“Kupit ću si motor”, rekao je polagano i glasno. Riječi su se odbijale o plohe opranih tanjura koje je vadio iz perilice. Bile su zaobljene, glatke, sjajne i hladne. Pomislila je – hladetina. Glupa asocijacija. A bile su to porculanske riječi. Sama rečenica bila je okrutno konačna, ništa nije otvarala, nikakve mogućnosti rasprave, nije tražila također ništa, ni savjet, ni mišljenje, ni dozvolu. Bila je puka konstatacija, gola obavijest. Kako je sve postalo ogoljeno, nudistički, razmišljala je o toj novoj stvarnosti. Kako smo je skinuli do samoga kraja. Riječi su postale jednoslojne, rečenice kratke, jasne, nemilosrdne. Kupit ću si motor.
S radija je Goribor pjevao: Ti znaš kako moje misli lome me
Ti znaš kako moje misli lome sve…
i petljala joj se melodija u glavi poput nezaustavljive jegulje, pjevušila je u odjeku… lome sve.
A mogao je to reći i drugačije, na stotinu raznih obazrivijih načina. S polaganim otkrivanjem karata. S polaganim napredovanjem do cilja. Nije da tako nije znao, već nije htio. Mogao je reći npr.: “Želio bih si kupiti motor” ili “Već dugo razmišljam o tome da si možda kupim motor”;
mogao je reći i: “Mislim da ću si možda kupiti motor” ili “Već dugo si želim kupiti motor”;
mogao je reći: “Možda bih si kupio motor” ili “Što bi rekla da si kupim motor?”;
mogao je reći: “Da li bi se iznenadila i ljutila kada bih si kupio motor?” ili jednostavno: “Što misliš o tome da si možda kupim motor?”
Ali od svega toga mislim i misliš i želim i možda ništa nije odzvanjalo u kuhinji između njih dvoje i pločica. Mogao je to reći na još mnogo mekših i opipljivijih načina, a ne ovako bezuvjetno. Nije odgovorila. Sunce ih je pratilo umornim jesenjim pogledom zauzimajući cijeli prozor.
Ti i ja u sobi, sami
razgovaramo sa senkama u glavi
Ti i ja više nismo ti i ja…
opet je pjevala u sebi i nije mogla prestati… nismo ti i ja.
“Kupit ću si motor, kao Dino, želim biti bajker”, nastavio je polagano pogledom koji je sada uputio njoj, a ne tanjurima. Učinilo joj se kao da mu je iz kutova okruženih trepavicama izvirivao po jedan blijedi upitnik. Nesigurnost, pomislila je. I strah. I želi i boji se te želje, pratila je dalje svoja zapažanja.
“Znaš, želim motorom otići na more, na otoke, bilo kamo, sve motorom, želim juriti kroz vjetar, o tome sanjam”, izgovorio je u dahu dok je vadio noževe i vilice i slagao ih u ladicu proizvodeći zvuk udaraljkaške kompozicije. Imala je svoj ritam i svoje tonove, kuhinjska glazbena kulisa neočekivanog dijaloga. Počinje li drama, pitala se. Nedostaje samo zvuk motora pod prozorom.
“Želim to već dugo”, nastavio je sada malo zadihano kao da ga je sve umorilo, ta trka s perilicom, s njom. “Nisam znao kako da ti kažem, kako da sve to realiziram. I evo, rekao sam ti, sad mi je lakše. Što ti misliš?” Okrenuo se nestrpljivo i nervozno ravno u njeno lice i pustio da mu ruke umorno padnu uz tijelo.
