Istočna priča
“Hvaljen Alah i proroku slava!
Čast mudrosti amana i dina;
Al’ tako mi puna moja glava,
Nij’ radosti životu bez vina;
Zato, djeco! dok u torbi para,
Uživajte slasti božjeg dara!”
Viknu, huknu čašu Abdul-Ada,
Praznu puna izmjenjuje čaša;
Mari on, što pokisla već brada,
Marion, što s’ magla glave maša:
Pij pa pij! Da danak pokratimo,
Pij pa pij! Da noćcu prevalimo!
Al’ što mi se tužan Ada smrknu?
Mora da ga nešto ljuto peče;
Čas se smrknu, čas mi vince srknu,
I zlovoljan sam si Ada reče:
“Ne pije se vino s crijepa blatna,
Ado, da je tebi čaša zlatna!”
Skupi bolan, što još ima, zlato,
U Bagdadu put pazara šeta;
Tu Židovâ lisičavo jato
Svijet varaka, svoju robu meta.
Moj će Ado: “Ču li me, Židove!
Hoće mi se čaše lijepe, nove!”
Lija ćifto povijao oči
Sad na Adu, sad na dragu robu,
Ševrdajuć skok na noge skoči.
“Gospodaru! zapovijedaj robu!
Čašu hoćeš? To je briga mala,
Evo jedne sjajne od kristala!”
“Idi, more, ne ću toga crijepa,
Odmah vidiš, da je vina manje;
Radost prava mora da je slijepa,
Slijepo mora biti živovanje,
Istinu – oj uzeli ju bijesi!
Bolju čašu, ćifto, mi iznesi!”
“Evo ljepše, baš od srebra čista,
Vrijedan stanak rumenoga vina;
Gle, gosparu! Kako ti se blista!
Baš kô da je prava mjesečina.”
“Šibaj, Žide! svjetlost srebra blijeda
Groba sjeća mene starca sijeda.”
Žmirka ćifto, žmireć bradu gladi,
Zadrhtala od radosti ruka
I pozorno divno čudo vadi
Od dna dub’ka željezna sanduka,
Čašu – suho zlato, alem kamen:
Planu čaša kao živi plamen.
“A! – to valja! Dajde čašu ovu!
Dat ću za nju makar sto žutaka,
Dô bih, vjere, bradu prorokovu,
Sedamdeset rajskih djevojaka.
Čudo božje! – Sjajnije od sunca,
Daj ju, daj ju!” – jadni Ada bunca.
Čifto ne da: – “Daj mi sto cekina,
Broji novce, mili gospodaru;
Samo za te tako je jeftina,
Jer smo stari znanci na pazaru.”
Ado sad da vadi punu kesu, –
Jadni Ado! – kesa ode k bijesu!
Dok je birô starac u toj graji,
Pet se prsta u džep mu došulja,
Punu kesu shvati u potaji,
Punom kesom otisnula hulja:
Ado blijedne – Židov čašu skrije,
Ado trne – svjetina se smije.
Ode starac, – sa tolike rane
Ljutu pečal vidiš mu na licu,
I pod stare svoje mora dane
Sve do groba piti kiselicu,
Pit ju mora – a iz blatna crijepa,
Nado lijepa – što si tako slijepa?
* * *
Sad mi kaž’te, lijepe gospodične!
Niste l’ i vi mojemu junaku,
Starom Adi, kako tako slične?
Vjere, jeste! – ama baš na dlaku!
Smijte se vi – baš do volje puste,
Istina je živa sve, što čuste.
Već gaćaška nisi – cvijetak pucka,
Jad je momi očinsko ognjište,
Za brkovi malo srce kucka,
Mlada momka vjerenika ište:
To je ženi željna čaša ota,
Iz koje se pije slast života.
Dođe mladić brušen, lijep i vitak,
Ali šta, kad jadnik nema novca;
Puka ljubav – to je slab užitak,
Bez runa se ne kupuje ovca!
Majka kaže: “Dala bih ju rada!
Al’ je kćerka moja odviš mlada.”
Evo vojna, suhonjasta starca!
Kesa zlatna, al’ se glava bijeli,
Ruža nij’ za bijelogrivca jarca –
I majčica učtivo mu veli:
“Gospodine, dala bi ju rada,
Ali mi je odviš, odviš mlada!”
Dok židovska sreća tak’ ti nutka
Robu – momke i stare i mlade,
Vrijeme, tat taj, zlato iz zakutka,
Tvu ljepotu kukavnoj ukrade,
Dođe l’ pravi – sad već nije hasna –
Taj te ne će, nevjestice kasna!
Dugo birat – posô je izlišan,
Na noge se! Tko je mlada moma,
Pa kad dođe mladić ti na nišan,
Ti ga shvati objeručke odma’!
Brže zamuž! dok si mlado cvijeće,
Stare bake ni sam đavo ne će!
Naše Gore List, 1864.
Odgovori