Zagrebulje V (1880.)

I.

“Mrtvaca ne smiješ nego lijepo spomenuti” – veli stara latinska riječ; po tom bi dakle svaki čovjek u to trijezno posno vrijeme preminule poklade hvaliti morao. Zašto ne bi? Ta prastara je moda čovječanstva da u stanovito doba godine slavi svoje saturnalije, t. j. da napušta zdravi razum. I ja bih, vjere mi, oprostio jakomu i slabomu spolu tu slabost, i ja bih pjevao ode i himne, i nadgrobnice pokojnomu princu Karnevalu, da imam sigurno jamstvo da je sa Pepelnicom ili Čistom srijedom kod nas prestala svaka maškarada, svaka karikatura. Ali tko to smije ustvrditi, molim vas? Franceska vigneta na staklenici patvorena šampanjca isto je što i krinka od crne kadife kakove karakterne maske, za kojom se krije kozičavo lice, zrikave oči. Vi ćete dopustiti da ima u nas puno takovih karakternih krabulja, koje ne smiju ni poslije Pepelnice skinuti krinku. Oprostite, neću o tom delikatnom predmetu govoriti, jer mi se magli. Morao bih donijeti opširnu analizu svih političkih, socijalnih, književnih, umjetničkih, znanstvenih i popularnih, javnih i privatnih odnošaja, ili, ako hoćete, “napremica” u toj blaženoj našoj domovini, al’ analiza spada u kemiju, kemija pako smrdi, k tomu nije skromni beletrista zvan da dirne u zanat onih kojim je visoka dužnost po kronometru obaći bilo naroda. Ljudi srednje struke moraju ostati pri svom kalupu, njima je dozvoljeno samo katkad nasmiješiti se i ozbiljnim stvarima, pa je i veliko pitanje, nije li istinita ona krilata riječ nekoga nekogovića: “Hrvati nisu za ništa.” Smirimo se, stisnimo se u kut, pustimo ozbiljne maškarade, prosuđujmo samo šaljive ludorije. Toga bar neće nam nitko braniti. Može li se uopće ludorija staviti pod sitnozor kritike? Ja mislim, da može. Slavni Shakespeare rekao je u nekoj svojoj drami: “U tom ludilu ima metode.” Ova izreka britanskog mudraca svakako je dogma po kojoj se i poklade kritizovati mogu. Potpuna kritika o pokladama bila bi dakako prerana; suvremenici pišu odviše pristranu povijest svojih doživljaja. K tomu se veli: “Poznat ćete ih po njihovim plodovima”. Plod poklada je brak, a crkva zabranjuje da se u posno vrijeme sklopi brak. Pravi matematički uspjeh poklada moći će vam naš statistički ured priopćiti istom poslije posta. Sad se kraj bakalara i haringa obavljaju istom preliminarni dogovori za sretnu nagodu, koja se nema sklopiti samo na deset godina, već do crnoga groba, a za “vječnu sreću”, govoreći pjesničkom formulom. Ja tim dogovorima želim najbolji uspjeh, želim da si svatko pripoji definitivno onu lijepu krajinu koju si je za poklada našo, želim da s njom steče najviši procenat prihoda, da u to eksekutivno doba lijepo s njom živjeti može, želim da dobije s njom sve one materijalne i idealne zaklade kojima si čovjek svoju kuću već i na ovoj tužnoj zemlji rajem pretvoriti može, želim napokon – al’ ne želimo previše, da ne dobijemo premalo. – Poklade bijahu dakako ovaj put vrlo kratke, zato se ludovalo i bržim taktom. I aristokracija i demokracija, i tako zvani “tiers état” takmili se ovaj put ljudski, da riješe svoju mahnitu zadaću potpunom gracijom. “Sokol”, “Kolo” “Hrvatski dom”, “Dalmatinska mladež sveučilišna”, “Vatrogasci”, “Sloga”, “Kazalište” – sve je to revnovalo, svatko je htio biti dakako na svoj način, plesalo se za one koji stradaju, koji gladuju – da, plesalo se. Oprostite, tu prestaje kritika. Naše Hrvatice nisu nemilostivna srca, pak nije svaki čovjek – navlaš ako je ženskoga spola – katonske naravi, ali ovaj put su naše krasotice i u to ludo vrijeme toli trijezne biti mogle da suvišni trošak toalete žrtvuju “gladujućim” i da dođu na ples u kućnim haljinama. Meni se bar skromna mirisava ljubica pod grmečkom više mili negoli šareni tulipan bez mirisa. “Sokolu” čast. I ove godine razvijala se pod njegovim krilima lijepa kita šarena cvijeća, ljepša od lanjske godine. Duša koja žedni za umjetničkom slasti našla je tu divna užitka, klasičnu ouverturu à la Wagner, sa brundalicom, olimpijske igre na papirnatim konjima, umjetničku izložbu od crepova i klasičnu tragediju “Piramo i Tizba” po Shakespeareu. Pače i Rendićev atelier bijaše prikazan, dakako od papira. Eto, koliko umjetničkog zanosa. Vidi se da su naši Zagrepčani rođeni za više, idealnije svrhe, da im se nikako ne smije upisati u grijeh materijalizam. Nešta bih ipak vrlomu “Sokolu” prišapnuo, bez zamjere dakako. U njegovu jatu ima rodoljubnih ptića, ima i ljudi, koji s velike strane spadaju u onaj veliki ceh slobodnjakovića, koji hrvatski radi perom, grlom, guslama, kistom, dlijetom, uopće u ceh “pernatih životinja” (Federvieh), kako nas je neki gospodin izvolio okrstiti. Do godine neka nam dakle “Sokol” stvori nešta posve hrvatskoga, recimo na pr. provod svih hrvatskih nošnja, ilustrovanu narodnu pričicu, ta ima tih objekata puna vreća. Jedno mu ipak moramo istaknuti, aristokracija uklanjala se “Sokolu”, jer da je odviše demokratičan. Oprostite, “Sokol” plemenita je ptica, već je živio za vrijeme Kraljevića Marka, kako iz narodne pjesme znate, dakle “Sokol” ima na svaki način više pradjedova nego mnogi zagrebački aristokrat.

