1.
Jesensko mutno jutro. Magla mliječna
kroz drvlje gmili kô sablast. Kraj plota,
kô okamine hladne, bez života,
njih dvoje stoje. Grozna, pusta, vječna
u oku bol im, a usna bezrječna
tek dršće, trepti. On ruku omota
o njezin pas, a ona se kikota
kô očajnička luda. Nečovječna
za rugom želja drži joj se duše,
a srce puca poput stakla. Reče
on: “Zbogom!” – ali suze riječ mu guše.
Tad maknu pramen plave kose, dirne
poljupcem čelo. Tarantas poteče –
Njen jecaj ječi kroz prostore širne…
2.
Drndaju kola blatnim drumom. Selo
u magli dolje izginu. Kroz šiblje
tanano blješti nebo sivo, bijelo.
Poljija pusta: niz prazne se griblje
srebrene vodne mlake. Neveselo
prohladni vjetar gole vrbe ziblje
i ljušti lišće zadnje i uvelo.
On sjedi miran i glavu prigiblje
na žuljav dlan, pa onaj žudi plot i
jablanje, bunar, stoborje i veče
prijazno, zvučnim razblaženo zvonom,
što dušu sladi, a pohote kroti…
A ruka sama grudima poteče,
da kucaj srca zaustavi bonom.
3.
Na dvoru pljušti kiša, a niz stari
i čađavi se duvar kaplje cijede.
Drjemuška mačak na banku i prede.
Samovar žurno glogoće i vari,
u vazduh iz njeg hite kolobari.
Zgureno, nujno pokraj peći sjede
otac i majka. On reče: – Što vrijede
uzdasi tvoji – i taj plač što mari?
Sve je svejedno. “Znadem” ona šapnu,
a jecaj kida šaput, “ali čemu
materi daje Bog…” i riječ zapnu.
Tad nadoveza starčić plah, umilan:
– Do vijeka, stara, čast i slava Njemu
On mudar jest, On svemožan, On silan! –
4.
U krvi zapad plamti, varoš sveta
rumeni se kô silna ruža. Kao
pomamne zublje tornji i kubeta
iz dalji blješte. On je na brijeg stao,
pa gleda čudom raskoš toga svijeta
i snažni sjaj, što žarom obasjao
njegovo oko. Gorčina i sjeta
iz srca splinu, duh se razabrao
i veličanstvom napunja se nekim.
A dolje šumi rijeka, a na Kremlju
zabruje zvona glasom blagim, mekim…
Poposta časak, prignu se na zemlju,
šubaru skide. Sunčev trak na golu
položi glavu zlatnu aureolu.
5.
Kroz kolutove tamjanova dima
svijetnjaci trepte, ikonostas blista,
sa kog, kô krvav mjesec, lice Hrista
svoj blagi pogled baca vjernicima.
Bortnjanskog tužna pjesma obuzima
prostore svete: kô od srebra čista
glasići djece ječe. Poput lista
na vjetru dršću srca u grudima.
I presta služba. Ali kroz tišinu
najednom romon patrijarhe glasa,
uzdahu sličan, soborom se vinu.
Kô silan val se mnoštvo zatalasa,
a iz dna dušâ krepki i svečani
zaori uzvik: – Bože Carja hrani! –
6.
Čekaju čete poredane – mlada
i krjepka momčad: silna ruska duša.
Od jednog k drugom šaput, a on sluša
i svoga cara vidjeti je rada.
Božanstvom on ga drži, on se nada
da u njeg oko kô zublja, što tmuša
pomrčat ne zna, koje zalud kuša
da smrtna motri zjena. Iznenada
kimvali, trublje odjeknuše snažno.
Car ide: tamno lice, oko nijemo.
Al on ga gleda smjelo i odvažno
i ganut šapće: – Vidiš, u daljinu
mi polazimo: krvlju našom ćemo
otkupit tvoju radost i vedrinu!
