dobrovoljkinje. Krasne diletantice sve su se tiskale u zbor narodne opere, svaka bijaše vatrena domorotka. Igrati u dobrovoljačkoj predstavi, pjevati u narodnoj operi bijaše moda, domorotkinjom biti bijaše stoga također moda. Da je bar u svih tih gospođica iskra od ove bukteće vatre ostala! Raspitivao sam za pojedine osobe toga zbora. Kazališni oglas te prve predstave imam doduše, al’ na žalost nisu sve osobe ubilježene. Krasnijeg zbora nije zaista zagrebačko kazalište vidjelo. Ima i dandanas živih koristica, nekoliko ih poznam. Bože moj, nije ih samo minula ljepota, već i domorodna vatra, nipošto sve. Taj patriotizam Zagrepkinja čini mi se kao voćka, koja kašto silno procvate, al’ dođe vjetar, odnese cvijeće, i samo nekoliko zrna ploda ostaje, al’ ta su zrna jedra, zdrava, drže se i preko zime. Ima, ima dosta Zagrepkinja, osobito iz prijašnje dobe, koje više ćute no govore, prave su zdrave Hrvatice. Godine 1860. “popuhnuo je tihi vjetar iz Levante”. Prsluci i parte iziđoše na svijet, i s tom modom i hrvatska konverzacija. A poslije? Ta to valjda znate i sami. Nužda? Kakav je to patriotizam od nužde? Uzmite na primjer gospodičnu Amaliju. Ne bih reko da je lijepa, ali prilična je. Dok bijaše pupoljkom, oblijetavahu je bijeli leptiri ne znam koje linijske regimente, na žalost nije Amalija imala kaucije, i tako se nije došlo do konkretnih posljedica sedmoga svetotajstva. Prije se vrijeme vozilo na poštarskoj kočiji, danas leti parovozom, i gospođica Amalija vozi se parovozom. Pjege na njezinu licu se umnažaju, onu samoniklu rumen zamjenjuje kutijica parfumeura, vatru mlađane zjenice nadomješta gimnastika očiju. Gospodična zove se sada Ljubica, ponešto uvela dakako. Svaka knjiga je ponešto zanimiva, ma bila i u staru kožu vezana. Ljubica hoće, mora biti interesantnom. Kako? Lijepa nije, bogata nije, učena nije – dakle, budimo domorotkinjom. Ona vam govori po šetalištima, u društvu s velikom emfazom hrvatski, drži hrvatske listove, preklapa o književnosti, čita Vraza, pjevuška “Svraćanje” od Preradovića, te je možebiti u svojoj tridesetoj godini poslala redaktoru na crvenom papiru “Stidljivi prvenac svoje vile”. Redaktor si je kušao tim prvencem cigaru zapaliti, ali nije nikako gorjeti htjela. Amalijo, Ljubice! Jesi li se po domorodstvu dobavila sreće? Il’ te je jezuitsko načelo “svrha opravdava sredstvo” izdalo? Ljubice! Današnja mladež ne pozna idealna zanosa, al’ ne znam bi li te linijski koji leptir i s kaucijom htio! Tužna li romana! Katkad provali i svijest patriotička iznenada. Sjećam se živo velezanimiva prizora. Bilo je to u nekoj povećoj kupelji, kamo zalaze Hrvati, Talijani, Nijemci i Mađari, a najviše ima u kupelji gospođa. Tu se dijele gospođe nehotice po narodnosti, t. j. krive su tomu Mađarice, jer se te prekodravske sestrice sjate u jedno klupko. Briga njih da u salonu, u restauraciji, u slastičarnici ima drugog općinstva, koje ne umije Arpadova jezika. Arpadove kćeri – premda nisu baš sve mađarske krvi – čevrljaju svojim jezikom i toli pronicavim glasom, da drugi ljudi ni razgovarati ne mogu. I Hrvatice sjede u jednom kolu. Svakako se ljute na Mađarice, jer ni riječi od njihove konverzacije ne razumiju, a to je upravo krasnom spolu strašna muka. Hoće da se osvete mađarskoj ekskluzivnosti. Čekajte, Mađarice! – viknu jedna. Osvetit ćemo vam se, i mi znamo biti narodne; i cijelo kolo mladih Hrvatica počelo je toli silno, toli pronicavo hrvatski preklapati, da su Mađarice za časak zanijemile, sve glavom krenule prema kolu Zagrepkinja i pogledale ih okom vrlo čudnim, vrlo otrovnim; mlada pako Zagrepkinja opaziv i razumiv taj pogled – ženske su najbolje tumačice ljudskih očiju – trla si je zlurado male dlanove te šapnula smiješeći se: Ahà! Srde se, srde! Osvetile smo se! Neka znadu, što smo. – Koketerija jest obično oružje žensko, nekakav surogat, što zamjenjuje pravo čuvstvo, koketerija je vanjsko sredstvo, kojim se u drugoj osobi kuša probuditi pravo osjećanje. Način koketerije vrlo je različit. Koketira se okom, ustima, nožicom, ručicom, lepezom, glasovirom, pjevanjem, plesom – a i jezikom. Ako je objekt koji ima postati plijenom koketerije muška glava strogih narodnih načela, eh, onda puštaju lijepa ustašca Zagrepkinje na njegovo srce žive strijele hrvatske konverzacije, i onaj isti dražesni individuum koji je na kadetskom plesu hahakao germanskim, šapuće na pravničkom plesu jezikom Tuge i Vuge. Tko je tomu kriv? Poznam Bečkinju, koja se udala za Zagrepčanina, sada ona ne govori nego hrvatski, a djeca joj ne umiju drugoga jezika. Poznam Zagrepkinju, koja se udala za Zagrepčanina. Dok je djevojkom bila, predala je kod neke prilike hrvatskomu pjesniku javno lovor-vijenac. Koliko su novine slavile tu domorotku, svoju djecu othranila je njemački. Tko je kriv? Mlitavi muškarci, samo muškarci.

