Vladimir Čerina najpoznatiji je po svojim političkim stavovima i radu u časopisima Val i Vihor. Pripadao je struji mladih i talentiranih hrvatskih književnika koji su kritizirali politiku i društvo prije Prvog svjetskog rata. Pisao je uglavnom pjesme, pjesme o hrvatskim piscima, feljtone, književnu kritiku i studije. Posebno je bio nadahnut hrvatskim književnikom Kamovom te je po uzoru na njega pisao i avangardna djela.
Pjesme
- Anagra
- Ardenza
- Bluminija
- Čemer i daljine
- Crna noć
- Groznica srca
- Heroji
- Jedno Božje veče
- Molitva bludnici
- Muka tamnice
- Na kiši
- Na pučini
- Noćni vjetrovi
- Novo rođenje
- Orcagna
- Poslije mučenja
- Pustinja
- Samoća i vino
- San djetinjstva
- Sjećanje
- Tišina
- Tuga nomada
- U zoru
- Za pijancima
Biografija
Vladimir Čerina rođen je u Splitu 1891. godine, u imućnoj građanskoj obitelji. Svoje obrazovanje započeo u Splitu, a nastavio ga još u Zagrebu i Sušaku. Nakon šest godina gimnazije, 1910. godine je napustio školu kako bi se mogao potpuno posvetiti zvanju književnika i “javnog radnika”.
Još kao gimnazijalac Čerina se počeo baviti svojim književnim i, prije svega, političkim radom. Politička viđenja i bunt izražavao je i u svojoj književnosti, poput svog književnog uzora Janka Polića Kamova. U književnosti se javio crticom “Za oluje na moru”, koja je objavljena u zagrebačkom listu Domovina 1907. godine.
Nakon što je 1911. godine počeo pisati za časopis Val, postao je član jugoslavenske nacionalističke omladine i u časopisu je iznosio svoje protumađaronske stavove te veličao jugoslavensku ideju. Sa svojom organizacijom sudjelovao je u planiranju atentata na tadašnjeg hrvatskog bana i komesara Slavka Cuvaja.
1912. godine se zbog toga počeo skrivati od vlasti u Rijeci. Iste godine ostao mu je zapažen feljton “Beograd bez maske”, a tiskana mu je i samostalna zbirka “Raspeće”, u kojoj se nalazilo tridesetak njegovih pjesama. Započeo je i zbirku “Osama”, ali ona je ostala samo u rukopisu.
Od tada do 1914. godine u raznim je listovima objavljivao svoje kritike, eseje, feljtone i poeziju. Neki od tih časopisa su Narodni list, Zvono, Savremenik, Hrvatski pokret, Riječki novi list, Bosanska vila, Srpski književni glasnik, Obzor i mnogi drugi.
Nakon što su započeli Balkanski ratovi, Čerina se pokušao prijaviti u vojsku, ali su ga zbog slabog vida odbili. Zato je otišao najprije u Beograd i Italiju, a zatim se 1913. godine ponovo vratio u Rijeku i Zagreb. Časopis Val, kojeg je Čerina i uređivao, zabranjen je već nakon četvrtog broja. 1914. godine je, nakon gašenja Vala, radio u nacionalističkom listu Vihor.
Iste godine objavio je šest pjesama u zbirci “Hrvatska mlada lirika”, gdje su objavljeni radovi i drugih mladih pjesnika. Njegova poezije bila je inspirirana Matoševom lirikom, ali se mnogo utjecaja vidi i od Jovana Dučića, Milana Rakića, Vladimira Vidrića i Dragutina Domjanića. Poezija mu je bila prožeta motivima samoće, što odlikuje modernizam, te čistom i dotjeranom formom stiha.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata putovao je Europom i najviše je boravio u Švicarskoj, Italiji i na Krfu. Pred kraj rata živio je u Rimu, a onda se preselio u Pariz. Tamo je održavao prijateljstvo i s Tinom Ujevićem. Objavljivao je poeziju i prozu u listovima Zabavnik, Vjesnik, Slovenski jug i u Srpskim novinama. Osim poezije, pisao je studije o velikim hrvatskim književnicima, kao što su Antun Gustav Matoš, Silvije Strahimir Kranjčević, Vladimir Nazor, Dinko Šimunović i mnogi drugi.
Kraj rata i poslijeratna događanja u njemu su izazivali razočaranje. Ideja Jugoslavije kakvu je zamišljao rušila se i u stvarnosti se nikako nije predstavljala ono što je on zamišljao. Ipak, nastavio je sa svojim radom i objavljivao u listovima Život, Krtica, Srpski književni glasnik, u Vijencu i listu Riječi.
1919. godine Čerina se vratio u Hrvatsku. Najprije je otišao u Dubrovnik, a zatim u Split. Počeo je obolijevati na živce, patio je od paranoje, zbog čega je 1922. godine primljenu u duševnu bolnicu u Splitu. Tu je nastavio pisati i prevoditi. Na talijanskom jeziku je napisao djelo “Epilog o Budi” te je prevodio djela francuskog povjesničara i kritičara Hippolytea Tainea.
U bolnici je proveo sljedećih deset godina, gdje je 29.2.1932. godine i umro.
Izvor: Biografija.com
Odgovori