Sve usnulo je. Samo ona sja
Na vječnom nebu. Kroz jasni beskraj luta.
A sama je. I nema nikoga.
Ni mjesečine. – Ko pjesma raskinuta
U plavi beskraj gine. To je strah,
Što kroz noć ide za njenim tragom. Puta
Ni staze nema. Ruža najljepša
Sad izginut će i umrijet uvenuta…
Jer to je sjetna duša drage moje,
Te kroz noć ide tihim prostorima
Sve dalje nekud – i skriva lijepo lice.
O, dobra draga, – o, divna Večernjice! –
O, reci kuda vode staze tvoje?
Da l’ ljubavi i sreće ondje ima?!
28. XII. 1909.
Hrvatska smotra, 1910.
Odgovori