7.
Zanosno zbori car: – Junaci, čije
grudi su gvožđe, srce žestok plamen!
Osvojite mi kraj, gdje sveđer sije
sunčani pogled neugasiv, mamen –
osvojite mi carstvo sunca! Bije
snažna me želja, da, kô slave znamen,
podignem hram još ljepši nego li je
Uspenskij sobor. Svijetlih zraka pramen
iz sunca ćemo trgnuti i ovit
jabuku s njima silnu ispod krsta.
I u tom hramu želim ja ponovit
krunjenje svoje! – Reče car, a sluša
pobožno krotka vojska, sluša čvrsta
i krjepka momčad, sluša ruska duša.
8.
I brza naprijed bučno vlak – niz ravne
prostore tundre, preko voda bijesnih
i stoljetne kroz jele, što uspravne
spram prostora se uzdižu nebesnih.
Kroz štropot kola struji, kano davne
prošlosti odjek, glas turobne pjesni,
a balalajka jeca kô sred tavne,
olujne noći ubogar bolesni.
On čelom staklo okanca pritište
i gleda u svijet pojuć: “Dođi, dušo,
u suton tavni sađi na ročište
k livadi onoj. Ah, tamo je krasno!
I ti ćeš doći, čekat ćeš me, dušo.
No sve je zalud – jer će biti kasno…”
9.
Praskaju grane, a zvižduk se vije;
gorostas regbi kroz prašumu luta,
uzdišuć muklo, krči sebi puta
rukama snažnim: to vjetrina bije
sibirsku pustoš. Sve u vlaku snije,
tek on je budan. Njega mori ljuta
beznadna čežnja, pa ispod kaputa
uvlači ruku, gdje na srcu grije
srebrni obraz, majke spomen dragi.
On prinese ga na usta, što gore
kô živa rana. Dugo osta tako,
dok san ga nije obhrvao blagi.
A vani vjetar jake čupa bore,
praskaju grane, vuci viju jako.
10.
Ružičan posmijeh siplje jutro svježe
na čudnu varoš i ovija krive
linije kuća i pagoda. Žive
rječine ljudi sokacima bježe
kroz sjajnu rumen. Stojeć ispod veže
trgovci nude povjesma, kadive,
papirnog cvijeća, džidže zamamljive
zvjedljivom mnoštvu, što se uz tezgu sleže.
On željno motri šarenilo bujno,
pa misli: – Ono sviloruno platno
u nakite će ona izvest same;
njezino lišce razvedrit će nujno
oboci ovi, a prstenče zlatno
još čvršće nju će privezat uza me.
11.
Bijaše praznik. Mladi i okretni
pođoše tamo, gdje se groblje stere
sinova sunca. Kroz drvlje se vere,
kô tajni cjelov, dana prizrak sjetni.
Kô ogromni stražari tisućljetni
kioski hitni i nakazno zvijere,
lukovi smjeli, zmajevi, himere
na podnožnicim, gdje se vrze cvjetni
splet arabeska, ukočeno stoje.
A njemu misô za mišlju se reda
i on se vraća u djetinjstvo svoje,
spominje bajke nejasne i tamne,
pa osvrće se plaho, kô da preda,
da utvare se ne probude kamne.
12.
Rominja kiša, a noć je. Po kliskom
i blatnom tlu koraca vojska. Krište
promukli glasi, a očajnom piskom
ubojno zrno tople grudi ište.
U dalji bljesne, pa zagrmi. Diskom
plamenim, regbi, da se niz bojište
umeće Samrt. Grčevitim stiskom
njegovi prsti ljutu šarku tište
kô vjernu ljubu. U oku mu titra
dušmanskog ognja odsjev, srce bije
i igra, kô pod vještom rukom citra.
Srčući naprijed uz kriku drugova
on misli, dolje u mraku se krije
zvjerinje s groblja sunčanih sinova.
13.
