Nepravda rađa gnjev a gnjev osvetu. Godine, one život primire, utišaju, ugase.
Postoji teorija da se u sedam godina organizam prosječnog čovjeka kompletno promjeni. Izmjene se sve molekule i stanice te naše tijelo sve iznova osjeća.
“Nisam kriv!”, izjavio je neki drugi ja. Nakon petnaest godina promijenio sam se. Dugo je trajalo ali imao sam sve vrijeme svijeta.
Fizionomija mi se promijenila. Potrošilo me vrijeme. Život me ižmikao i ispljunuo iz tamnog grotla zloće. Ponekad iz čista mira niz leđa pa u nogu proparao bi me grč. Obamro mi nogu. Hramao bi nekoliko trenutaka, a onda vratio se u normalu. A nije trebalo biti tako. Ustvari i nije bilo.
Petnaest godina biti zatvoren za nešto za što nisi kriv. Dugo je to vremena. Mladi postali su stari, djeca odrasli ljudi. Oni kojih nije bilo sad su zauzimali svoja mjesta. Možda su uzeli i moje kao što su zauzeli mjesta onih koji više nisu među nama. Samo se njihov duh, energija vrzma oko onih s kojima su bili povezani. Ja ne poznajem te ljude, ni oni ne poznaju mene. To je dobro. Jer oni više ne prepoznaju ni sebe.
To dugo vrijeme nisam imao ni jednu fotografiju ili predmet koji bi budio sjećanje u meni ili me potaknuo na razmišljanje. Želio sam da prijašnji život i događaji budu u meni, ispunjavaju me iznutra. Da me tkaju djelić po djelić. Da me drže na okupu kad vanjski dio mene popusti i stane se osipati kao figura od pijeska.
Sjećam se trenutka kad se sve zauvijek promijenilo.
Dvanaesti mjesec dvije tisućite godine. Bilo je tjedan dana pred Božić. Lampice i ludio osjećali su se na svakom koraku. Snijeg je već bio na odlasku. Pepeljasto sive hrpice drijemale su u nanosima uz asfalt. Već godinama pada početkom mjeseca, rijetko za Božić. Mit na koji na je navukao Dickens.
Mama je tu večer bila posebno raspoložena. Kuhala je odjednom nekoliko vrsta jela, a kolače je spremala nekoliko dana ranije. Mađarica, dunavski valovi i sve moguće krasote i rapsodije od maka bile su spremne za mene i sestru.
Na toj večeri moja djevojka i ja, trebali smo objaviti zaruke. Ali nismo stigli. Naši putovi na tom mjestu sunovratili su se u provaliju, nepovratno.
Stigli smo u suton uživajući u igri boja i kiča nadolazećeg blagdana. Vlatka je bila za pola glave niža od mene. Često je čokoladnu kosu vezala u punđu na tjemenu tako da sam uvijek vidio posebnu rupicu na potiljku njezine glave.
Lako i bez ikakvog problema, kupila je naklonost moje dvanaestogodišnje sestre. U toj dobi nisu previše zahtjevni, ali su promućurni i vole stvari iskoristiti u svoju korist. Vlatka je na jedan smion, neposredan, dječji način, pokazala interes za nju. Spustila se na njezin nivo i više nije bilo tajni između njih. A na odmet nisu bile i vrećice sa slatkišima.
Čudno, od te večeri nisam vidio sestru. Ni jedan jedini put nije me posjetila. Kao da ju je svemir usisao pa sad živi paralelni život koji se više ne dotiče s mojim. Zauvijek su nam izbrisani korijeni i geni jer ne možeš pričati ljudima kako ti je najbliži rod optužen i osuđen.
Ponekad sam ju zamišljao kao odraslu osobu. Tamnokosu djevojku sa savršeno oblikovanim obrvama iznad smeđih, gotovo crnih očiju. Baš kao u mame. Ali mami je s godinama “popustio” živac pa joj je lijevo oko izgledao poluzatvoreno.
“Zamisli”, započela je mama, “ovo je meso nabavio tvoj otac od lokalnog mesara.” Svi smo smiješeći se klimali. Bilo je ukusno i bilo nam je svejedno, ali znali smo da postoji caka.
“Poslala sam ga po janjetinu.” Stari je s neugodnošću spuštao pogled.
