Zmijska kraljica

I.

Maglovito u davno ono doba
Povratio se božjak, lijep i mlad,
Od svetog praga Isusova groba
U domovinu, a u Zagreb grad,
Da poslije bure nađe blaga mira
Međ zidinami svetog manastira.
Bijaše lijep, ko prvi majski čas,
Ko zvijezdna noć mu igra vrani vlas.
Nadvisio je svete braće zbor,
Ko što se visi a nad grmlje bor;
A sijevnu l’ oko nalik žarkoj munji,
Od plahog straha sav se svijet skunji.
Junačina bje, divno mu je tijelo,
Plemenit obraz, vedro mu je čelo,
Savršena mu glava, svako udo,
Ko ispod dlijeta vječno mramor-čudo.
A kakav rod mu? U kom kraju nikô?
Zaludu pitaš. Toga ne zna niko.
Mučaljiv jeste, mrka lica, sjetan,
Na molitvu će tek otvorit usta;
To oko kaže, da je duša pusta,
I da je mladac možda bio sretan,
Da rani mraz mu spali cvijetak sreće,
I da se sreća povratiti neće.
Povijedaju si oci samostana,
Da desnici mu snažnoj ne bje para
U krvnoj vojni junačkih križara,
Na mladu tijelu premda nema rana.
Pred svimi on je prvi mač svoj trgo,
Pred saracenske strijele prsa vrgo,
Na gole ruke hvato ljuto koplje,
U vrtlog vraga poput strijele juri
I sve obara kao kosac snoplje,
Ko sam da bijesan samrt nać se žuri.
Nu svaka strijela pred njeg mlijedna pade,
I svakog mača ustremi se mah,
Svud ruji krvlju pustare se prah,
Al njegvoj smrti neima nigdje nade.
Povratio se božjačkomu dvoru.
Pre nego zvonce, a u bijelu zoru,
Na ranu službu braću zovuć zveči,
Već mladac sâm u sjeni hrama kleči,
Pritiskujuć si obraz mrk i blijed
Na kamenoga stupa kruti led.
Il kada obnoć cijeli zbor već sniva,
Uz svete lampe, vidiš, drhtav plamen
U hramu stoji jedna glava živa.
Zar glava živa? Ili mrtav kamen?
Da, živ je, živ! To dvoje žarkih oči,
Ko ognjicom se usplamćeno toči,
Taj dah, od koga mramor-stup se žari.
Silovit to je samum u Sahari;
Ta blijeda usna drhćuć mu se svije,
Ko žutim lišćem kada sjever brije.
Sad bljedne lice, sada plane krv,
Oh, strašan li ga jede crv!
I moli, moli, škriplje zubî, plače.
I stiska srce, bije prsi jače,
Raspela već se stoput usta takla,
Ko grješnik kad se radi riješit pakla.
“Zaludu, šapnu, prokleh ovaj svijet,
Zaludu vrgoh na se svite svete,
Zaludu tražih smrt od ruke klete,
I zalud oteh suncu žića cvijet.
U suhi pijesak molitva mi pline,
Široka rastu momu srcu krila,
Put svijeta pregnu sva mi krvi bila,
U kavezu ko ptić mi duša gine.
Mahnitac sâm u lance sam se skovo –
Ja ne mogu! Oprosti mi, Jehovo!”
I bacio se o tle, pa je plakô, plakô,
U rano jutro nađoše ga tako.

II.

Zelenila se gora, trepti lišće,
Leptira zove svaki mladi cvijet,
To biljur-nebo sijevalo je čišće,
A drvo grli zelen-granjem svijet,
I ko što gorom skače živi dječak,
Sa planine kroz kamen i grmečak
Skakutao je svaki bistri vrutak.
Lahorić šapće, zujeć titra pčela,
Njoj klanjala se visibaba bijela;
Slavujev pjev ti javlja svaki kutak.
Svud prostire se gorom neba plamen.
Životom drhtnu voda, drvo, kamen,
Uzvinuo se k suncu mali crv;
Ta cijelom svijetu, reć bi, srce bije,
Ta cijeli svijet se od milote smije,
A življim mahom leti ljudska krv.
I mladi božjak željno amo hrli,
Odàsvud gorski pozdravlja ga kraj;
Tu hoće svako drvo da ogrli,
Tu davnih dana osvanu mu raj.
Da, znanica mu ovdje staza svaka,
Ta eno duba, gdje mladića šaka
Izvadila si smjelo ptičja gnijezda;
Na kamu tom ga stoput našla zvijezda,
Iz one stoput napio se česme;
Tu strijeljô srne, ondje pjevô pjesme.
