“Moj pseudonim je Oscar Robert Williams. Ovo ime sam odabrao zato što svoje pravo ime i prezime odnosno svoj vlastiti identitet ne želim otkrivati javno. Naime, ono što imam potrebu naglasiti je to da u biti sve ono izvanjsko i formalno, što nas određuje kao osobe i pripadnike određenog društvenog i kulturnog nasljeđa, odnosno sva imena, forme, koncepti, oblici, društveni statusi i uloge, koje igramo u svojim životima, i nisu toliko važni, ali ono što jest važno je upravo sadržaj odnosno kakvu poruku čovjek prenosi kroz svoj rad i svoja djela.
Ipak, o sebi mogu posvjedočiti sljedeće. Rođen sam na planeti Zemlji, u kineskoj godini Tigra, 1986. Osnovnu sam školu pohađao u Puli, a potom sam upisao i završio Opću gimnaziju, također u istom gradu, u kojem i danas živim i radim. Poslije završene srednje škole se zapošljavam, a nedugo zatim upisujem studij povijesti na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile. Međutim, pri kraju treće godine svoga fakultetskog obrazovanja, te nakon određenih osobnih životnih previranja, lutanja i traženja, koja sam u tom razdoblju proživljavao, polako gubim motivaciju za daljnjim nastavkom studija.
Ukratko, to je bio trenutak kada zapadam u duboku krizu identiteta, uzrokovanu posvemašnjom ispraznošću modernog načina života i vlastitog gubitka životne svrhe, te dodatno pomiješanu s mojom tadašnjom povećanom razinom tjeskobe (anksioznosti), depresivnog raspoloženja, unutarnje napetosti, nemira i paničnog straha od smrti. Ipak, nedugo nakon stabilizacije mog psihičkog i emocionalnog stanja, ali i osjetnog poboljšanja životne kvalitete, pronalazim u sebi novu snagu, te se okrećem aktivnoj i uzbudljivoj potrazi za odgovorima na vječna ljudska pitanja o smislu života i čovjekova postojanja. Istovremeno, na taj način započinje i moja pustolovina dubljeg upoznavanja samoga sebe i moje nutrine, ali i drugih kultura, religija i učenja, i to najviše kroz meditaciju i čitanje brojne literature od filozofije, psihologije, alternativne medicine do duhovnosti, religije i misticizma te pohađanja raznih predavanja, seminara i radionica osobnog razvoja. Paralelno s pokušajem dubljeg upoznavanja samoga sebe, teče i moje putovanje odrastanja, ali također i većeg razumijevanja vanjskoga svijeta koji me okružuje, pa neke od svojih uvida nastojim zapisati u obliku pjesama, koje najčešće pišem u slobodnom stihu.
Danas kad se okrenem i kad pogledam svojim sadašnjim očima, na to prilično izazovno i burno razdoblje moga životnog puta, vidim ga kao veliki Božji blagoslov i drago mi je zbog toga, jer me to iskustvo obogatilo i izgradilo u osobu kakva sam danas. To dragocjeno životno iskustvo bilo je moje vatreno krštenje, moja inicijacija i put kojim se rjeđe ide, ali kada se jednom njime krene, onda više nema povratka natrag. I zato danas, bez imalo sumnje, mogu reći da je ono najvrjednije što sam tada otkrio, u istraživanju dubljih nivoa vlastite svijesti, svakako, bila i još uvijek jest, meditacija.
Meditacija je u svojoj najjednostavnijoj biti stanje dubokog mira, opuštenosti i sklada odnosno prirodno stanje bića. Ona je ključni element koji nas vraća nama samima, jer smo se tijekom svoga života, zbog nagomilanog svakodnevnog stresa i naših potisnutih emocija i osobnih životnih trauma, sasvim otuđili od sebe i izgubili taj kontakt s našom nutrinom i nepresušnom životnom mudrošću i jednostavnošću, koja uostalom i krasi sveobuhvatno Postojanje, ali koju smo zbog vlastite arogancije, neodgovornosti, površnosti i sebičnosti posve zanemarili. Kao ljudi, osim što smo se otuđili od sebe i jedni od drugih, otuđili smo se i od Prirode, a rezultat tog otuđenja može se zorno vidjeti u svijetu u kakvom danas živimo. Svijetu ispunjenom sveopćom pandemijom straha, panike, tjeskobe, depresije, sebičnosti, nepovjerenja, agresije, pohlepe, netrpeljivosti, predrasuda, prijetvornosti i podlosti svake vrste.
