Zagrebulje III (1877.)

I.

Naš glavni, naš slavni grad Zagreb nije velik, a opet je neki mikrokozam. Povijest se pošalila te stavila navrh staroga Griča svoj prst, i Zagreb bude središtem nekoga okruga. Mislim da toga neće zatajiti ni učenost gospodina profesora Majkova, koji je staru hrvatsku kraljevinu proglasio c. kr. austrijskom stražarnicom. Ne znam je li Zagreb i zaslužio da bude središtem hrvatskoga okruga. Prepuštam to pitanje našim državnicima i povjesničarima; svakako je po Zagreb velik “testimonium paupertatis” da mu je Karlovac preoteo epiteton ornans “najdomorodniji grad”. Svakako je rasprava o tom vrlo opasna, jer bi mogla uroditi silnom burom. Zemljopis nam pripovijeda da u našoj za sada dvojnoj, na dvije metode upravljanoj i suđenoj domovini, ima više, ako ne glavnih, a ono bar slavnih gradova, gradića i trgovišta, računajući amo i tvrdi Ivanić sa 600 duša, od kojih se svaki po svom strategičkom i trgovačkom položaju, po svojoj slavnoj prošlosti tako važnim smatra, da bi se u njem moralo osnovati osebno sveučilište, oseban septemvirat, možda i oseban ban – a kandidata za to našla bi se cijela vreća – al’ svakako osebna željeznica. Držeći se toga avitičkoga ponosa i riječi svetoga pisma “I ti, Betleheme, nijesi zadnji među gradovima Judeje”, zamolilo je neko mjestance predstavkom da mu se ishodi posebna željeznica, jer da ondje vrlo mnogo tikava raste, koje bi se uz veliku korist u strani svijet prodati mogle. Zato volim o tom delikatnom pitanju šutjeti, da se ne zapodjene novinarsko čarkanje, i konstatujem samo da je sudbina dosudila Zagrebu prvo mjesto među hrvatskim gradovima. Velika mi je bila odvajkada slast učiti Zagreb iz prikrajka, zaviriti mu u dušu za vedrih i mutnih dana i razabirati počela, od kojih je ruka providnosti to zagrebačko tijesto umijesila.

