I.
Dvorana našega parlamenta na Markovu trgu se zatvorila, a dvorane ženskoga parlamenta – plesovi – otvaraju se. Krasnomu spolu je svakako kob bolju sreću ukobila negoli našim zastupnicima, jer će nožice naših ljepotica više posla imati nego jezici mnogih naših zastupnika. Al’ nije samo to, jer kad tužna Pepelnica raspusti sve vesele ženske zborove, bit će zaista mnogoj od vas, ljepotice moje, želja ispunjena, a narodni zastupnici baš se ne mogu tim pohvaliti. Ja sa svoje strane želim svim Zagrepčankama, kojima je hora i želja, neka si urede kuću što bolje, neka dožele, što su poželjele. Znam dakako, žalibože, da će mnoga od njih adresu svojih žarkih pogleda obratiti na ovo ili ono mjesto, pa da neće dobiti žuđena otpisa, al’ šta ćete, velike stečevine nećeš steći za jedan dan, pa što nije ove, bit će buduće godine! Strpljena, spašena, neka ti je prvo načelo u tom pitanju, ljepotice moja, jer znaj, i muškarcima je često trpjeti i strpjeti se, pa će se konačno ipak spasiti!
Mnogim zastupnicima godi parlamentarni – zagrebački život, zato i teškim srcem ostavljaju Zagreb. Ne samo zato da se bore za Dalmaciju, za Krajinu itd., već su radi i nešta drugoga osvojiti, – druga virtualna prava. Šta? To i same znate, ljepotice moje. Valja nam priznati, da i naš krasni spol ne zazire od ustavnoga života, da mu se mili saborovanje. Tko je marljivo polazio sabornicu, mogao je često vidjeti galerije ovjenčane vijencem lijepih gospođa i gospođica.
To je po mom mnijenju i posve naravski. Muškarci, osobito mnogi Zagrepčani, ili su ženama krvnici ili opet mlitavi i mlaki kao kakav birokrat, a ženi se hoće slobode i života. No kako se uvjerih, zanimaju naš krasni spol samo državnopravne rasprave. Tehnički izrazi: “autonomija”, “samostalnost”, “nagodba”, “zajednički interesi”, “virtualna prava”, “personalna i realna unija” veoma su poznati našim ljepoticama, dakako da ih na svoju tumače. Nedržavnopravne rasprave nisu lijepoj strani naše galerije tako mile bile; zakon o zadruzi nije žalibože došao na dnevni red; čini mi se, i taj bi im se milio bio.
Al’ pogriješio sam, govoreći o ustavnosti naših gospoja. Ne ljube sve žene ustavnoga života, osobito Zagrepčanke ga ne ljube. Slušajući izvješće peticionalnoga odbora, začudih se veoma. Nadao sam se, da će mlade gospoje narodnih zastupnika poslati saboru peticiju neka se ustav ukine. Al’ molbenici ni traga.
“Ki gre v Zagreb, taj se zagrebe” – vele Boduli, a to vele i mlade gospoje gospode zastupnika.
Čuo sam za više takovih ljepotica. “Ah”, reče jedna, “samo da se taj sabor svrši! Molim vas, cijele godine nije bilo reda u kući. Tek sam se udala, a moj muž u Zagreb; ja jadna ovdje čamim, a on šeće po Zagrebu, išao je dapače sa deputacijom u Beč! Pa kad mi se povrati, nisam ni imala kada zagrliti ga, i on opet natrag u Zagreb.”
Čuo sam za drugu gospoju. Mala vam je i živa crnka, a ljubomorna, ljudi, dozlaboga! Nije toga dakako nikada očitovala svojemu mužu, al’ se dosta grizla i izjedala, već kako žene znadu. Kad joj je dragi polazio na sabor, zamoli znanca i druga mu zastupnika, neka zaboga pazi na muža kao na oko u glavi, pa nek joj piše kako joj se zakoniti drug u glavnom gradu trojednice vlada. Jadna gospa povjerila ovcu vuku. Prijan je pisao mladoj gospoji izvješća slatka i glatka, po kojima joj je muž pravo janješce bio, al’ svaka riječ u pismu laž, duža nego prijanovi brci. Da je mene postavila za špiona, napisao bih joj čitavu crnu knjigu.
Treća mlada došla je za svojim mužem u Zagreb. Savjesni zastupnik bio bi se prije smrti nadao nego svojoj ženici. Pisao joj je pisma – sve šećerli-poslanice. Al’ mlada lija bila, pa na zlo slutila, jer ženske većinom dobro znadu kakovi su muškarci, a muškarci opet kakove su ženske.
U saboru ne nađe žena muža, kod kuće ne nađe žena muža, al’ ga opazi navečer u kazalištu, kako se Zagrepčanki udvorava. Sad si možete i sami misliti, da mu je za laku noć pjevala iz svega grla ariju: “Qual cuor tradisti, qual cuor perdesti -”
Jadni zastupnik bio je na sreću dan prije dnevnice digo, pa je ljutu ranu svoje drage drugarice zavio novom svilenom haljinom.
Takovih nevolja imade jošte i više, no ja ću ih sve lijepo zašutjeti, jer bi krasotice na jadnu moju glavu udarile parnicom. Najbolje bi dakako bilo da je već zemunsko-riječka željeznica gotova, da možeš brže potisnuti u Zagreb, ili da se u saboru zaključi da se i svakoj gospoji zastupnici doznače putni troškovi za sabor. Al’ taj prijedlog bi žalibože jednoglasno propao. Zato, ljepotice, strpljene, spašene!
Pa da vam po duši kažem, ne bi vam ni to mnogo koristilo; ta mnogo zastupnika dovelo je svoje mlade gospoje u Zagreb. Među njima i jedan, na kojega je mlada pazila kao kuharica na mlijeko, da ne prekipi. Bila je u svakoj saborskoj sjednici, pa je svoga milovana kontrolirala. Valjda mu je prijašnji “curriculum vitae” dobro poznavala, pa se bojala da mu nije ni sveza zakona svezala lepršastih krila. Al’ šta učini on? Dokazivao svojoj gospoji da je član administrativnoga, urbarskoga, verifikacionalnoga, željezničkoga i šta ja znam kakvoga odbora, pa je cijeli dan odborovao, a u nijednom odboru ne bio.
Vidite himbenost mušku!
Neću više da povirim u radosne i tužne zapisnike saboraša. Sabor je mrtav, “de mortuis nihil nisi bene!”
