Kad smo pred osam ljeta
Za crnim panonskim lugom
Gradili zaseoke
I zemlju orali plugom;
I kad smo kraj mutnih voda
Dizali bijele ville -,
Onda su noći divne,
Jasne i mjesečne bile.
One sam jedne noći
Hodao carskim drumom,
Ladne su drhtale zvijezde
Nad tiho prosjalom šumom.
A mjesec je gledao s visa –
Vrh zgradâ i s arhitravâ.
I uz put se blistala voda,
Kud crna proniče trava.
Kod bijele posljednje zgrade,
Što sjenu baca u vodu,
Veslo je sijedi stražar
I crn se digo na brodu.
I on me opaziv viknu
Kao kad Haron zove,
I glas mu uginu mukli
Pod zvijezdama noći ove.
Spustih se k njemu kraj zida,
A srce mi zakuca živo:
Leš je ležo u travi
I još je napola plivo.
Leš je ležo – i vidjeh:
Bila je divna žena,
Obasjano bilo joj čelo
I grud se bijelila njena.
I tako mi jasnog neba!
Bila je kao Diana.
Po vodi i ladnom tijelu
Kosa joj pala vrana – –
A mi je digosmo muče
– Ja i moj Haron stari –
Grubim je pokrismo plaštem
– Nijemi noćni grobari.
Mi se uspesmo k drumu
I krenusmo pustih grudi;
Iza nas kriknu ptica
Što noću vodama bludi – –
Kad dođosmo k bijelom dvoru
Raznije se lavež pseta.
I vidje se gospa Flava,
Gdje na dvor preda me šeta.
U dvorište legoh mrtvaca
I viknuh barbarskog roba.
On proplaka – nadnijev se svjetlom
I svjetlo ih poli oba.
Još ga i danas vidim,
Gdje plačuć na kamen kleče
I tužne raskriliv ruke
Blago mi nazva veče
Da pustim, moli me tužno,
Sputana crna mu druga.
Otac je, kaže, njezin –
I ubiti će ga tuga.
Po kamen-pločniku dvora
Dovesmo uznika bijedna,
Crna ga osula brada –
Ruka mu bijela i ledna.
Teško je stupo i diso
I crnu obarao sjenu.
Vidjev ga: – poliše suze
Tanku mi gospođu ženu.
A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda,
“Idimo!” šanu mi ona,
I trznu i – posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
“Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag vina.”
Dugo je stajao barbar –
Nijem kraj bijeloga zida,
A onda je tužno zapjevo
Ko da se srce kida.
I kad mu dođoše s vrčem,
On je tek mutno gledo;
I sjedeć držo na krilu
Tijelo divno i blijedo.
Skut joj je – kažu – milovo,
Ko boginji koja spava.
Vidjela ga s balkona
I moja gospoja Flava.
A krčag je bliže primako,
I svu noć je plako i pjevo,
I svu noć su drhtale zvijezde,
A mjesec s visoka sijevo.
Odgovori