Budimo zadovoljni s pokojnim Karnevalom, laka mu zemljica! (Mnogi će suprug reći: Odnio ga bijes!) Ali posve nisam zadovoljan: Krasni spol nije uspio. U našem kazalištu ima loža u kojoj sjedi puno mladenaca žarka srca. (Oženjen čovjek ne smije prekoračiti praga lože.) Općinstvo zove tu stanicu “pećju bibličkih mladića”. Iz te lože prostire se vazda zlurad i zloban posmijeh na sav krasni spol po kazalištu. Ja sam velik prijatelj ženidbe, po ženi istom postaje čovjek čovjekom, zato i bibličkim mladićima ne mogu oprostiti te griješne ironije proti Evinu koljenu, to im dovikujem vazda iz srca: “Odnijela vas – žena!” Ali oni se još i sada u postu u svojoj “peći” smiju krasnom spolu. E, dakle i poslije poklada odnijela ih – žena! U tom postu valjda će se opametiti.

II.

Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg’ što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. U tečaju povijesti svijeta čini ti se da te mjere nema. Al’ sada, kad nam se malo vraća svijest i dah, kad je i sam bijes prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavlje, kad ti pod drhtavim nogama ne riče podzemni vatreni zmaj udarajući svojom kobnom pandžom u srce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućama glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini da je to bio cio vijek, proklet vijek. Vi, koji toga vidjeli, oćutili niste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini. Kroz osam punih dana potrese podzemni, nepobjedivi demon prirode tlo pod temeljima naše prijestolnice dvadeset i sedam puta. Hodasmo omamljeni, blijedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave, noseći u srcu očajno čuvstvo, da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojim milim trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati. Većina, hvala Bogu, ne izgubi svijesti, al’ sav grad hvatao je neki delirium. Jedan čovjek poludi, nekoje gospođe oboliše. Trebalo je poći na Jelačićev trg, na Zrinjski trg. Jednom pođoh i ja, da si pogledam taj prizor. Tanahni bijeli oblaci gonili se nebom, a kroz njih prodiraše kolut mjeseca. Na Jelačićevom trgu gužvala se gomila plahih ljudi, u kočijama spavahu obitelji koje bjehu napustile svoj stan. Oko toga stoje kuće ko prijeteći crni divovi, sred toga visi se Jelačićev kip o mjesečini. Ljudi obilaze ko tiha, plaha struja, gledaju ispod oka kuće i šapću potiho. Duhovi su, misliš. Na Zrinjskom trgu u okviru crnih visokih palača nižu se crna rebra golog drveća. Svjetiljke uljenice dršću kao svjećice na groblju. U središtu perivoja, gdje obično glazba razigrava vesela srca Zagrepčana, stoje daščare, tu spavaju ljudi. Al’ mnogi ne nađoše daščara. Po klupama, po travi sjede, leže žene i djeca. Nije to sirotinja, koja nema šta jesti. To su ljudi dobre kuće, al’ imetak im je kuća, a boje se da će se kuća srušiti. Da ti je vidjeti ona blijeda lica, one očajne, ukočene oči. Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka. Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznijeti, al’ Zagreb, čitavi Zagreb! Bilo je kao da je đavo trgnuo otrovni nož, da ga zarine u srce hrvatsko – u Zagreb! Tu stoje glasoviti hramovi Božji od mnogo vjekova, tu palače znanosti i umjetnosti, a sve je skupio znoj naroda hrvatskoga kroz vjekove, slovili smo u svijetu za kulturan narod, radili smo podupirani samo vlastitom snagom, a sad to da izbriše deset sekunda, jedan dah, jedan mah? To nije potreslo samo temelje naših kuća, već i temelje naših srdaca do dna, do korijena.

Vrijedno bi bilo zapisati kako je ovoga ili onoga iznenadila strašna zgoda u 8 sati 35 minuta ujutro. Meni je to pripovijedalo sto ljudi, svaki na svoj način, svaki način bijaše užasan. Neki mi kapetan reče: Vodio sam svoju kumpaniju od velikoga vježbališta pri Savi. Pred nama stajaše Zagreb. Ujedamput potrese se pod nama zemlja, pred nama počne klimati gora, a tornjevi zagrebački počeše se njihati kao šibe o vjetru. “Momci”, rekoh, “mi već nećemo naći kasarne, jer nećemo naći Zagreba!” Tako kapetan. Drugi čovjek mi ispriča: “Stajah u svom vrtu sred grada. Nešta me gurnu pod nogama, uhvatih se za drvo. Bilo je, da su sav grad, sve grdne kuće i crkve skoknule uvis i opet se spustile. Po tom poče se grad zibati nadesno, nalijevo, i u taj par popadahu dimnjaci s krovova, daždio je crijep na zemlju. Mišljah, da je sudnji dan.” Tako pričahu ovi, a ja ću, što sam ja u prvi mah doživio. Spremah se upravo od kuće u Zagrebačku goru po službenom poslu. Još da uzmem šešir. Ujedamput sruši se vjesilo odjeće, visoko, tanko, sa širokim temeljem, na mene, a bilo mi je, da stojim sred burna mora na brodu, koji se ljulja amo i tamo. Potres, pomislih, skočim pod prag. K meni sunu žena, djeca, sva družina. Visisvjetiljka njihala se kao njihalo od ure od istoka k zapadu, ure udarahu silovito u zaklopno staklo. Kameni kipovi počeše skakutati na ormarić, a posude vrcale sa police na zemlju u crti parabole, kao da si ih bacio iz topa. Pod zemljom tutnji mukla grmljavina, izvana čuje se prasak crijepa, kuća se ziba i ziba ko brod na moru. Oblio me leden znoj, pritiskivah još jače svoje. Napokon stiša se bijes. Iziđoh iz kuće. Proti meni stanuje prijatelj mjernik. Krenusmo obojica da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicama prolazi uzjareno ljudstvo. Gomile crijepa, dimnjaka leže na taracu, visoke zidine zijevaju. Ljudi mameni dovikuju si kojekakove glasove. Svetilište u prvostolnoj crkvi se srušilo, vele; mene je to zabolo kao nož u srce. Pohitismo u crkvu sv. Marka. Vršak pročelja se slomio. Uniđemo, popnemo se na kor. Između gotskih rebara pao je svod na orgulje, razbio ih. U tren potrese se pod nama zemlja. Bilo je bježati iz crkve. Zađosmo u hram sv. Katarine. Pročelje je popucalo, sa oltara svalio se mramorni kip sv. Ignaca, glava mu odletjela, sa svoda popadale fresko slike. Užasna li prizora! – “Prijatelju! Da vidimo akademijsku palaču, jesu li stupovi cijeli”, – rekoh. Pođosmo. Da, stupovi stoje, palača stoji, ni za vlas se nije pomakla, al’ ornamentika, slikarija sve pocuri curkom na zemlju, dimnjak razbi stakleni krov, staklo razbi bakarske starine, potres potrese i razbi grčke posude, pobaca knjige sa polica, kanda su bačene iz topa. Izađosmo, jedva odahnusmo. Šta vele ljudi? Evo, sa palača Zrinjskog trga srušili se kameni kipovi, fratarski toranj popucao na četiri strane, remetska stara crkva, grobnica Alapića i Karlovića nije nego ruševina. Školske zbirke leže razlupane, izmiješane, meteorološka stanica je uništena. Bilo mi je kanda mi je gvozdena šaka stisla srce, pomislih, Bog i duša, na Pompeje i Herkulanum. – Minu dan, dva u smrtnom strahu. Zalazio sam u kuće. Tu potrgane stube, ispucani zidovi, rasprsnuli svodovi. Ljudi bježe bez obzira iz stanova, u svakoj pukotinici vide gotovu smrt. Nema škole, nema ureda, ljudstvo bježi iz Zagreba. Da zdvojiš. Ban, zapovjednik i načelnik glavnoga grada ne zdvojiše, ustrajaše na svom mjestu. Njima čast!

