Žito, zlatna zrna klasa,
ukrašeno cvjetovima maka.
U moru valovitog zlata,
njišu se glave klasa,
sa ponekim stapkama trava.
Kad se podignu glave klasja,
širom otvore svoja vrata,
mirisna zrna žita,
probude umornog težaka,
rukama zagrle ga oko vrata.
Sve postaje stvarna bajka,
hrpe žitnoga blaga,
zabljesnu oči težaka,
puste mu suze,
koje kapnu sve do vrata.
Neka ti je Hvala,
posteljo moja zlatna
što isklasala si blaga,
sačuvala ih od svih zala
mojim žuljevitim rukama dala.
Autor: Zdenko Dundović
Odgovori