VI.

Dodirnut ću se ovaj put ljute rane naše domovine, koja i onako već dosta rana na sebi imade. Razumijte me dobro. Ja to ne smatram ranom, već mnoga gospoda, kojima vrlo jevtini u nas naslov rodoljuba vrlo ugodno škaklje osjetljivo uho. Ta rana se zove: “Umjetnost”, umjetnost uopće, črčkanje stihova, brundanje gusala, mazanje farba, klesanje kamena, rastrošna komedija na kazalištu i građenje našaranih kućetina. Izvolite si zapamtiti, ja govorim jargonom “rodoljubive” gospode. Čim koji od te gospode čuje nešta o umjetnosti domaćoj, potresu ga u jedan hip do tri ljute groznice. Ja sam o tom poglavlju ne jedamput govorio sa više “rodoljuba”. Odgovoriše mi kojekako. Jedan na pr. ne odgovori mi ništa, već uzvinu svoje brkove pod nosnice, izbijeli zube, potrese dva tri puta glavom, kao da je pojeo komad gorke soli i premjeri me od glave do pete onim prijezirnim pogledom, kakovim je po prilici Napoleon I. primio poslanike sumrtve mletačke republike. Taj čovjek cijeni se valjda genijalnim, pri čem skromno primjećujem da je Napoleon I. manji – to jest stasom manji – ali i bez sumnje genijalan bio. Izobražaj njegova lica – izobražaj ne znači “Bildung” – htio je valjda reći: “Ti glupi literati opet nemaju posla!” Drugi mi reče: “I opet! Vi bi sve novce pojeli za besposlice.” Treći mi pače spočitnu: “Vi ste literati kao konjske muhe; čim se pokaže kakovo mazalo, kakov klesar, sjednete na domovinu, pa joj pijete krv.” Premda ne bi našemu statističkomu uredu trebalo ni cijele ruke da na prste izbroji one domaće umjetnike krvopije koji su od narodne krvi, od narodnih žuljeva odebljali, te je lakše naći debeljake u drugim slojevima pučanstva, to su takovi prigovori takovih “rodoljuba”, kojim je “boljak naroda” pred očima, vrijedni potanje analize. Ta mi gospoda dozivlju u pamet onog socijalnog demokrata, koji, prolazeći kraj divnih umotvora Rafaela, Rubensa, Murilla i drugih velikana, reče: “Šteta da su ta mazala toliko ranjavih svetaca načrčkala na tolikom prostoru tkanine. Koliko bi ljudi moglo dobiti košulje od platna, na kojem su ove šarene madone naslikane!” Logika naših nekih rodoljuba slaže se posvema sa onim socijalnim demokratom.