Bojazljivo mu noga čuva svaki cvijet,
Što pokraj puta pod grmečkom cvao;
Mladovijek tu je isto cvijeće brao.
Oh, to je mladih dana divni svijet!
Nepomično mu oko šuma gleda,
Rumenilom mu cvala lica blijeda,
A grud se širi, kanda jednim mahom
Napunjati se radi gorskim dahom.
I duh i srce, pamet, duša, tijelo,
Prerodilo se jednim hipom cijelo.
Sve naprijed ide. Stao. Tu je lipa.
Prekrstio je ruke. Trepavica
Prosinula mu suzom, mrknu lica:
Oh, slatko-gorkog sjetio se hipa.
Tjeskoba teška padala je na nj,
Na star se spusti polagano panj.
Razmišljao je dugo, šutio, uzdiso,
A vrela suza prati svaku miso;
Čudnovato mu mijenjalo se čelo,
Sad blaženo i vedro i veselo,
Sad mrko, mutno poput neba tmurna,
Oluja kada huji nebom burna.
“Početak tu je, šapnu, mog života,
A moje sreće tudi rani grob;
Tu raj i pakô, muka i milota,
Tu zgazi moje srce crna kob.
Sve što sam imô, a što ne imam sad,
Preoteo mi onaj kleti grad,
Na brijegu eno što se žarko rudi,
O zažari ko krvni demon hudi.”
Al jedva u se tiho riječ tu reko,
Iznebuha tu spazi nedaleko
Čeljade mlado, poniknutih oči
Gdje revno preduć šumskom stazom kroči
Osamnaest puta jedva cvala djeva.
Ah, divne slike! Čisto nebo zada,
Oko nje okvir zelen-granja mlada;
Svjetloba rujna djevojkom se lijeva,
Pa kako putem pomiče se hitra,
I lice, oko, kosa zlatom titra.
Taj viti stas, te noge hrle, fine,
Ti drobni prsti, onaj blagi smijeh,
Ljepoticom ju gorskom vilom čine.
Ne, nije smrtna! To bi bio grijeh.
Mladenac skoči. Ljuto djeva ciknu,
Gdje pred njom u tren čudni starac niknu.
Zažarila se živo dovrh čela,
Drhtureć pusti prelo, natrag maknu,
Ko da joj srce živa iskra taknu;
Ko kamen stoji, kako se je smela!
A on će njoj: “Zašt’ ustavi svoj mah?
Ti drhćeš. Zašto? Zar te mene strah?
Oh čudna li si. Nije, vjeruj, pravo.
Vilènjak nisam, nisam niti đavo.
Na momu licu ima li hudobe,
Na ruhu mom baš nećeš naći zlobe.
Ohrabri mi se: vitez jesam sveti,
I čuvat ću te proti svakoj šteti.”
Nu ona tanke podignula veđe,
Junaka mladog bistrim okom gleđe:
“Ta ne plašim se, ja vam ne znam straha,
Da, vjerujte mi. Čemu da sam plaha?
I ne bih rekla da ste huda oka;
Al tek se lecnuh, kada munjimice
Ko gorski u dva jelen hitra skoka
Osvanulo mi tuđe, muško lice.”
“Iz ovog li si kraja?”
“Tu iz sela.”
“A ime ti je?”
“Blaškovića Jela.
Mlinarom mi je otac. Čujete li
Kolesâ klopot? Mlin je ono naš.
Na pogledajte! Tu se kroz grm bijeli;
Pred mlinom stoji dragi otac baš.”
“Ded sjedni časak. Da te pitam. Eno,
Bjelasa grad se drvlje kroz zeleno.
Zar poznaješ ga?”
“Grad taj? Ah, dakako!
Na tri ga milje pozna dijete svako.
To Medvedgrad je.”
“Reci, tko tu vlada?”
“Gospodar Janko. Rijetko ga je vidjet,
Jer ne da mu se tu na gradu sidjet,
Po svijetu ide, vrši kralja posle,
A žena njegva dvore čuva dosle.”
“I ženu ima?”
“Ima. Kakvu ima!
Ljepotu – starac. Kao s ljetom zima.
Da stoji kruna mu vrh stara čela,
Ja ne bih bome takva muža htjela.”
“A ljubi li ga?”
“Toga ne znam, vjere,
Još ne vidjeh je plakat. Na to mjesto
Dolazila je gospa Bara često.