“No bila je žena i uvalila mu junetinu. Uvijek ga babe prevare i smotaju”, smijeh se razlio kućom.
“Pa za janjetinu”, nazdravili smo.
“Čekajte”, osluškivao je stari. Začulo se kucanje na vrata. Ne jednom. Dva, tri puta, žestoko i sve jače.
“A tko će u ovo vrijeme? Sigurno neki putnici namjernici.” Slijeganje ramenima i prebacivanje pogleda u hodnik.
Stari se nevoljo ustao i otišao provjeriti. U hodniku je nastalo vrzmanje. Nešto me presjeklo, zaledio, oduzelo. Neka crna slutnja. Borio sam se s gutljajem vina u ustima.
Kroz hodnik u prostoriju stupila su dva policajca. Iza njih stajao je stari izmijenjena lica. Oštrog. I prije nego li su progovorili nelagoda je spustila svoje ruke na nas.
“Dobra večer”, pozdravili su iz kurtoazije. Dvojac je bio usmjeren na mene. Svi ostali kao da nisu postojali. Zrak me je pipkao svojim prstima, teškim, kao da me je želio zabiti u zemlju. Pogledao sam Vlatku. Imala je odrvenjelo lice, a iz prsa čula joj se grmljavina.
“Gospodine Krešimire”, progovorio je viši i robusniji. Bio je kurvanjski nastrojen. Prgav.
“Imamo nalog za vaše uhićenje”, u glasu se osjetilo zlobno zadovoljstvo, iako lice je bilo mirno i profesionalno.
“Moramo vas obavijestiti”, započeo je drugi ujednačenim i strogim, pomalo masnim glasom. Zvučao je nestrpljiv s pritajenim vibriranjem gnjeva. “Gospodin Jakov, danas u popodnevnim satima preminuo je.”
Misli su mi se zaljuljale, tijelo je bilo mrtvo. Nisam se mogao pokrenuti, kontrolirati. Kao lutak.
“Moj Bože”, mama je bila u šoku. Stari je nešto mehanički objašnjavao, na posljetku je klonuo. Njegovo usko i tanko lice poprimilo je prozirnu boju.
“Nemoguće”, zaječala je Vlatka pokrivajući usta otvorenim dlanom, valjda da joj cijela utroba od užasa ne izleti van. Svima nam je postalo vruće, nesnosno. U glavi mi je plamtjelo, a srce pumpalo tako glasno da je zaglušilo riječi policajca.
“Možete li poći s nama?”, iz grla mu grmnu riječi gotovo opipljive.
“Sve će biti u redu”, smirivao sam njih, a pokušavao sebe. Ali i uz svu vjeru neke druge riječi borile su mi se u ustima. Izbezumljeni mozak tražio je objašnjenje.
Lice sestre bilo je sitno i odsutno. Dok sam obilazio stol u njoj nije bilo ni kapi krvi. Velike oči u tišini njezinog uma pokušavale su uhvatiti što više.
“Pomoći ću vam do automobila”, rekao je nadmoćno. I nije mi htio pomoći jer meni pomoć takve vrste nije trebala. U tom sam trenutku pao na dno bunara. Nisam imao nikakvih šansi.
Mama je izgledala žalosno. Nespretno smo se zagrlili za rastanak. Otvorio sam usta bezglasno. Riječi nisu željele iz mene.
Sjeli smo u službeni automobil. Stisnut izvana i iznutra kao da nisam bio tamo. Sve sam promatrao s nekog drugog mjesta. Sakriven, dok ovo meni nerazumljivo divljanje ne prođe. Kretali smo se sporo, bezvremenski.
Vrijeme je okrenulo svoj kotač, brojke su se zavrtjele. Nakon toliko godina stojim pred onim vratima s kojih me zadnji put odveo službeni organ. Kuća izgleda pohabano, mračno. Vrata raštimana i suha. Pokucao sam oprezno. Ništa. Još uvijek ništa.
Nemiran i stran bio sam u neizvjesnosti. Začuli su se spori koraci, petljanje po bravi.
Oči starca gledale su me intenzivno. Prodorno. Na trenutak kao da me prepoznaje, a onda u djeliću sekunde kao da odluta. Morao sam uzmaknuti tom pogledu. Bio mi je pretežak. Preveliko breme između nas, preduboki raskol.