Ja ću ovaj put govoriti samo o “mazalima”, “klesarima” i “zidarima”, što ih mi usijane literatske glave zovemo “slikari”, “kipari” i “arhitekti”, a s nama i priličan dio drugoga svijeta. Molim vas, mi gradimo palaču za galeriju slika! Je li to potrebno, da su pozvali bečkoga zidara, da nam naslaže hrpu kamenja i opeka samo zato da možemo smjestiti ondje fratarske kipce, koje je prije dvije ili tri stotine godina nekakav pijani Talijan našarao? “Šta “Krobotima” treba galerija?” izdere se pred dvije tri godine javno na Zrinjskom trgu, lupiv se po trbuhu, kojega nije imao kad je pred više godina svoje bogatstvo u peru džepnoga rupca u Hrvatsku donio bio. Da, da! Mnogo ljepši bijaše u staro doba onaj Marvinski trg, kad je na onom mjestu gdje luđaci grade danas galeriju praskala “i po prahu i po kalu” svinjska pečenica. A spomenik ilirskoga bana na Jelačićevom trgu! Gdje si, stara mila Harmice! Gdje tvoji ulični kotlovi, u kojima su kobasice piskutale divnu pjesmicu o zlatnoj dobi, gdje su namjesto Jelačićevog spomenika u mlaki plavucali tusti racmani i valjali se obli odojci. Da, to, to bijaše zlatno doba narodnjega boljka. Ni drvenim svecima u crkvi svetoga Marka, koje je prije sto godina istesao zagrebački stolarski majstor, ni njima ne daju mira. Hoće ih skinuti, premda ih još nije crv rastočio, jer su od solidne hrastovine. A tko je svemu tomu kriv? Akademija, koja smišlja nekakve stare kraljeve, “Matica”, koja nevaljale knjige na cente šalje međ’ neuki svijet, sveučilište, gdje ima čitav bataljun mladih profesora, koji predavaju filozofiju, kemiju, paleontologiju, grčki, židovski i ruski jezik; muzej, gdje luđaci skupljaju rđave krajcare, stare lonce i seljačke obojke. Nisu li dobre bile stare škole, gdje je praunuk mogao učiti svu potrebnu municipalnu mudrost iz istih knjiga iz kojih ju je njegov pradjed naučio bio? Da, onda plaćali smo u svakoj školi samo jednog profesora i samo jedan korbač. Nismo mi učili toliko paragrafa, ta Verböczi bijaše dosta debela knjiga, a batina još deblja. Onda, ah, onda radilo se za materijalni boljak ubogoga naroda. No nesretni zapad okužio je i našu zemlju, te nam ote azijatsku kulturu! Moja gospodo! Vi pravo govorite, posve pravo. Krumpir i kukuruz jest načelo života, varmeđijska cesta jest onaj jedini pravcati pravac, po kojem naš ubogi narod k svojem materijalnom boljku šetati mora. Ova mazala prikazuju vam svijet lažnim bojama, oni zidari grade vam samo kule po zraku, bolje je imati polić bukovačkog vina u vrču negoli Apellesovog grožđa na platnu. Kad biste se pozvali na puk, kad biste pripravili “suffrage universel”, obećavajući samo egipatske lonce, a u njima kokoš Henrika IV., vi biste svladali. Svladali? Zbilja? Ta već mnogi ljudi znadu kod nas što su “fata morgana” u Sahari. Al’ da sam ja gospodar, da imam vlast, znate li što bih ja učinio? Uzeo bih sve “rodoljube”, koji mrze na “mazala”, na “klesare”, na “zidare”, svakomu bih dao obveznu putnicu u Veneciju, Firencu, Rim, Napulj, pače svakomu bih dao po jednog žandara, koji u telećaku ima “Bädekera”, da vidite, da gledate, da strepite pred genijem naroda koji je vodio kist Rafaela, dlijeto Michel-Angela, koji je savio gigantičke svodove svetoga Petra.

Oh, sjećam se ko i danas! Stojah sa svojom ženom pred nježnom zgradom “Loggia dei Lanzi”, glavnom stražom medicejske garde u Firenci. Tu stoji nekoliko stopa nad zemljom junak Perzej, saliven od besmrtne ruke Benvenuta Cellinija, onaj delikatni, savršeni umotvor, poznat svemu svijetu, tu stoji na tankom podstavku 300 punih godina, i stoji cijel. Pod njim sjedila je stara jednooka piljarica, prodavala je limune. Al’ nije ni nuđala limune, već stisnuv ono cijelo oko, pokaza palcem na Perzeja i reče mojoj ženi: “To Vam je glasoviti Perzej slavnoga talijanskoga umjetnika Benvenuta Cellinija!” A moja me žena zapita: Kad li će naše piljarice ovako govoriti?

U Bologni vozio nas vozar na glasovito groblje uz arkade. Na pol puta stade i reče, mahnuv prema arkadi bičem: “Siđite, gospodine! Čitajte!” “Šta je?” odvratih. “Spomenik je to čovjeka, koji je život dao za slobodu svoje domovine!” A moja me žena zapita: “Kad li će vozari kod nas tako govoriti?”