Nije mu rekla da je njoj sada teže. Miješala je špinat da ne zagori. Goribor je ponavljao:
uzimam uzimam uzimam, hoću samo da uzimam…
Razmišljala je o toj novoj fazi njihovog braka koju su upravo porodili. Kamo ih ona vodi? Izgledalo je svakim danom sve beznadnije. Suhi razgovori uz osušeno posuđe. Bili su daleko jedno od drugog. Dalje nego što su štednjak i perilica. Bili su i sve dalji. Bili su užasno daleko. A ponekad je sve izgledalo tako obično, kako su obični bili i svi drugi parovi koje poznaju. Kriza srednjih godina, govorili su jedni. Kako banalno! Strah od starenja, strah od smrti, govorili su drugi. A nema kreme protiv smrti, rekla je Karmen Lončarek. Samo, tko nju čita?! Zapravo joj se sada činilo sasvim svejedno. Ili čak oslobađajuće.
“Pa kupi ga”, rekla je gledajući mu u oči. “Pa se vozi kroz vjetar ako to toliko želiš. Ja se neću voziti s tobom. Ne volim motore i bajkere. Neću ti praviti društvo, a zapravo me nisi ni pozvao”, završila je kao malo prijekorno.
“Želim ići sam, tj. s dečkima. Nitko ne ide sa ženom.”
“Ok, ni ne želim ići s tobom”, odgovorila je.
Špinat je bio gotov. Sunce je nestalo iza ruba prozora. Postalo je sivkasto u kuhinji i mirisalo je na bijeli luk, biber, mlijeko i vrhnje. I mirisalo je na hladni muški znoj. Brakovi imaju duge i kratke faze nečega svačega, prolazne i manje prolazne, uvijek u novoj ostaje neka boja stare, svjetlo – sjena, chiaroscuro, to su slike braka i baroka. Faze se ne brišu, nema tipke delete na bračnoj tastaturi, samo ih redamo poput lonaca na polici, slažemo jednu u drugu po veličini; veliki lonac pa u njega stavljaš manji, pa onda još manji, dok ih vadiš iz perilice. Da zauzmu manje mjesta i da uvijek može stati još koji. Pri tome lupaju, prave buku, pa tišinu, prljavi su, pa čisti, tako i te faze. Prljave pa čiste. Nema perilice za brak.
Kakva će biti ova faza, pitala se? Vjerojatno prljava. Lutanje, alkohol, usputni seks.
Sjetila se ljetošnje scene na plaži. More je bilo odvojeno od ceste uskim rubom proćelavog i anemičnog zelenog pojasa s redom nešto većih i manji stabala. U sjenu se parkirao par bajkera. Otkopčavali su svoju tešku crnu vozačku opremu. Djevojka se skinula do kraja i još i sada u potpunosti vidi jasno cijeli prizor: potpuno gola, mršava, bijele kože i svijetle kose stajala je uz rub ceste kojom je nadirala bujica hodača. Nije ju ništa smetalo što su od nje bili udaljeni možda ni pola metra i polako je navlačila badić. Ni na koji način nije se željela nečim zaštititi, a samo pet metara dalje bila je kabina za presvlačenje. Možda niti pet. Njoj je to bilo nepojmljivo.
“Uživam u brzini”, rekao je. “Kad se vozim s Dinom, stalno ga nagovaram da ubrza, da vozi sve brže i brže i onda mi je super. Zadnji put se naljutio na mene i rekao da me više neće voziti. Nek se vozim sam. Kupim si motor. Kad smo se zaustavili, bio je blijed ko krpa. Morao je leći na travu jer se treso ko da ima groznicu. Nije mogao govoriti. Vidio sam da mu je zlo. Usro se od straha.”
Zašutio je. Nije ga gledala. Stavljala je tanjure na stol i dok su jeli u tišini, razmišljala je što će raditi dok se on bude pretvarao u bajkera. Nije osjećala napuštenost. Mislila je o tišini. Tišini i miru koji će je obaviti i umotati poput deke. O slobodi. O svojoj slobodi. O nekoj svojoj brzini u koju će se ubaciti. Mislila je o toliko toga. I već unaprijed se radovala.
“Da nazdravimo tvome motoru?” upitala je i krenula po bocu vina. I pomislila kako je taj njegov motor na neki način postao i njen motor.
Autor: Nada Crnogorac
Odgovori