Umjesto da čuvamo, mi uništavamo ovu planetu, koja je naša majka i naš zajednički dom. Na njezinu ljubav mi uzvraćamo zagađivanjem rijeka i mora, bezobzirnom sječom i uništavanjem šuma, ubijanjem životinja, trovanjem biljaka i zemlje kemikalijama, umjetnim gnojivima i pesticidima. Već sada znamo da je ovakav način života neodrživ i dugoročno gledano imat će teške i veoma štetne posljedice po sve nas, ali dok ne dođe do evolutivnog skoka odnosno pomaka u ljudskoj svijesti, počevši od pojedinca, ne možemo očekivati promjenu stanja nabolje. Sadašnja ljudska svijest, koja je stvorila sve ove probleme, ne može pronaći rješenje i ne možemo to ni tražiti od nje, jer da može iznaći odgovore, kao prvo, ne bi nas ni dovela do ove situacije u kojoj se danas nalazimo. Ono što je potrebno je rođenje jedne posve nove kvalitete svijesti, puno šire i dublje, sveobuhvatnije, koja će dovesti do buđenja pojedinca, a samim time i čitavog čovječanstva, kako bi spoznali da nismo odvojeni od Prirode odnosno Života u cjelini, već da smo Njegov sastavni dio, i da sve ono što učinimo našoj Majci Zemlji, sebi smo učinili i našoj djeci.
Ono što još mogu dodati o sebi je to da sam s pisanjem pjesama počeo relativno rano, još u osnovnoj školi, ali svoju prvu pjesmu objavio sam tek na fakultetu, u studentskom časopisu “Cenzura”. Također, ponekad za sebe volim reći da sam pjesnik Sadašnjeg Trenutka, jer sadašnjost je ustvari ono jedino što zaista imamo u svom životu. U suštini ne postoji nešto kao prošlost, osim u našem umu i to u obliku sjećanja i uspomena na prošla zbivanja i situacije kojima smo nekad prije bili izloženi. Jednako tako, budućnost je puka iluzija koja postoji jedino kao projekcija našeg uma i naš jalov pokušaj predviđanja određenih budućih životnih događaja koji nas plaše ili ih priželjkujemo, a koji nam se u mislima javljaju kao plod naše bujne mašte.
Iako će ovo možda zvučati pomalo banalno, ipak, želim napomenuti da je ono što je izuzetno važno u potpunosti razumjeti i zapamtiti ustvari to da je prošlost prošla i ne može se više vratiti, te stoga ne treba niti žaliti za njom, a budućnost još nije došla i ne možemo je predvidjeti, jer ne znamo što nas čeka i je li to što nas čeka dobro ili nije dobro za nas, pa zato nema nikakve koristi ni smisla strahovati pred njom ili joj se nadati kao nekom konačnom spasenju.
Stoga, gledajući stvari na taj način, dolazimo do spoznaje da ništa nema jamstvo samo po sebi, a život pogotovo ne pruža sigurnost i ako kroz životnu pustolovinu želimo zaploviti punim jedrima, potrebno je jednostavno pustiti bilo kakav pokušaj kontrole i uvjetovanja s naše strane, te se zahvalnog srca prepustiti i otvorenog uma potpuno prihvatiti neizvjesnost koju nam taj isti život donosi. Ne kažem da je to lako učiniti i da na tom putu neće biti uspona i padova, ali mi se čini da barem vrijedi težiti prema tome, pa što bude, neka bude. Zaista, život je ponekad prekrasan, život je ponekad težak i okrutan, život je ponekad čaroban, ali život je uvijek Sada. Možda baš zato toliko i uživam biti u prirodi, pogotovo u proljeće, kada se sav biljni i životinjski svijet budi iz zimskog sna i iznova počinje da buja, dok čitavo to ozračje odiše savršenim skladom, spontanošću i dubokim unutarnjim spokojem Sadašnjeg Trenutka.
Također, inspiraciju u svom životu i pisanju, osim u prirodi, pronalazim i crpim u pjesnicima, misticima i učiteljima poput Shri Ramane Maharshija, Rumija, Meistera Eckharta, Osha, Kabira, Al-Hallaja, Faridudina Atara, Rabindranatha Tagorea, Khalila Gibrana, Eckharta Tollea i mnogih drugih, ali jednako tako veliku inspiraciju pronalazim i u bogatoj tradiciji sjevernoameričkih Indijanaca, te zapadnoj i istočnjačkoj filozofiji i misticizmu.”
Oscar Robert Williams
Djela: Zov divljine
Odgovori