Blijeda u licu i trudna u stasu
U očima stidna, puna pokajanja
Ona ide sama ko što duša sanja:
Mjesečina bijela na mrtvom talasu.
Dobra ženo, gledaj, miriše i za te
Ovo bijelo cvijeće, i te tihe staze
Stvorene su da ih tvoje noge gaze,
Svud prašine sunca tvoju kosu zlate.
Dok ti ideš skromna, gledajuć preda se,
Dobra ženo, vidi, više tvoje glave
Sve visine sunca ljeskaju i plave
I sa svih se strana božje ptice glase.
O, raduj se, ženo, ovom svijetlom danu,
U očima tvojim rumen sunca bljeska,
Uzmi ružu bijelu i salomi granu,
Rad tebe se more prelijeva i ljeska.
Skini tugu, ženo, sa čela i lica,
Mir zeleni s krošnjâ ćarlija i hladi,
Slušaj, kuca plavo srce ljubičica
I lije se miris bagremova mladih.
Zaboravi, ženo, na sve što je prošlo,
Pusti tamnu slutnju sviju skorih dneva,
I za tebe jednom proljeće je došlo,
I za tebe jednom cijela šuma pjeva.
A kada sunce za sve bijele dane
I nad tvojom lijepom, trudnom glavom siđe,
Još će pjesnik biti, ženo, kao lane
Da ti kao sestri ma gdje bilo priđe.
Livorno, 1915.
Forum, 1964
Odgovori