Ivan Kukuljević bio je književnik, povjesničar i ideolog nacionalnog preporoda hrvatskog naroda. Djelovao je na kulturnom, političkom, ali i na vojnom polju. Utemeljitelj je brojnih znanstvenih disciplina te ustanova od presudne važnosti za ravnopravni razvoj hrvatskog naroda. U fokusu njegova interesa i djelovanja nalazile su se borba za hrvatski jezik i za otkrivanje i vrednovanje povijesne baštine.
Pjesme
Biografija
Ivan Kukuljević rođen je 29.5.1816. godine u Varaždinu. Bio je u braku s Kornelijom Kukuljević, s kojom je imao sinove Božidara i Milutina.
U Varaždinu i Zagrebu je pohađao gimnaziju. U Zagrebu se upisao na studij filozofije, koji je prekinuo 1833. godine i prešao u kadetsku školu u Kremsu. Služio je u dvorskoj gardi u Beču. 1836. godine postaje časnik, a 1840. godine je premješten u Milano.
Ivan Kukuljević je mnogim svojim djelima položio temelje moderne historiografije u Hrvata 9. stoljeća. Poznavanje prošlosti je prema njegovom mišljenju služilo da se obogati narodna svijest i čvršće ukorijeni narodnost.
Bio je politički i ideološki sljedbenik Ljudevita Gaja, kojega je upoznao 1837. godine u Beču. Nakon zabrane ilirskog imena i Gajeva povlačenja, Kukuljević postaje prvi čovjek “Narodne stranke”. Svoj politički program je utvrdio već 1842. godine, a u njemu je stajalo da je potrebno obrazovati samostalnu hrvatsku vladu i uvesti hrvatski jezik u javni život.
Još 1839. godine je objavio svoje prvo dramsko djelo “Juran i Sofia ili Turci kod Siska, junačka igra u tri činih”. Drama mu je donijela slavu jer je kao prvo kazališno djelo na štokavskom narječju bila izvedena u Sisku i Zagrebu.
U Hrvatskom saboru je 2.5.1843. godine održao znameniti govor koji ga je proslavio. Unatoč stoljetnoj praksi da se saborski govori drže na latinskom jeziku, Ivan Kukuljević je u Saboru izrekao prvi politički govor na hrvatskom jeziku. Njegov govor se smatra, ne samo prekretnicom u hrvatskoj političkoj povijesti 19. stoljeća, nego uopće u povijesti hrvatskog naroda i razvoja njegove nacionalne svijesti. Govorom se zalagao za uvođenje narodnog jezika u javni život, a isti zahtjev je ponovio u Saboru 1847. godine. Njegov prijedlog je tada prihvaćen i donesen je saborski zaključak o uvođenju narodnog jezika u javni život, škole i državne službe u Hrvatskoj.
Kukuljevićev ugled je porastao nakon govora i usvajanja njegovog prijedloga, a njegov kasniji govor, održan 17.3.1848. godine na skupštini Zagrebačkog magistrata, može se smatrati početkom četrdesetosmaškog pokreta u Hrvatskoj.
S Jankom Draškovićem, Ljudevitom Gajem i drugima je te godine sastavio tekst “Zahtijevanja naroda hrvatskoga” u 30 točaka. Jedan od zahtjeva bio je da je grof Josip Jelačić izabere za bana. Kukuljević je ubrzo kao dio posebnog poslanstva pošao u Beč uručiti vladaru “Zahtijevanja”.
1848. godine je bio postavljen za arhivara Zemaljskog arhiva Hrvatske i na toj funkciji ostaje do 1861. godine. Pored svih drugih djelatnosti, za to vrijeme je radio na sistematskom sređivanju arhivalija, a izradio je i pravila arhivske službe.
Ban Josip Jelačić mu je 27.4.1848. godine, nakon imenovanja Banskog vijeća, povjerio “Odsjek prosvjete i sveštenstva” i “Odsjek za obranu domovine”. U svojim daljnjim saborskim govorima zalagao se neposrednom pridruživanju Hrvatske Austriji ili ostvarivanju potpune neovisnosti i od Austrije i od Ugarske.
Kada je Hrvatsko bansko vijeće 6.9.1849. godine prihvatilo oktroirani ustav, Kukuljević je po povratku iz Pešte napustio svoj položaj u Banskom vijeću. Odrekao se političkog i državničkog angažmana i posvetio se znanosti i književnosti.