Al vesela bje kao hitro zvijere,
Pa malo, mislim, za mužem si žali.
Svi bregovi se bukom ozivali,
Kad kralj joj dođe posjetiti grad,
Ko ona lijep, ko ona mlada mlad.
Baš pravi par; od dobe uprav ove
Sve kraljicom ju crnom samo zove.
Uz mladog kralja bavila se milo,
Al čudno! Muža nije pri tom bilo.”
“Govorila si s njome?”
“Vrlo malo.
Ugibam joj se. Nije meni stalo.
Jer kako svud po selima se sluša,
Toj gospi Bari crna jeste duša.
Ne pohodi još svete mise, vele,
Za korizme je mrsila vam cijele.
U ruci joj je bič, i mi, seljaci,
Na vražjoj stojimo tude tlaci.
To nema duše. Šta joj glava čija?
Moj otac reče da je ljuta zmija.
Al zabrbljah se, eto sunce klone,
U Remetah već večernicu zvone,
Sad lahku noć! Pa ostajte mi zdravo!
Ne bojim se, ne. Niste, niste đavo.”
Ko kada vjetrić tankim granjem prhne,
Čeljade hrlo nizbrdice srne.
Već nestade je. Mladi božjak sjedi,
U zelen-drvlje čudnim okom gledi,
Pa sluša kako gorom mlin klopoće;
Obujmilo ga. K mlinu mu se hoće.
Oh, k mlinu vuče srce – brani ruho!
Čuj zubi škrip u noćno doba gluho,
Čuj gorki plač – i kao noktom tigra
Zahvatio je srce svoje. Skoči.
Ko plahi jelen prema gradu kroči,
O mjesečini bijeli plašt mu igra
Kroz tamno granje. Plaho duši ti je;
Jer duh se, misliš, tamnom noći vije.

III.

To ljudsko srce vam je kao cvijeće.
Kad danja zraka umilno ga grije,
I cvijet si pera lijepo razavije;
Nu sinu l’ nebom večernice svijeće,
Zaklapaju se pera, cvijetak drijema.
I srce spava, kada svjetla nema;
Al dirne li te ljubav, mine sjeta,
I poput pune ruže srce cvjeta.
Junaka mladog dodirnu se Jela,
Uminu oblak s ponosnog mu čela,
Plamečak oka njena na to lice
Izmamio bi žive rumenice.
Tu nađoše se često. On ju sluša,
Govorila je priče toli voljko, milo:
I što se zbilo, što se djevi snilo.
Napunila se milja mladcu duša.
Da, nikada je slušajuć ne susta;
Ta nije slušô, već je gledô usta,
I oči, čelo, posmjeh, sve je gledô,
Al od nje junak nikada se ne dô.
A ona? Stoput kući htjede poći,
Od večera se spremala do noći.
Mladići ljubljahu se, reć bi, šta li?
Nu šta je u tom, nisu sami znali.
Zahvatio bje mladca lijepi vid,
Ta slika nježna, naravska i smjerna,
Taj romon glasa, ta dva oka vjerna,
Taj glasni smijeh, taj djevojački stid.
Duboko sve to u srce si pisô,
Al nikad grješna ne žacnu ga misô.
Ko što pred ružom jutrošnjicom stojiš,
Te ranu rosu stresti joj se bojiš;
Ko što ti ubrat mladu ružu žao,
Jer Bog ju lijepu svemu svijetu dao:
I božjak tako smjeran pred njom stoji,
Krasote sve joj iznovice broji.
A ona? Gleda, gleda ga i sniva.
Tu sjede do njeg vesela je, živa,
Daleko od njeg, ćudljiva i sjetna.
I uz njeg, bez njeg žalosna i sretna,
Zar ljubav to je? da je tkogođ pita.
Ta božjak jeste, sveta na njem svita.
Al obnoć njemu krv se k mozgu valja,
Haljinac Nesov mu je sveta halja;
U vječnost čas se noći njemu dulji,
U tminu žarkim okom bulji – bulji,
Ko da je proklet, san se oku uze,
I po sto puti obliše ga suze;
Jer ljubi, ljubi, jerbo ljubit ne sme.
Slavuju reci, neka pusti pjesme,
I slavuj će ti uzdisati, mrijet.
Mladiću smijala se cijela narav,
Zamamio ga jadnog prijegor varav,
Za svijetom gine, mora mrzit svijet.