K zdvojnosti pridruži se glad novinarski. Ta pisarčićima su potresni prizori, romantički iskićeni, najdraža hrana. Čitao sam te razne vijesti i članke. Kraj teške žalosti svoje nasmijah se grohotom na sve te gluposti i laži. Mišljah, da čitam mitologiju. Zagreb da je samo ruševina, pet crkvi da treba porušiti do temelja, 500 kuća da se srušilo, siromasi da su preseljeni iz uboške kuće, kod Resnika da se pokazaše vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko. (Taj piskar valjda nije znao što je metar, nit je imao u rukama compendium geologije.) A sve je to laž, sušta laž, to sam vidio na svoje oči. No općinstvo je sve to čitalo, novine gutalo, povjerovalo i prestravilo se. Ludost novinarska učinila je toliko zla koliko i potres. Nesreća je velika, jer je šteta ogromna. Tko je zavirio u kuću, može taj kvar izmjeriti. Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila; nema ih deset između 2000 u kojima se ne bi moglo stanovati. Popravak stajat će milijune, al’ dvadeset i sedam puta zamahnula je šaka prirode na naše srce, i Zagreb, ako i teško ranjen, stoji i živi, pa da je tako bio potresen carski Beč, palače na “Ringu” bile bi se srušile u prah kanda su od karata građene. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad, Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, al’ iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenić-ptica. Bilo je navečer prvoga dana potresa. “Naše arkade, grob našega Preradovića sigurno se srušio” – reče mi prijatelj. “Povezimo se onamo” – odgovorih. Povezosmo se. Bilo je mutno vrijeme. Kiša je sipila. Gotovo ne smjedoh od bojazni podignuti oči. Znao sam da je glavni udarac došao iz Zagorja na Granešinu, Remete, preko mirogojskog groblja u Novu ves, Kaptol, na Jelačićev, Zrinjski trg, te išao prema Savi. Napokon dođosmo pred groblje. Pogledah. Velika kuba vidi se netaknuta, tanki stupovi dižu se put mutnog neba, a onamo o mutnom zaneblju na jugozapadu ističe se crna silhouetta Zagreba. Stoji, Bože moj, kanda mu nije ništa, a ranjen je teško. Po groblju leže oboreni spomenici, kameni krstovi iskočili iz pilova, kanda si ih dignuo prahom. Stupismo u grobnicu Petra Preradovića. Tu stoji kamena slika domovine, netaknuta, cijela. Divlja sila prirode kanda je od straha stala na pragu genija, kanda se bojala dirnuti veličajnu žrtvu naroda. Činilo mi se u sumraku da je marmor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: O lijepi cvijete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile da se slete na tebe? – I tad se sjeti domovina da je Zagreb izgorio, da ga potres u davna vremena potreso, al’ da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo, gledaj me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž’ se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg’ što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nikakva moć neće porušiti ni tebe, a kukavicama daleka kuća.

III.

Stolna crkva zagrebačka poslije potresa

Pregledao sam prilično sve ruševine, omjerio sam po prilici ogromnu štetu koju kratak čas nanese cvatućemu našemu Zagrebu. Ali jedne ruševine ne bjeh pogledao do prije malo dana – naše staroslavne stolne crkve. Plašio sam se pogledati je, nisam se bojao, nije to bila kukavština.

Plašio sam se da će mi srce pucati od teške žalosti. Samo kradomice svrnuh okom na nespretne fotografije što ih izložiše neki fotografi, deset i deset puta pogledah plaho toga mrkog, kamenog gorostasa koji se veličajno visi nad Zagrebom, a kad sam čitao onaj plastični opis dra Račkoga, koji je strašnu katastrofu vidio na svoje oči u prvostolnom hramu hrvatskom, uskolebalo se moje srce još većma. Znate li kako je čovjeku kad mu otac ili majka oboli na smrt ili umre? Plaši se da gleda mrtvaca ili bolesnika, a opet ga srce vuče onamo. Tu koliziju osjećaja okusih i ja. Odlučih se napokon, poći ću da vidim, odlučih se kad su živci bili mirniji, kad je zemlja prestala drhtati pod našim nogama.

Dođoh pred vrata. Crkva stoji kao i prije, iskrhnut je samo jedan prozor na tornju. Stajah pred vratima. Sto i sto sam puta ulazio ovuda djetetom, dječakom, mladićem, mužem. Znam tu svaki zakutak, za svakoga sveca, za svaki grbić, ah, ta mi je crkva stara znanica. Otkad pamtim, zapamtio sam tu crkvu. Poznajem i povijest tih smionih svodova, ta to je pola povijesti Hrvatske, to bijaše kroz nekoliko vjekova duša i tvrđava domovine. Koliko je slavnih Hrvata disalo u tom prostoru, koliko znamenitih ljudi počiva pod ovim hramom. Sjećajte se slavonskih vojvoda, svetoga Augustina, Ivana arciđakona goričkoga, Pavla Horvata, Đure Draškovića, Tome Bakača, Đure Zrinjskoga, Franje Frankopana, Maksimilijana Vrhovca, Baltazara Krčelića i stotine drugih. Svi su ti ili boravili ovdje, ili počivaju u rukama ove crkve. Silu umjetnina pootimaše nam vjekovi, pohara nehajstvo ljudsko, ta crkva nam ih je sačuvala. Kad su se stotine svijeća žarile pri sjajnom oltaru, kad su se uzvijali pozlaćeni oblaci tamjana uz one blistave prozore gdje je svece obasjavalo čisto svibanjsko sunce, kad je srebrovlasi, lijepi starac Haulik dijelio blagoslov vrevi pobožnoga puka, o, koliko uzvišena, koliko veličajna prizora!