Nije mi ni nakraj pameti da povučem na sebe presvuk Asmodeja, da dignem po noći sve zagrebačke krovove, jer, vjerujte mi, uloga je takova vele nezahvalna, pa naša satirička i humoristička literatura je samo zato kukavna jer bi se naš “vrlo napredni svijet” odazivao žalcu Asmodejevu ljeskovinom ili bar “grozomornom” psovkom. K tomu se čovjek nasiti te đavolije, jer joj nije često kraj najbolje volje nikakove “pointe” naći. Vrag grabi svoje žrtve po Zagrebu bez ikakova truda, ne treba mu ni osobite domišljatosti. Hoću da budem čovječji i čovječan. Rekoh vam da odavna motrih Zagreb, tu kaleidoskopičnu sliku naših jada i radosti, i sve to komešanje stoji preda mnom kao pod sitnozorom kaplja vode, u kojoj se stotine najraznijih infuzorija premiće i prepliće. Dugo gledah, dugo razmišljah, i napokon mi se ruka dotaknu pera, da vam kašto javim uspjeh svojih studija, da vam crtam zagrebačku kroniku. Ne tražite od mene ni sistema ni učenosti, nijesam smrtan besmrtnik. Čovjek sam iz prikrajka. Pobirat ću te zagrebačke ruže i koprive, kako mi se srećom nametnu, i od drača i od cvijeća splesti vam kiticu. Pa zašto, pitate možda. Mi smo na glasu “rodoljubi”, no čini mi se da ta naša slavljena vrlina ima kašto primjesu sebičnosti. Ako tko štogođ uraditi ima, odmah i pita: Koja mi od toga korist? – Neki čovjek “inteligentan” reče mi: “Molim Vas, čemu nam galerija slika?” “Ta zaboga, da prokrčimo put umjetnosti u našoj zemlji za buduća vremena.” – “Hvala Vam za taj futurum.” odgovori mudrijaš. – “Šta budućnost? Šta imam ja od toga? Ni lule duhana!” – Ja dakako nijesam dalje prigovarao rodoljubivoj logici toga veleuma, komu se fantazija razvija iz dimova njegove lule, komu je žir i krumpir – glava i rep narodne sreće. Hoću da budem u tom veći rodoljub, rad sam pisati za budućnost, za našu djecu, za naše unuke, neka vide, kakvi bijasmo u svagdanjem životu, u sitnoj povijesti svijeta, hoću da potomstvu nacrtam galeriju zagrebačkih sličica. Vjerujte mi, potrebno je, a budite uvjereni, da će naša unučad viknuti kroz smijeh: “Smiješnih li ljudi naših praotaca! Mrva više logike moglo im je svakako koristiti; barem bismo mi manje posla imali!” – Takovo iverje služi dobro i povjesničaru, – budućemu, mislim. Hladan pitomac Tacitove nauke crpi mirnom dušom iz nepobitnih izvora svoje nepobitne istine, pa iskapa iz groba arkivalne prašine svoje junake, državnike i tirane. No takova historička slika bez sitnica, hira i pošalica običnoga života čini mi se kao predstava koje izvorne drame na našem pozorištu, gdje na pr. kralj Zvonimir legne spavati i pije vino pod kalpakom i svijetlim oružjem, riječju, “en pleine parade”, kao kakov stari podžupan na glavnoj skupštini. Oprostite mojoj jezičavosti, ne srdite se ako sam zašao u slog herodotskog pričanja; rekoh vam već prije: – ja nijesam mrtav besmrtnik.

Dopustit ćete mi, da naš slavni, naš glavni grad Zagreb nema pravoga karaktera, da je prava pravcata mješanica, sag sašiven od mnogo šarenih krpica, koketa puna raznih sitnih dražesti, koja opet slikaru ne može služiti modelom, miješano pilo, kojemu ne možeš označiti pravoga teka. To su tek slabe prispodobe, iznenada bačene, al’ slabe zato, jer Zagreb uopće karakteristike nema, pa ga ne možeš definovati. Sisak ima svoje “barone Dužiće”, Primorje svoje pomorske kapetane širokrake, Krapina i Samobor ostanke svoga patricijata i patrijarhalnih senatora. Svega toga ima, sve to traje svoje dane usporedo, među sobom, proti sebi – al’ nijedna od tih svih mogućih “acija” ne gospoduje, nijedna ne može Zagrebu, koji niti je velik nit’ malen grad, utisnuti svoj biljeg. Budimo iskreni: naš glavni, naš slavni grad Zagreb nema godišta 1877. društva, već sama individua, sve infuzorije, u kapljici vode, koji se jedan drugomu ugibaju, a nikad ne sastaju.

II.

