Ivo Vojnović poznati je dubrovački književnik iz 19. stoljeća. Jedan je od najvažnijih i najistaknutijih pisaca hrvatske moderne, književnog razdoblja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Književni put započeo je zbog Augusta Šenoe koji je objavio njegovo djelo Geranium, a zapamćen je i po svojim sukobima s mnogim hrvatskim piscima.
Pjesme
Biografija
Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku 9.10.1857. godine, u pravoslavnoj, bokeljsko-hercegovačkoj obitelji. Otac ga je najprije krstio u pravoslavnoj, a zatim ih je baka katolkinja krstila i u katoličkoj crkvi.
Svoje je obrazovanje započeo u osnovnoj školi u Splitu gdje je kasnije pohađao i Klasičnu gimnaziju. Za vrijeme školovanja u Dubrovniku je živio samo za vrijeme školskih praznika. Maturirao je u Zagrebu 1875. godine, gdje se s obitelji preselio godinu dana ranije, nakon što mu je otac tamo dobio posao kao sveučilišni profesor. U Zagrebu je upisao i studij prava, kojeg 1879.godine, u roku završava. Govorio je francuski, talijanski i njemački jezik.
Njegova prva pripovijetka, Geranium, objavljena je 1880. godine u časopisu Vijenac, kojeg je tada uređivao August Šenoa. Četiri godine nakon Geraniuma, objavljuje pripovijetku Perom i olovkom. Tada je Vojnović radio kao pripravnik Kraljevog službenog stola u Zagrebu.
Najviše podataka o njegovom odraslom životu saznaje se iz pisama koja su objavljena u tri debela sveska. Na 1.700 stranica objavljeno je 2.300 pisama koje je slao na čak 190 različitih adresa. Svojoj je majci pisao emotivna pisma, nalik onima koja je pisao Antun Gustav Matoš, a sva su na talijanskom jeziku s rijetkim hrvatskim vokabularom. Njegova je majka za njega bila centar svijeta i vodio ju je svugdje čak i nakon što je ostarjela.
Pisao je i svom bratu Luji Vojnoviću za kojeg tvrdi da je najobrazovaniji čovjek tadašnje Jugoslavije, a inače je po zanimanju bio pravnik i diplomat.
Od 1881. godine radio je kao sudac najprije u Križevcima i Bjelovaru. 1886. godine objavio je kratki roman Ksanta. 1890. godine preselio se u Zadar, a godine kasnije u Dubrovnik. Sljedećih je deset godina pisao svoje Lapadske sonete, koji su postali jedni od antologijskih djela hrvatske moderne.
Nakon sedam godina života u Dubrovniku, službovao je na Supetru, gdje je radi kao kotarski poglavar. Tamo je i završio svoju karijeru činovnika, nakon što je otpušten bez prava na mirovinu.
Nakon što je završio svoju karijeru državnog službenika, Vojnović se vratio u Zagreb, gdje je radio kao dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta, koje je danas Hrvatsko narodno kazalište. Od 1911. godine bavi se isključivo pisanjem. U to je vrijeme Vojnović pisao ono po čemu je postao najznačajniji u književnosti – drame.
Najpoznatija je svakako njegova Dubrovačka trilogija iz 1903. godine koja se sastoji od tri dijela: Allons enfants, Suton i Na taraci. U toj se trilogiji obrađuje tematika pada Dubrovnika i propadanja moćnih vlastela. Tema Dubrovnika obrađuje se i u drami Ekvinocijo koji vjerno prenosi atmosferu gradu uz pomoć pučkog govora i vještom karakterizacijom likova. Dramom kozmopolitskog karaktera Psyche radi preokret u hrvatskom kazalištu i književnosti. Upravo se zbog te drame naziva ocem moderne hrvatske drame. Za ovo je djelo osvojio nagradu na natječaju za dramska djela koji je bio raspisan uoči otvaranja nove zgrade kazališta u Zagrebu 1895. godine.
Prije početka Prvog svjetskog rata otputovao je u Italiju, zemlju koju je smatrao svojim „literarnim uzorom“, a povremeno bi putovao u gradove gdje su se izvodila premijere njegovih predstava, kao što su Budimpešta, Prag i Beograd.
Ivo Vojnović patio je od mnogih unutarnjih sukoba, a njegova pisma otkrivaju i patetičnost, škrtost i snobizam. Uz to, nije imao mnogo novca pa je u jednom pismu zamolio kipara Ivana Meštrovića da mu pozajmi veću svotu novca.
Njegova pisma daju naslutiti homoseksualne sklonosti, kao na primjer ono koje je uputio Ivi Raiću, u kojem stoji da bi dao sve da ga može zagrliti, a saznajemo i da nikako nije volio Krležu kao ni ostale svoje suvremenike.
Dvadeset godina nakon Dubrovačke trilogije vraća se tematici rodnog gada i piše Maškaratama ispod kuplja u kojoj je opet zaokupljen vlastelom i poboljšanjem odnosa između vlastele i puka. Potkraj života bavio se i političkom tematikom te je bio istaknut pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, a svoje je stavove iznosio u Smrt majke Jugovića i Lazarevo uskrsenje. Zadnja njegova drama, Prolog nenapisane drame, napisana je po uzoru na kazalište talijanskog dramatičara Pirandella.
1914. godine Vojnović se vratio u Dubrovnik, gdje su ga austrijske vlasti uhapsile pod optužbom da je jugoslavenski nacionalist. Odveden je tada u šibenski zatvor. U zatvoru se njegovo zdravlje ozbiljno narušeno. Nakon što je izašao iz zatvora sljedeće godina, do kraja se života liječio. Liječio se najprije u Zagrebu, zatim Parizu i Nici. Nakon toga se vratio u Dubrovnik, gdje je živio da kraja života.
1924. godine postao je dopisni član Srpske kraljevske akademije, a 18.02.1924. godine u Dubrovniku je i umro.
Vojnović je zauvijek zadužio hrvatsku i regionalnu književnost svojim remek-djelima od kojih su neka djela uvrštena na popis lektire za srednju školu te se nalaze i na popisu za maturu. Tako se u školama i danas čita Ekvinocijo i Dubrovačka tragedija.
Jedna ulica u Lapadu danas nosi njegovo ime.
Izvor: Biografija.com
Trebalo bi pisati jedna ulica u Dubrovniku, u Lapadu (radi jasnoće…)…
Također nije Dubrovačka tragedija već trilogija…