U ‘nom kraju, što ga more paše,
To hrvatsko sinje naše more;
Kud hrvatska kruna nekad sjaše,
Pružaju se gole kršne gore;
I sred gora stanovi nevolje,
Pustom krši posijano polje.
Da bi stranac putem stao ôde
Ne znajući prošle slavne zgode,
Pa da gleda, dok mu oči vire,
Kako s’ krši pustim poljem šire;
Rek bi: “Stvorac stvoriv svijet u slavi,
Sve uresi, ovo zaboravi”.
Al se vara. – Stvorac sveznajući,
Koj ukrasi svijeta širinu.
Vječnim okom ovu krš ne minu,
Obustavi um tu svemogući
Reče: “Nek nad pustim poljem time
Čovjek svoje sam proslavi ime”.
Minu časi, minu duga ljeta,
Već dozrijeva konac star’jeg vijeka,
A to polje svejednako čeka
Umotvorne ruke vječna dlijeta,
Da se slavna zgoda u nj usiječe,
Da se krši ti ovjekovječe.
Kada netom od istoka grne,
Kao láva smrtonosna, kleta,
Ispod magle gdjeno plamti crne,
Pasoglavska krvožedna četa
Sa visina ledenog Altaja,
Da osveti kćerku od Kublaja.
Moskva pade, hrabri Ljah malahne,
Laki Madžar krvnom glavom bježi,
S straha Nijemac jedva da već dahne,
U okovih svijet istočni leži:
Sad će s’ klanjat svomu gospodaru
Europa, bijesnom Tataru.
Valaj neće! Božji izabrani
Zatočnici ponosne Evrope
Silnom štitu silne prsi sklope,
Silno kliknu: “Crna gujo, stani!”
Planu slava staroslavnog stijega,
Kleti Tatar put istoka bjega.
Tko to bjaše koji buru skrši,
Tko l’ prosvjetu Europi spasi,
Božju kazan nad nevjernim svrši,
Gdje mu zemlja, kak mu ime glasi?
Nuder znajte, tko tko barbara smlati:
Na toj krši bjahu to Hrvati.
Na toj krši krvnim slovom stoji
Da je narod manji tisuć puta,
Kad već sasma svijet kršćanski zdvoji,
Satro vraga slobode si ljuta;
Tu s’ usiječe ime vječnim dlijetom
Da Hrvatska vjekuje pred svijetom.
Minu časi, minu duga ljeta,
Već dozrijeva zora novog vijeka;
Dugo zemlja bjaše tugom speta,
Al i bolje sreće se dočeka:
Jer se zaman ona moć zatire,
Što iz vira vječnoga izvire.
I gdje nađe narod sreća bolja,
Gdje mu sviće mlada tak sloboda,
Pa se skuplja usred toga polja,
Da se svetoj stvari slavan oda:
Da si sinom Primorja posveti
Stijeg junački na onoj vrleti.
Ah uzdigni, slavni naš vladiko,
K ocu vječnom tvoje vjerne ruke!
Kaži mu da narod naš je vikô
Na Slobodu, ne na ropstva muke.
I blagoslov višnjeg neba zovi
Na taj barjak, znak slobode novi.
Nek se širi po hrvatskim strana’
Kao krila labudova bijela,
A pod njima četa hrabra, smjela,
Trepet negda silnog Batu-kana;
Narod, komu baština je slava;
Narod, koj se brani štitom prava.
A vi, braćo, stojte kano skala,
Muž do muža, geslo budi “Sloga!”
Ne bojte se bure bijesnih vala,
Uzdajte se u svog starog Boga;
Stiže l’ nekad prijeka vas nevolja,
Sjećajte se Grobničkoga polja!
Glasonoša, 1862.
Odgovori