A sada vam moju oprosnicu, moju poputnicu, slavna gospodo saboraši. Putujte sretno, il’ vas rodilo kršno Primorje ili plodno Zagorje, ili ravna Posavina ili slavna Đakovština, ili vas hranila gora Fruška ili križevačka kruška; svi putujte sretno, dao Bog da vam se istresu putem nevolje kojima si torbu natrpaste, dao Bog, ne ishlapila vam se nadica što je možebiti u lisnici iz prošlih dana čuvate. Tko je od vas u Zagrebu ostavio srce, neka si dođe budućega sabora po dva; za kojim uzdiše u Zagrebu kec, ne preskočio mu kod kuće preko puta zec. Pa kad mi se kući povratite, pozdravite svojtu, i ako ima šta lijepih djevojaka u kući, pozdravite i njih, pa im recite da su glede njih sve stranke u trojednoj kraljevini složne. Recite da u Zagrebu toranj sv. Kralja na istom mjestu stoji, da je u Zagrebu po noći uvijek mrak, a sunce da se slabo vidi; recite im da se ovdje dobro živi, dok ne bude bolje; mi da smo dobri ljudi, al’ zimi da cvijeće ne cvate, a do proljeća da je vremena. To sve recite, pa nas lijepo preporučite, koji trsatskoj Bogorodici, koji svetomu Boni iz Vukovara, koji bistričkoj svetici, koji svetomu Savi, jer nam zagovora treba mnogo i premnogo. Nas će grijati sv. Marko, dok nam ne sine sunce jarko!
U to ime sretno prošli, a na sreću se vratili u naš bijeli Zagreb.
II.
Znate li, što je “garroter”?
Čujte me, kazat ću vam.
U Londonu ste. Mrak se hvata. Gusta magla zavija kao tužnim plaštem stolicu Velike Britanije. Kroz maglu titraju plinske svjetiljke kao sitne krijesnice. Izbliza čujete štropot, izdaleka šum. Zakrenete u bližnju ulicu predgrađa, idete dalje. Eno za ćoškom makla se sjena, a za onim zidom druga. Nešta je šušnulo. A vi idete dalje. Svjetiljka trepetiljka prevarila vas je, večernji vjetar prhnuo je suhim lišćem bližega perivoja. Vi idete dalje. Čuj! Sad zviždnu nešta zdesna, sad slijeva. Iz zasjede skoče po dva prnjava lopova. Jedan vas lupi toljagom po glavi, svijest vas ostavlja, drugi vam sveže ruke na leđa, treći vam baci vreću preko glave. Vi ležite bez svijesti na vlažnom taracu. A kad zora svane, kad vam prvi mraz strese kroz san iznemogle mišice, podići će vas iz blata Samaritanac devetnaestog vijeka – engleski “policemen”; a vi ostaste bez ure, prstenja, lisnice, klobuka – bez svega.
To su vam “garroteri”.
Pa čemu ova pričica, pitate me? – Polagano, moja rano. Mislite da u Zagrebu nema garrotera? O ima ih, ima. Nije im nož za pojasom, nit im je toljaga u ruci, ne biju te batinom, ne vežu te užetom. Jezik im je nož, spletka i zloba zanjka kojom te dave. Nisu odrpanci kao engleski garroteri, gospodsko ruho ih odijeva; ne gaze oni blatnoga taraca kao što londonski lopovi, već se skližu po voštanom podu salona; al’ i njima je duša crna kao što onomu između engleskoga društva, al’ i oni su zakleti neprijatelji reda, svetinje domaće, imetka čovječjega društva, Boga.
To su vam moralni garroteri!
Ne znam već za ime poganskomu svecu što je ukorio tvorca svih ljudi zašto nije čovjeku stvorio na prsima okance, da u svačije srce zaviriti možeš.
Hvala Bogu, da nije Jove toga učinio!
Crna bi vam to panorama bila u Zagrebu, da ne spomenem kako bi se krasotice srdile da svaku tajnu njihova srca prostim okom uhoditi smiješ!
Hvala Bogu da nije Jove toga učinio, da nam ne stoji sva gola istina na dlanu, da nam ostane nešta iluzije – jer iluzije treba Hrvatima, dragovići moji, inače bi trebalo da se živi u grob zakopamo.
Al’ da vam govorim o crnoj zagrebačkoj panorami!
Čudan je Zagreb, čudniji nego svijet, pače nego što i mi sami Zagrepčani.
Zagreb je šipak. Šipak nije dinja, Zagreb nije Pariz, al’ u šipku ima sto i sto raznolikih zrna, u Zagrebu sto različitih ljudi i ćudi.
Da sam zlobni, šepavi đavao Asmodej, otkrio bih vam noću sve zagrebačke krovove; ala biste se čuda nagledali.
Vi se smijete, vi mi velite da tražim čega nema, da vidim što ne posto;i. Podnipošto. Hamletove vještice nisu u svom kotlu tolike smjese sastavile koliku je sudbina u naš kotao, u Zagreb, da izađe zagrebački značaj, ili, bolje reći, neznačaj.
Nemar staroga municipalizma, ushit ilirizma, ropstvo bachovanja, podlost i licumjerstvo kasnije dobe, petrificirano mađaronstvo, sloga i bijes, opozicija i puzavost, ljepota i rugota, ženska čistoća i razvraćenost, filistrizam i bećarstvo, poštenje i kukavština, sve su one plemenite i otrovne trave, koje je sudbina bacila u stari grad na brdu Griču, da se skuha ono što dandanas zagrebačkim životom zovemo.
Taj život kipi, buji, taj se život kristalizuje. Pojedine čestice titraju, lete, da se sljube i razljube. A među tim ima mulja, ima taloga.
O tom mulju, o tom talogu pisat ću vam sada.