Stari Zagrepčani imađahu svoj osebni koledar – koledar iskrenosti, veselja, bratimstva, a u njem bijahu upisani praznici za svaku vrst zagrebačkih ljudi. Svetak aristokracije bijaše biskupov ples, pokladna reduta, pače na ulici sjajne maskarade, gdje su grofovi, baruni i markezi izlazili pod krinkom Jupitra, Saturna i Marsa, gdje su se grofice, barunice pokazivale u spodobi Minerve, Dijane i Venere – sve na ulici dakako, sve i u mitologičkom odijelu dakako! Stari naš Herodot, alias Baltazar Krčelić, viknuo je dakako na tu pogansku bogosloviju “O scandalum mundi!” al’ njegov usklik osta glas vapijućega u pustinji. Šljivaru bijaše svetak masni objed za vrijeme kakve županijske instalacije ili restauracije. Na taj dan sijevahu mu oči poput munje, rumenio se nos poput paprike. Druge je svetke slavio građanin. Slavni bijahu njegovi kvaterni objedi, gdje se pilo u zdravlje sv. Krišpina, Nikole, Petra i Pavla, svete Barbare, i kako se svi cehovski sveci zvahu. Slavne bijahu “tancuške” u Laškoj ulici, gdje su se vrtjele jedre purgarice, koje je pače polazio i jedan hrvatski ban, zaljubiv se u lijepu krčmaricu. Slavna bijaše i “crna reduta” u Novoj Vesi, gdje su si čestiti građani kvarili bistru pamet staroslavenskom medovinom, a vrijedne građanke i njihov muški “drobiš” kvarili želudac licitarom. A proštenje u Bistrici, odakle se zagrebački senator nikad trijezan povratio nije! A proštenje u Čučerju, gdje se na putu po koji kotač slomio! A proštenje u Remetama, kamo su sočne pečenice mamile i građanina i seljaka! Po gradskoj streljani grmjele puške, orio se smijeh, pri berbi grmjeli mužari i pozivali svakoga Božjega čovjeka neka se napije Božjega dara. Ne bijaše još fino tiskanih pozivnica sa dodatkom “Moli se za odgovor.” Sve to gine, prestaje, obamire – naši unuci neće o tom ništa znati. Pri svem tom bijaše dakako više “spiritusa” negoli “esprita”, al’ je bilo srca, života. Brzojav raspinje svoje mreže nad našom zemljom, iz bujnog zelenila naših šuma vitla se dim parovoza, oko Zagreba uspinje se tanani vrat tvorničkog dimnjaka poput vite munare turske džamije, kao da smo pod komandom Abdul Kerima. Badava. Nema života, i mi nijesmo bliže spojeni jedan s drugim negoli zrna na krunici. Da, skoro bih rekao da je Jean Jacques Rousseau istinu pogodio, odgovoriv akademiji u Dijonu da znanje, civilizacija svijetu više štete nego koristi donosi. Ne vjerujte da ja to posve ozbiljski govorim. Šalim se samo. Nijesam “hvalitelj minule dobe” à tout prix. Ima čudnih svatova, koji tako misle. U nekoj – ne znam već kojoj – županiji bila je skupštini prije 16 godina predložena predstavka neka se ne uvedu željeznice u našu domovinu, jer da su zator zemlji i narodu. Ja nijesam pristaša te mohikanske filozofije, niti pijem u zdravlje Mithad-paše, jer mi možđanima hvala Bogu ne treba pomoći “milosrdne braće”. Al’ ispovijedajmo istinu. Mi smo prebrzo živjeli za posljednjih četrdeset godina, mi smo brzojavno živovali. Pa uzmite odavle tuča, odanle mraz, odavle vrućica, odanle groznica – vrela nam je krv, lijena nam je krv, preživjeli smo cijeli typhus! Mogu li biti živci jaki, složni, zdravi? Vidim, mile čitateljice moje, da vam se sa ove moje jadikovke skupljaju usnice, da vam tom povjesničkom refleksijom dosađujem. Obećajem vam evo, da ću odmah jasnije govoriti.

