Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika iz književnog razdoblja realizma. Začetnik je hrvatske književne moderne. Objavio je 421 pjesmu i 4 zbirke. U njima je najviše govorio o problemima svog naroda, ali i o osobnim borbama vezanima uz bolest te primoranost na život i rad van granica domovine.

Pjesme

Biografija

Silvije Strahimir Kranjčević jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika iz književnog razdoblja realizma. Značajan je i po tome što je začetnik hrvatske književne moderne. Rođen je u Senju 17.2.1865. godine.

1871. godine krenuo je u prvi razred pučke škole u Senju, a ona danas nosi njegovo ime. 1875. godine svoje školovanje nastavio je u senjskoj klasičnoj gimnaziji, ali je bio samo prosječan učenik. Završio je osmi razred, no nije položio maturu, najviše zbog buntovnog vladanja i učestalih sukoba sa školskim vlastima.

U petnaestoj godini života, Kranjčević je izgubio majku, što je na njega ostavilo dubok trag. Svoju privrženost majci i bol zbog gubitka zapisao je u svojim brojnim pjesmama. Sličnu inspiraciju za pisanje pronašao je i u smrti svog stvaralačkog uzora Augusta Šenoe, kome je naposljetku i posvetio svoju prvu zbirku pjesama “Bugarkinje”. Iako se Kranjčević u to vrijeme školovao i u Rimu i u Zagrebu, nakon očeve smrti vraća se u rodni Senj.

1883. godine započeo je svoje studiranje na bogosloviji u Senju. Ubrzo nakon toga otišao je u Rim gdje je nastavio studij u Collegium Germanico-Hungaricum, i to na zamolbu senjsko-modruškog biskupa Jurja Posilovića.

Kranjčevićeva prva pjesma “Zavjet” izlazi 1883. godine u pravaškom časopisu “Hrvatska vila”. Prva zbirka pjesama, objavljena je godinu kasnije pod nazivom “Bugarkinje”, kao i prvi prozni tekst “Prvi honorar”. Njegov početak stvaranja obilježen je utjecajem pravaštva. Miroslav Krleža ga je u svojim kritikama nazivalo “barjaktarom slobode”, jer je kroz svoju proročku viziju pisao o odnosu pojedinca i njegove domovine. Pisao je i o temeljnim egzistencijalnim pitanjima, upotpunjenim simbolima i pojmovima iz Biblije.

1884. godine Kranjčević je napokon iskazao želju da maturira, ali mu zamolba nije bila odobrena. Nakon dobivene diplome u Rimu, vratio se u Hrvatsku, gdje je, uz potporu Josipa Jurja Strossmayera, nastavio naobrazbu za učitelja na preparandiji u Zagrebu. 1886.godine postao je učiteljem hrvatskog i njemačkog jezika te povijesti i zemljopisa.

Nakon što je primio diplomu učitelja, odbijali su mu zamolbe za posao. Na početku je volontirao u muškoj pučkoj školi u Senju. Prvi posao dobio je u trgovačkoj školi u Mostaru. Ubrzo ga premještaju u Livno pa u Bijeljinu.

1894. godine kod Kranjčevića se počinju javljati prvi simptomi bolesti i zato je započeo liječenje u Lipiku. Nakon toga vratio se u Senj. Iako je slao mnogo pisama i zamolbi da bude poslom prebačen u Hrvatsku, želja mu nije bila ispunjena. Ipak, redovito je pisao pjesme i objavljivao ih po raznim časopisima. Svoje pjesme objavljivao je pojedinačno u časopisima i djelima: “Hrvatska vila”, “Nada”, “Sloboda”, “Vienac”, “Hrvatska omladina”, “Uskok”, “Balkan”, “Hrvatska”, “Zvonimir”, “Dom i sviet”, “Pobratim”, “Iskra”, “Vrhbosna”, “Prosvjeta”, “Franjevački glasnik”, “Novi viek”, “Hrvatski salon”, “Spomen knjiga u proslavu 50 godišnjeg jubileja hrvatskog državnog jezika 1847–1897”, “Hrvatska domovina”, “Obzor”, “Osvit”, “Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava”, “Život”, “Lovor”, “Savremenik”, “Hrvatski planinar” i “Behar”.

