Tog sam tmurnog ponedjeljka, nakon neprospavane noći, otvorila hladnjak i zagledala se obeshrabreno u njegov sadržaj. Da sam u glavnoj ulozi djevojčice iz bajke kojoj su se paljenjem zadnjih žigica ispunjavale želje, ja bih savršeno dobro znala koja bi mi želja bila prioritet.
A ta je želja, vjerujem, mnogima smiješna. Zamišljala sam uredno posložene namirnice svakojakih veličina, boja i okusa, raspoređenih po svim etažama mog hladnjaka. Raznovrsni jogurti s velikim komadima voća, delikatesni sirevi, možda one dvije vrste salama koje volim još od djetinjstva. Malo niže i bočno domaća jaja, fini maslac i čokolada s lješnjacima za duge večeri. U zadnjoj ladici ekološko povrće, a u ledu komad junetine.
Moj je hladnjak pričao sasvim drugu priču. Njegova bjelina stvarala mi je neugodan pritisak u sljepoočnicama, dok sam drhtavom rukom iz njega izvlačila skoro potrošenu staklenku džema od aronije. U svoj toj zasljepljujućoj bjelini bile su još tri stvari: koncentrat rajčice, kockica maslaca i vezica osušenog peršina. Posljedica ovakvog konfuznog stanja u mom hladnjaku i u mom životu bila je propast firme u kojoj sam radila do moje sredovječnosti.
Nije mi preostalo ništa drugo nego ući u izazove pronalaska novog posla. Kroz kratko vrijeme završila sam tečaj za njegovateljice, vrlo traženo zanimanje u mom zavičaju. Znala sam da taj posao nije nimalo lak i da iziskuje kako fizičke tako i mentalne napore, no nisam se htjela obeshrabriti. Smatrala sam se osobom u kojoj čuči senzibilitet za bližnjeg i potrebitog. Na dvomjesečnom bolničkom stažiranju svi sam se silama trudila upiti segmente toga posla, koji je, kako je vrijeme odmicalo, prerastao u svojevrsnu misiju.
Prvotnu tjeskobu koja me pratila njegujući teško bolesne pacijente pretvarala sam u samo meni znanu umjetnost. Umjetnost dostojanstvene i sućutne skrbi za bolesnike, s naglaskom na vjeru i nadu. Drugi bi me pristup slomio. Uništio. Jer, ili moraš biti hladan kamen ili luđak, ako ostaneš indiferentan prema gnojnim ranama koje se poput geografske karte šire po slabašnim leđima starice; prema sredovječnom muškarcu koji moli tek gutljaj vode prije nego što će ostaviti ovaj svijet.
Posljednjeg dana prakse zapala me njega petnaestogodišnjakinje; djevojke anđeoskog lica koja je zatvorenih očiju, mirno i nesvjesno čekala da joj neizlječivi tumor na mozgu zamrači zadnje odbljeske mladoga života. Nakon završenog posla svukla sam bolničku uniformu i gorko zaridala u skučenom toaletu za osoblje. Obrisavši suze okrajkom košulje, donijela sam neospornu odluku: od sutra plačem samo u sebi. Tako je i bilo.
Baki Luciji pružala sam cjelodnevnu skrb tri godine. Bila sam njeno rame za plakanje, a mnogo puta i vreća za napucavanje. Strpljivo sam podnosila hirove vremešne bake, no bilo je i lijepih trenutaka kraj njenog uzglavlja. Kad me počela učiti mudrosti, bolest je iz nje istisnula svaku nadu. Otišla je.
Nije se ni pogrebni vijenac na njenom grobu osušio, a ja sam se našla u toploj kuhinji gospodina Maria, sedamdesetogodišnjeg moreplovca koji se liječio od posljedica laganog moždanog udara. Bio je pokretan i psihički stabilan, no živeći sam u napuštenom selu, potrebit povremene skrbi i pomoći u kući. Obrađivao je zemlju i hranio perad. Katkad je zamišljeno sjedio na derutnom tronošcu, paleći već upaljenu skupu i debelu cigaru. Otpuhivao bi geometrijski pravilne kolutove dima i maštao o dalekim morima. Kraj vrele peći neprestance bi ležao lijeni mješanac Medo. Nije me volio, a nisam ni ja njega. Od samog upoznavanja razvili smo obostranu netrpeljivost. Svojom ugojenom pojavom i arogantnim ponašanjem, davao mi je do znanja da je on uz svog gazdu gospodar kuhinjskog poda te sam bila primorana satima trčkarati metlom oko njega, skupljajući dlake olinjalog psa.
