Kod nas su večeri bile poprilično tihe. Živjeli smo u skromnoj, ali mirnoj četvrti prekrasnog Helstona koji je ljeti pokazivao svoje pravo lice noćnog, burnog života. Zimi je ovdje bilo tiho. Gotovo sablasno. Jedino je predbožićno razdoblje unosilo mali tračak veselja u do tad sumoran i pust grad.
Naša se kuća nalazila u uskoj uličici Wendron gdje ste se u bilo koje doba dana, iako je riječ bila o malenom području, mogli okrijepiti ili zabaviti u obližnjem kinu. Tada je to bila privilegija rijetkih. Većina ljudi živjela je u ruralnim područjima, iako je naša ulica, a i cijeli gradić, zapravo bio na prijelazu iz sela u grad i bavila se poljoprivredom. Helston sa svojih nešto više od 11 000 stanovnika nije se mogao mjeriti s okolnim gradovima – a turisti koji su dolazili u naš grad (iako ih tada nije bilo mnogo – bili su to većinski avanturisti i entuzijasti) znali su reći kako imaju osjećaj da ne prolaze gradom – što ste mogli prihvatiti ili kao kompliment ili shvatiti kao kritiku.
No, mi smo se osjećali ugodno u našem malom okruženju, a iako nije bio poput velikih gradova, Helston je posjedovao stvari koje su ga činile posebnim. Osobito ljeti kad bi područje oko jezera Loe oživljavalo, i priroda se, nakon dugog zimskog sna, napokon počela buditi. Sada je ljeto bilo daleko iza nas, a zima je tek dobivala maha. Iako zime nisu bile toliko hladne kao na sjeveru, te su se godine temperature neočekivano naglo spuštale, a živa na termometru išla je debelo ispod nule – te 1987. godine, u siječnju, izmjerena je najniža temperatura u povijesti grada Helstona, od 10.9 stupnjeva Celzijevih ispod ništice.
Činilo se kao da će sniježiti, što nije bilo nimalo neobično, uzevši u obzir da kod nas snijeg padne u prosjeku svake dvije do tri godine. No život u ovom dijelu grada nije podrazumijevao tišinu i melankoliju. Stvar je bila u ljudima, a mi smo bili jedni u onoj gomili koja je malo razgovarala, a puno razmišljala. Možda nećete shvatiti ono što sam želio reći, no pustite me da ispričavam priču o jednoj sasvim naizgled običnoj večeri koja je zauvijek ostavila neizbrisiv trag na meni.
Otac se kasno vratio s posla, već u blago pijanom stanju – što je značilo da nije vikao ni bacao stolice po čitavoj kući. Imao je tri stanja po kojima smo ga razlikovali – moj godinu mlađi brat Jesse i ja. Blago pijano stanje, pijano stanje i stanje iznimne pijanosti. Poredani su, dakako, prema učinku i ozbiljnosti. Možete pretpostaviti kako je potonje bilo ujedno i najopasnije. Kasnije te večeri bit ćemo svjedoci upravo njega.
Dakle, nije vikao sve dok nije vidio kako večera još nije poslužena. Mama je uobičajeno pazila na raspored obroka i trudila ih se poslužiti u točno određeno vrijeme svakog dana – no mama je baš poput tate imala vlastiti posao. Radila je kao učiteljica povijesti i geografije u obližnjoj osnovnoj školi te podučavala djecu viših razreda. Imala je kestenjastu, dugu i kovrčavu kosu na koju je voljela stavljati marame raznih boja. Bila je profinjena i uglađena. Na prvi pogled biste rekli kako je riječ o ženi atletske građe koja slobodno vrijeme zasigurno provodi u teretani ili na satovima joge. No istina je bila nešto drugačija. Mama jest bila vitka, no to nije bila posljedica napornih treninga, već konstantnog stresa koji ju je obuzimao, kako na poslu, tako i kod kuće. A sa suprugom poput mog oca nije bilo lako izaći na kraj.
Mnogo sam je puta čuo kako se jada svojoj najboljoj prijateljici, Wendy Lancaster, koja je s mužem i dvoje djece živjela nekoliko ulica dalje. “Željela bih da ga mogu napustiti, no ne želim da djeca odrastaju bez oca” tako je govorila naša draga mama. No mama je radila većinu vremena, jer je privremeno obnašala službu ravnateljice u Osnovnoj školi Halwin (posao koji je dobila nedugo nakon što su ona i tata doselili u Helston).
Mama nije znala kakav je otac zapravo jer bi u suprotnom već odavno povukla zahtjev za razvod. No ne može ni ona misliti na sve, a tog je dana našem ocu prekipjelo – kako od alkohola, tako i od nepoštivanja reda. Počeo je vikati i povlačiti majku za konjski rep. Brat i ja smo se pogledavali, a ni jedan ni drugi nismo se usudili umiješati jer smo već svjedočili tome činu, samo što tata tada nije bio pijan (što je bilo zaista rijetko) pa su njegove, inače agresivne sklonosti, bile svedene na minimum. Sada je bilo drugačije te smo se pripremali na ono najgore.
Otac je bio zdepaste građe, širokih ramena i visine na kojoj su mu mnogi muškarci zavidjeli. Sa svojih gotovo dva metra bio je zasigurno najviši čovjek u ovom našem malenom gradiću. Ispod uske, maslinasto zelene majice, nazirali su se mišići koji su bili posljedica prekomjernih odlazaka u teretanu. Ono što se moglo priznati jest da je, John Wellington, iako slovi glasom pijanca – i najboljeg, sada bivšeg, psihologa u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu, zapravo iznimno privlačan muškarac.
Kad je Wendy upitala majku što ju je navelo da se uda za čovjeka poput Johna, mislila je da će joj odgovoriti kako se zbog trudnoće morala udati za njega. No postojale su stvari koje nitko nije znao: John nije oduvijek bio takav, barem ne kada se udala za njega (jedino što mu se moglo zamjeriti bila je pretjerana sklonost volji njegovih roditelji, ali Mary je znala kako je John u duši zapravo dobar čovjek, barem bio prije udaje). Istina je bila ta da je mama zaista voljela čovjeka po imenu John, a to potvrđuje činjenica da su već petnaest godina u braku, petnaest godina otkako ja postojim, ali se ujedno i bojala – čega točno, ne može sa sigurnošću reći – jesu li joj strah u kosti utjerali njegovi roditelji ili sam John? Vjerojatno nikada neće znati. Na pitanje je li ta ljubav koju je u početku osjećala prema vlastitom suprugu s vremenom izblijedila, majka nikad nije odgovorila.
Otac je znao poludjeti, no majka je uglavnom krivila sebe zbog toga. Tako je i ove večeri, kada sam ležao u obližnjoj bolnici, stiskala moju ruku i uporno ponavljala da je za sve kriva upravo ona. No samo Bog, Jesse i ja znali smo da nije bilo tako.
Autor: Simona Lukman
Odgovori