Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od najpoznatijih i najznačajnijih hrvatskih književnica. Njezin doprinos književnosti, pogotovo dječjoj, nemjerljiv je. Njezin rad priznat je ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta. Potvrda tome je i njena nominacija za Nobelovu nagradu koju je dobila čak četiri puta, te nadimak “hrvatski Andersen” koji joj je dodijeljen još za života, a kasnije je nazivana i “hrvatskim Tolkienom”. Njene priče dio su opće kulture, te su na njima odrasle generacije. Do današnjeg dana likovi o kojima je Ivana Brlić-Mažuranić pisala najpoznatiji su likovi iz dječjih bajki u hrvatskoj književnosti.
Ivana Brlić Mažuranić rođena 1874. godine u Ogulinu. Njena obitelj bila je bogata, te su iz nje potekla mnoga poznata imena ne samo tadašnjeg društva, već i hrvatske povijesti. Ivanin djed bio je hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a otac joj je bio Vladimir Mažuranić, također pisac i pravnik. Zato nije ni čudo što je ova naša heroina naslijedila očev i djedov talent za književnost i ljubav prema pisanju.
Ivana Brlić-Mažuranić završila je dva razreda javne škole, a nakon toga nastavila se školovati kod kuće. Dobro materijalno stanje njene obitelji omogućilo joj je dobre najbolje učitelje, a budući da je i sama bila željna znanja, kasnije je naučila i ruski, njemački, francuski, talijanski i engleski jezik. Vrlo je rano počela pisati poeziju i eseje, ali ih nije objavljivala sve do početka 20. stoljeća.
Ivana je odrastala u Zagrebu i Karlovcu, a za vrijeme života rado je posjećivala Ogulin koji je imao posebno mjestu u njenom srcu, zbog njene povezanosti s djedom. Ivana je uvijek govorila da je na njezin rad utjecalo više osoba, ali među njima je prvi i najistaknutiji bio upravo Ivan Mažuranić. Nekoliko je puta izjavila da je trenutak dok ga je držala za ruku na njegovoj samrti, na nju ostavilo dosta traga. To se kasnije odrazilo i na njeno stvaralaštvo.
Nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića, Ivana se preselila u Slavonski Brod. Ivana je rodila sedmero djece i već nakon rođenja pravog djeteta svoj život posvetila je njihovom odgoju. Upravo su njena vlastita djeca ponukala Ivanu Brlić-Mažuranić da počne pisati dječju literaturu. Oduvijek je smatrala da nema dovoljno dobre dječje literature, stoga je svojoj djeci počela pričati zanimljive priče. Djeca su je, naravno, slušala s velikim zanimanjem, što je Ivani bio poticaj da te priče i zapiše. Ubrzo je nastala njena prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”, koju je objavila 1902. godine. Sljedeće godine objavila je niz obrazovnih članaka “Škola i praznici”.
Godine 1912. napisala je pjesničku zbirku “Slike”, a sljedeće godine objavila djelo za djecu koji ju je učinio popularnom. Bio je to roman “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. 1916. godine objavila je još jedno djelo koje je privuklo veliku pozornost čitatelja. Bila je to zbirka bajki “Priče iz davnine”. Ova zbirka smatra se krunom njezina književnog djelovanja, a njena popularnost počela se širiti i van Hrvatske. Upravo ova zbirka priča donijela joj je četverostruku nominaciju za Nobelovu nagradu za književnost i to 1931., 1935., 1937. i 1938. godine.
Ivana Brlić-Mažuranić tada je stekla ugled značajne književnice, a njezin rad hvalili su tada najveći hrvatski pisci, iako su njena djela bila namijenjena djeci. Upravo zato prozvana je “hrvatskim Andersenom”, a kasnije i “hrvatskim Tolkienom”.
Osim književnošću, Ivana Brlić-Mažuranić aktivno se bavila i političkim aktivizmom. Uz svog supruga, bila je dio tadašnjeg narodnog pokreta, jer je i sama bila odgajana u narodnom duhu. Upravo zato joj je Josip Juraj Strossmayer dodijelio medalju za “protumađaronska nastojanja”.
Iako je Ivana Brlić-Mažuranić bila veoma važna književna ličnost, a njen rad je cijenjen i prepoznat među svjetskom publikom, ona se za života borila s teškom depresijom. Zbog te bolesti je i počinila samoubojstvo. Ivana Brlić-Mažuranić umrla je u Zagrebu 1938. godine.
Djela: Regoč
Odgovori