Valjada ne poznajete gospodina Ništića. Vidjeli ste ga sto puta, znam da ste ga vidjeli, možebiti s njim i govorili, al’ ga ipak ne poznajete. Gospodin Ništić ima svoj apsolutni “ja”; veoma vam je udvoran, sladak, gladak, gibak. Njegove su riječi slatkiš, njegovo je lice kao žuta rukavica, njegova je brada kao kefa od slame. Kaput mu je dlakav kao njegova duša, a njegovo srce i poštenje toliko vrijedi koliko jedan od njegovih velikih gumba s pasjom glavom. Naoko je blaziran – iskipio čovjek – a uistinu? Čuvajte se njegova jezika! Vi ćete ga vidjeti ondje i ovdje; tko zato mari? Zagrepčani ga vide već mnogo godina kako dim svoje cigarete pušta kroz široke nozdrve. Čuvajte se njegova jezika, velim vam, al’ ako vas je volja, počastite ga čašom dobra vina, pa ćete se imati naslušati čudnih stvari. Gospodin Ništić zamrzio je na svijet, jer mu svijet ne pruža nikakove slasti, al’ zato traži sve moguće slasti, da time naudi svijetu, da pokvari što je moguće više poštena svijeta. Gospodin Ništić je moralna gusjenica, koja ždere i hara mlado lišće nemilice. Njegov nišan su mlade djevojke i gospoje. Svojim licem neće osvojiti ženskoga srca, odviše je oduran. Ni novci mu ne pomažu mnogo, a ima ih punu vreću. Kad mu je oko na kojoj zapelo, stane g. Ništić snovati za crnom kavom crne misli. Povijest pojedinih obitelji poznata mu je dobrano, on znade kako koji muž sa ženom živi, on zna u kakovo društvo koja gospoja dolazi. Za siromašnije mu je doduše mala briga, jer ima novaca da kupi mjenice na njezina muža izdane, ili da postane drukčije vjerovnikom njezinim. A druge? Najprije se zavlači u društva kamo i ona dolazi, govori s njom nekoliko puta, trubi po Zagrebu vijesti kako joj je muž nevjeran, kakova je propalica. Njegove ortakinje, stare bake, znadu ga hvaliti pred ženicom, a njegovi prijatelji potiču muža proti ženi. Domaći mir se razvrgne, g. Ništić raspinje svoje mreže sve vještije, njegovi prijatelji pomažu ga sve žešće; Ništić će pobijediti i keseći se ostaviti jadnu žrtvu, a mirna kuća promijeni se paklom. G. Ništić je u takov čas blažen. Smiješeći valja se po svojim blazinama, smiješeći se puši svoju havanu. Ta i opet je svijet za jednu poštenu dušu, za sreću dviju duša prevario. Al’ šta zato? G. Ništić je svoj goso, pa koji će mu vrag zabraniti gaziti po tuđim srcima kao što po zagrebačkorn taracu.
Nema li takovih ljudi u Zagrebu? Nije li takov čovjek “garroter”?
Čujte me dalje, čujte, i čut ćete istinu. Živjela dva čovjeka, recimo Petar i Pavao. Obojica su službovala. Petar je imao ljepšu službu i lijepu ženicu, Pavao manju službicu i nikakve žene. To se Pavlu na žao dalo; prohtjelo mu se Petrove službe i Petrove ženice. Petar je bio valjan, žena mu dobra. Pavao se zavuče u kuću; ta bio je Petru od mlada prijatelj, a sad mu je hinio jošt’ veće prijateljstvo. Hvalio je Petra pred njegovom ženom, kovao je ženu pred Petrom u zvijezde; domaćin ga je pazio kao svoga blizanca, domaćica kao svoga brata. Pavao stade voditi Petra u društva; u društvima se pije, u društvima se karta; najprije za šalu, za prijateljstvo, kasnije od nauke, najzad od strasti. Po Pavlovoj preporuci bude Petar zakratko tražen od svih veselih društava, u svakom kolu bio je kućegazda. Petar se propio, prokartao. Pavao je ženu tješio, i pred njom Petra lijepim riječima od strasti odvraćao. Petru prodike dogrdile, pio je više, kartao se jošt’ više, a Pavao denuncirao ga je i denuncirao kod viših vlasti, da je propalica. Ukoriše Petra; a on ostade radikalac, psovao vladu; Pavao ga je tajno obodravao na to, al’ i tajno tužio, da je revolucionarac. Otpustiše Petra. Žena, vikla udobnu životu, sipala je sve tužbe na Petrovu glavu, Pavao mu je davao po koju krajcaru za rakiju; Petar pogine od sušice, Pavao steče njegovu službu, te je sa svojom ženom – Petrovom udovom – oplakivao ranu smrt svoga prijatelja.
Nisam te pričice ukrao ni iz Balzaca ni iz Suea, ukrao sam tu istinu iz zagrebačkoga života. Nije li i taj čovjek “garroter”?
Gospodin X. veoma je slobodouman i narodan čovjek. Tako bar govori svijet. Mnogi to i vjeruju, opće s njim, govore mu od srca, a on sve to prihvaća, sve plemenite misli hvali; stariji ljudi dokazuju mu svoje tajne, mlađe upućuje kako za slobodu pisati, raditi valja. Rado se druži s mlađim svijetom, tu ima ushita, veli g. X. Taj domorodac veli im kakove knjige da čitaju, navađa im sjajne primjere, grdi natražnjake, povlađuje opoziciji, da, katkad će mu se izmaknuti riječi, kojima se i sama uzgrijana mladež čudi. Al’ pri takovim riječima pazite na njega, kako ispod oka vreba, kako mu oko zasine, kad mu se koje mlado grlo odazvalo. A znate li, što je taj čovjek? Špion, gospodo, špion. Pitajte kojega mladića komu je g. X. prijatelj bio, da li je uspio u svom životu, pitajte ga? On vam neće jasno odgovoriti, ali bi neki papiri jasnije govoriti mogli. Nije li to “garroter”?
G. Y. pobožan je čovjek. Njegovo milosrđe možeš razabrati iz javnih listova. Ljudi ga štuju, kuća mu je uzorna, nit’ je komu šta kriv, nit’ dužan. G. Y. jadikuje nad nećudorednim svijetom, i pravo ima g. Y., jer mu je život pravi uzor. Al’ pođite kojemu zagrebačkomu lihvaru, koji sirotinju guli do krvi, zađite u siromaške kućarice zagrebačkih malih građana! Pitajte, čiji su novci što ih lihvar daje? Novci g. Y. U čije ime udara lihvar eksekucijom na sirotinju zagrebačku? U ime gospodina Y. Nije li to “garroter”?
G. -vić služi božicu Pravdu, t. j. tjera parnice. Klijenti su mu seljaci, seljaci su veliki pravdaši, osobito naši hrvatski. G. -vić ima tako stalnu kancelariju, kao što Samojedi stalnu palaču, t. j. sad ovdje, sad ondje. K njemu zalaze samo ljudi koji ili pojma nemaju o pravdanju, ili koji nade nemaju da će pravdu dobiti, kao što i seljak brijača zove da mu liječi tifus, kao što će i bolesnik na umoru brijača zvati kad su ga svi doktori ostavili. I brije taj g. -vić svaku ovcu koja mu dođe pod britvu, brije, šiša, guli, da ne ostaju neg’ kosti i duša. On će praviti tužbe gdje nikakova prava nema, on će tjerati dalje parnicu koja je u sve tri molbe izgubljena, on će se dapače nagađati sa protivnom strankom, da njegova vlastita propadne. I takov je čovjek živio među nama, a vi se svi slažete sa mnom, da je i to “garroter” bio.