“Bok, tata. To sam ja.” Žacnuo se i stresao. Izgledao je iscrpljeno i tužno. Moje pojavljivanje ga je uzrujalo. Njegove pjege osamdesetogodišnjaka, još su više potamnile. A tanašna ruka isprepletena žilama kao konopima, podrhtavala je na štapu kojim se potpomagao.
“Dugo te nije bilo”, davao je do znanja.
“Znam”, oborio sam glavu nemiran, nervozan, izgubljen.
Ušao sam u svoju ne promijenjenu sobu. Mirisala je na petnaest godina propuštene prošlosti. Tamo me po zidovima dočekala dobro poznata ekipa. S jedne strane Johnny Štulić i Azra. S druge strane moj najdraži bend. Čupavci iz sedamdesetih Fokus. Na dnu sobe Freddy Mercury držao je svoj toreadorski uzvišen stav. Zaspao sam opijen mirisom osamljenosti.
Probudio me miris domaće kave. Ušao sam u polumračnu kuhinju. Stari je sjedio za stolom i slušao jutarnje vijesti.
“Jutro, tata.”
“Jutro”, odmahnuo je rukom.
Sjeo sam preko puta njega, držeći šalicu obijem rukama kako bi ugrijao prste.
“Ti znaš da ja to nisam učinio? Prevelika sam kukavica za takvo nešto”, s natruhom sadizma ponovo sam kopao po tome.
Kriv sam za nesmotrenost, za lakovjernost. Možda nikad neću moći objasniti, nikad neće prijeći dovoljno vremena, nikad neću otići dovoljno daleko. Nikad me neće prestati boljeti.
Tu noć bila smo četvorica kao i obično. Jakov, Jura, Domagoj i ja. Pili smo cijelo popodne i večer. Noć je bila hladna, oštra i grizla je. Negdje oko ponoći, dobro naroljani, krenuli smo kućama pješice, preko parka. Neki od nas, to jest ja, jedva sam stajao na nogama. Smijao sam se svom dahu. Blebetao sam o tome kako se bojim izdahnuti jer moj dah na mrazu izgleda kao izlazeća duša.
“Pa kako ću živjeti bez duše?”, zapomagao sam i glupirao se.
“Fino”, govori Jura dok je poput psa zapišavao grm. Ljuljao se kao da su mu koljena od tijesta.
“Bit ćeš lakši za 21 gram. Fino ćeš se uklopiti u društvo.”
“Jebote! Pa svi smo ovdje bez duše”, prasne Jakov nekako promijenjen.
Bili smo negdje na pola puta do kuće, a noć je bila gusta i sve hladnija. Kraj jedanaestog mjeseca opako je stisnuo. Hodali smo raštrkani jedva kontrolirajući svoje pokrete. U trenutku, Jakov se nekako uozbiljio. Napravio je grimasu bola, iznenađenja i odsutnosti.
“Jakove, što ti je?”, pita ga Domagoj. On mu je bio najbliži. Pružio je ruke prema ovome, ali prekasno. Jakov se već opružio na hladan asfalt. Znali smo da Jakov ima tu njegovu “stvar” koja ga ponekad obuzme. Ali svaki put se uplašiš jer nije normalno da čovjek sat ili dva provede ukočen totalno nesvjestan sebe.
“K vragu! Što ćemo sad?”, pita Domagoj. On je jedini bio koliko toliko priseban. Pokušavao je upaliti mobitel, ali uzalud, baterija mu se istrošila. Protresli smo i unesrećenoga ali kod njega osim novčanika nismo pronašli ništa.
“Moramo pozvati hitnu”, mrmljao sam
“Nahladit će se”, gledali su me kao da toga oni nisu svjesni.
“Kako?”, bilo je iduće pitanje.
U parku, po ovakvom vremenu, nema ni žive duše. Dok su oni razgovarali, meni je bilo zlo. Vrtio mi se obzor. Zvijezde sam vidio dolje, Jakova i dečke gore. U polumraku i mojoj dezorijentiranosti sjećam se kako su mi rekli da ne mrdam, ostanem ovdje s Jakovom dok oni idu po pomoć.