Da, u tom zraku, po tim brdinama žare se boje Rafaela, na svakom fotelju, na svakom svijećnjaku, na svakoj škatulji žigica, na svakom pladnju vidiš da si u kraju gdje živu potomci Michel-Angela, Cellinija, Rossinija, Dantea. Pa da to vidite, gospodo, pod pratnjom žandara, vi biste klekli u strahotnoj, divnoj grobnici Mediceja, gdje počiva kip Noći, kip Dana, vi biste klekli i molili “očenaš” za dušu Mediceja, za dušu Rafaela i Michel-Angela, vi biste u duši prokleli Marina Falijera, vi biste uzdahnuli: Ne, čovjek ne živi samo o kruhu. Nije samo krumpir načelo života, nije samo varmeđijska cesta put naroda!

I nije! Ona munjevna sila, koja prodire u najdublji zakutak duše, koja će razigrati i najtanji živac tijela, onaj divotni sklad boja, riječi, zvukova, onaj blijesak mramora, sve je duša genija narodnjega, ona zlatna cesta na nebu, koja vodi narod k idealu, to je ona uzvišena velepjesan, koja gromom zaglušuje psikanje zmija.

Gromovita je pjesan, a mi smo male, majušne ševe, slaba grla, slabih krila, cvrkućući javljamo prozorje, al’ i zora će pucati, i bit će dana!

Smijete li se jošte, junaci “narodnjeg boljka?” Ne godi li harmonija vašemu uhu? Ah, možda! Da, da! “Ex ungue leonem”. Po noktu poznaješ lava. Al’ da! I vi ste majušni, vaš nokat je mačji nokat. Vi možete ogrepsti genij naroda, al’ ništa više, genij je vječan!

VII.

Nekad su ljudi drukčije pisali historiju negoli danas. Kad je čovjek imao u glavi litaniju silnika à la Aleksander Veliki u svojoj glavi, kad si je zapamtio nekoliko mjesta gdje su se tisuće ljudi poklale za tuđu korist, reklo se: “Ej, to je dobar historik, to je novorođen Herodot.” Dandanas su ljudi nešto logičniji, te ne traže uvijek historiju ljudstva za ratnim bubnjem. Ima kojekakvih sitnica i malica, koje povijest vijeka klasički tumače. Danas radi se – kako da reknem? – da, danas se radi više en detail. Neću da slijedim metodu njemačkih literatora, koji tiskom izdavaju sve račune što su ih pralje donijele besmrtnom Goetheu, jer Goethe je samo Goethe, a one njegove pralje prale su rublje i ljudima koji nisu nimalo besmrtni bili. Vi znate bez sumnje što je fotografski album, vi ga imate sigurno na svom stolu. To vam je knjižurina vezana u crvenu kožu, okovana mjedi; u njoj ima sto okviraca, a u svakom okvircu po koji vaš znanac ili prijatelj in effigie, katkad i po koji slavan čovjek, koga ne poznajete nimalo, već ste ga samo od taštine stavili u okvirac. Znam da rado listate po tom fotografskom albumu. Gdjegdje stanete, oko vam zapinje na ovom, na onom licu, što ga je crna zemlja već odavna pokrila, ili ako i nije, ako je jošte živo, a ono je nekad vašemu srcu mnogo bliže bilo neg’ što je danas. Čudno se doima takova galerija čovječjega srca, ta i to je komadić svjetske historije. Takova albuma sjetih se i sjedeći u našem kazalištu, sjetih se i mojega obećanja od prošle godine, kadno rekoh da ću vam pisati o fizionomiji našeg kazališnog općinstva. “Kasno dolazim, al’ dolazim.” To je već običaj onih nesretnih rastresenih duša, koje je božanstvo na stihotvorstvo osudilo. Nisu li ti okviri loža, ta “zatvorena” sjedala niz fotografija, nije li to sve skupa fotografski album? Pače, taj album je živ, taj se album neprestance mijenja. Svakako predmet vrijedan ozbiljnih studija. Nisam, hvala Bogu, star, al’ koliko sam vidio fotografija u tim okvirima! Da onako slijepo zagrabim u svoj pametar. Naproti pozorištu stoji banova loža. Nad njom nije otprva nikakova grba bilo. Poslije dođe grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pod smišljenom krunom, poslije dođe dvoglavi austrijski orao, a na prstima mu grb “krunovine” Hrvatske i Slavonije, poslije dvoglava ptica bez hrvatsko-slavonskoga grba, poslije skinuše pticu i staviše opet grb triju kraljevina, ali sa austrijskom krunom, najzad skinuše austrijsku i staviše ugarsku krunu. Pamtim kao u snu da sam u toj loži