Obično ljubimo samo žive stvorove, no ja velim da možemo i nežive ljubiti, da, mi Hrvati ljubimo tu dičnu maticu, prvostolnicu našu. A sad se je imala pomladiti po nacrtu genijalnoga Schmidta.

Pomladiti! Bože! Već je čekić skidao staro trošno kamenje, već je ruka počela namještati nov ures, i zadrhta zemlja u temeljima, zagrohota iz svojih dubina, rebra prvostolnice počeše pucati.

Često se govori o ironiji sudbine; užasnije ironije nije nam sudbina mogla pokazati nego ovu.

Plaho prekročih prag; bio je mutan dan, grdna crkva zijevnu na mene, daleko u zatku sivi se nekakav metež. Tu kao da duša fali.

Da. Užasno je pogledati svetilište. Mutno nebo stere nejasno svjetlo kroz zjalo krova na fantastički izmiješane hrpe kamenja, drvlja, gvožđa, tužno sjaju lijepi prozori, čini se da sveci na njima plaču, rumena staklena ruža na visini kao da je probijena kartečom, pod brijegom kamenja klonuše sjedala kanonička, leže tu razmrskana, rasklimana, prevrnuta. Ostatak velikoga svjetiljnjaka ističe se ispod survine, a gdje je nekad stajao veliki, krasni, gotski oltar, stoji brijeg kamenja, a iz njega viri raskrhana kućica svetotajstva, kao posljednji toranj na bedemu razorene tvrđe. Teško je zamisliti žalosniji prizor, strašniju promjenu. Oči su mi bludile po tom kamenom metežu, po tim podrtinama, kao da traže nešto izgubljeno, a ne mogu naći. Taj me prizor sjeti jerusolimskoga hrama kad Titove bijesne čete bijahu oborile svetilište.

Ali jošte stoje u našem hramu visoki, tanki stupovi i svodovi; samo se jedan veliki stup malko nagnuo, no i tomu je pomoženo, a jedna se kamena prečka između dva stupa slomi na dvoje, tresnu na zemlju i razbi tarac i svod raki. Tu i tamo po tužnom prostoru leže mramorni kipovi svetaca: daleko je odskočila glava, postrance otkinuta ruka. Kako lijepo bijaše mramorno djetešce što ga je pri oltaru zadnje večere držao na ruci sv. Antun, kako mila glavica s tim nebeskim posmijehom, ta nježna ručica blagoslovna. A sad leži na zemlji, glavica odskočila, ruka se slomila. Čovjek bi gotovo proplakao.

Ostavih nijeme prostorije gdje zanijemiše zvona i gromorne orgulje, a u srcu ponijeh sa sobom tihu, gluhu žalost. Crkva nije, hvala Bogu, ruševina, ali teško ranjen stoji taj slavni gorostas od onog užasnog udarca što mu potrese temelje i mrtvace u rakama, koji sigurno pomisliše da je došao sudnji dan.

IV.

