Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

August Šenoa

August Šenoa preteča je hrvatske moderne književnosti, obilježio je doba protorealizma, koje se zbog njegova utjecaja na književnost i jezik u tom vremenu, naziva i Šenoino doba. Osnivač je moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije. Istaknuo se kao prvi pravi hrvatski pisac romana i proze.

Djela

Pjesme

Biografija

August Šenoa rodio se u Zagrebu 14.11.1838. godine, pod imenom August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa. Njegov otac, Alois Schönoa, bio je Nijemac iz Češke, a u Zagreb se doselio 1830. Godine, radeći kao biskupski slastičar. Augustova majka, Terezija pl. Rabacs, bila je Slovakinja iz Budimpešte. Majka mu je umrla kada je bio dijete, u dobi od samo osam godina. Imao je tri brata, Teodora, Julija i Aurela. Julije se također bavio književnošću.

Šenoa je u Zagrebu i Pečuhu pohađao pučku školu i gimnaziju, a studij prava pohađao je u Pragu i u Zagrebu. Ipak, studije nikada nije završio. U javnosti je prvo bio poznat kao novinar, odnosno dopisnik, pišući za list “Prozor” iz Praga. Najviše je pisao o političkim temama.

1862. godine u svojim je člancima postavio temelje za razvoj hrvatskog feljtona, koji je nakon toga postao i žanr. U svojoj seriji feljtona pod imenom “Zagrebulje” komentirao je aktualne, najčešće, negativne događaje u svakodnevici Zagreba.

Nakon što je kratko uređivao listove u Beču, 1866. godine odlučio se vratiti u Zagreb, gdje je radio u listu Prozoru kao dio uredništva.

1868. godine ženio se Slavom Ištvanić, turopoljskom plemkinjom. Upoznali su se godinu dana ranije i zaljubili na prvi pogled, ali Slavin otac nije odmah dao svoj blagoslov za njihov brak, jer je Šenoa u to vrijeme nije imao stalan, ni dobar posao. Slava Ištvanić bila je obrazovana djevojka iz dobre obitelji, pa tek kada je Šenoa dobio posao gradskog vijećnika, dobio je i dopuštenje oženiti Slavu. Par je bio u braku 13 godina, sve do Šenoine smrti. Imali su ukupno šestero djece, od kojih je troje umrlo u ranoj životnoj dobi.

Sljedećih godina Šenoa je radio na mjestu gradskog bilježnika i senatora, bavio se politikom, bio član Narodne stranke i potpredsjednik Matice hrvatske. Također, radio je kao ravnatelj i dramaturg u današnjem HNK-u (Hrvatsko zemaljsko kazalište). Uređivao je časopis “Vijenac” te je radio kao prevoditelj s engleskog, češkog, njemačkog i francuskog jezika.

Djelovao je 20-ak godina kao kazališni kritičar, uz nezamjetne stanke, komentirajući više od sedamsto kazališnih izvedaba (režiju, glumu, scenografiju).

Zbog svog anti-germanskog raspoloženja težio je prema klasičnoj i suvremenoj slavenskoj, talijanskoj, francuskoj i izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje zamisli je pokušao provesti tako da je postao član kazališnog odbora, a nakon toga i dramaturg i umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta. Na scenu je doveo Molièrea, Shakespearea, Goethea, Schillera, Scribe i Sardou, ali morao je pronalaziti i kompromise u repertoaru, zbog ukusa zagrebačke publike.

Što se tiče njegovog djelovanja na polju dramske književnosti, istakao se komedijom “Ljubica” koja je izvedena 1868. godine. Riječ je o komediji u tri čina čija se radnja temelji u urbanoj zagrebačkoj sredini. Likovi su tipični, ali opet šablonski oblikovani. Kritika ju je ocijenila kao scenski pamflet. Doživjela je neuspjeh kod kritike i publike, ali ipak je njezin utjecaj tada bio velik. Naime, bila je prvi pokušaj prikazivanja tadašnjeg suvremenog zagrebačkog života.

Najveći domet Šenoa je ostvario kao romanopisac. U hrvatsku književnost uveo je roman, koji je postao omiljeno štivo čitateljima 19. stoljeća. U njegovom bogatom književnom opusu, povijesni romani zauzeli su glavno mjesto u književnom stvaranju.

Napisao je pet poznatih romana povijesne tematike, a to su: “Seljačka buna”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Zlatarovo zlato”, “Diogenes” i “Kletva”. “Kletva” je ostala nedovršena. Kroz povijesne romane opisao je razne događaje iz hrvatske povijesti. Šenoa se vodio povijesnim romanom koji je u književnost Europe uveo Walter Scott. Zajedničko tim vrstama romana je prikazivanje autentičnost događaja slijedom istraživanja iz dokumenata i raznih drugih povijesnih izvora. Cilj im je prikazati tadašnji život “malog čovjeka”.

Šenoa je dominirao hrvatskim romanom do početka 20. stoljeća, a velik broj autora kasnije je oponašao njegovu tehniku (Eugen Kumičić, Marija Jurić Zagorka, Josip Eugen Tomić i drugi).

Velik uspjeh postigao je i pišući povjestice, koje su tada bile iznimno popularne. To su pripovjedna djela pisana u stihovima čiji su motivi povijesni. Pisane su jednostavno i razumljivo, naglašenom ritmičnošću i često prožete humorom.

Njegove najpoznatije povjestice su: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Anka Neretvanka”, “Postolar i vrag”, “Kameni svatovi”, “Prokleta klijet” i druge.

U svojim romanima i pripovijetkama opisao je etičke, socijalne i političke probleme s kojima se borio čovjek tadašnjeg vremena. Opisao je odnosne između grada i sela, kako je živio seljak toga vremena, o raspadanju zadruga, o plemstvu i odlasku sinova seljaka na školovanje u grad.

Njegova najpoznatija djela su: “Prosjak Luka”, “Barun Ivica”, “Vladimir”, “Prijan Lovro”, “Ilijina oporuka” i “Branka”.

Šenoa je pisao i lirske pjesme, ali se njima nije istaknuo među čitateljima i kritikom. Nije pisao ljubavne pjesme, već socijalne i političke. U velikom broju svojih pjesama izražavao je svoje političke ideje i program Strossmayerova narodnjaštva (pjesme poput “Budi svoj!”, “Hrvatska pjesma”, “Klevetnikom Hrvatske”, “Na Ozlju gradu”…).

Šenoa je radio i stvarao sve do svoje smrti. Umro je 13.12.1881. godine u Zagrebu, zbog komplikacija od upale pluća koju je dobio 1880. Godine, kada se kao gradski senator (gradonačelnik) brinuo za spašavanje unesrećenih u Velikom potresu. Njegova supruga je tako ostala udovica u 31. godini života i sama podigla troje djece.

Šenoa je svojim djelovanjem dao mnogo hrvatskoj književnosti i zato je njemu u čast izrađen kip koji stoji u Zagrebu na križanju Vlaške i Branjugove ulice. Kip je djelo Marije Ujević-Galetović. Također, njegovo poprsje stoji u Zagrebu na Zrinjevcu, a rad je Ivana Rendića.

Izvor: Biografija.com

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Reader Interactions

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.