Dosta za danas i predosta! Al’ nije precrno što sam napisao, nego je živa istina, istina kao sunce na nebu. Vi, kojim je stalo do toga da budete mirni i sretni, čuvajte se ove gamadi; opomenuh vas, jer je možebiti ne poznajete; a vi mudronje koji velite da su romani laž, vi ste slijepi, jer ne vidite koliko se razbojničkih romana okolo vas zgađa. Nataknite očale, pa ćete možebiti priznati da je istina što sam pripovijedao o “garroterima”, i da je to možebiti samo malen dio cijele istine.
III.
Mladi prijatelju, dragi mladiću, prijatelj sam ti od srca, al’ kao prijatelj ti velim, čuvaj se djevojaka u Zagrebu, čuvaj ih se kao žive vatre, kao vrag svete vodice, jer inače zlo po tebe, prijane moj! Znam da će većina mladih ljudi protestirati, znam da će zagrebačke ljepotice zaključiti jednoglasnu izjavu nepovjerenja zlobnom jeziku Petrice Kerempuha, jer ih ima sila koje su rade riješiti se djevovanja, al’ ništa za to; što rekoh, ne porekoh, pa makar naše ljepotice na me iskalile svoju dušicu; ja govorim uz sveopće nezadovoljstvo ženskoga zagrebačkoga sabora, kao zastupnik naroda, koji hladnom dušom, uz graju, ciku i viku cijele sabornice brani kakav eksaktični prijedlog.
Čuvajte se lijepih djevojaka; što je koja ljepša, to je se više čuvajte, velim još jedamput. Ne razumijte me krivo, ne govorim vam nikako romantičkim slogom, naime o ubitačnim strijelama što iz crnih ili modrih očiju koje garavke ili plavke lete u jadno srce mlada zanešenjaka. Od takove pogibelji vas ne odvraćam, odviše je slatka, odviše mila, a da bi čovjek od nje zazirao; razumijem se i ja ponešto u te poslove, pa sačuvaj Bože da vas od toga odvraćam. Ni nakraj pameti! Nisam neprijatelj krasnomu spolu, dapače velik prijatelj, jer ljubim poeziju, a bez žena poezije nema.
Čovjek bez žuđenja, bez milovanja, bez druge srcu svomu, nije nego stari Diogen u svojoj bačvi, a na takovoj filozofiji lijepa vam hvala!
A ipak velim, čuvajte se lijepih djevojaka u Zagrebu. Moram vam kazati zašto, jer se bojim da neće mnoga lijepa Zagrepkinja ove zagrebulje do kraja pročitati, da će je srdito baciti na stranu.
Slušajte me dakle mirno i obzirno. Po drugim gradovima imade takozvanih ženidbenih poslovnica – bureau de mariage -, gdje se ugovori ženidbeni sklapaju, a čovjek i ne vidi žene, ni žena čovjeka, nego na fotografiji. Glasoviti varalica Barnum uredio je u New-Yorku izložbu nevjesta, koje su se srećkom izigravale, da, prošle godine nestajalo je u nekoj državi amerikanske unije žena, pa su u New-Yorku nekoliko brodova nakrcali ljepoticama kao oštrigama, pa vozili ih u zemlju gdje je Evina loza venuti stala. Možebiti bi se i u Zagrebu puna šajka nakrcati mogla. Vidite, to vam je sve emancipacija, civilizacija!
Takovih primjera imade dakako u našoj staroj Evropi malo, i hvala Bogu da je tako! Amerikanski odnošaji mile mi se u mnogom obziru, al’ glede žena naginjem više na staroslavenska načela.
No nije ni naša Evropa odviše romantična. Žena se obično ne cijeni po afekcionalnoj – umišljenoj cijeni, već po svoti miraza. Danas se ne pita da li je koja “madona” sastavljena po divnom uzoru Rafaela ili Rubensa, već se većinom pita je li joj okvir zlatan. U Evropi žene se ljudi također po novinarskim oglasima. Na pr.: “Mladoj udovici od 26 godina dosadilo je samovanje, zato se želi udati za čovjeka, dobro sačuvana, od najviše 36 godina. Ona imade priličan dohodak, a nikakve djece. Fotografiju možeš vidjeti u redakciji, a onda moraš i svoju ostaviti.” Ili se opet kaže: “Mlad čovjek, nemajući prilike sastati se sa ženskim društvom, traži nevjestu po javnim listovima. Ima mu 30 godina. Trgovina mu cvate. Traži drugaricu sa najmanje 5.000 for. glavnice. Odgovorom pod šifrom L. g., poste restante, neka se priloži slika.”
Vidite, u Zagrebu svega toga nema, a i ne treba. Naš mili Zagreb, sav i čitav, od sv. Duha do Maksimira, od parnog mlina do sv. Ivana, nije nego cijela velika ženidbena poslovnica par force, bez volje, bez znanja mladića i mladih djevojaka.
Ako si mlad, ako si dorastao ženidbi – zagrebački jezik će te jamačno i oženiti.
Ima agenata i agentica ženidbenih sila Božja u Zagrebu. To ti šuška, šara, šapće, namigava, žmirucka, smije se, a kad je mlada kakova žrtva došla na nišan tih agenata, na rešeto zagrebačko, onda će oženiti đavola sa anđelicom i anđela sa đavolicom; pa ti neće pomoći ni Bog ni svi sveci. Mnogi ljudi vele da je Zagreb prozaičan grad, da je pusta proza. Ti se ljudi veoma varaju.
Malo gdje imade toliko fantazije, toliko kombinacije, toliko gatanja i naslućivanja, koliko u našem Zagrebu. Al’ najviše u tajnom zagrebačkom društvu “Société de mariage”. Ovo vam društvo ima opširne zapisnike, ne možebiti pisane – no usmene; svaki član, svaka članica toga društva nosi sve zapisnike u svojoj glavi.
U zapisnike se zabilježi svaka djevojčica čim prestane biti gaćaškom, svaki mladić čim svršava škole. Usto se bilježe rodbinski odnošaji, imutak roditelja, ćud mladića ili djevojke. Po ovim zapisnicima prave se kombinacije. Tu se važe, mjeri, slaže, mijenja, meće ad acta. “Mladi g. X. bio bi na pr. zgodan za mladu gdičnu Y. Ne, ne roditelji neće dati X-a, jer imaju bogatu rođakinju ovdje i ondje, pa gdčnu Y. obećao je njezin otac već svomu prijatelju od starine” itd. itd. Takovi su prijedlozi, zaključci, ispravci toga društva. Zapisani mladići i djevojke dijele se po dobi na razrede, kao kod rekrutacije. Rezerva, t. j. usidjelice i blazirani mrzižene, stranom se izbrišu, stranom postanu sami članovi društva, te vrše ujedno i moralnu policiju.