Krv teče opet voljko po našim žilama, sad istom možemo opet hladno misliti i mjeriti po prilici strašnu nesreću koja nas je snašla, i ogromnu štetu, koju je naš glavni grad pretrpio. Sad se istom počinjemo sjećati svega što vidjesmo i od tolike navale strašnih prizora za časak zaboravismo. Počinjem se sjećati i ja, i ukoliko pamtim pojedine prizore, pripovijedat ću ih. U tim mojim bilješkama naći će se i po koji odgovor na pitanja Jugoslavenske akademije, a povrh toga ispravit ću štošta što su naši i strani dnevnici krivo zabilježili, bud pretjerujući same zgode ili umanjujući istinu. Misli da se ove moje bilješke mogu smatrati vjerovnima, jer pripovijedam što sam na svoje oči vidio, budući da sam kao javni zvaničnik obilazio sva opasna mjesta od dana 9. studenoga, t. j. od dana potresa sve do sada, pa sam dakako više vidio nego novinski reporteri, koji svoje izvještaje nakićuju frazama. Neću govoriti o dopisnicima stranih novina – čovjek mora gotovo dvojiti o mogućnosti da se povijest ma na pol istinita napisati može, kad je čitao sve one ludorije što je većina vanjskih novina (izuzev bečku “Pressu”, podlistak “Deutsche Zeitung” i “Wiener Zeitung”) o našem potresu napisala. A i slike velikim su dijelom upravo užasne, lažne, nitko ne bi u njima prepoznao zagrebačke kuće i Zagreb. Badava traži čovjek po našem Zagrebu te nacrtane ruševine. Svaka, i najozbiljnija stvar ima i smiješnih epizoda, a tako i naš potres. Nismo htjeli, nismo smjeli istaknuti ni jednu, dok je svem građanstvu srce od užasa treptjelo, dok nam je ljuta žalost napunjala dušu. U toli ozbiljnim časovima grijeh je šaliti se. Sad smo, rekoh, mirniji. Uzmite “Leipziger illustrierte Zeitung”, čuvene novine sa slikama, koje idu po svem svijetu. Tu imade opis Zagreba, koji se hrvatski zove “Zagor”, ima gimnaziju i njemačko kazalište (!). Slavne te novine prepisale su opis Zagreba iz konverzacionalnoga leksikona koji je prije 30 godina izašo. Peštanski “Tagblatt” donio je sliku zagrebačke prvostolne crkve i Kaptola poslije potresa. Crkva kao da je kozičava, krovovi kaptolski kao da su slamnati, nekojima vide se samo rebra, na trgu kaptolskom ima pet tornjeva mjesto tri, jedna vrata mjesto dvoja. Stolna crkva kao da je kukavna seoska kapela. Bog i duša, slike Valvazorove mnogo su točnije. – Znameniti svjetski ilustrovani časopis “London News” donio je cijelu skupnu sliku o zagrebačkom potresu. Gledajući te sličice, nismo svojima očima vjerovali. Tu ima takovih prizora, takovih čudnovatih zgrada, kakvih ćeš badava tražiti u našem glavnom gradu. Nismo zaista znali što bi ovo ili ono imalo značiti, dok ne pročitasmo potpisa. Toranj stolne crkve više je nalik čudnomu krivomu tornju u Pizi, nadbiskupski grad ima biti podrta jednokatna kuća sa jednim tornjićem, nacrtano je i pročelje “Hrvatske komercijalne banke”, al’ tako rastrgano, raspuklo, kanda će se raspasti na komade, a da bude efekt savršen, prikazuje se i glasoviti “vulkan pri Resniku”, kako se silno puši. Pod sliku potpisano je da je to Zagreb, al’ istim pravom moglo bi se napisati “Valparaiso”, “Lima”, “Arequiza”, “Messina”, “Pompeji i Herculanum” ili ma kakov grad svijeta koji stoji kraj vulkana. “Leipziger illustrierte Zeitung” postavila je pače znatne lađe k Zagrebu, to je valjda ono isto brodovlje koje je po Shakespeareu doplovilo bilo k morskoj obali u Češkoj. Izišlo je već i popularnih bojadisanih ilustracija. Vidjesmo takav jedan išarani list koji je izišo u Pragu. Svi nam se tornjevi ruše na glavu, djeca leže na ulicama, poplašeni konji lete preko piljarica, a ženska neka nosi iz kuće veliku salonsku lampu i spašava to dragocjeno blago vrlo flegmatičnim korakom, premda joj već pol kuće na nos pada. Ima tu dakako mnogo mrtvih i ranjenih. No to su nedužne neistine, u mnogo tih slika ima dobre volje, ali ima drugih đavolskih slika, kojima zakutni pisari zlurado kvare kredit Zagreba u vanjskim novinama. Pogađamo po prilici tko su ti junaci, a njihovo djelo izići će na vidjelo. I mi ćemo čitaocima privesti pred oči niz slika, većinom po fotografijama revnoga akademičkoga svjetlopisca g. Ivana Standla, neka se potomci sjećaju tih strašnih dana. Spominjemo: “Svetilište stolne crkve”, “Granešinsku crkvu”, “Gradski toranj” na Vrazovu šetalištu, “Remetsku crkvu”, “Ruševine grada sv. Jelene” itd., a od kompetentna pera donijet ćemo istinito pripovijedanje o potresu, koje se istom sada, gdje su se živci umirili, razborito napisati može bez fantastičkoga nakita. Imamo zato pouzdanih podataka. Za sada spomenimo dvije tri crtice. – Mnogo govorilo i pitalo se da li je gibanje zemlje u Zagrebu bilo valovito, ili da li je bilo možda i udaraca vertikalnih, t. j. odozdol gore. Evo zato nekoliko podataka. Na okrajku mojeg jedaćeg ormara stajala je šećernica od porculana sa poklopcem dosta visoko, a poklopac stajao je čvrsto u okviru same posudice. Pri prvom udarcu dne 9. studenoga skoči šećernica, al’ ne pade, no poklopac iskoči više, pade u paraboličkoj crti na zemlju i razbi se na same komade. Na groblju središnjem oštećeno je malo spomenika, samo neki maknuše se na svom podnošku, al’ se opazilo kod nekih kamenih spomenika, u koje je bio utaknut kameni krst, da je stup spomenika ostao čitav i nepomičan. Al’ krst izletio je iz svoje škulje uvis te je poslije pao na zemlju. Grobar bijaše baš na groblju. Reče mi da je čuo tutnjavu, zviždanje, krstovi da su skočili iz spomenika, a poslije počeli se svi spomenici ljuljati amo i tamo, kanda će leći na zemlju. U nekoj kući na Kaptolu stajao je na peći kip od sadre. Kip ne pade pri potresu s peći, al’ mu iskoči glava sa drvenim klinom, kojim je glava utaknuta bila u kip. Pri ulazu u gaj svetoga Žavera ima na visoku trošnu stupu od pjeskovca dosta teški kameni kip svetoga Ignaca od Lojole. Kip stajao nasred dosta uskog kapitela, pri potresu ne pade, al’ se za jedan korak naprijed prema rubu stupa pomakne. Po tom vidi se da je bilo i udaraca odozdol uvis. Mnogi ne slažu se glede pravca potresa. Tu budi zabilježeno, kako su se neki predmeti okretali. Nad ulaznim vratima u gaj svetoga Žavera stoji sinčić Božji od kamena, kako blagoslivlje svijet. Vrata su osamljena, dosta visoka, kip ima malo podnožje i nije ničim zaklonjen, pod njim, prislonjena leđima na zid, gledajući prema jugu, stoje dva kamena sveca, tri puta veća od maloga Isusa i tri puta bliža k zemlji od njega. Jedan od tih svetaca pade licem na zemlju, prema jugu, mali Isus u zraku ne pade sa vrata, al’ se okrenu na svom podnožju od juga k jugoistoku za jedno 45 stupanja. Blizu sljemena na krovu kućarice na svetom Duhu stoji tanan nevisok dimnjak. Od potresa puče horizontalno i gotovo toli pravilno kao da si ga nožem prorezao. Oblik je dimnjaka kvadratičan, plohe stojale su ravno prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu. Gornja odlomina poče se od potresa oko sebe micati i pomaknu se prema jugoistoku za 45 stupnjeva. Nutarnja cijev dimnjaka, t. j. os, ostala je nepromijenjena, al’ rtovi gornje i donje ulomine tvore zajedno osmokutnu zvijezdu, posve pravilno. U dućanu nekog slastičara u Dugoj ulici (gdje je potres učinio malo kvara) stajale su u staklenicama figurice od tanka kruta šećera, na papirnatim podnošcima stranom oblima, stranom eliptičkima, stranom kvadratnima. Bilo ih je nekoliko stotina, sve su figure licem gledale prema sjeveru. U dućanu ne razbi se od stotine i stotine tankih staklenica i čaša nego osam stakala, koja stajahu na najvišem mjestu, ostale čaše i posude skakale su na policama od sjevera k jugu u jednakim rastojima, nijedna ne dotaknu se druge, a od nježnih šećernih figurica ne sruši se začudo nijedna, al’ se sve okrenuše u ormaru na svom podnošku od sjevera k jugozapadu. Eto! Nije li to čudo, u Dugoj ulici okrenu se šećerni Amor od dva palca na svojoj nožici, a nekoliko stotina koračaja od njega na brdu puče zapadni zid vatrobranog tornja šest stotina godina starog, četiri sprata visokog, poldrug hvata debelog, zidanog kamenom, od vrha do dna, te zijevaju široke pukotine. I njegov mnogo niži brat, stari Popovski toranj na Vrazovom šetalištu, prođe zlo. Zidan je po prilici 1260. godine od kamena, zidovi su mu dva i pol metra debeli, al’ sjeverni i istočni zid propuko mu je od krova do zemlje, i u nutrinji sruši se debeli svod na prirodoslovnu zbirku kraljevske muške preparandije, tolika bijaše to sila.