Znamenito ročište društva kod svakoga je naroda kazalište; ljudi ne dolaze samo u kazalište, da gledaju, već i da budu gledani. Takvo ročište našega vrlo rasklimanog društva jest i naše kazalište, ta Penelopejina tkanina, o kojoj se već radi jedno dvadesetak godina. Ne bojte se da ću vam dosađivati aristoteličkom raspravom o dramatskoj umjetnosti. Nije mi ni nakraj pameti. Minut ću pozorište i sve kulisne tajne, zavirit ću samo u parter; u sjedala, u lože, na galeriju, gdje se poštovano općinstvo nalazi. Karakter, općenje i povijest toga općinstva svakako je predmet zanimiv, te mi često puta podavaju više zabave nego umjetničko naprezanje Talijinih sinova na pozorištu. Vi Zagrepčani poznajete taj život vrlo dobro, al’ ga ne poznavaju drugi, i vrijedno je da pripovijedamo svojoj unučadi kakvo je lice našemu općinstvu bilo. Ta mi se misao nametnu u starorimskoj areni u Veroni. Stajah na visokom zidu arene, gledajući u tu gorostasnu kotlinu od siva kamena, gdje se sjedala i stepenice poput orijaške zmije savijaju. Tisuća i više stotina godina uminu otkako rimski imperator posveti tu kamenu gromadu krvožednoj radoznalosti starih Veroneza, tisuća i više stotina godina otplinu u zaborav, otkako kukavni gladijator otimaše svoj kukavniji život čeljusti bijesnih lavova i tigara na dnu te kotline, gdje danas u klimavoj daščari drveni bajazzo istiskuje grohotan smijeh poštovanim fakinima veroneškima.

Oko mi se zadubi u tu dubinu. Čudno mi zaigra srce. Tlapilo mi se da iz mrtva kamena niče starorimsko općinstvo. Eno u loži sjedi, odjenut grimizom, imperator. Podalje redaju se ćelavi senatori. U gornjim redovima bruji nestrpljiva krvožedna fukara. Za vijećnicima šapću crnooke veroneške dame – a daleko ondje u prikrajku sjedi čislo naličenih ženskih, kojima je ljubav zanatom, kojim zakon krati i u kazalištu miješati se među pošteni, stidljivi svijet. Eto stanice, iz koje izlaze gladijatori, eto zaklona, iz kojeg provali ljuta zvjerad. Imperator nasmjehne se, svjetina urla, diže palce i pljeska, jer vidi krv – ljudsku krv – zvjersku krv. Prenuh se, minu sve to staro općinstvo, kanda je propalo u kotlinu, i samo kao da plahi duhovi prošlosti prše po kamenoj pustinji. Sve to – cijelu historiju rimskoga općinstva možete čitati u vrlo učenim knjižnicama, da, možete u napuljskom muzeju vidjeti mjedene marke, koje su služile za kazališne biljete. A općinstvo naših kazališta, gdje je? Gdje mu je povijest? Praznina, žalosna praznina, jedna vijest za najbujniju fantaziju. U Dubrovniku u kneževu dvoru i na pijaci kraj zdenca prikazivahu dobrovoljci drame, melodrame, komedije, kašto van reda masne. Tu je sjedio svijetli knez, mudri vijećnici, tu vlasteoske kćeri – a među njima na glasu ljepotice sestre Cvijeta i Lukrecija Zuzorić – tu se vrtjela ljubakajući mladež – a za njom se tiskahu pučani. Tako je nekako bilo, tako nam to prikazuje skromna fantazija. Zašto nam nije toga pero opisalo, zašto nam nije kist sačuvao predstavu Držićeve “Tirene”? Ta da, bijasmo kukavci, i našinci Karpač, Klovio i Medulić moradoše svoj kist posvetiti talijanskoj slavi!

I Zagrepčani imađahu u prošlom vijeku svoje hrvatske predstave, kako nam tradicija priča. Kazalište bijahu kanoničke kurije na Kaptolu. Tu su nedjeljom poslije večernjice prikazivali siromašni đaci i sluge kanoničke vrlo paprene kajkavske komedije – bez ženskih, dakako. A općinstvo? Bijahu sluge, panduri, sluškinje, kalfe, po koji majstor, po koja purgarska kći. Jelo se, pilo, gledalo se, smijalo se – i kašto bi si koja stidljiva gledalica keceljom zaklonila lice na masne krpice i doskočice glumaca iz Aristofanove škole.