To tajno društvo imade također svojih uhoda – špiona i špionica; a tu vam se vreba i pazi na svaki korak, na svaki mig mladića na ulici, plesu, kazalištu, crkvi, javnom i privatnom društvu.
Tajno društvo ima vam proti pojedinim ženidbenim kandidatima antipatije i simpatije. Kad se radi na pr. o ženidbi koja društvu nije po volji, onda ti razigraju tajni agenti svoje jezike, i ne jedamput se takovim načinom ženidba razvrgla.
Kinezi vele da ženidbe nekakov starac duh sklapa. U vreći nosi starac srebrne žice. Čim koje muško dijete narodi, sveže ga tajnom srebrnom žicom sa drugim ženskim djetetom, pa bilo šta bilo, to dvoje moraju muž i žena biti. Tako i tajno zagrebačko društvo, a ona tajna žica vam je jezik koji nosi vijesti od mjesta do mjesta, od kuće do kuće, dok smišljeni glas ne zavlada javnim mnijenjem.
Al’ neću da vas dugo mučim teorijom tajnoga društva. Govorimo praktički.
G. O. bio je mlad čovjek, dozrio ženidbi, imao lijepo sigurno mjesto, pa dakako bio zabilježen primo loco u zapisnik tajnoga društva. Vještaci i vještakinje nisu smjeli izreći pravoga suda o njegovim namjerama, samo se zaključilo da se O. ženiti mora. Teško je bilo o njem suditi; g. O. bio je velik ašigdžija, a njegovo srce glatko kao riba, sad ovamo sad onamo kucajući, jednom riječju, g. O. bio je velezboran i slatkozboran čovjek, al’ čovjek à la Fiesco, ježuita in rebus amatoriis. Gospoje tajnoga društva stale su već govoriti da g. O. srca nema, a gospoda zaman su radila da izmame kraj čašice ime njegova žuđenja. G. O. nije dakako razumio, već im se nedužno smijao. Jednoć šeta g. O. sa tajnim agentom društva po zagrebačkom taracu. Sretoše djevojku, baš milu crnku, no, ljepotu djevojku.
Zanesen kliknu O.: “Ala divna stvora, a oči su joj žive žeravice što bi čovjeku propekle srce!” – “Zbilja!” odgovori agent, a to mu je dosta: bilo. Drugi dan pripovijedale si gospe u klubu da je g. O. strašno zaljubljen u crnooku Danicu; dva dana kasnije pogovaralo se, g. O. izjavio je Danici ljubav, za nedjelju dana isprosi – po mnijenju tajnoga društva – djevojku, a za dvije će kod Katarine u 6 sati navečer svatovi biti. Otac da joj 8000 for. gotovih novaca daje. A sve to nije istina bila. G. O. dolazio je u ženska društva; tu se smijalo, šaptalo: “Čule smo! čule! O, gospodine O., Vi ste zloban čovjek, pa ništa ne kazati! Al’ lijepo Vam čestitamo!” I opet se šaputalo i šaralo. Gospodin O. dolazio je i u muška društva. “Živio nam prijatelj O., a da sam ne žive, Bog ga poživio sa gospodičnom Danicom!” To je bio sveopći odziv svih muškaraca. – A g. O.? Buljio oči na gospoje, buljio oči na gospodu i nije upravo ništa razumio. Al’ najednoć nastade reakcija. Poznanstvo sa Danicom da se razvrglo, otac da si je cijelu stvar promislio, pa ne da djevojke. Al’ g. O. mora se svakako ženiti, kad tajno društvo hoće.
Dakako! Zar nije g. O. plesao sa gdčnom Minom u Dvorani četvorku i kotiljon, pa kako joj je slatke riječi šaputao?
Tako se govorilo jednoga dana u Zagrebu. Za tri dana govorilo se već o svatovima! Jednom morade g. O. k savjetniku L-u u pohode radi nekoga uredovnoga posla. Savjetnik L. ima lijepu kćer, ergo g. O. je mora uzeti, reče tajni ženidbeni klub. Za više vremena gledao je dva tri li puta O. u kazalištu gdčnu Jelku, ergo je mora uzeti, reče tajni klub. G. O. išao je svaki dan od kuće Mesničkom ulicom u ured. Ondje gleda iz prozora gdčna Ivka, ergo je mora g. O. uzeti, reče tajni klub. Takovim načinom se jadnik O. za godinu dana oženio, po govoru tajnoga kluba, sa čitavim ženskim koledarom, a uistinu je g. O. još dandanas samac. Da pri svakoj svadbi što je jezik zagrebački smišlja “hegeduši” sviraju, srušio bi se Zagreb kao grad Jerihon od Jozuinih trubalja; da se svaka svadba svrši, o kojoj Zagrepčani govore, morao bi gospod Bog legiju anđela s neba poslati, neka budu kapelani zagrebački.
Zato, prijatelju, ne polazi odviše društva, ne pleši više puta s jednom istom djevojkom, a kotiljona nikad ne pleši, ne kupuj djevojci nikad slatkiša ili limunade, ne idi često ulicom gdje lijepih djevojaka ima, gledaj u kazalištu uvijek na pozorište, nikad na ložu, ne čekaj nikad u pol 12 sati pred crkvom, ne izusti nikada ženskoga imena, jer inače će te ženiti, sto puta ženiti.
Već ako si našao svoje milo i drago, za kojim ti se mlada duša otimlje, a ti ga zadjeni duboko, duboko u svoje srce, ondje ga štuj, ondje ga njeguj, a pred zagrebačkim svijetom kao da ti je sve mrtvo, hladno, dok ti štola ne sveže ruke sa tvojim žuđenjem.
Zato, mladi prijatelju, dobri mladiću, slušaj starijeg svoga prijana Petricu Kerempuha, pa se čuvaj lijepih djevojaka u Zagrebu!
IV.
Ne mislite da su me zakopali, ne mislite da su mi ukrali žalac; jošte sam živ, jošte zdrav. Stoga izlazim opet pred vaše dično lice, ljepotice moje, pak ću sitnu ptičicu, šarenu pošalicu pustiti, neka titra i poigrava pred vašim očima. Znam da se čudite kako je takov veseljak za cijelih poklada šutjeti mogao.