V.

Kad prolaziš ulicama glavnoga grada, čudne li se slike namiću tvojima očima. Sto i sto puta prolažah od djetinjstva rodnim si gradom, poznajem gotovo svaki kutić u njem. Gledao sam na svoje oči, kako se svjetla i ljepša, a Zagreb bio je kao mlad nakićen junak, koji sijeva od glave do pete čistoćom, koji za svojim klobukom nosi zelenu grančicu. Gradovi imaju fizionomiju kao i ljudi, imaju svojih karakterističkih biljega, kojima se razlikuju od drugih. Prije jedno trideset godina bio je Zagreb kao lijep dječak, kog su ljudi zanemarili, te je nečist, blatan, neuredan. Danas je to fin momak, gladak, snažan, svijetao, i kad bih ga goder sa visa okružio okom, činilo mi se da taj osvjetlani Zagreb ima lijepo, vedro lice, da se milo smije. Ti visoki tornjevi visjeli se toli milo među zelenim brežuljcima u plavetno nebo, kanda se ti reći bi neumrli starci vesele novoj velikoj i maloj djeci koja se skupljaju oko njih – velikim i malim kućama, koje se šire sve više dolom i brijegom. Naše oko priučilo se tako na te nebeske kažipute, koji su nam sred mladog trag staroga Zagreba. Bez njih nekako si ne možemo pomisliti Zagreb, oko nam se ne bi moglo priučiti na novu sliku, recimo, da tih tornjeva nestane, da nam prestaju zvoniti zvona koja od djetinjstva čujemo. Ta poznajemo svako zvono po glasu, makar i oči stisnuli. Odmah smo znali, kad govori veličajno, ogromno zvono svetoga Kralja, kako naklapa hrlo zvonce fratara, kako brblja mali “cinkuš” na prvostolnoj crkvi, koji veli djeci od stotine godina: “Ajde u školu!” Odmah smo osjetili da ona “Zdravamarija” dolazi od sv. Marka, ili da stara jezuitska zvona sv. Katarine zovu đake na okup kao i prije stotinu godina. Danas šuti većina zvonova u Zagrebu, mir je to, nemio mir, od koga malda ne zaplačeš, tvojoj duši je kanda ne čuje više slatke miloglasne pjesme, koju si slušao od djetinstva svoga. Da, morat ćemo svoje oko priučiti na nove, nemile novotarije. Oko fratarskoga tornja gmižu u visini već ljudi kao mravi, koji su radi razjesti starinsko stablo. Već skinuše svetome Franji kapu, skinut će i toranj, nešta će faliti slici Zagreba. I sveta Katarina izgubi svoju krunu, glasna joj zvona stoje na zemlji, hrli vojnici sjekiraši skinuše klobuk i zvona i onu staru uru sunčanicu, kraj koje je prošetalo toliko i toliko tisuća đaka! I sveti Kralj izgubit će svoj klobuk. Istina, bio je ružan, kao prosječena dinja. Čovjeku koji ga je postavio na glavu toga divnoga hrama neka Bog oprosti grijehe, jer je bio barbar, jer je nogama pogazio bio vječne zakone ljepote. Al’ koja hasna, oko nam se bilo priučilo na tu dinju. Ne bismo je, istina, požalili bili, da su je u mirno vrijeme skinuli i zamijenili junačkom gotskom kacigom, al’ sada je skidaju, sada će sveti Kralj stajati gologlav, kao da su mu Španjolci lumbardama otpuhnuli klobuk. I opet će oku nešto faliti. Zagrepčanin idući gradom kanda danas nije u Zagrebu, ćuti se stranim. Obično vidio si domaća lica, ljude koji idu za svojim poslom. Za vedre nedjelje vrvio je puk jutrom oko crkve, a po podnevu brzao jatomice na kakovo proštenje po čistim i glatkim ulicama grada. Vedrom večeri preplitao se otmjeni svijet po širokom pločniku Ilice ili među platanama Zrinjskog trga uz lijepe i visoke palače. Često šetah i ja ovuda, te mi se snilo kako će još ljepše i više palače niknuti iz zemlje. Danas je sve drugačije. U svakoj ulici naići ćeš na kup opeka, kamenja, u svakoj ulici priječi te kakov drveni stup, što prodire ovaj ili onaj bok kuće. Po krovovima gmižu, po ulicama vrve radnici Talijani, Furlani, Slovenci, Nijemci, Hrvati, sve se to žurno tiska i viče, pa misliš da su ti ljudi došli u Zagreb graditi babilonski toranj. Tu ide četa vojnika sjekiraša, nose sjekire, motike, lopate. Tu se radi jamačno o glavi kukavne kuće, neće graditi tornja, srušit će ga valjda.

