Kad ti primim ruku, ovu ruku plahu,
Sva se duša moja orosi i prene;
Ti me gledaš nijema, šutljiva, u strahu,
Dok ti grudi drhte jedva nesmirene.
Ne znaš da si srcu novu mladost dala,
Ni da si mi život obnovila trenom,
Pa me gledaš okom tamnoga kristala
I pitaš me blijeda izgubljenom zjenom.
Ni sni moji nisu od tebe mi draži,
Ti me okom hraniš, kao dijete hljebom,
Oprala si s mene sto hiljada laži,
Skinula ko dugu što vene pod nebom.
Kad se sjajnom dušom tvoga tijela pojim,
Ja ne vidim šta je mutni dan i bajke;
Kada glavom klonem na rukama tvojim,
Čujem – čelom prođe milost dobre majke.
Blagoslovljen Gospod nek je, ženo smjerna,
Ti što mladost prođe u čekanju na me,
Netaknuta, lijepa, sveta, neizmjerna, –
Već tri ljeta puna gori nebo za me.
Htio bih da pođem sa jedinom tobom,
Nekud preko mora, poiznad oblaka,
Da te vjenčam bijelu životom i grobom,
U predjele zvijezda i crvenih maka.
Svaki dan u trudnom da prođe oranju
Zemlje koja nikad ne vidje orača,
U tišini trave i u cjelivanju,
Da nam pala snaga do jutra ojača.
Svake noći ja bih tvoje noge prao,
Izranjene, bose i pune od gliba,
A usnula kad bi, makove bih brao,
Krunio ti glavu što se u snu ziba…
Ne, ti nećeš znati, neizmjerna ženo,
Nikad, što te tako preko svega volim,
Ni što mi je oko tobom opijeno,
Ni što glas mi dršće, ko da hljeba molim.
O, kada bih rekô, tog istoga časa,
Puklo bi mi srce samotno u dvoje
I onda ko zvijezda bez jednoga glasa,
Ugasnô bez daha na te grudi tvoje.
Cetinje, 1915.
Slavenski Jug, 1917.
Odgovori