Smočnica barba Marija bila je dupkom ispunjena raznovrsnim namirnicama pa sam, opskrbljena obiljem, lako pripremala svakidašnje obroke. No, kućanski poslovi su gotovo nezamjetno odlazili u drugi plan, a ja sam sve češće i po kiši vozila kolica i kolica drva, dok bi moj gazda kaskao za mnom. Malo kad me ispuštao iz vida. Jednog me vrelog ponedjeljka, usred podnevnog sunca, poveo na suhu njivu. Tutnuo mi motiku u ruke i rekao: “Pomoć ćeš mi vaditi batate.” Bio je to Sizifov posao. Zemlja je bila spaljena, a gomolja nije bilo ni za tri ručka. Na svakom je batatu opsovao Gospu, a meni je duša kopnjela. I tijelo. Ruke su mi danima bile izranjavane bolnim žuljevima.
Preokret u našim relativno dobrim odnosima dogodio se onog jutra kad me pokušao pretvoriti u šumskog roba. Predložio mi je vožnju traktorom opustjelim puteljcima, sa zadatkom utovara drva iz hrastove šume. U meni se upalila lampica upozorenja, jer taj prijedlog nije bio u opisu mog posla. Zapravo ni vađenje batata. Kad sam ga odbila, rekao mi je sa sarkazmom: “Nisam tako zamišljao to “čuvanje”, ne trebaš mi više. Dovoljan mi je Medo.” Mješanac Medo je slavodobitno protezao svoje lijene udove kraj tople peći, dok sam zatvarala ulazna vrata za sobom.
Ne tren sam se osjetila bespomoćnom i rezigniranom. Ostala sam bez posla i novaca. Po preporuci kolegice iz iste branše, nakon dugog nećkanja i premišljanja, odlučila sam prihvatiti dobro plaćen posao u talijanskom lučkom gradu, kod obitelji Bianchini. Moji su me bližnji odgovarali od tog nauma i zapravo se iščuđavali mojoj odluci, jer, koliko su me dobro poznavali, ja uopće nisam bila profil osobe koja bi u tuđini tražila posao i izbivala iz kuće na duže vrijeme. Istina, odluku je bilo vrlo teško donijeti, no prevagu je donio moj mrki i bespomoćan pogled prema trećoj ladici kobnog ormara i kojoj su čučale i rugale mi se strujne i telekomunikacijske opomene.
I eto, došlo je i to jutro s početka ove priče, kad sam zamućenih očiju od nespavanja i brige, vršila zadnje pripreme. Nije mi se nikud išlo. Voljela sam neizmjerno svoj zavičaj, svoju domovinu, svoj jezik, no teška besparica koja ne pita za razloge, koja nesmiljeno prodire u sve pore čovječjeg života, čineći ga marginalcem lišenog dostojanstva, nagnala me da pokleknem. Utrpala sam u tirkizni ruksak novčanik s posuđenih trideset eura i hrpicu osobnih stvari, dovoljnih za petnaest dana smjene u tuđoj zemlji, pod tuđim krovom.
Po izlasku iz kuće zapahnuo me miris prave domaće juhe iz susjedove kuhinje. Činilo mi se da mi draži nepca sve do ulaska u autobus. Zatvorila sam oči da bih što manje vidjela silnu ljepotu krajolika kojeg sam napuštala.
Na kolodvoru talijanskog grada dočekala me gospođica Angela. Imala je tek osamnaest godina, ali se u provokativnoj odjeći doimala puno starijom. “Boun giorno, signora Ema. Andiamo.” rekla je gotovo zapovjedničkim tonom. Osjetila sam grč u trbuhu koji se protezao sve to zatiljka. Nastojala sam smiriti emocije, hodajući uz šutljivu Angelu opustjelom rivom, dok mi je reski morski zrak parao nosnice. Dom obitelji Bianchini arhitekturom je odudarao od ostalih kuća u nizu. Minimalistički uređen, više me podsjećao na poslovnicu neke banke, bez života i topline.
U prostranom predsoblju osmjehnuo mi se dječak od svojih dvanaest godina i uljepšao mi dan. Tinejdžerica Angela odvela me u radnu sobu svog oca Atilia. Našla sam se pred crnomanjastim muškarcem koji nije dizao pogled s računala, dok mi je ledeno službenim glasom diktirao zadatke i pravila ponašanja. Moja primarna uloga u ovoj obitelji bila je skrb za suprugu Alice, oboljelu od multipla skleroze i spremanje obroka za četveročlanu obitelj. Upute su bile kratke, britke i nedvosmislene.
Upoznavanje s gospođom Alice, koja je glavninu vremena provodila u dnevnoj sobi, okružena hrpama pravnih spisa, proteklo je također u iritantno službenom tonu. Bila sam tužna što sam već prvog dana osjećala gorčinu i beznađe. Kad se konačno smračilo ušla sam u “moj” skroman i čist sobičak, primijetivši da nemam ključ u bravi, po čemu se odmah dalo zaključiti da u ovoj kući neću imati svoju intimu.