Pođoh od Jelačićeva trga prema Kaptolu, prevalih most. Stani! Tu je stara dvokatnica žrtvom pala, stara znanica od prvih dana moga djetinjstva. Već joj skinuše glavu i dvije trećine trupa. Još stoji kus podrtine, iz koje strše duge gvozdene šibe kao slomljena rebra. Čovjeku se to čini kao bajka, kad vidi kako ljudi po toj ruševini skaču, viču, deru, bacaju, nište. Zar je to zbilja istina? – pita se čovjek. Zar je to zbilja istina? – pita se starica gospođa, stojeći postrance i plaho gledajući ispod oka podrtinu, koja se pod brzim rukama sve bliže primiče ravnomu tlu zemlje. Suza joj kane iz oka. Ta kuća bijaše njezina, tu se rodila, tu udala, tu se rodiše njezina djeca, tu je mislila umrijeti, a sad? Nekoliko sekunda uništi joj sve mile uspomene prošlosti, uništi joj i zadnju nadu. Istina, istina je! Čujte samo! Evo, nedaleko od kuće stoji hrpa ljudi, sred hrpe leže na zemlji vrata, vratnice, peći, žljebovi, grede, rešetke. Dvije forinte! Tko da više? – viče uredski sluga, stojeći pri malenu stolu usred hrpe. Istina je, tu se prodavaju zadnji ostanci kuće. Ali neće ta kuća sama pasti. I njezina susjeda osuđena je na smrt. Starica je i to. Podignu je prije više od sto godina pobožni neki kanonik za stare iznemogle žene, prizidao i crkvicu sv. Florijana i na krov postavio toranj. Amo zaklanjali se ljudski stvorovi kojima je bijeda bila dosegla do grla, kojima je starost bila ohladila toplu krv, kojima su drhtave ruke bile klonule na uvelo krilo, jadne starice bez krova, bez ičega na svijetu. Življahu tu u nijemoj neveseloj zadrugi, koračahu kao sjene po starinskim zakucima i hodnicima gledajući u zemlju, brojeći ure do groba.

Znalo je tu katkad biti starica od 100 godina. Da je ljuta sila prirode poštedjela bar taj zakutak! Nije. Razderala ga od vrha do dolje, rastresla sve te uske hodnike, čudne komorice, čudnija okanca, slomila staricama nad glavom drvene tavanice. Kuća nagiblje se na sve strane. Uđosmo. Neke bake bjehu pobjegle, al’ osta dosta najstarijih, najslabijih. Sred velike ispucane sobe sjeđaše starica na svojoj malenoj škrinji, gledajući pred sebe. Mjernici, u tom slučaju doktori, imali consilium. Nema joj spasa, rekoše jednoglasno, kuća mora se srušiti do temelja odmah, da se ne sruši sama. Baka me tako čudno, čudno pogleda, dignu se i reče: “Gospodine, bar još koji dan!” Badava. I ona se nadala da će tude umrijeti. Smjesta valja izići! bila je zapovijed, i starica koraknula da skupi svoje stvari, reče: Bože moj, ta nije imala nego nekoliko krpica. – S tima iziđe napolje, a sutradan već su brze ruke raznosile toranj svetoga Florijana. I on će biti zbrisan s mjesta, gdje je do 150 godina hranio starice; te komore, ta crkvica, i mračni hodnici, gdje je bijeda našla oduhe, bar za zadnje časove života, neće živjeti nego u pameti onih ljudi koji su zadnji put vidjeli to starinsko zaklonište, pa kad umru, nestat će i te uspomene. Valja priznati da u Zagrepčana ima puno rezignacije. Istina, na licu mnogoga spazit ćeš znakove tužna ozbilja, po kojima slutiti možeš na žalost njihova srca, jer ih je sudbina nemilo ošinula. Ta napokon nije to šala, kad su ti svi stanari iz kuće pobjegli, a zidine su ti unakrst popucale, i trebat će ti tisuće i tisuće forinti da od nje načiniš ono što je bila. Zagreb ima 4 do 5 milijuna forinti štete, to je živa istina. Malo sam ipak vidio kukavica, pače vidjeh često živo pregnuće da se staro zlo popravi, da Zagreb bude ljepši no prije.

VI.

