Luka: XXIV. 36-50.
Čađeći se kroz vjekove u varavoj pomrčini,
Kojom lažno svjetlo svijeta zavodnički svjetlomrca,
Ne grijući kao sunce i ne sjajeć na visini,
Već iz kala dižući se – divlji oganj s trula mrca,
Tako plamti zublja svijeta! Otkad plamti? – Otkad vapi
Smrtni porod zalud žara, da ogrije žile svoje,
Dok na drvu žrtvenome ljudske krvi krupne kapi
Nad poglavljem povjesnice ko pečati tvrdi stoje.
Na grobove, gdjeno misli mučeničke sanak sniju,
Još ne sjeda anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima;
Tek jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,
Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina.
Samo duša, jadna duša, kojoj volja od Providi
Predala je plačnu harfu, da u žice dira njene,
Grije suhu grobnu travu i kroz teški kamen vidi
Da još puno mjesta ima u grobnice ove nijeme!
Mješt’ anđela uskršnjega lukav demon lakte suče
I lopatu tvrdu diže, da još širu raku pravi;
On u ime svijeta zbori, za bespravne kocku vuče,
… Ah, on moli – tek da laže, i on vlada – tek da gnjavi!
Vječna misli – a ti prostre stol ljubavi za sve ljude,
Šarenim ga prostre cvijećem i dade nam kupu mira
I zalogaj svoga kruha – – nu pogledaj kako Jude
Pjenušicu slatko srču iz vječnog ti iz putira!
U pročelja posjedavši, gipkom riječi svijet zdrave,
Kad se svrši nazdravica, iz topova rika grune,
Od tamjana ne vidi se kad se rane zakrvave.
– – Vječna misli, što da dršću bespomoćnoj harfi strune –
Uz grobove, gdje ti želje zakopane sanak sniju,
Gdje ne sjedi anđeo bijeli, da navijesti uskrs njima,
Gdje jadika tužno šušti, duge joj se rese viju,
Kroz nje šara čudne znake po pločama mjesečina?!
Tek svejedno! Uvijek će pjesnik uz nje da postoji,
Pa kad dođeš, a tvoji te apostoli ne spoznadu,
On će prvi k tebi pasti, iz naručja toplih tvoji’
Ponosno će podignuti onu glavu gordu, mladu.
Hvatajuć ti s tople usne, vječna misli – vječna žrtvo,
Navještaje vječnog mira, nakon bura i oluja,
U krilo će past ti onda – on i harfa past će mrtvo –
Čemu pjesnik nakon tvoje velepjesni: Aleluja?!
Nada, Sarajevo, 1899.
Odgovori