Al mirno svoje nosio je breme:
Tih domjenaka šumskih kratko vrijeme
Bijaše noćnim mukam silna plata,
Ta bar je zirn’o nebeska u vrata. –
Jedanput – jesenski je bio dan,
Sa bregova se vraćo u svoj stan,
Zapustiv šumsko mileno ročište,
Još rastanka mu bólje srce tište.
Poniknute je glave tako luto
Kroz starog hrašća verući se sjenu.
“Oj stani!” ozvao se doziv uto.
Uhvatilo ga, glednu – spazi ženu.
Razmaknula bje guste grane rukom:
Mladenac zinu, drhtnu, muči mukom,
Izvalio je do dva oka plamna,
Po obrazih mu planu rumen tamna,
Kamenio se. Žena stoji nijema;
Zaiskrilo se oko od alema
I uprlo se silno u mladića,
Ko zmijski gled kad kroti plahog ptića;
Nadimale se oble grudi silom,
Ko kada labud trepti snažnim krilom,
Problijedjelo je na smrt bijelo čelo,
Drhture usne, crni pram se svija
Niz mramor-rame u sto crnih zmija.
Pod vranim ruhom strepi sve joj tijelo.
Napokon reče mirno: “Božidare!
Ti dođe opet – ti si došô k meni.
Da, mene, tebe peku rane stare.”
A on: “Ja k tebi? Božjak k tuđoj ženi?”
“Zar tebi tuđa ja? Oh, ljute, gorke šale!
Još cjelovi mi tvoji usne pale,
Od tvoje ruke još mi plamen struji
Sve do dna srca. Još mi pjesma zuji
Sa tvoje usne. Slašću srce zebe.
Da, ljubih stoput – srcem samo tebe.
Govori, reci, ti si došô k meni.”
A on: “Ja k tebi? Božjak k bludnoj ženi?”
“Ne slijepi sam se. Mahnit vrijeme gubiš,
Ti ljubeć mrziš, mrzeć ti me ljubiš.
Uzdrhtao si. Usna strast ti žvali,
A stoput jače strast ti srce pali.
Ah, uzdrhtaji tvoga lica kažu,
Da još me ljubiš, da ti usta lažu.”
“Ne ljubim te!”
“Laže svita sveta.
Iz dalekog si amo došô svijeta,
Jer žarča strast bje negli pustoš žarka,
Od turske rane milka rana ljuća.
Na moje ruke krv te donije vruća,
Tvoj gnjev je laž, taj krst na ruhu varka.”
“Ja tebe ljubit? Sjećaš li se dana,
Kad mladić spazi kćerku kastelana,
Siromah mladić – staroslavna roda,
Koj sablje, srca nikomu ne proda,
Sramežljiv bježah mlad od ženskog svijeta,
Od ljudi ko što bježi plaha ptica;
Al tebe spazih – oči tvoje, lica.
Poludio sam. Je l’ to slika sveta?
Je l’ cvijet il zvijezda? Anđeo il vila?
Tad spopala mi srce divska sila,
Svi moji živci u mozgu se stisli,
Ni volje ne imah, ne imah snage, misli.
I ta dva zdrava oka bjehu za svijet slijepa,
Jer ja te ljubljah. Ah, ti bješe lijepa!
I reci, pamtiš blaženi taj čas,
Kad stidna mojoj privinu se glavi,
O tvoje tijelo kad se ruka savi,
Kad tvoj mi guknu golubinji glas:
Ta jesi l’ moj? Ta jesi l’ zbilja moj?
Zazeblo, žeglo me je. Šapnuh: Tvoj, ah, tvoj!
Od toga trena duša mi se opi,
Široko nebo sa zemljom se sklopi,
Ravnica, brijeg, modrina, zelen ginu,
I sav se svijet u tvoje oko splinu,
Sve žiće svijeta, u taj čas što dahnu,
U jedan cjelov ustiju nam planu.
Već luda pamet gradila si raj,
Kućerku malu, naše carstvo, znaj!
Gnjezdašce meko, ko što slavulj gradi,
To da je crkva našoj sreći, nadi;
A tebe tu da drže grudi muža,
Ta ko što rosu mlada drži ruža.
Da! Luda pamet! Bilo jednog dana,
Kad ne bje k lipi kćerke kastelana.
Bogataš starac, vele, Baru uze;
Ja škrinuh zubî, nisam smogô suze.
Probjesnio sam cijeli tjedan mučke,
Sve prebrojih si maleno tad blago,
U mome srcu tvoje ime drago!
Zahvatio sam srce objeručke
I ponio ga zdvojan međ križare
Do Isusova groba, nek je žrtva
Vjekovitomu Bogu ljubav mrtva.
