Palo je sunce, smrknu se dan,
Došla je noćca, došô je san;
Na nebu zvijezdice male
Titrale, veselo sjale.
Kô što dječije oko
Sijevaju zvijezde visoko;
Zlatne zvijezdice mile,
Sretne, vesele bile!
* * *
Zora zabijeli, minuo san,
Minula noćca, došao dan;
Veliko sunčevo oko
Sijeva široko, visoko;
Eto i zemlje, gizdave gospe,
Bisernom rosom kosu si pospe,
širi se, bani o zori,
Malim zvijezdicam zbori:
“Kukavne zvijezdice male,
Šta ste bljednuti stale?
Stid li vas, četo vi slijepa,
Da sam tol’ sjajna i lijepa?
Imate za što se stidit,
Jedva vas na nebu vidit.”
Al’ će joj zvijezdice na to:
“Na čast ti svijetlo i zlato,
Sileno sunce te grije,
Tvoje to svjetlilo nije:
Noću si mrka i slijepa,
Sjajna gospice lijepa!
Ako smo iskrice samo,
Same sijevati znamo,
Naše je svijetlo i zlato:
Sretne smo, vesele zato,
Nas ne pomaže niko,
Lažna zemaljska diko!”
B o l j i s i r o m a h s v o g a s r e d d u p l j a,
N e g o t u đ a g o s p o š t i n a š u p l j a.
Smilje, 1874.
Odgovori