Dok promatraš kako ti podivljale kose s prevelikom kapuljačom dolazim u susret, smještajući se žurno u kut stola, ni ne pogledavši te jer me rastužuješ, osjećaš kako je sad, ovog trenutka, u olujnoj mješavini oblaka, sve u redu. Mi smo zajedno. Naše zajedništvo čini razgovor bez emocionalnih struktura, no to nije ni važno. Važno je da nas dijeli tek šalica i čajnik, jedine prepreke tmurnog listopadskog jutra, kamo sreće da su i jedine. Ne trebaju mi riječi kao dokazi, neki ljudi jednostavno znaju čitati međusobne praznine između redaka.
Osjećam te preko dana, inteligentni kažu da se to zove željeti nekog u svom životu nešto duže od dva tjedna izgužvane posteljine, obojane otkucajima srca.
Često maštamo o putovanju po rubovima Zemlje, smijemo se toliko snažno da uzrokujemo pucanje rubova plućnih krila, alveole igraju poker, mi gasimo naša ludila, a ti konačno naučiš disati, nakon toga rame uz rame šutimo i promatramo svemir. Lijepo je, sjećaš se, ne trebaju nam riječi da bismo razumjeli međusobne praznine.
Svaku večer prije spavanja kupujemo kartu za istu destinaciju, povratnu bez popusta. Grešnici ne uživaju beneficije voznih redova.
Znaš, meni je dosta mašte, ionako sam poremećeni pisac koji je izmislio stotinu priča, gdje bih završila da živim izmišljenu stvarnost? Znaš čega mi je još dosta? Tužnih muškaraca.
Tužni muškarci žive u šest različitih zemalja. Jedna za roditelje, jedna za posao, jedna za djevojku, jedna za prijatelje, jedna za sebe i jedna za Nju. Onu koje ne možeš imati jer nemaš hrabrosti odseliti u samo njenu zemlju i napraviti aneksiju sa zemljom za sebe, sklopiti sporazum, posjećivati neke od ostalih zemalja, a neke jednostavno napustiti jer u njima nisi bio sretan.
Nemoj se zavaravati kako ti je dovoljno da me čuješ, vidiš i otiđeš jer moraš. Ako čovjek ima želju čuti i vidjeti nekoga, onda ga želi cijelog.
Nitko nikog ne može spasiti, dok čovjek sam ne odluči spasiti sebe. Rastužuješ me jer si nemoćan, a glumiš moćnika, i zbog toga što zaslužujemo više od šalice i čajnika moram ti reći zbogom. Savjetujem ti da se ne kaješ kako si tamo neke 2016. trebao kupiti kartu i preseliti se u jednu državu, ne treba ti to u životu. Kad već voliš kazališne daske, ostavi život na njima, ne rastužuj nas koji vjerujemo u sreću ispod lažnih maski.
Čovjek nije rođen da bi bio nesretan, da odbacuje ljepotu zbog koje zaboravi pogledati na sat, ali i dalje nastavlja živjeti u šest zemalja jer je prokleto nemiran zbog nedostatka sigurnosti u ono što ga promatra preko stola.
Postoji jedan sretan život i jedna sretna zemlja. Žao mi je, za sreću je potrebno više od šalice espressa.
Autor: Antonela Bokan
Odgovori