vidio malena čovječca prosijede kose – to bijaše ban Haller, koji je poslije krvavog čina na Markovu trgu pobjegao iz Zagreba u vozu sijena. Godine 1847. vidio sam u toj loži vita, tanka čovjeka crne kose u mađarskoj generalskoj uniformi – to bijaše palatin nadvojvoda Stjepan, koji je kasnije um’ro u kneževinici njemačkoj. Vidio sam u njoj i bana Jelačića, vidio ga više puta. Ponajprije g. 1848., kad se ponosite glave kao sivi soko pokazao općinstvu. Bože! Kako se onda tresla od urnebesa ta poludrvena dramatička zgrada! Vidjeh ga poslije, kad bješe doveo lijepu grofičnu Stockauovu za banicu hrvatsku. Koliko nježno se vrtio Jelačić oko drugarice svoje! I onda se klikovalo. Pamtim ga najzad, kako je sjedio poniknute glave, zamišljen, ne pazeći na pozorište, a do njega crnokosi dandy, štajerski baron Kellersperg. Onda se već nije klikovalo, onda se žalilo Jelačića. Zatim vidjeh redom Coroninija, Šokčevića, Raucha, Vakanovića, Bedekovića – a najzad primorskog sina Mažuranića. Sve te fizionomije stoje živo pred mojom pameti. Nije li to komadić historije? Il’ gledaj u onu ložu razi zemlje. Tu je sjedila pred – ne znam već – koliko godina dražesna puna djevojka crne kose, crna oka, nu, djevojka ko kaplja. Habituéi perili na nju svoje očaline ko astronomi na zvijezdu nebesku. Kako je to žarko oko na sve strane sijevalo, kako je obredila okom sav prostor kazališta. Za nekoje vrijeme, sjećam se te predstave, gledahu je ženske življe nego muškarci. Djevojke se pače šapćući gurkahu. A ona? Poniknu nikom, žareći se i gledajući pred sobom kiticu rumenih ruža. To bijaše na prvi dan poslije njezine svadbe. I danas sjedi katkad u loži, al’ straga u kutu, puna rezignacije. Ruža je ocvala, al’ sprijeda u loži buji krasan pupoljak – njezina kći. U prvom katu viđah mnogo godina neku staricu – nikad je ne vidjeh mladom. Dolazila je redovito u ložu, premda je lakrdije i komedije prezirala, ali tragedija, oh, tragedija, to joj bijaše najslađa slast. Kod “Niza bisera”, kod “Mlinara i njegova djeteta”, kod “Zvonara notredamskog” potrošila bi svaki put dva rupca za dramatičke suze. Jednom reče mi ta zgrbljena starica: “Gospodine! Meni su samo dvije stvari mile na svijetu – večernjica i teatar.” Sad već ne polazi lože, vječni zastor pade na njezine oči. Ponajljepša bijaše čudesna djevojka, puti bijele poput mramora, crne vrankose, ljubičastih očiju, čujte, ljubičastih! Bijaše toli nježna, toli fina – ta smijala se, ne bih znao reći, da li kao Serafin ili kao Afrodita. Neko vrijeme bio je mladi svijet poludio, u drugu ložu nije se ni gledati htjelo, krasni spol je pucao od jeda. Moj neki znanac – i danas je živ – inače čovjek vrlo ozbiljan, zapali se kruto i uze kovati stihove, te ih je pošiljao pod mojim imenom čudesnoj krasotici. Pošto je stihotvorstvo odvajkada mojim zanatom bilo, ostah ja krivac, a on je uživao gledajući u zakutku te divne ljubičaste oči. – Moj znanac je davno svoje lirske sanjarije zaboravio, te se podao ozbiljnoj prozi – a ljubičaste oči? Bit će godina, sjeđah u loži, te svrnuh okom na neko sjedalo i opazih opet te ljubičaste oči. Ah, al’ nisu više sijevale, a u sumornim crtama blijedog lica bijaše zapisan cijeli roman. Da, i preživjela je cijeli roman ta krasotica, sada udova. – I neke plavke se sjećam. Kraljevala je na svakom plesu u Streljani, a kad je sjedila u loži, gledaše je mladi svijet kao kip kakove svetice, a ona nikoga, baš očito nikoga. Civilni ljudi nisu se ni pogledu njezina oka nadati smjeli, milostivija bijaše bijelim uniformama časnika. Tada ispjevah joj i ja jedno deset vrlo suznih pjesama, bez uspjeha dakako. Ta bio sam đak bez solidna zvanja, dakle nedorasao ženidbi. Poslije mnogo godina sjeđah u sjedalu. Slučajno okrenem se. Bože! Ona “opjevana” plavka, ah, bilo mi je da joj pjevam opijelo. Sva dražest bijaše minula sa njezina lica; sada šiva u nekom bližem mjestancu za strane.