Kombinacija pića, hrane, pa opet pića bili su neumoljivi. Dva metra od Jakova kleknuo sam u mrazom iskukičanu travu, podbočio se na zemlju, odnosno lijevom rukom na nekakvi pričuvni kamen koji se tamo našao. Na sve četiri izbacivao sam svoju alkoholiziranu dušu. U glavi mi je bubnjalo, a nevidljivi škripovi pritiskali me. Rukom sam klečeći zahvatio nekoliko vlati smrznute trave i polijepio je po čelu ne bi li se tako osvježio. Proklinjao sam eksanje žestice za čeličenje jetre i razblaživanje s pivom. Najgore u tom trenu, smušeni i naopak, zaboravio sam na Jakova. Ne znam kud ni kako sam došao doma.
Ujutro me nazvao Domagoj. Rekao mi je kako je Jakov u bolnici. Da mu je loše i da mu je lubanja napukla. Bio sam mamuran i nisam razumio.
“Netko ga je kamenom udario nekoliko puta. U vražju mater, zašto si ga ostavio!?”
Poslije se više nismo čuli. Vidjeli smo se na sudu. Zamalo me tamo nisu uvjerili kako sam u deliriju kamenom pretukao najboljeg prijatelja. Policija je našla moju bljuvotinu i moje otiske na kamenu.
“Nisam to učinio. Uistinu”, pohabane riječi koje još samo meni nešto znače.
“Znam”, zaklimao je stari. Gledao sam ga pomislivši kako mi povlađuje. Bio je prekriven tankom kožom, potpuno sijed i osušen. Kao da je svih ovih godina stajao na vjetrometini i dopustio životu da s njega otpuhne svaki komadić mesa.
“Hvala. Cijenim to”, promucao sam.
“Ne. Ja znam”, jedna suza skliznula mu je među čekinje brkova.
“Kako?”, nabirao sam oči. Rukama sam pokušavao sam sebi izmasirati vrat.
“Znali smo tvoja majka i ja. Ona se od toga nije oporavila. Izjedalo ju je iznutra jer ti nije mogla pomoći. Nije mogla da ne uništi ovo drugo. Za nju oboje ste bili izgubljeni.”
“O čemu pričaš?”, nakon njegovih riječi osjećao sam vrućinu iznutra. Znojio sam se ispod kože.
“Ne razumijem.” I nisam. Ni sad ne shvaćam.
“Izjelo ju je to. Vido sam na svoje oči kako nestaje. Sve dok nije jednog dana okopnjela poput snijega i nestala zauvijek.”
“O kome govoriš?”, ponirao sam sve dublje u tminu. Treperio iznutra. Nije mi se više govorilo, disalo, postojalo.
“O tvojoj sestri”, vodene oči gledale su me. Nenaviknutom postalo mi je nesnosno teško.
“Pa kakve veze ima ona s tim? Bila je dijete.”
“Je… bila je… Ali i u djeci ponekad raste klica zla, a njihovi su umovi preslabi da bi joj se oduprli.” Gledao sam ga zbunjen.
“Onoga dana kad su te odveli, priznala je majci.”
“Ne! Ne vjerujem. Kako, zašto??? Što je priznala?” Riječi su mi presahle. Užas je ostao čamiti u meni ne izgovoren.
“Tu noć iskrala se iz kuće. Vidjela vas je kod parka. Sakrila se. Promatrala je. Vidjela je kad se Jakov srušio. Vidjela je vašu paniku. Vidjela je tebe smušenog i pijanog kad si oteturao u noć.
Prišla je Jakovu. Učinilo joj se da ne diše. Kleknula je pored njega s kamenom u ruci. Mislila je, ako je mrtav, nikome ništa. Dva puta udarila ga je kamenom po glavi. Rekla je da je nešto zapucketalo kao kad zdrobiš jaje.”
“Nevjerojatno. Petnaest godina. Petnaest jebenih godina!!!” Uplašio sam se jačine vlastitog glasa. Zaboljele su me izgovorene riječi. Čudno je to kako se tvoji najbliži uvijek pobrinu da kad je teško, postane još teže.
Sjedimo za stolom. Bili smo dva starca.
Olupina on, olupina ja.
Autor: Marijana Balog-Parazajda
Odgovori