Mili bože! Kolika promjena! Gdje su se nekad smještale ujarmljene i povezane krave i volovi, tu sad po krasnu putu tapkaju fine cipelice lijepih gospođa i gospodična. Gdje su nekoć pijanice i kavgadžije halabučili, tu se sad šeću odlična gospoda, bogati novčari, okretne udvorice, dubokoumni državnici, prepredeni diplomati. Gdje su nekoć na žarkoj vatri praskali ovni i odojci, a pekle se raženke, tu se sad peku nježna srca na vatri ljubavi. Gdje su se nekad i lijevo i desno nagibale klimave daščare, tu se sada ponosno u nebo dižu bogate i sjajne palače. Propade marvinski trg, živio Zrinski trg! Zrinski trg. Nestalo je prostih krčma, a na njihovu mjestu eto elegantne Popovićkine kavane i dobre Kregarove gostione, a u njima svega izobilja, što ti samo srce poželjeti može, pa uz jeftin novac! Dobro jelo i pilo, svjež zrak, prekrasan vidik.
Mnogoga Hrvata, koji misli po hrvatski i po njemački, već je zacijelo više put spopala misao da i tu koješta prigovori. Vrag zna odakle to dolazi, al svatko, čim je gotov s velikom politikom, s Bismarckom, Gorčakovim, Gambettom i Gladstonom, da o Szaparyu i ne govorim, eto počne prigovarati obćinskomu poglavarstvu i gradskomu zastupstvu. Svatko, počevši od Schlesingerova mudroga Bumlera pa do najsolidnijega građanina, misli da sve bolje razumije. Slušajte mene, ja vam to znam! — tako mu se brk smiješi, čim ma štogod u gradu opazi ili ne opazi. Pa slušajmo ih, da čujemo što nam vele. Ponajprije Starčevićianci viču da se zemlja trese: ta to je trg Petra Zrinskoga i sav ga narod tako nazivlje — akoprem ni vrag o tom ništa ne zna. Tko je bio Nikola Zrinski? Austrijanski general, slavosrb, mana, mješina, lička koza, prč! Dolje s njim! — Gospoda penzionirci ne bi baš ništa imali proti samomu imenu, al platane ne valjaju, nema dosta hlada, svaki čas treba klupe premještati s jednoga mjesta na drugo, a sad je još gradsko poglavarstvo dalo klupe pribiti, pa se ne dadu premjestiti. Gotova nevolja! Tko bi u Zagrebu ostao kraj ovako neudobna života? Još da nema Popovićkine kavane, gdje ima dosta hlada i više puta mukteševine burmuta, ne bi se moglo živjeti. Sad se međutim već i burmut malo pošemerio, jer ga znadu začiniti španjolskim muhama.
Prođimo se šale, udarimo u zbilju. Čujmo što prigovaraju najmudrije sveznalice, a u kavzi ljute kavgadžije – filolozi. Drugi se ljudi biju mačevima, topovima i teškim buzdovanima, a čim će sirota filolog, kad se ne bavi ni mačem, ni topom, niti buzdovanom? Bavi se jezikom, to je njegov branitelj i napasnik. Zato i biva da kad drugi ljudi, bili muškoga ili ženskoga spola, zapodjenu kavgu, za nju nitko i ne zna; al kad se filolozi uhvate u koštac, moraju to da raztelale novine na sve četiri strane svijeta – kao da se bije bitka kod Sevastopolja ili Plevne. Nema tu dakle šale, kad oni stanu štogod prigovarati. Vidi im se, da gradsko poglavarstvo nije dobro okrstilo tog riječju: Zrinski trg. Jedan bi rekao trg Zrinskoga, no ta mu ne valja, jer bi to značilo da je trg svojina Zrinskoga, proti tomu bi prosvjedovalo gradsko zastupstvo zagrebačko, koje ne smije dopustiti da mu tko, ma bio to baš i slavni Nikola Zrinski, bez i jednog novčića otme 4 rali najkrasnijega zemljišta. Ako je slavni Nikola znao junački braniti Siget, moraju gradski zastupnici znati isto tako odvažno obraniti svoje, bolje reći, gradsko zemljište. Na kakvu bi nas štetu mogli baciti naši filolozi svojim jezikom! Trg Zrinskijev ne valja po nijednoj formi našega jezika; a što su neki samo umišljeni jezikodupci rekli trg Zrinskov, to je pravi barbarizam. Pak čemu jošte ime Zrinski