I onu zadnju izbicu u drugom katu ne smijem zaboraviti. Tu sjede naše umjetnice glumice, tu je sjedila Jelenska, Barabaševa, Mallingerova, Vizjakova. Tko sad sjedi, to znate. Najzanimivije je tu ložu gledati kad prvi put iziđe kakova debitantica, ili kad su se za jednu ulogu otimale dvije glumice, koju jedna prikazuje, dočim druga u loži sjedi. Kako se tu huška i šuška, kako se to gurka i gleda, kako kod svakoga pljeska suparnica u loži problijedi. Skočimo u prvu ložu razi zemlje. Tu je loža ravnateljstva, ili intendanture ili odbora. Onamo dolaze upravitelji kazališta, a i onakovi, koji nisu upravitelji, pa im se hoće u loži sjediti, al’ im se neće kupiti lože. Bože moj, kako se mijenjaju lica, kao u kaleidoskopu. Dugo se tu borio redaktor njemačkih novina, bio je obrijan kao diplomat, gledao je drzovito kao lord Palmerston, al’ nit je bio diplomat niti Palmerston. Dugo je tu sjedio u zakutku pjesnik “Teute”, zanesen do smrti za te daske “koje svijet znače”, te bi se iz svoga zaklona oborio na svakoga koji je kazalištu prišio krpice. Katkad pojavila bi se u loži cijela četa literata, al’ u jedan mig promijeni se scenerija, i eto cijele čete savjetnika, al’ literati bjehu prognani na kritičarska mjesta u sredini partera. Oh, kako je katkad neki upravitelj kazališta zapiljio u sredinu partera! “Vidite!” znao bi šapnuti, “gledajte one razbojnike novinare u sredini partera. Nov komad, novo odijelo, a oni se smiju, raznijet će mi komad na komade, a ja ću imat deficit, ja ću dobiti suhu bolest. Prije bile su mi sve haljine ko nabijene, sad su mi preširoke, sad samo vise na meni! To su ti gavrani kritičari odnijeli.” I aristokratskih loža ima. Stanovnice njezine dolaze amo da budu gledane, nipošto da gledaju. Toaleta im je glavna stvar. Samo katkad svrnu prezirno na hrvatsko pozorište – ta hrvatsko je – pa čevrljaju u sav glas. To je valjda bon ton. Al’ evo se raširih. Počeh opisivati, ne mogu dalje, ne bi bilo kraja. Mogao bih vam pripovijedati o ocvaloj djevici, koja se slatko nasmješkuje na sve strane, ne bi li na rumeno ličilo namamila luda leptira, mogao bih prikazati parter, gdje stoje jakobinski elementi publike, t. j. mlađi svijet, mogao bih vam opisati i ono čislo “zlatne mladeži”, koje se širi u prvom redu sjedala, te iza očalina vire sada amo sad tamo, kao pravi momci krivovrati, mogao bih vam odati tajnu po kojega srca ondje gore u loži. Oh, da, da! Čovjek ne bi ni vjerovao. Tu vam je gospodična Mina i Tina, Zorica i Dragica, i tako dalje. Kako pobožno gledaju na pozorište, da si dušu oslade dramatičnom umjetnosti, kako su zanesene, ali u tom nesretnom zakutku ispod vjeđa bljesne to žarko oko stramputice na sjedala od crvena baršuna, gdje se “zlatni mladići” ziblju, bljesne i kresne, a ovaj ili onaj “zlatni mladić” uzvine si brk. I zbilja, katkad iščezne iz fotelja po koji zagrebački Don Juan, pa se pojavi najedamput u loži kao “solidan suprug”. Ukratko, ženidbe ne sklapaju se samo u nebu, već i u kazalištu; svaka loža ima u sebi nekoliko romana, potpun je fotografski album, samo su neki okviri prazni, jerbo neki bogataši zagrebački neće pokazati svoje slavne fotografije u kazalištu. Zašto? – pitate. Ta ne znate li da je naše kazalište hrvatsko?

VIII.