Kô bijeli pokrov slegla se je pusta
jutrnja magla. Čopor konja hrže,
topovi lome prostor, s tisuć usta
ozvanja: Hura! – Vođe kliču: Brže!
Naprijed! – A on pade, pak se usta
i dalje hiti. Pušku k licu vrže,
u maglu gađa. U to krvca gusta
niz čelo, kano prosip ruža, trže.
I htjede dalje – ali pred njeg kroči
kô neka strašna avet praznoočna,
jabuku žarku u pregršti stišće.
On zdvojno kriknu, rukom pokri oči:
jabuka pršte poput groma moćna,
rastepe klupko ljudi – kao lišće…
14.
Nad tamnom gorom krvav uštap planô
kô strašno oko. Kô crn plašt se suče
po nebu razdrt oblak. Polagano
plašljiva sjena razbojem se vuče
i obzire se. Je l’ se glasak ganô,
u gaoljan se visoki uvuče.
I poslije malo opet tapa kano
zvijer, nađe leš i sa njeg ruho svuče,
džepove prazni. Zatim drugi hvata,
prevrće, traži i otkapča puca
odore krvne, pa otrže s vrata
srebrni obraz, koji se svjetluca
na mjesečini. Svud je mir – tek zamah
vjetrića šušti među trstikama.
15.
Iz teška se je prenô sna. Po čelu
jutrnji dašak golicne ga tio
i čini mu se: to je cjelov bio.
Pa eto ranu zaboravlja vrelu
i nalazi se kod kuće, na selu,
na dragom polju. Klas se k zemlji svio,
hariši kriče, vasiljok se skrio
med gustom raži. A tamo na vrelu
lagaško pjesma zvoni, cepti, plače
i takmači se sa žuborom vode
sad tiho – tiše, a sad jako – jače –
I on sve sluša, trudnu diže glavu,
al svježa rana opet ljuto bode
i glava natrag klonula u travu.
16.
Zgrušana krvca oči mu zatvara,
prstenje svijetlo pod vjeđama struji
kroz tisućbojnu maglu. Tanko bruji
u uhu, sitno – regbi cvil komara.
Čas kucne bilo, časkom se odmara
kô sahat prije neg će stati. Zuji
kroz mozak čopor misli: u oluji
oblake tako pramen munjâ para
il travom zmije plaze. A grud peče,
i čini mu se da mu iz nje vadi
ogromna šaka srce, iz kog hiti
krvavi plamen. On se trgnu, reče:
-Ah, pusti srce; u njem zlatni nadi:
još hoću ljubit, jošte hoću žiti!
17.
Noć pusta, mrka. Pokriveno sniva
njih dvoje starih, kô dvije trudne oči.
I mir je: samo crv u brvnu toči
il plahi vjetar škrine kroz ćerčiva.
Kô uzdah noći pred ikonom živa
uljenka gori, a izbom se koči
pokućtva tamna sjen. Na jednom kroči
do vrata neko, lupne poput diva.
Prenu se stara – gleda: pred ikonom
drhtavo svijetlo raste, raste više,
postaje srce krvavo, rumeno,
što trepti jadno, ječi jekom bonom
i – Majko! Majko! – kriči. Poput kiše
starici suza poli lice sneno.
18.
Kô plašt poliven grimizom, crveni
svod se nebeski. Razbojem svjetluca
oružje pusto, kolajne i puca.
Leševi posvud leže povaljeni,
zgrčenih pesti, čela izranjenih.
Nad njima mrka tičurina kljuca
i mrtve srče oči. Vjetar puše, puca
trstika žuta, oblaci gonjeni
visoko zrakom, kidaju se. Gasne
posljednja zvijezda u naručju zore,
što zlatnim usnam vrške gora ljubi.
Na to se lice Proroka sa Jasne
Poljane kaza kroz oblak i zbore
njegove časne usnice: – Ne ubi!
Odgovori