“Poklade su cijela biblioteka ljubeznih romana” – velite. Istina je. No vjerujte mi da kod nas u Hrvatskoj ima čovjek i za vrijeme poklada posnih misli; kod nas ima i u postu krabulja – ili, da govorimo popularno, maškara.
Postiti moraju Hrvati – ti krotki dobri ljudi – uvijek; sa gospodskog stola im padaju samo mrvice, većinom ni te. Siti nisu nikad; ne da bi proždrljivi bili, već zato jer im neće velika gospoda ni onoga otkrojiti – što im treba za svagdanji život. A sada, vele, da će još gore biti. Rade da nas otisnu od mora, da nam otmu Rijeku. Kud nam onda more, kud ribe, kud posna jela?
Tužan je prizor šaljivdžija, kad mu je lice mrko, kiselo; zaista tužan. Al’ otkud nam slane šale, kad nam hoće oteti slano more? Vidite, te su me misli morile i za vrijeme poklada. Nisam stoga ni pisao, jer se bojah da mi neće pero dosta oštro biti, da će mi se ruka odviše tresti od ljutine. Da zaboravim sve jade i dosade, bacih se često u talase plesa; plovio sam pomaman uz buru svirke, uz krijesove djevojačkih očiju morem nebrige, – al’ vrag je ta čovječja glava, ako usto čovjek i mrvu srca ima. Reci svojoj misli neka stane, zapovijedaj glavi neka ne misli!
Lako reći, teško steći. Misao leti i leti pred tobom kao razigrano momče; uhvatiti je ne možeš, već letiš za njom, ma kamo te zavela. I mene, dok sam plivao po talasima zabave, zavedoše misli uvijek na more, na Rijeku, pa sam bio tužan i neveseo, zato i ne pisah nikakovih pošalica. Dobar je lijek mislima bjegunicama kakovo lijepo dijete, kakova krasotica. Tu ti se bjegunice zadjenu, što ti je sigurna luka za brodić brige. Lijepo možeš spustiti sidro u njezino srce, pa mirovati, motreći – morske svjetiljke, oči djevojačke. U teoriji je to veoma lijepo rečeno, pjesnici pripovijedaju u svojim stihovima koješta o tom. U praksi nije to uvijek istina. Sidro se izmakne, svjetiljke se za tebe utrnu, da, često dođe za mlada zanešenjaka post – to jest vrijeme pokore, prije nego minu poklade. Kad sam toliko pisao o posnim mislima za poklada, dozvolite mi da u postu o maškarama pišem. To je pravo, to je ravnopravnost, paritet, i kako se sve te državopravne riječi zovu. Mnogo se maškara veselilo, da mi je šala umuknula, jer bi te maškare i prije poklada pobijesnile kad bi ih pozoraška osa uštinula i zabola svoj žalac pod njihovu krabulju, alias debelu kožu. Da se razumijemo.
Nema samo maškara u reduti, kazalištu za poklada; ima ih posvuda, uvijek, cijele godine. Šta je maškara? Stvor vam je čovječji, koji vam svijetu drugo lice kaže, nego zbilja ima. Crn obraz sjaje često pod bijelom krinkom, čiste riječi proistječu često iz gadne duše, plemenite fraze iz lukava srca. Nisu li sve to maškare, nema li takovih maškara kod nas u Hrvatskoj? – Ima ih žalibože previše, ima ih posvuda i svagda. Jedne šute, boje se, mudre su. Druge su mudrije, govore drugo, misle i rade drugo, ne možeš ih haka doći; treće su lude, nespretne; čim pisnu, razabrat češ kukavicu, a svijet trga, rugajući se, krinku s obraza.
Sve tri fele tih maškara rode i u Hrvatskoj.
Znate li gospodina – Zvao-se-kako-mu-drago? Dakako, od mnogo godina vidiš ga u Zagrebu; službica i plaćica mu raste. Gospodin Zvao-se-kako-mu-drago vam je kao kamen ukopan kraj ceste, da se po njem milje broje, Kiša ga pere, mraz ga bije, sunce ga grije – a kamen stoji pa stoji, šuteći, mučeći – no, kao kamen. Tako i g. Zvao-se-kako-mu-drago. Od dvadeset godina šuti taj Božji stvor “in publico politicis”. Jede – pije – hvali Boga – pa nikome ništa. Ljudi ga i ne pitaju za mnijenje, premda dolazi u sva društva; on vam kurzira po Zagrebu kao stara krajcara. Gleda li čovjek ikad što je na krajcari zapisano? Nikad. Da ne mora govoriti o politici, a da opet nešta u društvu govoriti može, posvetio se jednoj grani zoologije – Zvao-se-kako-mu-drago hvata vam kukce. Recite mu da se domovini primiče pogibelj, odgovorit će vam da je danas uhvatio prvoga kebra; udarite na Nijemce ili Mađare, kazat će vam da u Tuškancu već rogača ima, pa kad mu jednom u društvu gospodična reče: “Ove političke kavge već su mi dosadile, ta ne smijem ni u Dvoranu na ples”, odgovori joj g. Zvao-se-kako-mu-drago: gospodično, lijepa ste kao zlatan kukac.”
Ima političara, koji strašno psuju. Od njih bježi g. Zvao-se-kako-mu-drago kao vrag od svete vodice. Ako vas je volja ukloniti toga gospodina, a vi govorite o političkoj anarhiji. G. Zvao-se-kako-mu-drago ustat će, uzeti šešir – pa sluga ponizan. Nije li to maškara? Jest, nijema maškara pod krinkom kukca.
Smiješna – katkad odurna i nespretna maškara vam je politički débardeur, izvana muškarac, iznutra baba. Poznajem više takovih ptičica, pa valjda i vi. “Oj, al’ je taj g. N. velik narodnjak, branitelj ustava, zatočnik hrvatstva, jugoslavenstva, sveslavenstva”, reče mi neki stranac došavši u Zagreb, slušajući g. N-a, a ne poznavajući crnu podstavu njegove duše. Nasmiješih se malko. G. N. prodiče o domorodstvu, piše o domorodstvu, pjevao je o domorodstvu; ta sve neprijatelje naroda raznio bi na sablje – za sada jezikom; pa kako vam štuje druge velike, prave domoroce, kako im napija zdravice pri gozbama, kako živo govori za ustavnost. Da mu je čin što mu je riječ, svetac bi bio pred narodom. No jer su mu čini protivni jeziku, zato je vrag! Al’ ne, oprostite, gospodine vladaoče paklenoga carstva, uvrijedih vas. Vi ste mudri, pametni, a g. N. je prazna glava. U srcu mu sjedi doduše crna kukavica, gadna sebičnost, al’ mu u glavi nema soli. Znate li, što sam strancu odgovorio? “Gospodine!” rekoh mu, “vidjeste li kada nevješta eskamotera, koji za skupe novce svijet varaka, dok ga njegova nevještina ne izdade. Ja sam imao priliku gledati nepriliku takvoga varalice. Sakrio je bio crnu kuglu pod zlatan pehar. – “Nestat će crne kugle ispod pehara!” viknu šarlatan, no mi mu se ozvasmo smijući se i psičući, jer su nam bistre oči opazile bile kako je varalica turio kuglu u široki rukav. A takav Vam je i g. N. Zlatni pehar su mu zlatne riječi, crna kugla crna mu duša, pa kukavica nema ni toliko vještine da sakrije crnu kuglu pred očima svijeta.