Al Bog ga ne htje. Smrti sam ga nuđô,
I tražih strijele, koplje tražih, mače,
U bijesni vrtlog razbojišta uđoh.
Pa živ sam ostô. Srce živi, plače,
Ni Bog ni đavo neće da ga prime,
Jer u tom srcu živi tvoje ime.
Napitak srknuh pustoj u Palmiri,
Al za tobom si žeđu još ne smirih,
Na libansku se popeh svetu goru,
Pod drevnim cedrom gledah k sinjem moru,
Gdje uz val, niz val k zapadu, ah, pliva
Vjekovita mi za te ljubav živa;
Da, Golgotu sam gledô, Jeruzolim;
Zaludu! Ne bje lijeka mojim bolim.
A ti? Što ti mi vrati, odgovori, za to?
Ti lijepe grudi mjerila o zlato.
Tko da je bolji, pitala si, lovac?
Ljepotu svoju prodade za novac.
Mudrolije li divne! Cvijeće vene,
Al zlato nikad. Takve jeste žene.
Tko bolje vaše uzdisaje plaća,
K tom rađe srca ženskog cvijet se svraća.
Cincareć suzom cijenila si smijeh,
I anđeoskom krinkom krila grijeh.
Nu starac led bje tvojoj krvi vreloj,
Na svojoj ruci nosila si bijeloj
Po izbor na sto gavrana i ptića,
Boljara, kmeta, staraca, mladića,
Za svakog spremna, dražesna i mila,
I kraljevom si bludnicom ti bila.
Ja tebe ljubit? Pohotna ti gizda
Za Judin dinar ljubav moju izda.
Ja tebe ljubit? Srce mi potresà,
Pa kroz smijeh bludni srce moje splesà,
I dok sam dal’ko mrući očajavô,
Za bludnu plaću grlio te đavo.
Nu i to da je! Nuždom ti je grijeh,
Al da uz slatki, hinjeni taj smijeh,
Uz plaćen cjelov jošte imaš kada
Da jadnom puku snuješ trista jada,
Da kuješ lance, ljute pleteš biče,
Ti dokle ljubiš, puk da s muke riče,
Da pakô noseć usred srca svoga,
Zaboraviti činiš narod Boga. –
Ne oprostih ti nikad! – -”
“Zbori, zbori!
Iz tvoje mržnje samo ljubav gori.”
“Ne! Mržnja sestra ljubavi je.
Ja prezirem te. Tebe za me nije.
Ubijajući mržnja opet štuje,
A prezir veleć: živi! – na te pljuje.”
“Oh, vraže!” vrisnu žena. “Znam te, znam te,
Ta tvoja prsa moraju da plamte,
Ha, divno li se grješni svetac ruga!
Da, molitve ti smela ženska druga.
Što nosiš sveti plašt? Ta čemu gluma?
Ti drhćeš, blijediš. Zbaci krst taj umah.
Al to ti velim: Mene žeže, zebe;
Ja ljubih stoput – srcem samo tebe.
Ma koju ljubiš, ja ju moram nać,
I našavši ju, ovom rukom smać!”

IV.

“Ti moraš, zbilja, gospodaru poć?
Ah, svaki dan će bit mi crna noć!
Toliko mi je dobro kad si tude,
A bez tebe sad šta ću? Dobro znam,
Da rastanak taj prijeki žališ sam;
Al kratko neka neviđenje bude.
Prebrojiti ću danju, noću ure
I molit Boga, nek se dani žure.
Oh vrat’ se brzo, pa će dobro biti.
Moj otac umre, neima tko me štiti
Van ti. Moj otac jesi, moj si brat,
Moj – ne znam kako bih te mogla zvat.
Da imenom te krstim kojim blažim,
Pameti svojom vazdan riječcu tražim.
Dosađuju mi, vele, nek se udam,
Okante me se, na to rekoh ludam;
I ne mogu, jer drugoga da slijedim,
Moj muž bi, je l’ te, poveo me k sebi.
Gospodar nov mi, znadem, dao ne bi,
Da milo zboreć uz tebe tu sjedim,
A tvoja usta rajski su mi vir,
Iz tvoga oka sijeva blagi mir.
Ti kad mi zboriš, duši čudno mi je,
Jer s tobom plače, s tobom se i smije.
Da, zbilja! Još ti moram reći. Snivah –
Ne ljuti mi se! Smij se. Nisam kriva.
Ti nisi imô križa, već onakav
Ko seljanin si bio od nas kakav.