Moj je radni dan započinjao u šest i trideset. Do dolaska fizioterapeutkinje u osam sati, obavila bih jutarnju higijenu s gospođom Alice, dala joj doručak i raspremila krevet. Gospođa je imala osjetljivu, naglu ćud pa sam poslove oko nje obavljala u tišini i sa strepnjom. Znala me svojim slabašnim rukama odgurnuti, proliti kavu po tacni ili sočno opsovati. Nisam joj zamjerala, jer tko zna kako bih se ja ponašala da sam sjedila u tim kolicima.
Kuhala sam po strogim pravilima i normativima. Slušala sam njihovu dijetetičarku, no katkad sam imala slobodu i sama improvizirati. Namirnice sam vagala. Članovi obitelji su imali svoje jednake gramaže, dok su za mene vrijedila druga pravila. Uostalom, to se vjerno očitavalo na mojim sve širim hlačama i ispijenim obrazima. No, sve te nevolje minulih dana uspijevala bih potisnuti iz srca i misli, kad bih u poznim satima stala pod tuš kako bih isprala sav čemer i umor koji se skupljao u meni i na meni. Mogla sam se jedino radovati spoznaji da je svaki odrađeni dan pedeset eura više u mom novčaniku.
Tjedni su se nizali, a s njima i neugodne situacije u koje su me uvlačila djeca Bianchininih. Jednom me sin Claudio optužio pred ocem za krađu punjača, da bi ga dan poslije pronašao na dvosjedu, ispod debele mačke Luce. Angela je pak imala neodoljivu potrebu da me provocira svojom odjećom. Ostavljala bi prljavi veš po podu, skidala sa štrika odjeću zato što joj nije dovoljno mirisala.
Događalo mi se vrlo rijetko da sam imala potrebu za medicinskom intervencijom, no jednom me uporna zubobolja primorala da gazdu zamolim za prijevoz do udaljenije ambulante. Putem je vrlo malo pričao, a meni je to odgovaralo jer me pulsirajuća i prodorna bol odvlačila od okoline i mene same. Kad me stomatolog reskim trzajem kliještima riješio i zuba i bolova, bacila sam letimičan pogled na gazdino lice. Ostala sam osupnuta. Lice mu je bilo blijedo i umorno, a oči staklene od suza. Osjetila sam da duboko pati, ali nisam ništa uspjela reći zbog natopljenih tampona u mojim ustima.
Idućeg me dana pozvao u ured zahvalivši mi na strpljivom ophođenju s njegovom suprugom, usput mi šapnuvši rezignirano: “Io sono morto uomo!” (Ja sam mrtav čovjek). Od toga dana počela sam se bojati gospodina Atilija i počela ga zaobilaziti u širokom luku. A onda je došao dan D, naglo, poput bure koja je toga utorka u listopadu nemilice kovitlala jesenje lišće po parkovima grada.
U srcu sam osjećala radost i ushićenje zbog iščekivanja sutrašnjeg dana, kada mi je trebala završiti smjena. Upravo ponukana tom energijom, odlučila sam za ručak spremiti specijalitet iz moga zavičaja: kokošji gulaš s domaćom tjesteninom. Ovim sam ručkom zaradila jedan od rijetkih komplimenata gazde Atilia i njegove djece. Kad sam gazdarici donjela ručak, zagledala se svojim olujnim očima u tanjur, zabola vilicu u rumeni kokošji batak. Prije nego što sam se snašla prevrnula je tanjur na skupocjeni sag: “Non voglio magnare questo pranzo… stupida Croata” (Ne želim jesti ovaj ručak… blesava Hrvatice). Da nije bilo tog nastavka rečenice možda bih bila i ostala.
Zamolila sam hladnog, no poštenog gazdu da me isplati i potraži zamjenu. Ostao je osupnut mojom odlukom, ali me nije zadržavao. Otputovala sam kući. Kad smo prešli granicu, ugledala sam poznati krajolik: obojene šume s dražesnim brežuljcima. Konačno sam zaplakala od nagomilanih emocija. Od bijesa, tuge i radosti. Kasnije navečer, zagledana u svoj svačim ispunjen hladnjak, dohvatih teglu džema od aronije i namazah ga na kruh. Srce mi je bilo slobodno i čisto. Snaći ću se ja. Ovo je moja zemlja. Ako ništa drugo, imam saznanja da je moreplovac Mario prikovan za krevet. I više na vozi traktor.
Autor: Iris Aničić Bogi
Odgovori