Pod carem Josipom II. navali na nas njemačka kultura. Dođoše njemački dekreti, dođoše “slobodni zidari”, dođe četa njemačkih komedijaša, priučivala nas njemačkoj civilizaciji. Da je toga bilo, znamo; gdje je to bilo i kako je to bilo, ne znamo. Visoko općinstvo usvojilo je svakako liberalne tendencije, te nije marilo za pasionalne igre. Zna se da je “haute volée” u ono doba u banskim dvorima prikazivala mitologične žive slike, i to vrlo dekoltirane, bez trikota.

Od onog vremena germanska vila nije pustila “bedastoga” Hrvata iz svoga naručja, dok je g. 1860. “divljaci” hrvatski gnjilim jabukama i jajima, u prkos gorkim suzama c. k. policajnog povjerenika, ne otjeraše definitivno sa našega pozorišta.

Početak ovoga vijeka bijaše “era krewinklijade” – Zagrepčani bijahu ujedno Sibarite, Abderite i Feaci, društvo je gubilo svoj karakter; mjesto starohrvatske jedrine uvlačio se švapski sentimentalitet. U dvorani “mađarskog kazina”, gdje dandanas u staklenim muzealnim ormarima stoje nadjeveni majmuni, vukovi, zmije i morski raci, prikazivali su njemački glumci razbojničke drame, čarobne lakrdije – da, pjevali opere “Robert” i “Čarobnu frulu”, dočim se zagrebački kicoši u modrim frakovima i bijelim pantalonima previjahu slatko uzdišući pred aristokratičkim ljepoticama. Ne znam, da li se svi Zagrepčani otimahu za tim kazalištem. Mislim da nijesu. G. 1816. bude na korist ubogih prikazana drama “Fridolin”. Oglas bijaše tiskan i hrvatskim jezikom, da što više ljudi dođe; a na oglasu bješe i naznačeno da se ide u kazalište preko Markova trga, Markovom ulicom. Taj putokaz dokazuje svakako da je kazalište većini Zagrepčana slabo poznato bilo. G. 1830. dobismo veće, naše sadanje kazalište. Dobismo ga po lutriji, imadosmo i ovaj put više sreće nego pameti. Skromni zagrebački trgovac Stanković pogodi prvi zgoditak velike lutrije i sagradi naše kazalište na onom mjestu gdje su još prije 100 godina mudri senatori nabijali vještice na muke. Za rimske arene priča naš narod da su ih vile preko noći sagradile. Naš vilin hram nijesu sagradile vile ni kakov imperator, već trgovac Kristofor Stanković, za svoju korist dakako; sjedala i stanice našega kazališta nijesu od stanca kamena, već od dasaka i pilovine. Možebit ima naš dramatički zavod za to trista neprilika, jer ne polazi od vilinih ruku, al’ tješimo se, stari Grci počeše još gore; oni ponajprije prikazivahu svoje drame na prostim kolima.

Naš Talijin hram na Markovu trgu je kolijevka novije dramatike hrvatske. Znam da mu već nema duga života, znam da mu rebra pucaju. S tom zgradom bit će zakopana mnoga lijepa, mnoga tužna uspomena. Tu je planula prva iskra našega pokreta, kad je 1835. zbor krajišnika zapjevao u njemačkom igrokazu “Magdalenska spilja kod Ogulina” davorije “Još Hrvatska nij’ propala” i “Nek se hrusti šaka mala”. Tu su prve dobrovoljačke četice počele leputati, tu se rodilo i prvo hrvatsko dramatično društvo, na ovom pozorištu niknu uz zanositu buru Hrvata prva hrvatska opera “Ljubav i zloba” od našega Lisinskoga. A poslije – – stisnuše nas Nijemci u kut. Dok se po našem pozorištu kopitala njemačka lakrdija, dok su se masni kupleti u bečkom narječju orili po kazalištu, umirao je Lisinski od gladi. Gospoda njemački činovnici gledahu iz loža na hrvatsku fukaru u parteru nekim dostojanstvenim prijezirom, pa ako je četvrtkom (to bijaše jedincati dan hrvatskih predstava) koji taj velikan zabludio u svoju ložu, mogao si vidjeti kako je na hrvatske glasove zijevati počeo, kako i on i vrijedna mu drugarica udariše u grohotan smijeh na slavenske barbare. Barun Härtl, načelnik glavnoga grada Hrvatske, dade na počast svojoj ženi tiskati u ono doba knjižicu nevaljalih stihova, te je tu okrstio Hrvate “Invaliden ohne Herz und Sinn”. Htjedoše nas osuditi na smrt. No četvrtkom, kad se hrvatski prikazivalo, počinili bi mi đaci trista sijaseta. Na taj dan došao bi u kazalište i naš dugo- i krivonosi direktor, da obuzda “panslavističko” klikovanje “pokvarene mladeži”. Visoko bi se podigo na noge – al’ mi smo lupali, strahovito bi nas pogledo – al’ mi smo lupali – grozovito bi zapuho iz svega nosa – al’ mi smo strahovitije lupali. U ono doba rodi se “Mejrima”, rodiše se “Graničari”.