A ja? Pomisli – vijenac povrh kose.
Ja rekoh: Da! Pa onda uzesmo se.
Je l’? Lud je san? Zašto to se meni snilo?”
Prostodušno mu tako zbori Jela.
Da rekne riječ? – Ah, riječju ovom jednom
Učinio bi djevojčicu bijednom.
On ne sm’je. Ljubav snijuć neka drijema,
Kolika ljubav, ali nijema – nijema.
“Probuditi je neću”, šapnu. “Dost,
Da besvjesna ju grije blaženost.
Ja moram otić za te, mila glavo,
Daleko buduć čuvat biser drag,
Pred crne žene okom zamest trag,
Na koje vreba prijeteć živi đavo.”
Zagušio je osjećaje plamne,
Pa u te oči zadubiv se tamne
Tihoma reče: “Moram. Sveti red me šalje
Po važnu poslu. Poslušat sam morô,
Jer ove svete svezaše me halje.
Povratit ću se skoro, vjeruj, skoro.
Nu čuvaj mi se. Ostaj u svom domu!
Ni slušaj koga, niti vjeruj komu.”
“Da, hoću. Al ćeš krenut drugog jutra.
Jedanput da te vidim. Dođi sutra!”
“Jedanput? Stoput. Sutra? Dobro! Doć ću.”
“Al ne varaj me!”
“Tvrde vjere, hoću!”
Jedanput jošte desnice si stisli,
Zanijemili, a ona ruku pusti.
Njoj, njemu zamre plaha riječ na ustih,
Al vreli cjelov osta tek u misli.
Raziđoše se. Nu dok riječi mijena
Kradòmce put od srca k srcu traži,
I ljupkim slovom tajnu strast si blaži,
Sa blize hridi gledala ih žena.
Tu čuhne, čuhne. Svak ju truje glas.
Mrtvolika je osula bljedoća,
Ljubomorna joj okom liže zloća.
Ni drhtnut neće. Vrani samo vlas
O vjetru pršeć jarosne put zmije
Svjedokom ti je, stvor da mrtav nije.
Raziđoše se. Crna žena sjedi
Na crnu kâmu. Snježane dvije ruke
Podupriješe joj lice, sliku muke.
Na kamenu sjedi, u dalj gledi, gledi,
Ispred oka gdje šumom božjak mine,
Gdje zadnji odziv njegve stope gine.
Na kamu sjedi, u dalj gledi, gledi,
Ni ne ču kako večernicu zvone,
Nit spazi sjene, gdje se gorom gone.
Put Zagreba se kreće obraz blijedi,
U svakom drhtu mjesečeva traka
Odijelo vidi mladoga božjaka,
I svaki odjek pastirskoj pri vatri
Da njegov glas je, crna žena snatri.
Tihoma škriplje: “Srce gori, zebe;
Ah, stoput ljubih, srcem samo tebe.
A ti si, božjak, drugoj dušu dao,
Joj tebi i njoj! Mojoj duši jao!”

V.

Pred svojim mlinom sjedila je djeva,
Na svoje krilo bijele ruke spusti;
Sva narav do nje kanda pjesmu pjeva
I blažen šapat drhtnu joj na usti.
Gle ondje grada jutrnjoj u slici:
Visoki dvori, crkve i zvonici,
Na strmu brijegu tvrđava tu tvrda,
Ravnica ondje, po njoj bistra Sava,
Naoko viju zelena se brda,
Sve niže, niže spuštala se glava
A oko živo ptičica ko plaha
Sve iznovice dvorovom se svraća,
Gdje otresav se zemaljskoga praha
U svetom zboru živu slavna braća.
I božjak tu je, zidine ga stisle,
Šta radi sad? Ah, dobri Bog bi znao,
Da l’ njegve misli o njoj sada misle,
I bez nje živuć, je l’ mu časa žao?
Što radi sad? Ta šta će? Valjda moli,
Ta molit’ mora, a po svetom zvanju.
I ako moli, za koga će? Za nju.
Bar to joj blaži slatke čežnje boli.
Pogodila je davno, barem sluti,
Što djevojačke prsi toli steže,
I zašt’ se njegvo oko miješa, muti,
Da bit će, slučaj da im srce veže.
Je l’ pravo? Nije l’? Bog milostiv budi.
Grehota li je, neka blago sudi;
Al drukčije se ne da. Duh se priječi
I klone opet s jedne misli, riječi.
Sudbina htjede. Božja budi volja,
Bez misli teci srcem slatka bolja.