Šetalište, kako se bar meni čini, ne da se opravdati po pravilima ljudske logike, navlaš u našem glavnom gradu, koji toli divnu okolicu, dakle od naravi sto promenada ima. Šetalište je ograničen prostor pod vedrim nebom, kud ljudi amo tamo idu, da se naužiju svježa zraka. Ali upravo to da je prostor ograničen protivno je naravi, koja ne pozna međa. Kroničar sadanjosti, t. j. pisac lakih feuilletona, ne mari ni najmanje za taj logički grijeh, takov kroničar pače vrlo rado polazi takovo mjesto. Lovac potražit će drvo na koje rado čavke sjedaju; i promenada vam je mjesto kamo se rado svijet sjati, osobito ženski, te imaš do volje zgode proučiti karakteristiku pojedinih osoba. Mi Zagrepčani imamo dvije oficiozne promenade, to jest južno i sjeverno šetalište, obadvije na našem starom brdu Griču. Kako su Zagrepčani bijesni na promenade, neka vam dokaže povijest sjevernog ili, kako se sada zove, Vrazovog šetališta. Gdje se sada previjaju među cvatućom živicom uski puteljci, te možeš prema jugu vidjeti dio Posavine, prema istoku tihi kraj prečasne gospode kanonika, a prema sjeveru krasnu goru zagrebačku, stajao je nekad pod prozorima pobožnih dvora divlji, grmljem zarašten brijeg, gdje nije bilo “puta ni staze”. Na jednoj strani stajahu “Opatička vrata” i malo branište. Magistratu nije ta divlja romantička pajzaža nimalo smetala, kako si uopće starodavni magistrat nije baš mnogo glave tr’o za estetičke novotarije. Da imamo sjevernu promenadu kakvu sad imamo nije nimalo zasluga slavnoga magistrata. Privatni ljudi sastaviše među trećim i četvrtim desetkom našega stoljeća osebno društvo pod imenom “Društvo sjevernoga šetališta”. To društvo sabra dobrovoljnim prinescima svotu od 7400 forinti u srebru; sam biskup Haulik dao je za tu promenadu 300 forinti. Tim novcem budu porušena Opatička vrata i uređena promenada. Ljudi su se u ono doba dakako jatomice tiskali na novo šetalište, pod banom Jelačićem došla je “sjeverna promenada” istom u modu. Ban je sa banicom znao ovamo doći da srkne sladoleda, a za njim svi oficiri i činovnici, da jedu, piju i da se naslušaju vojničke glazbe, koja je pod promenadom pred crkvicom “ranjenog Isusa” svirala. Ala je tu bilo stiske i vreve, hahakanja i očijukanja. Već se mislilo, da je “sjeverna promenada” svoju stariju južnu sestru nadvladala. Al’ moda je moda. Moda nosi u sebi klicu promjenljivosti. Pitajte samo hire krasnoga i kese jakoga spola. Sjeverna promenada izišla je iz mode. Dandanas je pusta. Samo katkad lebdi tu po mjesečini koji zaljubljeni par, koji će brzo uminuti, čim se pojavi vojnik stražar, koji čuva ondje zajedničke austro-ugarske ili hrvatsko-ugarske banke i autentične podatke za regnikolarnu deputaciju. I morala je pasti u penziju ta sjeverna sestra, jer južna je divnija, ako je i starija, južno šetalište ima i slavniju povijest. Takovih mjesta baš nema mnogo na svijetu. Bez šale! Pod tobom razvija se mladi Zagreb, niču iz zemlje nove kuće ko gljive, pod tobom širi se svijetla zelena ravnica, kojom leti, hrli gvozdeni zmaj, sipljući iz svoga ždrijela oblake srebrolika dima, pod tobom vijuga se ljeskajući Sava, visi se o suncu krasni reljef okićke gore, a iz daljine crni se stari Klek. A sve je to tako jasno, zlatno, sve zeleno i bujno. Ta čovjek bi gotovo pomislio da mi Zagrepčani u raju živemo. Tu vam je i zamet starog slobodnog grada na Griču. Nekad, pred 800 godina, dakle prije unije, bijaše sav taj brežuljak pokrit šumom, punom zvjeradi. Tu je Andrija, vojvoda cijele Slavonije, najradije lovio lov. Da, to mjestance mu toliko omili, da si je na onomu mjestu gdje danas sveučilište stoji, podigo lovački gradić. To je po svoj prilici bila prva kuća u gornjem gradu. Uz nju pribra se lovačkih i seljačkih koliba, a to su vam praoci zagrebačkih purgara. Kud se danas pružaju za kestenovim gustim drvoredom kuće, duljio se debeli gradski zid, i samo na mala vratašca “Dverce” moglo se izići na onoj strani iz grada, na onaj prostor gdje dandanas stoji lijepo šetalište. Već je i onda stajao visoki toranj, već je onda zvonce “Habernik” pozivalo nesolidne mračnjake neka pohite kući. Al’ nije samo njih, već je to zvonce zvalo i građane pod oružje g. 1397., gdje su pod vodstvom