Key je probudilo snažno nabijanje srca popraćeno zvonjavom budilice namještene na lokalnu radiostanicu. Svirala je jedna od onih glupih pjesama koja ne zaslužuje ničiju pozornost, no nije imala volje ispružiti ruku kako bi je prekinula gašenjem budilice. Ionako svi ovih dana imaju svojih nekoliko minuta slave. Sat je pokazivao 6:30 h, datum 23. 11. 3154.
Čim je provukla ruku ispod pokrivača shvatila je kako je ponovno mokra do kosti, a prohladan jesenski zrak bio je neugodno hladan na njezinoj koži. Ponovno se namjestila ispod toplog pokrivača i zagledala u monotoni bijeli plafon.
Na njezinu sreću, pjesma je ubrzo završila i uslijedile su jutarnje vijesti. Uobičajene gluposti, tračevi, prometne prognoze i vremenska prognoza koja je najavila još jedan bezličan i depresivan dan. Nekako ovih dana nije marila ni za što pa je većinu vijesti potpuno zanemarila i razmišljala o još jednoj noćnoj mori koja joj je utjerivala strah u kosti i tjerala njezino tijelo da reagira napadajem panike.
Ružni snovi proganjali su ju već godinama, još od trenutka kad je bila jedna od mnogobrojnih žrtava kompjutorskog virusa koji je poharao njezinim tijelom, no u posljednje vrijeme njezin je razum burnije reagirao na njih.
Znala je da ne može vječno ostati u krevetu pa se prisilila da ustane i zbog hladnog zraka koji joj je obavio mokro tijelo otrči u kupaonicu.
Kao i svakoga jutra prvi je ušla u tuš i pustila sonične valove da čiste njezinu tijelo. Kao i svakog jutra, razmišljala je o predavanjima iz povijesti koje je slušala u prvome odgojnome stupnju. Zamišljala je kako je divno moralo biti prije tisuće godina kad su ljudi ujutro kupali svoje tijelo u čistoj vodi. Zamišljala je to kao predivno iskustvo koje nikada neće iskusiti jer su prijašnje generacije bile krivac za uništenje tog divnog iskustva.
Prije nekih četrdeset stoljeća gotovo je u potpunosti ponestalo pitkih izvora vode na Zemlji, zbog prevelikog crpljenja i zagađenja. Danas se voda koristila tek za ono najnužnije, kao što je piće i navodnjavanja. Sto puta filtrirana voda pročišćena tko zna kakvim kemikalijama.
Čak je voljela pomišljati kako bi bilo hodati po kiši, no zbog njezine visoke zagađenosti bilo je zabranjeno izlagati se tolikoj opasnosti. Nekoliko je puta čula kako su ljudi zatečeni na kiši pronađeni mrtvi, spaljene kože i prekriveni opekotinama od kiseline. Zasigurno nimalo lijepa smrt.
Promatrala je kako njezine mrtve stanice kože isparavaju s prljavštinom i znojem.
Kad je njezino tijelo postalo dovoljno čisto izišla je iz tuša i ogrnula se smeđim ogrtačem koji je smatrala iznimno ružnim, no nosila ga je kako ne bi povrijedila sestrine osjećaje – ogrtač je bio poklon. Nakon nekoliko prijeđenih koraka našla se ispred ogledala i nije mogla izbjeći dubok izdisaj koji joj se oteo iz grla. Svakim je danom izgledala ispijenije i umornije. Kao da je svakim danom sve manje marila za svoje postojanje.
Nakon nesreće koja ju je zadesila ostala je bez svega – muža, sina i većine prijatelja. Ljudi se u današnje vrijeme nemaju vremena zamarati tuđim problemima, bili ti ljudi vaša obitelj ili ne. Svima je jednostavnije maknuti se i nastaviti život istim tempom koji drže od samoga rođenja.
Zanemarila je samu sebe, zakolutala očima, a ispijena žena u ogledalu uzvratila joj je istom mjerom. Oprala je zube, počešljala neukrotivu kosu i svezala je u visoki rep.
U sobi ju je čekala njezina zelena radna uniforma i kad ju je odjenula nokti na rukama koji su bili crvene boje, automatski su poprimili jednaku nijansu odjeće. To ju je na trenutak razveselilo, ali ne zadugo.
U trenutku kad se pripremala učitati dnevne emocije i zadatke, začula je snažno lupanje na ulaznim vratima svog sićušnog stana.
Zbunjeno je promatrala prema vratima. Nije očekivala nikoga, nikada. Sada je 6:55 h i ne očekuje prijevoz još sljedećih pet minuta. Njezin kolega bio je zadužen za prijevoz svojih prijatelja na posao, ona je bila jedna od tih prijatelja. No on je uvijek bio točan. Ponekad je mislila da je bolestan. Dolazio bi točno u 7:00 sati, ni sekunde prije ili kasnije.
Tog dana nije marila za finese pa je samo dala vratima naredbu da se otvore dok je ona otišla kako bi pokupila sendvič koji si je pripremila protekle večeri. Iza sebe je začula korake, no nije marila.
Koraci su zastali iza nje, no nije marila.
Okrenula se i ugledala psihotičnu osobu, nije marila.
Osjetila je snažan udarac i bol koji joj je prostrujao niz kralježnicu, nije marila.
Nakon toga je vidjela samo crnilo, odahnula je sretna.
Autor: Jelena Hrvoj
Ono “zakolutala” očima bih promijenio u “zakovrnula” očima, bolje je. Evo sam “zakolutao” očima na znamo “pshihotična” ali ne znamo koja-kakva “osoba”. Kako znamo da “nije marila”? I što bona vičeš na nas “nije marila” pa “nije marila”? Problem s pričama pisanim u trećem licu je da se brlja s opisima i emocijama kao da je originalna namjera ipak bila da se piše u prvom licu.