Bilo je, bitisalo je veličje nekoga velikog nehrvatskoga gospodina. G. N., slabičak, stao se koprcati onako malko pred svijetom. Al’ se veliki nehrvatski gospodin nije šalio, pa zamahne kandžijom po g. N-u, da ga sruši. A mislite li da je g. N. pao, gdje je stao? Briga njega. Pužući pokajao se N. za svoje prividno poštenje, potpisao pismo, da neće nikad imati svoje misli, svoje volje. Prodao je dušu. Prodat će je sutra drugomu, prodat će prekosutra drugoga, kao što je sebe. Débardeur je, nespretna maškara.”
Tako sam govorio strancu; vele se moj gost začudio, al’ nije dugo vrijeme postajalo, pa mi stranac reče da sam istinu govorio. O Dante, zašto ne živiš, da namjestiš tu crnu dušu u zavičaj vječne tmine? O Michel-Angelo, zašto ti je kist prosahnuo, lijep bi obraz imao za jarca sudnjega dana, pa još k tomu luda jarca.
Al’ ima više te robe u maškarnom kolu. O krasnom spolu ću šutjeti; ruže imaju trnja, a prsti moji su mi dragi.
Čudna maškara vam je Slatki Januš, al’ je i veoma otrovna trava. Naći ćeš ga u svačijem kruhu. Smije se kao anđeo; neki vele da je po njem neki slikar slikao sv. Alojzija. Al’ da ga čuješ za čašom – t. j. gdje nema uhode ili sumnjiva čovjeka. Što ste vi, Mirabeau, Volney, Desmoulins, Robespierre, Danton, Marat prema Slatkomu Janušu? Golubice ste, krotke golubice, vi krvopije prošloga vijeka. Slatki Januš govori krv, misli barikade, piše vješala; al’ ne piše ih javno, čovjek ima samo jednu kožu; tko će piskarati za javnost, tko bacati biser pred – a k tomu valja i kazneni zakon. A šta bi gospoda rekla, a milost gospodska je dobra. Poštenje je prva stvar zatočnika naroda, veli Slatki Januš. Učini mu kakvo dobro. Pas te neće ugristi da mu dadeš kost, al’ Slatkoga Januša čuvaj se kad si mu dao pečenku. Slatki Januš će te milovati, poljubio bi te, al’ čuvaj se njegovih cjelova – svaki ima u sebi otrova klevete. Al’ dosta je maškarade. Pa sretneš li kakvu takvu maškaru, mili štioče, reci joj: “Poznajem te, lijepa masko!” – pa se krsti pred vragom.
Pođoh brati ljubice, misli me zavedoše među korov i drač. Gdje si, ruko, da iščupaš otrov iz zemlje Hrvatske?
V.
Svatko je zaista rad bar jedamput vidjeti naš parlamenat na Markovu trgu – u domu županije zagrebačke; svakoga će prizor hrvatske sabornice ugodno dirnuti, ako ga i ne diraju ugodno zvuci veriga koji se ozivaju iz dvorišta. Čudno je da se pod istim krovom sudi o budućnosti narodâ, i o kazni zločinaca. No što ćete – mi se povlačimo iz provizorija u provizorij, stoga se ne čudite i toj veoma provizornoj kombinaciji. Sabori od god. 1848. i 1861. zborovali su u kazališnoj zgradi. Neki zlobnik žalio je da ni ovaj sabor nije počeo svoje vijećanje u istoj zgradi. Zlobnik se dakako ljuto varao, kao što i neka druga gospoda. Mnogi mišljahu da su Hrvati svačiji pokorni janjičari, sad su bar dovoljno dokazali da nisu marionete, da nisu lutke. Neki te neki mišljahu da će pripraviti u hrvatskoj sabornici Calderonovu komediju “Vjerni sluga svoga gospodara”; al’ se i oni ljuto prevariše, jer je mjesto komedije izašla “karakterna drama”, drama posve klasična, u kojoj je zastupnik svetoivanski kao deus ex macchina udesio tako čudnu katastrofu da su neka gospoda sa tolikoga efekta problijedila kao krpa, pa još više onda kad je gromovito pljeskanje dokazalo da nam se u sabornici “karakterne drame” mnogo bolje dopadaju nego komedije. No odviše sam ozbiljno zagrebao, ozbiljnije nego zamislih. Nije me volja govoriti o samim saborašima, već o uzvišenom rubu naše sabornice, o živoj glosi narodnoga zastupništva – o galeriji.
Gledalište u kakovu kazalištu katkada je isto tako zanimivo kao pozorište. I tu ćeš vidjeti radosti, žalosti, čuvstva i strasti. U narodnoj skupštini je dakako interes mnogo veći, jer se zatočnici na ovom pozorištu ne biju za šalu – već za istinu, jer se tu mejdan dijeli o budućnosti naroda.
O našem općinstvu ne može se kazati da ne mari za parlamentarni boj; naša galerija je isto tako živahna kao što sami saboraši. Gledaoci, pa i gledalice u našoj sabornici došle su do neke vrsti stoicizma, jer nije zaista nikakova šala radi ljubavi za parlamentarizam kuhati se u strašnoj gužvi i sparini.
Pogledajte malo na tu galeriju.
Prvi red vam je zarubilo kolo krasotica. Sićušni svileni šeširi, perjanice što trepću, šarene mantile, ogromni šignoni, crne i plavetne oči, blijeda i rumena lica, male ruke i veliki lornjoni, sve se to skuplja u jedno kitnjasto kolo, sve to leprša i trepti kao vijenac raznolika cvijeća nad glavom visokoga sabora. Pa kakvo bi, ljudi, čudo bilo, da kojemu od onih naslikanih junaka srce poskoči iz hladna kamena, kad gleda kako to poigrava, treperi i žubori; kakvo čudo, da junak živ skoči iz mrtve slike, pa da stane mjesto sa kraljem Kolomanom sa kojom od lijepih gledalica pacta conventa sklapati?
