Čudni ljudi

Vrijeme ide, sunce leti,
Sine, gine, opet svijeti,
Sve jednako, uvijek isto.
Vedro, sjajno, zlatno, čisto,
Al se sunce silno čudi:
Ele, Bože, čudnih ljudi.

Dosta sam vam putovalo,
Sito sam se nagledalo,
Al što vidjeh, mili Bože,
Svakim danom druge kože,
Svakim danom druge ćudi;
Ele, Bože, čudnih ljudi.

Što se jučer cjelivalo,
Danas se je grizlo, klalo,
Što se jučer mrsko klelo,
Danas ruke o vrat splelo;
Danas grmi, sutra gudi!
Ele, Bože, čudnih ljudi.

Danas crno, sutra bijelo,
Danas gnjilo, sutra zrelo,
Danas žega, sutra zima,
Danas mlaka, sutra plima,
Danas hvali, sutra kudi,
Ele, Bože, čudnih ljudi.

Vazda kiti griva lava,
Zecu vazda zečja glava,
Čovjek vazda čovjek nije,
Jer se svagdan drukče brije,
Drukče misli, zbori, gudi –
Vrag tom svijetu sunce budi.