Strašno je pismo prirode; taj krivopis po zidinama, svodovima, hodnicima, zvonicima, užasan je biljeg krute, neobuzdane, neodoljive sile. Sad se vijuga u pukotinama ko zmija, sad ko strijela, sad ko krst, sad teče horizontalno, kanda si nožem prorezao zid, sad zijevaju pukotine kao smrtne rane, sad je kuća razderana na komade, kanda je pakleni div krute zidove raščihao poput papira. Najveća je muka s našim krasnim spolom. Gospođe i gospođice obično su nervozne, samo u seoskih ljepotica ne pojavlja se ta bolest. Što je pobjeglo svijeta, najviše su ženske. Nesreća koju pretrpjesmo jest svakako velika, dandanas i ne vjerujemo da smo toliku nesreću pretrpjeli. Naše gospođe nisu se još ni sad umirile. Uoči smo 15. prosinca, kad ima propasti svijet. Njihovi živci trepeću svejednako neobično. Dođi danas u društvo gdje gospođe piju kavu: Potres! Pođi na promenadu, prisluškuj: potres. Danas se gata, govori, čevrlja, kombinira, pače sanja samo o potresu. Zaškrinu li vrata, eto ti potresa, skoči li mačak po tavanu, eto potresa. Potres im je u nogama, rukama, u glavi, u srcu. Svakog jutra treba obići sve sobe, kuhinju, spremnicu, te ispitati ima li pukotina, jesu li se stare pukotine raširile. Tu se prelijepi preko pukotine krpica papira, koja se svaku uru istražuje, da se vidi nije li krpica pukla, nije li se pukotina raširila. Jedna veli: Ja ne idem za života u crkvu sv. Marka, niti u kakvu drugu koja je postradala. Druga veli: Ja neću pod živu glavu u kazalište, premda mi je to jedina zabava. Ta ondje će svirati i muzika, pak bi se kazalište potresti moglo. Treća veli: Ja neću poslati svoje djece u školu, ta čujem da su ondje zidovi ispucani, pak bi moglo biti potresa. Četvrta kori služavku da je lupila vratima, peta ne izlazi iz kuće, jer se boji da bi se kuća na nju srušiti mogla, šesta oćuti potres, kad zalaje iznenada milo joj psetance. Bijah u stanu neke gospođe gdje nije upravo nikakove štete bilo, van da je na stropu komadić vapna otpao, pa je pukotina poslije omazana. “Čestitam Vam, milostiva”, rekoh, “te ste toli sretno prošli, ta u Vašem stanu nema ni traga potresu.” “Pa Vi mislite, gospodine”, odvrati ona živo, “da ću ja u tom stanu ostati?” “Zašto biste izašli?” – “Eno!” reče, pokazav mi prstom onu omazinu. “Al’ to nije ništa.” – “Znam”, odvrati, “ali sada je prekasno da se soba iznova bojadiše, to se istom može u proljeće. Pa mislite li da ću ja tu mrlju gledajući ovdje zimovati?” “Al’ ne razumijem.” “Za nikakovu cijenu. Kad god pogledam tu nesretnu omazinu, zadrhtne zemlja poda mnom, i ćutim potres.” Gospođa je poslije zbilja izišla iz oštećenog stana. Uvelike je toj nervoznosti kriv Falb i njegova mjesečnjačka teorija; a i “resnički vulkani”, koji su, hvala Bogu, u blato zakopani, počiniše mnogo zla. Gospođe bave se inače vrlo malo geologijom, astronomijom i meteorologijom, al’ dandanas govori se kraj kave i pletiva strašno mnogo o zemaljskim dubinama, šupljinama, o valovitom gibanju zemlje, o vertikalnim udarcima. Falb je dandanas u Zagrebu vrlo popularna osoba, premda mu većina kompetentnih ljudi ne vjeruje. Ali Falb istaknuo se prorokom, te reče da ćemo 15. prosinca kod mijene mjeseca opet imati potres, a isto tako i na staro ljeto. Falb je svoje proročanstvo doduše vrlo delfički stilizirao, t. j. bit će potresa, al’ može ga i ne biti. Ibis, redibis. No nešto mi se pri svem tom ipak čudno čini. Da li će se 15. ili 31. prosinca pod nama zemlja tresti osjetit ćemo sami, no neće li poslije svakoga 15. i 31. mjeseca biti potresa, kad stojimo na potresnom tlu? Falb je tim tobožnjim proročanstvom učinio puno zla, taj mjesečni tresoslovac mogao je dan budućih potresa zabilježiti, na hartiji zapisati i pod pečatom svoje proročanstvo predati javnom bilježniku, nek se kasnije vidi da li umije gatati iz mjeseca. Strah gospođa od Falbova proročanstva nije lako opisati, on je tim zlokobnim 15. prosincem muževima zagrebačkim istepo nekoliko tisuća forinti iz džepa. Neka me gospođa upita gdje se nalazi ta podzemna šupljina? “Zašto, gospođo?” – upitah. “Željela bih znati ima li te šupljine i u okolici zagrebačkoj, jer želim 15. prosinca svakako otići iz Zagreba, gdje nema pogibelji!” Druga mi reče: “Sva naša obitelj sastat će se dne 15. prosinca u neoštećenoj sobi prizemlja u gornjem gradu, da budemo bar donekle sigurni, ili, ako već zaglaviti moramo, da poginemo en famille. Najradije bi pošla na selo, al’ moj suprug, kako je tvrdoglav, ne da mi, a Vi ste ipak čitali što se piše.” Nekoliko obitelji zagrebačkih najmilo je zbilja već stanove u seljačkim kućama podalje od grada, da mogu vrijeme od 15. do 31. prosinca probaviti van Zagreba, drugi odlučiše šetati po Zrinjskom trgu, neki naručiše si omnibus i fijakere, u kojima će moći prenoćiti na kritični dan. Štoviše, ljudi traže po knjižnicama opis potresa u Lisabonu, da ispitaju rokove i broje udarce. Ukratko, te znanstvene i fantastičke hipoteze zadavaju svijetu više straha negoli sam potres. Tko je zavirio u nutrinu zemlje, tko je okom motrio, vidio neprestano komešanje i motanje elemenata u zrnu planeta na kojem se vrtimo oko sunca, tko može prstom pokazati one podzemne šupljine? Tko? Ej, da se digne starac Sokrat iz groba, pa da prouči sve te rasprave, ja kriv, ako ne bi reko, kao ono u davna vremena: “Sad istom znam da ništa ne znam.” Bilo bi zaista vrijedno da i neki pismoznanci današnjeg vijeka budu toli čedni kao što je Sokrat bio. À propos šupljina! Kad su Francezi došli u Zagreb da grade vodovod iz gore, predavao je drugi dan njihov mjernik, poengleženi Mađar, punu uru o šupljini Zagrebačke gore i o vodi u njoj. On je taj vodni trbuh našega starca Sljemena toli drastički i plastički opisao, kao da je sam po njem plivao. Možebit je ta potresna šupljina ono isto što i trbuh starca Sljemena. – Danas je predvečerje 15. prosinca, sutra ima slijediti katastrofa, priča se po svim kutovima i putovima. U mene ima dosta fantazije, ali ovih dana bijah najedamput u vraškoj situaciji. Čuo sam toliko pričica da sam gotovo i ja nešto vjerovao o tom. Uzmite cijelu pogansku mitologiju, sve moguće opise o pretpotopnim prevratima, pojedine faze iz kemije i astronomije i meteorologije, smiješajte sve u jednu kašu, pa ćete imati samo slutnju o tom što se preklapa po našem glavnom gradu. Pogledah si danas i mjesec, upitah ga da li je zbilja tolik nevaljanac, kako se sada o njem priča. Bilo mi je kanda se nasmjehnuo, bilo mi je kanda mi šapće: “Zar i ti, sinko?!” Uvjerio sam ga na svoje poštenje, da ni najmanje ne diram u njegovo poštenje, da ga dapače smatram za mirna konzervativca, koji nema posla sa revolucionarnim pokretima zemlje. Poželih mu laku noć i gotovo bih rekao da mi je starac odzdravio. Ne vjerujem da ima u njem zle vjere, možebiti se i ne brine za nas. Nečega se ipak bojim. Starac mogao bi se ozbiljno rasrditi. U naš bijeli Zagreb došao je novi tresoslovac Falb. Čini se da neki ljudi potresljivih živaca smatraju to nekim osiguranjem od potresa, da će gospodin Falb prenoćiti nekoliko noći među nama. Nadaju se možda da će se mjesec preplašiti gospodina Falba. Ali ako se ne preplaši, ako se rasrdi, pa ga uhvati za kiku i s njim u nas? Ne upuštam se dalje u hipoteze, velim samo: nedokučivi su putovi providnosti, a i prirode! Ja u to ljudsko veleznanje nemam pouzdanja da bi nam otkriti moglo sve tajne vražje kuhinje. Ne korite me sa cinizma, u svakoj tragediji ima komičkih epizoda. Okanio sam se posve elegičkog tona, ta neki mi veleštovani gospodin nabaci da gradim jeremijade. Nisam radi njega udario u šalu, jer imam najmanje toliko srca koliko on, imam i tvrde nade da će sjena minuti, svjetlost sinuti. Tvrda budi u nama vjera, vjera u našu budućnost. Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje do dna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, al’ sve to ne ugasi u našim prsima ufanja u sreću Hrvatske – u budućnost Zagreba.