O čudnih misli glavica joj klone,
U nesvjestici slatkoj srce pliva,
Kroz mehku kosu vjetrici se gone,
Sramežljivo si rukom grudi skriva,
Ko da se plaši da će u taj trenut
Lahorić tajnu srca odgonenut.
Tad neč’ja ruka ramena se dirnu.
Zadrhtala je, skoči naglo, zirnu,
Problijedila je na smrt, stade, trnu.
Šta vidje, Bože? Vidje ženu crnu.
Žalostivo joj oko lije suze,
I kratko djevi besjediti uze:
“Oh Jelo, dušo, molim, poslušaj me!
Čistoći tvojoj da se ispovijedam,
Ja nesretna sam vele, grešna vajme!
Odlanuti će možda mojim bijedam.
Sva strepim. Neima l’ od tebe lijeka,
Blaženstvo stratih, propah dovijek vijeka.
Milostiva mi bud’, za Božje ime.
Oh Jelo, dušo, molim, izbavi me!”
“Vi nesretna? Ah, svijetla gospo, zašto?
Šta može pomoć moje siromaštvo?”
“Ne dulji pitat. Grijeh mi dušu truje,
A pokora mi bijedno srce kljuje,
Zaludu k nebu molitva mi vapi,
Zaludu plačem, postim, pomoć vičem,
Iz bijele puti tjeram krvne kapi
Zaludu sama trostrukim si bičem.
Na tvrdi kamen molitva mi pada,
Oluja odnije pokajne mi psalme,
Ne dobavih se vječnog mira palme,
Spasenja moga minula me nada.
Kad prošle noći – čitav moljah dan –
Na moje oči spustio se san,
Ja kroz san počeh Spasitelja zvatí,
Al čuda! Božja pojavi se mati,
Pa reče gnjevno: ‘Od svih grešnih gora,
Zaludu kucaš nebeska na vrata,
Da gradiš ljestve ma od suha zlata,
Do nebeskoga ne bi stigla dvora;
Hudoba grešna okalja ti ruke,
I preslabe su s tebe skinut muke.
Već traži djevu, kojoj duša čista
Pred Božjim licem put dragulja blista.
Ta nek te spasi. Takovu ti prosi,
Nek dnevice mi mlado cvijeće nosi,
Nek za te moleć kip mi sveti kiti,
Po takvoj sili spašena ćeš biti.’ –
O Jelo, dušo, tebe tad se sjetih,
Čistoća tvoja riješi zavjet sveti.
Na raskršću od grada malo niže,
Gdje iz gustine viri crna stijena,
Čudotvorna se drevna slika diže,
Od sedam mača probodena žena.
Put one slike, djevojko, sad kreni,
Košarice ti evo cvijeća mlada,
Uresi moleć majku sedam jada,
Donesi, Jelo, razgrješenje meni!”
“Spasavat dušu, divne li mi sreće!
Toliko slaba djeva stvorit može?
Oh podaj, gospo, što mi donije cvijeće,
Razgrješit ću te, a u ime Bož’e!”
Ne smišljala se dugo, isti krenu hip,
Kod crne stíjene brzo nađe kip.
Prekrstila se, kleknula je smjerno,
Te vrelom molbom Boga smekšat radi,
Ko svoju dušu da iz grijeha vadi,
Još k nebu oko pogleda joj vjerno.
Da splete vijenac. Na cvijet ruku stavi.
Gle, nešt’ se miče, sunu, uvis đisnu,
O bijelu ruku ljutica se savi
I trovnim zubom desnicu joj stisnu,
Sad kriknu, skoči, ljuticu si skinu
I baci o tle. Pomoć, pomoć, ljudi!
Sad klone, blijedi. Otrov žeže hudi.
Zazeblo ju je. K zemljici se svinu.
Izvalila je oči. Jeca: Vode! Vode!
Još drhtnu, dahnu. Duša k Bogu ode.
Na crnoj stijeni zla se zguri žena,
Sve klima glavom, grohotom se smije,
Nad žrtvom oko mahnito se vije,
Ko jastreb kad se vije oko plijena,
I šapće: “Moje srce gori, zebe,
Da, ljubih stoput – srcem samo tebe,
A ti si srce drugoj ženi dao,
Joj tebi i njoj! Mojoj duši jao!”
Čuj! Neč’ji glas! “Oh Jelo, gdje si Jelo?”
Sve crnoj ženi potreslo se tijelo.
Sad šušnu list. Sad krenu šumske grane.
Izvinuo se božjak. Pođe – stane.
