Ovo zvono, što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kòbī
Nad mizerijom rođenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho… Zvono ćuti… Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama.. Sâm sam… Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…
Glupost! Slabi živci! Pregni, misô,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!
Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914)
Napisano: 1906.
Odgovori