Nakon premještaja u Sarajevo, 1894. godine, bio je promaknut i počeo je raditi u redakciji polumjesečnika za književnost i umjetnost “Nada”. U prvom broju “Nade” izlazi njegova pjesma “San”, a u trećem izdanju započinje svoju kritičarsku karijeru osvrtom na “Zločin i kaznu” F.M. Dostojevskog.

1898. godine, upravo na njegov rođendan, Silvije se oženio za Gabrijelu Anu Kašaj, u svojim pismima i pjesmama nazivao ju je Ela. Kum na svadbi bio mu je Josip Milaković, najbolji prijatelj, kojeg je upoznao u vlaku na povratku iz Rima. Često mu je pisao i upravo njemu iznosio svoje najdublje osjećaje i misli. Nakon vjenčanja, Kranjčević se vratio u Zagreb, samo je kratko boravio i u Zlataru, Senju i Banja Luci. Četiri godine iza toga, u Sarajevu je prvi put operiran.

Iste godine u Matici hrvatskoj Kranjčević je predao u tisak svoju drugu zbirku pjesama “Izabrane pjesme” koja izlazi godinu dana kasnije. Okušao se u pisanju jedne drame i romana, ali ih nije završio.

1900. godine po drugi puta je susreo svog uzora Vladimira Nazora, koji ga je molio za pomoć pri prelasku u Bosnu, što je Silvije odbio jer je osobno bio izuzetno nesretan što mora živjeti i raditi u toj zemlji.

1902. Kranjčević je postao dopisnim članom Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora. Sredinom te iste godine izašla je i njegova treća zbirka pjesama “Trzaj”, a nakon njegovog boravka u bolnici, krajem godine izašao je i posljednji broj “Nade”. Ipak, 1904. postao je upraviteljem sarajevske trgovačke škole, nakon čega ga proglašen pravim članom HDPZ-a.

1904. Kranjčević i Ela dobili su kćer Ivanu Višnju. Dvije godine nakon tog sretnog događaja, njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo. Liječenje je nastavio u Beču, gdje su mu operirani kamenci u mjehuru.

Usprkos bolesti, 1907. godine izašla je njegova opera u tri čina “Prvi grijeh”, koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. Nakon povratka iz Beča, 1908. godine, napisao je svoju posljednju pjesmu “Portret”. Društvo hrvatskih književnika pokušalo je prikupiti donacije za Kranjčevićevo liječenje, tiskajući novu zbirku njegovih pjesama pod nazivom “Pjesme”, ali ona je na kraju izdana posmrtno. Nakon mukotrpnih liječenja, Silvije je umro 29.10.1908. godine u svom stanu u Sarajevu. Pokopan je u Koševu, na groblju sv. Josipa.

Kranjčevićeva su djela i nakon njegove smrti prevedena na brojne jezike (bugarski, makedonski, češki, francuski, makedonski, njemački, ruski, poljski, slovenski slovački, talijanski…).

Iza sebe je ostavio bogat opus poezije od 421 pjesme i 4 zbirke: “Bugarkinje” (1885), “Izabrane pjesme” (1898), “Trzaji” (1902) i “Pjesme” (1908). Posmrtno je 1912. tiskan izbor proznih radova “Pjesnička proza”, a 1967. godine kritičko izdanje “Sabrana djela”. U svojim djelima progovarao je o problemima svog naroda, kao i o osobnim borbama vezanima uz bolest i primoranost na život i rad izvan granica domovine. Usprkos početnim negativnim kritikama, stekao je poštovanje poznatih književnika i veliku naklonost čitatelja.

Većina ostavštine S. S. Kranjčevića, čuva se u HAZU, NSK i Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Izvor: Biografija.com

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Reader Interactions

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.