A sada, kakvo je sada općinstvo? Strpite se, to ću vam pripovijedati drugi put.

III.

Draga hrvatska čitateljice, koja ćeš živjeti u gradu Zagrebu poslije 500 godina, tebi da reknem danas riječ. Nadam se svakako, da nas donde neće biti izjeli kojekakvi mili prijatelji, kojih, hvala Bogu, imamo ko na krunici zrnja, nadam se, da će Zagrepkinje i onda hrvatski čitati, pače više nego sada. Ti ćeš živjeti u svjetskom gradu Zagrebu, šetati po gradskom korzu kraj obale savske, ti ćeš gledati, kako dolaze dvokatni parobrodi iz Crnog mora do Zagreba, ti ćeš u velikom kazalištu na Ciglani gledati prvu junakinju mostarskog ili slušati prvog tenora sarajevskog kazališta, koji su došli u Zagreb “gostovati”. Ti ćeš biti uopće velegradska gospođica. No radoznala bit ćeš sigurno kakogod i sadanje djevojke, jer se ta ženska vlastitost nikad ne mijenja. Zato će ti se možda nametnuti pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina? O tom hoću da ti koju reknem. Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti. Zagrepkinje su Hrvatice; to je onako teoretička definicija. No praktički je to kadšto vrlo teško omjeriti, te si više puta u neprilici pred Zagrepkinjom kao pred kakvom morskom životinjicom, za koju pravo ne znaš je li životinja, je li biljka, je li kamen. Svaka Zagrepkinja ima bez sumnje srce; da li i svaka “srca” ima, ne bih znao reći. Nemoj se pri tom nimalo osvrtati na naše današnje pripovijesti, jer se i u pripovijesti uopće ljubiti, dakle “srca” imati mora. To ti dakle stoji samo na papiru. Ljubav može biti općenita ili posve privatne naravi. Privatnih osjećaja ima dakako i danas. Neka vrst općenite ljubavi jest na pr. ljubav domovine, jest ponos za svoj rod. Toga će, nadam se, biti i za 500 godina, ma i zavladala u ono doba posve Darwinova teorija. Mi nemamo baš obilje tih općenitih osjećaja; deklamuje se doduše o tom, al’ to deklamovanje jest samo neka vrst običaja, te patriotične deklamovanke sjede obično samo na usnicama kao ptice cvrkutice i ne zalaze nikad u dubinu srcu.

