Usnio sam ružan sanak; – Bog bi znao,
Al’ mi ga je raj al’ pako prišaptao;
Usnio sam ružan sanak; – od tog maha
Ne prođe mi ni čas jedan bez uzdaha.
A nijesam prazne vjere, slabe nade.
Znadem dobro, sanak mutni što valjade;
Ali ipak… ali ipak – od tog časa
Sve uza me nešto kuka u pô glasa,
Sve uza me nešto jeca, nešto mrije –
Zadnji odjek ko od zvonâ mrtvačkijeh –
A nijesam prazne vjere; – – Bože mio,
Ah, je l’ ono samo pusti sanak bio?
Usnio sam da sa brijega visokoga
Gledam polja i doline roda svoga;
I kućarke i ponosne bijele dvore,
Kolibica još najviše, moj nebore!
I krovove trulom slamom pokrivene,
Po cestama hrpe djece zapuštene –
Gledao sam čudne slike, sve i svašta,
Ponajviše svojevoljna siromaštva!
U palačam, vidjeh, prvih ljudi ima,
Misli su im svuda, svuda, tek ne s njima,
Nad jednog se drugi koči, mnijenje bistri,
I svi rad bi postanuli bar – ministri!
A seljaci u dvorištu punom kala,
Il kraj čaša rakijinskih i stakala:
“Hoće l’ ljetos biti rata?” – mudro zbore,
Dokle susjed – tuđin neki – šuteć ore…
I gledo sam pustom zemljom gore, doli,
Vidio sam, a što vidjeh, to i – boli!
I uzalud – u tog moga jadnog svijeta
Manjkala je još i bratska sloga sveta:
Do pô čaše složno pili i još kako,
Od pô čaše – i sve pođi naopako!
Sve ti jedno drugom prijeti, grdi nešta,
Posrijedi je vjera, pravo i koješta.
Još se koji mudrac nađi brže bolje
Pa ih huškaj, nek se bratstvo jače kolje;
I dokle se braća tako revno biju,
Mudraci im ispred nosa vino piju!
I tako je išlo dugo, išlo redom,
Zavile se mnoge kuće crnom bijedom,
Mnogo sljeme propanulo, sve se satre
I domaće davno iskra zgasnu vatre,
I krveć se pala braća u dno groba
Ne znajući nikad pravo, otkle zloba,
I jošt’ im se mrtve one mrze kosti,
A na domu treći im se davno gosti – – –
Vrijeme leti – – dug je moro vijek da bude –
Onda vidjeh istu zemlju, al ne ljude!
Drugi jezik, tuđe pleme i sve strano,
Sve koljeno bogzna okle posijano.
Ne čuju se gusle više, kô se čulo,
Davno im je zadnje drvce istrunulo.
Manje vike, manje buke, više rada,
Manje pjanih i veselih, manje glada!
Pred kućicom one braće starac sjedi,
Zadovoljna, svjesna oka u svijet gledi –
A četica žurne djece, zdrava, čila,
Oko starca veselo se uhvatila.
On im priča na staračku lako, milo,
Što je nekad u svijetu davno bilo – –
I gle – eno – odnekale malo čedo
Preda nj skoči pa će reći: – Gledaj, djedo,
Što je ovo? – Ded mi kaži – Bog bi znao,
To sam evo igrajuć se iskopao!
Gleda djedo, s dlana na dlan tako meće,
Misli dugo pa sigurno onda reć će:
– E, moj sinko, hiljade su tomu ljeta,
To su kosti pretpotopnog – magareta!
I otpljucnu. – Stid mi krvav podbi lice
I zgrozih se nad sudbinom povjesnice;
Al me sjeti jedna gorka suza samo,
Da mi više povjesnice ne imamo!
I to mi je sanak ružan – Bog bi znao,
Al’ mi ga je Bog al’ đavo prišaptao?
I to mi je sanak ružan – od tog maha
Ne prođe mi ni čas jedan bez uzdaha.
A nijesam prazne vjere, slabe nade,
Znadem dobro sanak mutni što valjade,
Al u srcu kopka, boli -; Bože mio,
Ah, je l’ ono samo pusti sanak bio?
Vienac, 1892.
Odgovori