Uspio je prije donošenja i primjene oktroiranog ustava osnovati “Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine”, koje je okupljalo hrvatske intelektualce u doba apsolutizma. Počeo je izdavati “Arkiv za povjesnicu jugoslavensku”, prvi znanstveni časopis. Bio je urednik, a često i glavni pisac priloga. Rodoljube u Hrvatskoj, ali i izvan nje poticao je na istraživanje i prikupljanje povijesnih izvora. Na temelju pomno izrađene ankete koju je slao čitateljima, skupljao je i objavljivao podatke o narodnom životu i običajima.
Od 1851. do 1859. godine je bio predsjednik “Matice hrvatske”. S Franjom Račkim je u znanstvenom časopisu “Knjževnik” pripremao temelje buduće znanstvene akademije.
Kukuljević je 1863. godine u Zagrebu priredio i objavio seriju “Monumenta historica Slavorum meridionalium”. Riječ je o dokumentima pisanima hrvatskim jezikom, glagoljicom, latinskim i ćirilskim pismom. Nakon toga je izdao znamenitu zbirku “Jura Regni Croatiae, Slavoniae et Dalamtiae” koja sadrži osnovne dokumente za povijest hrvatskog državnog prava od starih vremena do suvremenijeg doba.
Objavio je i dragocjenu zbirku epigrafskih spomenika pod nazivom “Nadpisi srednjovječni i novovjeki na crkvah javnih i privatnih zgradah u Hrvatskoj i Slavoniji”.
Dio svojih povijesnih radova posvetio je značajnim razdobljima hrvatske povijesti pa je tako objavio studije “Razvoj službe božje u Hrvata od Ćirila i Metoda do novijeg doba”, “Panonija Rimska”, “Borba Hrvata s Tatari i Mongoli”, “Prvovjenčani kraljevi Bugara, Hrvata i Srba” i druge.
Smatrao je da su sposobni i nadareni pojedinci pokretači značajnih etapa povijesnog razvoja pa je napisao i preko stotinu životopisa. Objavio ih je u knjizi pod naslovom “Glasoviti Hrvati prošlih vjekova”.
Njegova književna djela pripadaju dobu ilirskog narodnog pokreta. Osim ljubavnih pjesama, pisao je i rodoljubne pjesme i pjesme povijesnog sadržaja. Treba spomenuti i njegove “Pripovijesti”, radove koje je objavio u četiri knjige pod nazivom “Različita djela”.
Ivan Kukuljević je niz dragocjenih priloga iz povijesti umjetnosti objavio u “Slovniku umjetnikah jugoslavenskih” u pet svezaka. U njima je obradio djela i životopise arhitekata, slikara, kipara, glazbenika i drugih. Podaci o hrvatskim umjetnicima u domovini i svijetu nalaze se u njegovim “Putnim izvještajima” koje je objavljivao u “Arkivu za povjestnicu jugoslavensku”.
Njegova knjižnica je do kraja njegovog života narasla na oko 12.000 svezaka pa mu je bilo zaista teško kad ju je morao prodati kada je kao banski namjesnik zapao u teške financijske teškoće.
Godine 1860. objavljena je njegova “Bibliografija hrvatska” koja sadrži knjige pisane hrvatskim jezikom. U njoj je objavio oko 3000 bibliografskih jedinica. Planirao je sastaviti i “Bibliografiju jugoslavensku”, ali je naišao na niz prepreka. Time je postao prvi hrvatski znanstvenik bibliograf koji je objavio retrospektivnu hrvatsku bibliografiju.
Padom Bachova apsolutizma i povratkom Ustava, Ivan Kukuljević se vraća u politički život. 1860. godine postaje članom Banske konferencije, a sudjelovao je i u nekoliko komisija i odbora vezanih za rad na obnovi ustavnosti, uređenju županija i ustanovljenju moderne uprave. Posebno se posvetio pitanjima vezanim uz sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske.
1861. godine postaje veliki župan zagrebački, a od 1865. do 1867. godine je bio banski namjesnik. 1863. godine osniva “Samostalnu narodnu stranku”, a godinu dana kasnije počinje izdavati list “Naše stanje i naša zadaća”.
Bio je član mnogih europskih znanstvenih akademija i društava, a s Račkim i Strossmayerom je radio na osnivanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Iako je u mnogim znanstvenim disciplinama bio samouk, radu je pristupao kritički i znanstveno. Bio je uzor Franji Račkom i Tadiji Smičiklasu, a Josip Juraj Strossmayer se služio njegovim djelima, citirajući ih u svojim saborskim govorima.
Pred kraj života je najčešće boravio na imanju u Tonimiru kod Varaždinskih toplica, koje je kasnije morao prodati. Kraj života je dočekao u Puhakovcu, u Zagorju. Preminuo je 1.8.1889. godine.
Izvor: Biografija.com
Odgovori