I.
Visoko na vrleti
Bjelasa se knežev stan,
Kô zvijezda kroz noć svijeti,
Jer ženi se Branko ban.
Ban slavno zemljom vlada,
I junak je, – znadu ga svi;
A pitaš li, tko mu je mlada?
Ta kneževa lijepa kći.
Junaka trista za stolom
U jedan kliknulo glas,
Kad išla čašica kolom:
“Oj sreća pratila vas!
Nek vječna ti bude vlada,
Jer prvi junak si ti;
A najljepša žena ti mlada,
Zorolika kneževa kći.”
Tad Branko podigô čašu:
“Oj gospodo, hvala baš vam
Za lijepu zdravicu vašu;
Da najljepša, vjere mi, znam.
I banovinu dah svoju,
I zlaćeni štit vam dah,
Za vjerniju djevu koju
Od žene mi, ako tko zna.”
Al’ vesela družba dovrvi,
I u klik klikoše svi:
“Ti, bane, junak si prvi,
I prva kneževa kći!”
Duboko u dolu čuje
Tu zdravicu kovač mlad,
Pa bije gvožđe i kuje,
Da okuje čemer i jad.
I savi se gvožđe kô trska,
Sve drkće kuća i krov,
A suza kišica prska
Na kruti plameni kov.
“Da, ne ima ljepše ti žene,
Al’ vjernije ima l’? – Tko zna!
Oj bane, pitaj der mene,
Svu istinu rekoh ti ja.
Za mladicom glava ti ludi,
Tvoj ljubiti danas je red;
Al’ moje bijahu te grudi,
Moj usna nevinih med.
Da, moje – i zašto ne bi?
I u mene vruća je krv,
Po snagi sam ravan tebi,
A u grobu jest će nas crv.
Nas oboje smrtne uz trude
Tek samrtna rodila mat’;
Tek slučajem žezlo njoj bude,
A meni gvozdeni bat.
Tu spasom se zaklela meni,
Pa slagala – smrtan je grijeh!
Ej ljudi, vjerujte ženi – – -”
Tad kovač gurnuo mijeh;
Visoko varnice kresnu,
Silovito padao bat;
Kovaču suza zabljesnu,
A duša mu? Bog će ga znat!
II.
Sa kneževa jezde grada
I ban i vitezi svi,
Uz bana banica mlada
Divota kneževa kći.
Magloliki veo se vije
Kroz šume zeleni hlad,
Moj ban se banici smije,
Ta krasna je – ban je mlad.
Al’ njojzi smjehnut se ne da,
Kô kamen se mramori sva;
Sva blijeda plašljivo gleda.
Ta šta ti je, banice? Šta?
Šta? Koliba kraj staze mala,
Pred kolibom mrkonja mlad,
On mahnu – sva družba tu stala:
Oj banice, teško ti sad!
“Moj bane!” mladić će reći:
“Dobar dan i sretan ti put!
Veselim se banovoj sreći,
Al’ prije moraš me čut.”
” “Govori, garave svate
Usliših molbu ti rad,
Za narod sam banom i za te;
Govori, koj’ ti je jad?” ”
“Bje djeva iz gospodskog dvora,
U gori joj očinski krov;
Ta pođe, čim svanula zora,
Jedamput loviti lov.
Po šumskoj, vrletnoj kosi
Streloviti letio hat;
Sve dalje, dalje ju nosi,
Zaludu bilo ga zvat.
I ostade sama – i pade,
I plače – al’ kraj bje nijem;
Ni otkuda glasa, ni nade,
Već mrazan ju hvatao drijem.
Bez svijesti bijedna se svija
U sumrtvom drkćući snu;
A eno – ljutica zmija
Po rosnome vlači se tlu.
Sad – sad na drvo se vinu,
Sad – planu joj oči krijes,
I gleda djevu – i zinu,
Nad žrtvom nadnije se bijes;
Sad baca se – žedna krvi, –
Na bijeli djevice vrat – –
Al’ trenom glavu joj smrvi
Siloviti, gvozdeni bat.
Siromah mladić tu srete
Po slučaju otrovnu zvijer,
I spasi nevoljno dijete,
Ljepotu gospodsku kćer.
Na leđih ju svojih doni
U starinski djedova dom;
Tu otac joj suze roni,
Veseleći zlatu se svom.
Mladiću je dao zlata,
Al’ ona – ah, Bože moj,
Ta ima li veća plata? –
I ljubav i život svoj.
Da, tajno se njemu klela
Na duše svoje spas,
Bit njeg’vom sva i cijela,
Dok smrtni joj ne dođe čas.
I slagala – sve bje šala –
Mladiću ukrala mir;
Gospodinu ruku dala,
S gospodinom slavila pir.
Mladiću gore rane,
Taj mladić mahnit i lud
Sad tebe pita, bane,
Izreci djevojci sud! -”
Al’ banici smjehnut se ne da,
Kô kamen se mramori sva;
Sva blijeda mrtvo gleda.
Ta šta ti je, banice, šta?
“Mladiću se je klela”,
Govorio ban svoj sud,
“A drugom se dala cijela,
To grijeh je smrtan i blud:
Oj prokleta joj duša,
Ma bila i banova kći;
Nek’ svatko dobro me sluša,
Jer krune vrijedna nij’.
Za majčinim žednila mlijekom,
Dok sudnji ne svane dan;
I zmijom se stvorila prijekom,
I vijekom je minuo san.
Pa kazuj, gdje je živa?
Znaj, banov to je sud:
Nek’ padne glava kriva
Za nevjeru i blud – -”
Ljepota banica bljednu
Kô da joj je mrijeti već;
A mladić ju glednu – glednu,
Pa tada će banu reć’:
“Oj hvala ti na sudu,
Baš pravo si sudio sve;
Za griješnicu pitaš hudu?
Da, živa je – – ne znam gdje!”
A njoj da krunu od zlata:
“Na, uzmi spomen taj
Od čovjeka nepoznata;
Sam skovah ju rukom, znaj!
Uz sreću, jade i suze
Oj nosi ju svaki dan – -”
I banica krunu uze
I ode ona i ban.
* * *
Visoko na vrleti
Razvaljen stoji stan;
Tud vran i sova leti,
Kad za brijeg gine dan.
Al’ noćne sred tišine
Tko cvili, stenje? Duh?
Pod krunom se zmija vine,
Kroz mrak se veruć’ gluh.
Sve traži majčino mlijeko,
Sve plazi uz ubogi stan
I plače za djelo prijeko
I čeka si sudnji dan.
To prokleta je duša,
I ljudi reć’ će ti svi:
U spodobi ide guša
Po svijetu kneževa kći.
Vijenac, 1875.
Odgovori