Vladimir Vidrić jedan je od najistaknutijih lirika moderne. Iako nije puno pisao, napisao je samo jednu pjesničku zbirku “Pjesme”, Vidrić se istaknuo kvalitetom pjesama. Najviše je pisao o prošlosti, a najveći dojam u njegovoj poeziji ostavile su pjesme kojima je prenio slike pejzaža, prirode, lijepe životne ugođaje te zanos prema užitku, ljepoti i vinu. Njegovo pjesništvo spoj je ekspresionističkih i simbolističkih elemenata te je ostavilo dubok trag na kasnije književnike.
Pjesme
- Adieu
- Ambrozijska noć
- Bako vodi pjesmu…
- Bosket
- Coena
- Davno su sinule zvijezde…
- Dva levita
- Dva pejzaža
- Dvije parije
- Elije Glauko
- Eto divna samovara…
- Ex Pannonia
- Fragmenti
- Gonzaga
- Grijeh
- Jezuiti
- Jutro
- Kipovi
- Lovoru
- Mentor i pjesnik
- Mrtva ljubav
- Mrtvac
- Na Nilu
- Na pustu drumu
- Narodna
- Noć je došla…
- Notturno
- Perun
- Plakat
- Pomona
- Pompejanska sličica
- Poniknuh glavom ponosnom…
- Putnik domu svom
- Putovah…
- Roblje
- Romanca
- Sanjao sam…
- Scherzo
- Silen
- Sjene
- U oblacima
- Vrh moga čela…
Biografija
Vladimir Vidrić hrvatski je pjesnik, a po zanimanju odvjetnik. Rođen je 30.4.1875. godine u Zagrebu. Potječe iz imućne građanske obitelji. Njegov otac, Lovro Vidrić, bio je odvjetnik slovenskog podrijetla.
Vidrić je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao je 1892. godine. Pisao je pjesme od najranije mladosti, a prve pjesme objavio je 1889. godine u gimnazijskom listu “Lovor”.
Nakon završene gimnazije, upisao je studij prava te je studirao u Pragu, Zagrebu i Beču gdje je naposljetku i diplomirao.
1895. godine, za vrijeme studija i posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu, povodom otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta, sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića zbog čega je uhićen te osuđen na četiri mjeseca zatvora.
Nakon završetka studija bavio se odvjetništvom, a često je zbog bolesti (shizofrenije) boravio u tadašnjem Zavodu za umobolne u Stenjevcu.
1903. godine u Zagrebu je doktorirao pravne znanosti.
Za svog kratkog života objavio je 40-ak pjesama (25 pjesama napisao je od 1896. do 1907.), od kojih je većina uvrštena u njegovu jedinu pjesničku zbirku “Pjesme”, 1907. godine, koju je izdao u vlastitoj nakladi. Pjesme su objavljene u časopisima Savremenik, Mladost, Život i Vienac.
Iako je pjesme počeo pisati još od gimnazijskih dana, njegov književni početak je pjesma “Boni mores”, koja je objavljena 1897. godine u “Viencu”.
Vidrićeve pjesme kao što su “Dva levita”, “Jutro”, “Adieu”, “Dva pejzaža” i druge, nezaobilazan su dio svake ozbiljne antologije hrvatskog pjesništva. Iako su mu suvremeni pjesnici poput A. G. Matoša prigovarali zbog stilske i tehničke nesavršenosti i krive akcente u rimama, uzrok tome je moderna struktura gdje se ritam zasniva na glavnim akcentima, a ne na slogu. Njegovi pjesnički ugođaji uklopljeni su u objektivni okvir, a pjesnički subjekt često je skriven u nekom mitskom liku.
Vidrić je bio nadahnut krajolikom, antičkom i slavenskom mitologijom. Pisao je o ljepoti života, ali i tjeskobnim temama kao što su čovjekov neuspjeh i smrt. U pjesmi “Perun” sažeo je sve životne osjećaje kao što su žene, ljubav prema prirodi i vinu, pjesničkom pozivu i božanstvu.
Pisao je pjesme razne tematike, ovisno o njegovom raspoloženju. U prvoj pjesmi u njegovoj zbirci “Pjesme”, “U oblacima”, Vidrić je spoznao da se čovjek tijekom svog života mora odreći zanosa i svojih uvjerenja te zbog toga nije sretan. Ista tema, tema boli, prevladava u pjesmama “Roblje”, “Mrtvac”, “Ex Panonija” i “Pomona”.
Njegove najpoznatije pjesme su: “Mrtva ljubav”, “Pomona”, “Elije Glauko”, “U oblacima”, “Na Nilu”, “Pompejanska sličica”, “Silen”, “Coena”, “Perun”, “Kipovi”, “Jutro”, “Adieu”, “Notturno”, “Romanca”, “Grijeh”, “Gonzaga” i “Dva pejsaža”.
Vidrić je bio na glasu zbog svoje nevjerojatne inteligencije te fotografskog pamćenja. Večeri je obično provodio recitirajući prijateljima pjesme, a u školi je uvijek bio jedan od najboljih učenika. Osim toga bio je poznat i po burnom životu kojeg je vodio te po tome što je pripadao kontroverznom naprednjačkom krugu.
Umro je u Zagrebu, u Zavodu za umobolne u Stenjevcu 29.9.1909. godine.
Hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je neke od njegovih najpoznatijih pjesama. Svojim radom utjecao je na neke od najutjecajnijih pjesnika kao što su Vladimir Nazor i Dragutin Domjanić.
Izvor: Biografija.com
Odgovori