Šetajući se jučer Zrinjskovim trgom, namjerismo se slučajno na nekoga starca koji nas zamolio za vatru, a kad mu je dadosmo, priključi nam se i zavede s nama razgovor.
Cijela nas je starčeva vanjština privlačila svojim čudnim načinom i mi smo pod njom slutili nešto osobito, neobično. Lice mu bijaše dugoljasto, blijedo i suho, nos ravan i mesnat, usnice tanke i kanda zlobne, a oči mu bijahu pogotovo đavolski zlobne i vraški crne.
U ruci je nosio težak štap s kvrgom i tim je štapom časimice lupkao po tlu. Tko bi god prošao kraj nas, pogledao bi ga začuđenim očima – valjda mu bijaše neobično starčevo odijelo – a on bi opet svakoga promotrio pitajućim pogledom.
Obađosmo trg nekoliko puta, a kad se počelo smrkavati, umoli nas on ne bismo li sjeli na koju klupu.
Sjedosmo gdje je bilo najtamnije. Sjedeći i razgovarajući počesmo opet promatrati starca sa strane, i neka nas jeza poče obilaziti gledajući kako se starčevo lice mijenja.
Činilo nam se da kraj nas sjedi prošlo stoljeće.
– A molim vas – upita napokon starac svojim dubokim glasom: – kakav je to grad?
– Kako to? Pitate li s obzirom na promet, na bogatstvo, na pučanstvo?
– Na pučanstvo – opetova starac mrko.
– Broji kojih dvadeset i pet hiljada duša.
Starac strese glavom.
– Nisam mislio tako, već kakve je narodnosti.
– Ta kakve, valjda znate u čijoj ste zemlji.
– Čini mi se, u Hrvatskoj – izmrmlja starac.
– Ako vam se čini da ste u Hrvatskoj, onda nek vam se čini i to da je zagrebačko pučanstvo hrvatsko – odvratismo mu nešto ozlovoljeni.
Starčeva hladna ruka pade na našu.
– Polako, prijatelju – reče on mirno – ja se danas cio dan šećem po Zagrebu, pa mi se ne čini da sam u hrvatskom gradu.
– Da… da – dometnusmo hitro – ima ovdje dosta Nijemaca, al ipak…
– Ipak?
– Većina pučanstva je hrvatska.
– Vidio sam vašu gospodu – progovori starac nekako tužno-svečano – i vaša gospoda govore njemački; vidio sam vaše činovnike, i vaši činovnici govore njemački; vidio sam vaše trgovce, i ti govore njemački, a ponajpače… –
– Mislite žene – uletjesmo mi.
– Ponajpače žene ne vole govoriti drugim jezikom no njemačkim. Okrenite se kud vas je volja, prisluhnite koju god hoćete, zapitajte dječicu, barem djeca uvijek govore jezikom svojih matera, pa šta ćete čuti?
U taj par prođe kraj nas mlada gospođa s pjestinjom i s nekoliko muške i ženske djece. Nagnusmo se naprijed. Gospodarica je s pjestinjom razgovarala njemački, pjestinja s djecom njemački, djeca sa psićem njemački.
Starčevo se oko zasja kanda od ljutine.
– No? – obrati se on k nama.
– No, to su Židovi – nasmiješismo se mi.
– A!… Židovi! – lupne starac batinom o tlo.
– Kako će vam biti poznato, Židovi govore po svoj Austriji njemački, pa tako i…
– Stanite! – pridrži nas starac – vi se varate. Kako govore Židovi među Mađarima – mađarski, među Rumunjima – rumunjski, među Poljacima – poljski, među Bošnjacima – hrvatski, a ovdje?
Rekosmo da se i ovdje o tom radi kako bi se Židovi naputili na hrvatski jezik, kako ih ima već nekoliko koji vole govoriti hrvatski, koji poštuju svoju domovinu.
– Tako – strese starac glavom – ima ih nekoliko! A molim vas, što bi bilo da se najednoč svi Hrvati dogovore pa da ne idu nijednom izraelićanu u dućan?
– To nećemo učiniti, jer su naši izraelićani čestiti trgovci – odgovorismo mi.
– A kako vas oni zato počituju? – upravi starac na nas svoje đavolske oči.
– Počituju nas, ne priječe nas nigdje u narodnom razvitku.
– Ne priječe jer nemaju za to snage, al kad bi danas došla vlada koja bi u njima tražila uporište, što bi oni učinili?
– Valjda nam se ne bi iznevjerili.
Starac se nasmije muklo, kao iz groba.
– No recite mi što biste vi držali o onim ljudima koji bi bili vaši svagdanji gosti, pa bi uvijek dolazili k vama sa škripećim cipelama, a vi biste, uzmimo, strašno mrzili škripeće cipele?
– Rekao bih im neka dolaze u drugim cipelama.
– A kad bi oni opet došli u škripećima?
– Pa dobro, bacio bih ih van, odbio bih njihovo prijateljstvo, dokinuo bih sve poslove s njima, il što vas volja! Al to vam moram reći da se taj primjer ne sklapa s našim izraelićanima. Oni doduše govore njemački, al to svi govorimo jer nam treba taj jezik, no inače uče hrvatski, te će domala i hrvatski jezik udomiti u svojim kućama. Koliko ima hrvatski oduševljenih mladića i djevojaka među našim izraelićanima; kad budu imali svoje obitelji, sigurno će im obiteljski jezik biti hrvatski.
Starac obori glavu.
– A vaše krasotice, evo na primjer! – pokaže on glavom na dvije gospođice što su prolazile kraj nas.
Na našu sramotu gospođice su govorile, premda vrlo lošom nijemštinom, al ipak njemački. Trgnusmo ramenima, što smo drugo znali učiniti.
– A znate tko je tomu kriv? – obrati se starac k nama. – Vi, mladići, vi!
– Mi nastojimo da sa svakom po mogućnosti govorimo hrvatski, al kad koja sasvim ništa ne zna, onda se, naravno, svraćamo njemačkom jeziku.
– Hoćete li da vam kažem – starac se naglo digne, kao da mu se nekuda žuri – kako treba postupati da sve te vaše krasotice za godinu dana budu govorile hrvatski, hoćete li?
– Milo će nam biti.
– Čujte! čim budete s kojom gospođicom ili gospođom koja vam rekne da ne zna hrvatski, vi ju namah sažaljevajte što ima tako malo talenta da ne može jedan jezik naučiti. Jeste li razumjeli?
– Mislite da bi koristilo?
– Mogu vam zajamčiti svojim iskustvom.
Starac nam pruži ruku na oproštaj.
– A tko ste, dobri gospodine, ako se smije znati? – upitasmo ga prije nego će otići.
– Ja sam duh grada Zagreba – odvrati on i nestade. Sad razumijem onu tužnu zlobu u njegovim očima.
Obzor, 1878.
Odgovori