gradskoga suca navalili na Kaptol i oplijenili svu prečasnu gospodu, a i sto godina kasnije, 1497., zvonilo je zvonce užasno, kad su Turci bili došli do Save, kad su sva turopoljska sela plamtjela plamenom. Tada pobjegoše prečasna gospoda u gornji grad, pomiriše se sa Gričanima i dozvoliše da smiju građani u Bukovcu imati vinograde. Bože moj! Je li Bela IV. sanjao da će se sa toga tornja raspinjati brzojav u donji grad? Tu sagradi Karlo Roberto kraljevski grad, na mjestu gdje danas sveučilište stoji. Pred gradom ne bijaše dakako promenade; vrijedni Zagrepčani su malo poštivali to uzvišeno mjesto, da su amo tjerali svinje na pašu, što im je kasnije osobitim paragrafom zagrebačkoga zakona strogo zabranjeno bilo. No kasniji kraljevi nekako su bili zaboravili Zagreb, i kraljevski grad raspade se, i ruševine su stajale, dok car Leopold I. ne dozvoli Isusovcima da smiju na tom mjestu podići “jezuitsku školu”. Da, još nešto: u onoj kući gdje se danas realci posvećuju posve praktičkim naucima, žuborili su nekad oci kapucini u zboru; gdje dandanas po plateauu živa djeca veselo skaču, počivahu nekad u grobu mrtvi. A najzad bude to divno mjesto nakićeno imenom našega mecene biskupa Strossmayera. To vam je historija južnog šetališta. A danas? Danas mijenja se tu prizor više puta na dan. Vedro je jutro. Pod kestenima koračaju amo i tamo muškarci, sami muškarci. Činovnici jednakim odmjerenim korakom prebiru živo naredbe, patente i normalije. Govore vrlo ozbiljno, kao da govore o istočnom pitanju, kao da su porezni propisi najvažnija stvar na svijetu. Profesori univerzitetski, gimnazijalni i literati idu nešto življe, popostaju, mašu rukama. Tu ima gramatika posla, tu se rezonira o historiji, tu se premeće stara i mlada hrvatska poezija na sito i rešeto. Među tim peripateticima ima katkad i školski nadzornik. Jao si ga njemu, on nije siguran svoga života, jer iza ovog ili onog kestena ispukne se seoski školnik u crno odjeven, u njegovom smiješećem se licu ima sto velevažnih molba i tegoba, radi kojih je došao u Zagreb, a nadzorniku, koji je amo došao da se mirno prošeće, ježi se koža. Badava. Školnik ga spopadne i pripovijeda mu o doplacima, o mirovini, o decenalima toli važno, al’ i toli strastveno, da se nadzornik od užasa znoji i Bogu hvali, kad željeznica iz Mađarske dojuri i zazviždne, jer je devet sati, pa to je znak da profesori, đaci i činovnici moraju u školu, u ured. Jatomice grnu i akademički građani, pravnici i filozofi, u viline dvore. I oni su dosad na okupu sjedili na promenadi te strasno raspravljali o Turskoj, Bugarskoj, o saboru, o kazalištu, o Strossmayeru i Starčeviću. Podne je. Sa realke pukne puška točno po zagrebačkom meridijanu. Kako se promijenila slika! Stara gospoda, njišući se polagano, sunčaju svoje stare kosti, drobna gospodska djeca lete, tjeraju se, kopiću se, vičući i urličući da je milota, a uz njih šušti svila birokratičkih gospođa, uz koje se mlada gospoda zagrebački kicoši previjaju, smiješe i slatko žubore. Samo ondje u kutu sjedi zgrbljen starac i gleda mutnim okom u taj krasni svijet. Graničar je, služio pod Napoleonom, bio kod Berezine uhvaćen, bio u Sibiru. Večer je. Drveće je crno, vjetrić duše milo, pod okom prostire se grad sa stotinama svjetala, izdaleka ljeska se Sava. Magički se miješa mjesečina sa svjetlilom plina, šumor prodire iz dola. Pod drvećem lebde tankovite sjene Zagrepkinja, kojih se matere pustiše na klupe te mirno prebiru novine grada. A mlade Zagrepkinje šapću, šuškaju, pripovijedaju si ljubavne tajne. Čas tiše njemački, čas glasnije, kad spaze muškarca, hrvatski. Gdjegdje na strani uzdiše kakov zaljubljeni par. Ona nosi već duge haljine à la princesse, prevalila je nekoliko plesova, te spada svakako u ozbiljniji život. A on? Svršio je nauke, položio ispite i čeka kakov činovnički dekret. Sada smije slobodno uzdisati, sada smiju njegova zanesena usta iskreno govoriti ovoj Zagrepkinji u haljini à la princesse, te graditi kule o budućoj sreći. “Ah, gospodično!” – šapne – “sad je hora!” – – I iznenada zazvekne sa tornja ono nesretno zvonce ter javlja mirozov uzdišućim ljubovnicima. Zagrepkinje otprhnu pod paskom matera, a po šetalištu šeće samo blijedi mjesec.