No da te dugo ne mučim općenitim refleksijama, pripovijedat ću ti biografiju kakve god Zagrepkinje od g. 1877. Recimo, otac joj velik gospodin sa velikom plaćom ili trgovac sa dvokatnom kućom. Prve dane mladosti proživi pod paskom vjerne sluškinje, koja se uspela do tolike noblese da je počešljana poput gospoje, da njemački pentati umije, a hrvatski govoriti neće. To su prvi počeci uzgoja. Djevojčica dolazi u školu. Čestoput je šalju zabrinuti roditelji u kakov zavod u Gradac i Beč, jer evo, u ovo doba postoji još turska carevina, mi smo Hrvati na međi barbarstva, a djevojku valja uljuditi. Zašto i ne bi? Roditelji beru lijepu hrvatsku plaću ili si stekoše dosta hrvatskoga novca. Vam dakako neće toga već trebati, jer će se propast turske carevine u vašim školskim knjigama valjda računati u srednji vijek. Djevojče nauči čitati i pisati, dva tri komadića na glasoviru, uči i 5 godina francuski i zapamti si 5 riječi. Ne bih ti pravo reći znao da li uči i misliti i osjećati; kuhati malo kada umije, a hrvatski još manje. Vi ćete valjda imati po svoj prilici ženski univerzitet, vam će dokle poso biti lakši. Al’ djevojka – t. j. kakvu sad opisujem – jest opet vještakinja. Ona ti umije prelijepo definovati sve moguće vrpce, bore, tunike, ovratnike, cipele, rupce i šešire. To joj je poglavita briga.

Mislim da bi mnoga Zagrepkinja bila dorasla akademičkim raspravama o tom predmetu. Tu je došla do vrška djelovanja, te nastaju ozbiljniji časovi. Mjesečina i mršava plinska svjetiljka sja među tamnim kestenima na Strossmayerovoj promenadi. Noć je romantična. Po šetalištu obilazi jedno dvadesetak Zora, Ljudmila, Ljuboslava, Miloslava i Branislava, a uz njih kreće se uzdišući četa mladih Zvonimira, Milivoja, Dobroslava, Branimira. Kesteni dršću od silnih ljubavnih uzdaha, koji se u lerhenfeldskom dijalektu uspinju k zvijezdama. A o čem govore? Zvonimir dobit će naskoro službu, a Ljudmila veseli se uzdišući, kako će joj lijepo pristati nevjestinska haljina. Valjda pogađaš konac toga lerhenfeldskog dijaloga pri mjesečini. Za nekoliko mjeseci možeš u novinama čitati: “Gospodin Zvonimir uzimlje gospodičnu Ljudmilu.” Zvonimir je veliki patriot, on će planuti za spas domovine, ukoliko to okolnosti dopuštaju; u više sjednica govorio je žestoke rodoljubive govore. Ljudmila zaboravila povijest, zemljopis i slovnicu, zaboravila je Chopina i Mendelsohna, zapamtila je iz Olendorfa samo “bon jour” i “bon soir”, ostala je vjerna samo “Bazaru” i “Korneliji”. Zvonimir povrati se kući, i oboje stanu zijevati u lerhenfeldskom dijalektu. Zvonimir i Ljudmila imaju djece, same “slave” i “slavice”, same “mire” i “mile”, jerbo čovjek narodan biti mora, pa je već i gospoja Ljudmila bila odbornicom u nekom narodnom društvu, ali i mali “slavi” i “slavice”, te “mirčići” i “milice” izjavljuju svoja čuvstva opet lerhenfeldskim dijalektom, jer se gospoji drukčije neće, ili, jerbo nijednoga jezika na svijetu ne umije. I tako vam je to bez kraja i konca. Romantične li biografije, je l’? O, takovih patriotičnih obiteljskih crtica mogo bih na stotine nacrtati, bez kraja i konca, i pitao bih se pri tom, zašto u toliko mladih grudi mjesto ružice raste kopriva, mjesto ljubice božur, mogo bih se pitati, da l’ je kod babilonske kule postao hrvatski jezik samo zato da čitamo u njem oglase i da tim jezikom deklamujemo kod parada, mogo bih ti, draga čitateljice poslije 500 godina, doviknuti, da sila Zagrepkinja od g. 1877. nemaju – al’ čuj, pod mojim prozorom sastalo se upravo pet šest domorotkinja te preklapaju milo lerhenfeldskim dijalektom.