navijati na svakojake kotače, kada to ne treba? Što biste rekli da vam tko kaže: mač junačkijev, ili mač junačkoga? Ljutili biste se do zla boga. Al biste se isto tako ljutili i onda kad bi vam tko rekao: trg zagrebačkijev, ili trg zagrebačkoga, jer bi to bio gotov nesmisao. Kao što se pravilno smije reći samo: mač junački, trg zagrebački, tako se može pravilno reći samo: trg Zrinski – i nikako drugačije. Zato mislim, da je naše gradsko zastupstvo posve korektno okrstilo ovaj naš krasni trg. No posve su druge vrste prigovori koje bih ja imao istaknuti. Na ovom krasnom trgu, koji nam uvijek u pamet dozivlje slavnoga hrvatskoga bana, šeću se mnoge i mnoge Hrvatice, pa razgovaraju njemački bez ikakove potrebe. Koje znadu hrvatski, a tih ima već danas mnogo, one i onako ne trebaju govoriti njemački, a koje ne znaju hrvatski, mogle bi lako naučiti. Da mi je kojom srećom moguće, kao što žalibože nije, pak da mogu oko sebe sabrati sve naše krasotice, ja bih im držao ovakav govor:
Milostive gospođe i gospodične! O vašoj se domovini po cijelom svijetu misli da je Hrvatska, a vas drže za Hrvatice; od vaše pravednosti pak očekujem da nećete reći da je sav svijet poludio. Pogledajte u Czoernigov zemljovid, Karl Czoernig von Czernhausen (1804-1889), statističar, ravnatelj Statističkog ureda u Beču; proveo anketu o jezičnoj pripadnosti narodâ i sastavio prvu etnografsku kartu Habsburškog carstva (1855-56). il u ma koju kartu velikoga Magyarorszaga, osvjedočit ćete se o tom što vam rekoh. Stoga sav svijet očekuje da će u Hrvatskoj naći Hrvatice, kao što u cvijetnjaku nalazimo cvijeće, a ne buče, u knjižnici knjige, a ne bačve sa šljivovicom, u školi učenike, a ne bukve, u plesaoni parkete, a ne savske nasipe. Kad bi svijet čuo da Hrvatice govore njemački, to bi mu se upravo tako činilo kao da slavulj grokće, ševa bleji, lastavica kruli, Agramer Zeitung milo popijeva. Sav svijet dakle očekuje da će vas na Zrinskom trgu čuti govoriti hrvatski; a vi, ako već i hoćete više puta da nas, domaće ljude, malo prevarite – jer smo vam gdjekad krivi – nemojte za nos voditi barem tuđe ljude koji vam nisu ništa krivi. – Toga ni drugdje ne čini krasni spol. Kako govore Mađarice? – mađarski. Kako govore Njemice? – njemački. Kako govore Engleskinje? – engleski. Al da ne duljimo riječi: kako govore ciganice? – ciganski. A vi da budete gore od svih ovih krasotica? Vi da budete hladnije od najhladnijih Engleskinja, crnje od najcrnjih ljepotica?! Pak pomislite, tko ima prava da kod nas govori njemački? Onaj koji ne zna hrvatski. A tko su ti ljudi? Oni koji dolaze k nama s trbuhom za kruhom. Nisu to kicoši, kojima se s glave cijedi miomiris, te koji i po trotoaru plešu; nisu to bogataši, koji se voze na četveroprežnim kočijama, da si odvedu mladu u bogate dvorove; nisu to baruni, grofovi, ni mylordi. To su vam kučeberi, kelneri i kelnerice, dakle ljudi, koji nikad i ni u čem ne gospoduju, nego samo poslužuju. Njima više puta iz milosrđa dopuštamo da govore njemački, jer si moraju zaslužiti kruha, a nemaju novaca da si kupe hrvatsku gramatiku, još manje pak da si plaćaju hrvatskoga informatora. Zar hoćete da se povađate za ovim ljudima? Vi, ugledne gospođe i gospodične, pak za kučeberima, kelnerima i kelnericama? To bi bila uvreda samo i pomisliti! Dapače, koji je finiji kučeber ili kelner, taj već dobro zna hrvatski; a ono ostalo ne vrijedi da se o tom govori. Zato s punim pouzdanjem očekujemo da ćete govoriti samo uglednim i finim jezikom, a taj je u Hrvatskoj hrvatski.
I tim budi dosta rečeno.
Obzor, br. 180, od 7. VIII. 1880.
Odgovori