Tu draga mrtva, ondje vidi zmiju.
Zamrači mu se. Stravom oči siju.
Glavinja, širi ruke, pade, vrisnu
I prvi cjelov na usne joj tisnu.
Osovio se. Bulji. “Je l’ moguće?
Ta usta nijema? Mrtvo milo lice?
Te oči slijepe? Mraz to srce vruće?
Oh, Bože, reci, ima li pravice?
Ponositi se može blagom svijet,
Majušan ja si uzeh samo dijelak,
Tu djevojku, taj mali, nježni cvijet,
Al plijenom jala bude moj anđelak;
Krvožedna ju narav noktom spopa
I momu srcu grob vjekovit kopa.
Zar narav? Zbilja narav? Al da nije?
Hudobu ljudsku da ta guja krije?
Da osveta tu nad Boga se stavi?
Oh, majko Božja, to mi, to mi javi!”
Al s hridi jeknu: “Ne zna Božja mat’.
Zanijemila je davno, davno već.
Mladiću ludi, ti što želiš znat,
To kraljica ti crna može reć.
Zar ne rekoh ti : Srce gori, zebe,
Ja ljubih stoput – srcem samo tebe.
Da, i sad ljubim – toli žarko, vrelo,
Zrtvovat ću ti sreću, dušu, tijelo,
Nek u plam vječni povuku me vrazi;
Al druge ljubit nećeš – ja ju zgazih.”
“Ha, gujo, ti si?” božjak mač svoj trgnu,
Već na hrid da se popne hrlim skokom,
Al žena mirna, ni da trene okom.
Zapanjio se, u kraj mač svoj vrgnu.
“Ne, kriknu, mač moj božanstva je sluga,
Ne okalja ga nikad bludne krvi kuga.
Al zadnju riječ mi, utvoro, sad čuj,
Pred Božjom majkom, mrtvom dragom tuj.
Za lijenim vijekom lazio ti vijek,
Nek otrovom ti vrije žedna krv,
To srce svij se kao zgažen crv,
Svom očajanju nikad našla lijek.
Zamrzio te cijeli božji svijet,
Pod tvojom rukom ven’o svaki cvijet;
Iz molitve ti rodila se kletva;
Kad siješ plod, tek otrov bila žetva,
Rasplamtio te bluda mahnit plamen,
A svako srce bilo tebi kamen.
Pa kad ti zloduh otme zadnji dah,
U proklet kad te samrt smrvi prah,
Po tvojoj smrti trajala ti svijest.
Na godišnjicu najvećeg ti grijeha
Uz rug i riku paklenoga smijeha
Nek iz groba te digne vražja pest,
Da sjediš tu na crnoj ovoj hridi,
Nek mrka noć ti crni spomen vidi,
Da sjediš tu, dok na taj kamen kleti,
Što gujâ ima, sve se amo sleti,
Nek poput prama obraze niz blijede
To klupko guja sikćući se svija,
Nek tren za trenom crnoj ženi jede
To crno srce tisuć ljutih zmija.”
Razgalio je na to ruho bijelo
Na zadnji cjelov k djevici se prignu
Ko vehli cvijet ju k svojoj grudi dignu
I tiho plačuć u grad ponije tijelo.
Dva puna sata slušao ga opat,
Mladiću zatim svetu hranu pruži,
Te dade mladoj novu raku kopat;
Tu božjak boga do groba si služi.
Dok Božidar se, dragu noseć, žuri,
Sa crne hridi crna žena zuri:
I šapće tiho: “Srce gori, zebe,
Ja ljubih stoput – srcem samo tebe!”

*

Božjaka nema, nema Medvedgrada,
Oborila ih u prah doba mlada,
Još samo stoji crna ona stijena –
Al i sad jošte, kada pred Ivanje
Za Okić-goru klonu svjetlo danje,
Vrh crne hridi sjedi crna žena.
I dođe noć. Odasvud vjetar struji,
To sikće zrakom, vitla se i huji.
Fijuče, cvili, reži, prepliće se.
Na tisuće se rujne oči krijese.
Sve gujsko pleme leteć amo grne;
Tu poput kose savija se crne,
Niz obraze joj podrhtava blijede
I crnoj ženi crno srce jede.
A ona bijele prekrstila ruke,
Ni ne maknuv se ljute trpi muke.
Sve šapće tiho: “Srce gori, zebe;
Ja ljubih stoput – srcem samo tebe!”
Još djed i unuk, otac, sinak zna,
Ta sjena da je zmijska kraljica.

Vienac, 1877.