Žene je parlamentarni život odavna zanimao. Stara grčka poslovica kaže: “Žena neka u skupštini šuti.” Po tom se vidi da su već za ono doba žene skupštine polazile, pa da su imale veliku volju razigrati svoj jezičić, da muškarci nisu takovi okrutnici bili. Atenske žene imale su kod svojih svetkovina formalni parlamenat, i pretsjednicu i bilježnicu; želiš li znati kako su već za ono doba težile za emancipacijom, za uticanjem u državne poslove, a ti čitaj Aristofanovu “Žensku vladu”.
Ne znam, bi li čovjek takvu emancipaciju i preporučio; do zaključka ne bi se tako lako došlo, a predsjednik bi si svakako posuditi morao zvono sv. Kralja.
Naše ljepotice ne drže se staroga načela: “Žena neka u skupštini šuti.” Ne govore doduše besmrtnih govora, ne predlažu čudnih prijedloga, i ne stavljaju dosadnih interpelacija, al’ su im ruke velezborne, al’ im se grlu otimlje često po koji “Živio!”, kad zazvoni grlo kojega simpatičnoga zastupnika.
Krasni dio naše galerije nema stalna programa; možebiti bi se gdjegdje reći moglo da su osobni interesi probudili ljubav prema parlamentarizmu, gdjegdje opet vlada načelo “on regarde pour être regardé!” Uopće se može reći, da krasotice pripadaju radikalnoj stranci, i to takove koje bi se po tradiciji svoje obitelji nalaziti morale u konzervativnom taboru.
Žena, po sebi plaha, planut će kad je čuvstvo zanese. S toga razloga i radikalizam. Konzervativci kod nas ili šute, ili govore nespretno, a opet neki laži-slobodnjaci lupaju, viču, bjesne – a to ne godi srcu ženskomu; al’ ni strogo državopravno razvijanje i umovanje ne mili se ženama. Nu čujte, sad se diže simpatičan govornik, riječ mu ide od srca, grlo mu zvoni bistro, klicanje prekida i pravi mu govor – a odozgora eto ti odasvuda naperenih lornjona, lornjeta i lornjetina, i kako se već vrsti umjetnih očiju zovu.
Stoji pljeskanje i živo klicanje – i od krasnih ruku, pa kad govornik sjedne, eto ti šuškanja, šaputanja, pa da dozvoliš lijepim gledalicama glasovati, sve bi zaista za prijedlog simpatičnoga govornika glasovale.
Prije spomenuh osobni interes. Uzmite na pr., mlad zastupnik ima mladu ženu. Kako da neće ona polaziti saborske sjednice? Dakako da ih polazi; mladi zastupnik ima salvu guardiu na galeriji, al’ ima i cenzoricu, koja ga motri i čuva od svake napasti. Kod takovih krasotica ne pitajte za program, kao ni kod onih koje su si zastupnika kojega na svoj rovaš urezale. Takove krasotice zauzete su za dualizam i federalizam, za zajedničke interese i personalnu uniju, za paritet i partes adnexae. Al’ dosta, možebiti previše čuste o krasnom spolu; šta ćete, nije ga se tako lako otresti.
Da gledamo taj “ružni” spol po galerijama. Ima tu egzemplara svakojakih, kojekakvih. Jedni su stalni, drugi rijetki gosti. Rijetki gosti dolaze izvana; mnogi imaju bar toliko utjehe da su svoga zastupnika u saboru vidjeli, da su čuli zvonac predsjednika, a od cijele državopravne rasprave zapamtili su si toliko, da govori, hoćemo li, nećemo li s Mađarima biti. Ako dođe kakov “mužek” na galeriju, neće zaista zadovoljan biti, jer se nije govorilo o štibri i duhanu. Al’ ne samo “mužek”! Eno u kutu na najvišoj visini stoji jedan od takozvane inteligencije. Šta mari on za pragmatičku sankciju, šta li za drugi kakov državni akt, njegova magna charta libertatum je list mađarskoga duhana. Samo ga gledajte kad koji govornik narodne stranke govori; nakesit će se goso, pa mrmlja: “Nekak, bumo svi Kranjci!” Taj se goso nadao od mađarskoga ministarstva da će ga bar Sektionschefom imenovati, al’ se prevario, njegove zasluge za “Magyarország” su se na putu u Peštu izgubile, jer mu g. Andrassy nije još odgovorio na prepokornu molbenicu. Al’ se goso drži načela: “Bit će gaće, samo kad će!”
Još manje zadovoljan je njegov susjed, koji od svakoga plaćicu prima, al’ opet tvrdi da su nas narodni zastupnici prodali. On svojim susjedima naširoko razlaže kako cijelo pitanje s evropejskoga gledišta shvatiti valja, kako kamarila silno kod nas agitira, kako bi on sve to uredio.
Uz njega pristaje i drugi mu susjed, propalica, koji će za novce za svaku stranku kortešovati, a opet sav svijet prevariti. “Znamo mi otkud taj vjetar puše; znamo čiji su to novci!” To su obične riječi takvoga veledržavnika. Ondje u kutu znoji se debeljak; sluša pobožno, pa se znoji u slavu roda svoga. Ni da bi pisnuo, ni da bi migom pokazao pripada li ovoj ili onoj stranci; ni kiselo ni slatko, pa ćeš uvijek dobro proći, misli si, znojeći se, debeljak. Al’ nije sva galerija takova; samo pojedinci. Dvojite li o tom? Jeste li bili jedanaestoga svibnja u sabornici? Kada je glas naroda navijeke zadavio zmiju razdora među dva bratimska plemena, kada se orio Perkovčev glas u obranu narodnoga dostojanstva, kad je sabor naroda, nadahnut višim duhom, kliknuo: “Nismo roblje, nego slobodni ljudi!” Kada je klicanje radosti, grom veselja uskolebao dvoranu, kad se mnoga suza zažarila u oku gledalaca! Oh, taj dan, taj prizor da ste vidjeli, pa bi vam snuždenoj duši odlanulo bilo, pa bi vam se srce raskrililo bilo na kreljutima narodnoga ponosa. Mirno gledaju stari junaci sa slika lijepu sliku muževne sloge, i sam Nikola Zrinjski šapnu sa visine “Ljudi ste!”. Da, ljudi, jer smo obranili drugi Siget, jer smo obranili značaj i poštenje naroda.
Odgovori